Pišem knjigu radnog naslova "Pred zidom"... ili možda bolje rečeno, ona piše mene. To nije običan posao, to je Sizifov zadatak, ali još zamršeniji, Sizifov kamen bio je okrugao, predvidljiv u svojoj sudbini. Moj je poligonalni megalit s oštrim rubovima, svaki put drugačije težine, uvijek spreman da se zaglavi, prevrne ili otkotrlja u pogrešnom smjeru. Podsjeća me na stanje moje trenutne frekvencije...

I mi kamen za trku imamo...




U pripremi za tisak...


Deveti krug pakla



Jeste li znali da Dante Alighieri u svojoj Božanstvenoj komediji, točnije u Paklu (Inferno), spominje današnje dijelove Hrvatske koji su bili pod Mletačkom vlašću, simbolom Svetog Marka pod čijom je bio i Pag.
Danteov Pakao sastoji se od devet krugova, a svaki je namijenjen određenoj vrsti grijeha. Grijesi su hijerarhijski raspoređeni. Što je grijeh teži, to je duša smještena dublje u Paklu i kazna je okrutnija. Pakao se može zamisliti kao veliki lijevak koji vodi prema Luciferu u središtu Zemlje.
Danas na cistu sridu spaljujemo Marka. Marko nije bio obična slamnata lutka, već metafora svih prevaranata, izdajnica i političkih marioneta koje su se decenijama grijale na paškom suncu, prodajući komad po komad otoka i njegovu budućnost za šaku Judinih škuda. Njegov pepeo trebao je zatvoriti deveti krug pakla, ali umjesto toga samo ga je razbuktalo još jače.
Još od vremena kada su Mlečani ovdje vladali, Pažani su naučili kako preživjeti uz malo poslušnosti, malo trgovine, malo prevare i puno smiješka za one na višem položaju. Karneval je bio njihov način da kažu sve što misle, a da ih vlast ne bi objesila na trgu (pijaci). Maskirani su mogli šaptati istinu. Danas je drugačije, istinu nitko ni ne želi čuti.
Dok su se ljudi okupljali na trgu, tračaju o svemu i svačemu. Tko je kome namjestio posao, tko je dobio poticaje za maslinik koji nikad nije vidio maslinu. Rijetki su promišljali…
"A zašto njega palimo?"
Tišina je vladala, nitko nije odgovorio.
Dante je u Infernu deveti krug pakla rezervirao za izdajnike , one koji su prodali svoju čast, domovinu i prijatelje. Ovdje, na Pagu, taj krug nije bio zaleđeno jezero Cocytus već ustajala paška kaljuža - beskonačna spirala korupcije i malih interesa, začinjena solju i licemjerjem.
U prvom dijelu kruga bili su izdajnici naroda. U drugom su sjedili izdajnici pravde, oni koji su gradili bez dozvole i štitili svoje ljude dok su obični smrtnici čekali u redovima za birokratski pakao. Treći sloj pripadao je izdajnicima prijatelja, onima koji su se prodali za poziciju u vijeću.
A u središtu svega, kao sarkastična perverzija Danteova Lucifera, stajao je Marko ali ne više lutka, nego simbol svega što nije ispaštalo svoje grijehe, nego ih je samo prenijelo dalje. Jer su mu pažani napisali oporuku a ne osudu!
Kada su baklje dotakle Marka, plamen je buknuo, a narod je šutke odobravao, ali ne iz katarze, već iz navike. "Eto, riješili smo probleme!", rekli su. "Sad počinjemo iznova!"
Ali deveti krug se nije zatvorio!
Jer pravi krivci nisu bili "spaljeni". Oni su sjedili u zadnjim redovima, s maskama na licima i smiješkom na usnama i rozima u tašku i već planiraju tko će biti idući Marko.
I tako, dok su se posljednje iskrice raspršile u noći, ostao je samo Pažanin s maskom u ruci i sarkastičnim osmijehom.
"Iduće godine možda zapalimo i istinu," promrmljao je netko, ali znao je da se to nikada neće dogoditi.
Jer na Pagu, karneval nikada ne prestaje.

[Sliku generirao AI]

Trifratri



Jedna legenda o hodočasničkom zavjetnom putu duboko je ukorijenjena u pučkoj predaji otoka Paga. Ta predaja govori o trojici redovnika – asketama, posvećenima strogoj duhovnosti, kontemplaciji i odricanju od svjetovnih užitaka – koji su se zavjetovali na hodočašće pokore. Svoj put dug desetak kilometara započeli su bosi, iz Staroga Grada Paga, odlučni da dosegnu crkvu sv. Vida na najvišem vrhu otoka, uzdignutom na visini od 349 metara nad morem.

Put koji su odabrali bio je iznimno težak, posut oštrim i grubim kamenjem koje je nemilosrdno ranjavalo njihova gola stopala. Sa svakim korakom ostavljali su tragove krvi na kamenitom terenu, simbol svoje žrtve i predanosti. Usprkos boli i iscrpljenosti, nastavili su koračati, vođeni vjerom i nadom da će njihovo iskušenje biti milo Božjim očima.

No, težina puta i zadobivene ozljede ubrzo su postale prevelike. Njihova krv, prolivena po stazi, bila je posljednje svjedočanstvo njihove pokore. Prema predaji, trojica redovnika iskrvarila su prije nego su stigli do cilja, a njihova tijela ostala su na tom osamljenom, surovom mjestu.

Danas, na tom zavjetnom putu, stoji velika kamena gomila za koju se vjeruje da u sebi krije posljednje počivalište trojice redovnika. Gomila je u narodu poznata kao “Trifratri”, ime koje čuva uspomenu na njihovu žrtvu i neispričane priče duhovne snage, vjere i ljudske patnje.

Legenda o “Trifratri” nije samo priča o smrti, već i o nadljudskoj odlučnosti i snazi duha, koje i danas inspiriraju hodočasnike i znatiželjnike da kroče istim putem, osjećajući težinu povijesti pod svojim stopalima.

Autor: Radivoj Pastorčić



Svejetionik

Dan je zatvorenih vrata i vrijeme otvaranja škatule vremeplova...
Zar je to doista bilo pred skoro 25 godina? Bilo je to vrijeme u kojem su me vodili ideali kao svjetionici koji nas vode kroz život. Oni nam pomažu da donosimo odluke u skladu s onim što smatramo ispravnim, pravednim ili vrijednim borbe.
Nisu porazi ono najgore što vam se može dogoditi... za mene najveći poraz je gubitak "svjetionika".