Prva zapisana kletva nekog hrvatskog vladara nalazi se uklesana u jednom od najdragocijenijih hrvatskih spomenika - Bašćanskoj ploči. Dmitar Zvonimir (lat. Demetrius Suinimir, Suonimir, Suonemerius, Zolomer, Zuonimir) († ?, 1089.) darovao je neko zemljište samostanu svete Lucije u Baškoj na Krku. Redovnici su oko godine 1100. dali uklesati glagoljicom opis darivanja na Bašćansku ploču, na kojoj se spominje ime kralja Zvonimira (zvъnъmirъ, kralъ xrъvatъskъ).
Dio teksta koji se odnosi na kletvu u slobodnom prijevodu bi glasio: "Da tko poreče, nega ga prokune i Bog i 12 apostola i 4 evanđelista i sveta Lucija. Amen". Očito su kletve imale snažan pravni učinak neporicanja ali i magijski, jedan takav možemo prepoznati u "legendi" o istom kralju Dmitru Zvonimiru.
Legenda koja se prenosi već stotinama godinama kaže da se smrću kralja Dmitra Zvonimira prokleo hrvatski narod rekavši: “Da Bog da više nikad ne imali kralja svoje krvi!”. Iako se radi samo o legendi a njen magijski učimak teško je komentirati. Možemo konstatirati da od tada pa do danas Hrvatskom vladaju razni strani interesi, podjele, prevare, kriminal i korupcija a oni koji "kraljuju" u ime naroda to dozvoljavaju. No da li je to učinak Zvonimirove kletve ili nečeg drugog tema je koja seže u domenu ezoterije.
Nekoliko godina ranije "kletve" su bile puno blaže izrečene ali su posljedice zapisanog ostale dugosežne. Uredba Petra Krešimira IV. podijelila je otok Pag. (1071, 8. srpnja. U Biogradu. Odredba i potvrda kralja Petra Krešimira IV. o području Rapske biskupije). Ona je teritorijalno utemeljila liniju podjele zbog koje je stvorila i podjele među običnim ljudima. Za te "zasluge" grad Pag dodijelio mu je središnji glavni, gradski trg - trg Petra Krešimira IV.
U uredbi Petar Krešimir IV. stoji: “I odlučujem da ova uredba ostane zauvijek nepovrediva, kao što smo od starijih naučili da je uredba već rečene crkve uvijek bila nepovrediva”.
Uredbu i njen prijevod možete pogledati ovdije: http://arhinet.arhiv.hr/_DigitalniArhiv/Monumenta/HR-HDA-876-7.htm
(Dio tekata uredbe: "Kissam suis cum pertinentiis, tantum retinentes de iure suo paucas uillas Pagi: Pecani, Murowlani, Wlasici, quas et si pro malo habet, nouo dedimus episcopo Nonensi...")
“Pag se prvi put oglasio u povelji kralja Petra Krešimira IV. koji je navodno sjeverni dio otoka s Kišom (Kissam op.a.) i njenim pripadnostima darovao rapskom biskupu, a njegov južni dio dodjeljuje tobože ninskom biskupu. Iako je već odavno dokazana lažnost ove isprave, ona ipak odražava pravno i političko stanje teritorijalne i crkvene podijeljenosti otoka.”
(Miroslav Granić - SREDNJOVJEKOVNI PAG)
“8. srpnja 1071. u Biogradu kralj Krešimir IV. određuje i potvrđuje područje rapske biskupije. (Isprava se nalazi u Državnom arhivu u Zagrebu: Doc. ant. 7. Također u Luciusa, Farlatija i Račkog. Svi se slažu da je falsifikat)."
(Milko Brković - INVOKACIJA U POVELJAMA HRVATSKIH NARODNIH VLADARA, 1998.)
Srednji vijek obilovao je krivotvorenjem isprava i dokumenata najviše iz koristoljublja ali i nekih drugih namjera. Često su to prijepisi prijepisa nekog “navodnog” originala. U krivotvorine koje se odnose na Pag ulazi i isprava iz 1069. kojom kralj Krešimir IV. poklanja samostanu sv. Krševana u Zadru otok Maun, kao i još cijeli niz falsifikata u kasnijem periodu.
O poznatom povijesnom sporazumu nazvanom "Pacta Conventa" koja govori o “personalnoj uniji” hrvatskog plemstva sa Ugarskom Neven Budak piše: »Ugovor između njega (Kolomana) i predstavnika dvanaest hrvatskih plemena u obliku u kojemu je dospio do nas svakako nije autentičan, ali je gotovo sigurno da je do nekog ugovora među njima moralo doći.«
Nada Klaić je dokazala da su mnoge hrvatske darovnice ili povelje krivotvorene. Tako se i Bašćanska ploča dovodi u sumnju vjerodostojnosti ali s obzirom da su je povjesničari pripisali najvjerojatnije "najznamenitijem spomeniku rane hrvatske pismenosti", to pitanje morati ćemo, vjerojatno i zbog same kletve, ostaviti otvorenim.
Trendovi krivotvorenja dokumenata nisu prestali ni danas. Takve dokumente obično piše učeni pojedinac, osoba sa svim dobrim i lošim ljudskim osobinama. Većina originala na koji se povjesničari pozivaju vremenom su nestali, ostali su navodno autentični prijepisi, neki čak i nepotpuni ili oštećeni na koje su nepoznati sholisti dodavali svoje tumačenje teksta koji nedostaje. Pisani dokumenti važni su izvor za dokaze radi istraživanja, analize te potom i interpretacije povijesti. Povijest može podrazumijevati samo ljudsku prošlost. Da su ljudi vremenom prihvatili tvrdnju “historie est mater studiorum” ona ne bi bila pisana krvlju i glupostima. Čini se da ipak stoji tvrdnja A Huxleya: Najvažnija je pouka povijesti da ljudi ništa ne uče iz povijesnih poruka.
