Put u toplije krajeve nanio je Jonathan Livingston u prekrasnu pašku valu. Ondje je naišao na jato domorodačkih galebova koji su vidno deprimirani i bezvoljni, besciljno plutali na mirnom moru. Ugledavši ga poceli su glasno grintati i jadikovati. Tužili su se na nemoć da se išta promini kako bi im život poče bit dostojan te riči. Jonathan odluči pomoći nesretnom jatu. Vjerovao je kako je priča o njegovom životu a opisana u poznatoj knjizi ku i vrapci na granama već cvrkuću ostavila traga i ovdije. Lagano se ljuljuškajuči na valićima Jonathan Livingston mudro je zborio okupljenom jatu prepričavajući im svoj životni put. Pričao im je o visinama, o uzvišenim letovima, o novim područjima, o iskustvima drugih jata. Pričao im je kako je potrebno učiti i napredovati. Priča im je o moralu i etici. Svi su kimali glavama u znak nijemog odobravanja ali se Jonathan nije mogao oteti dojmu da ga niko ne sluša. Pokušavajući ih zainteresirati priča im kako je potrebno suzbiti pohlepu i misliti na budućnost. Pričao im je o održivom razvoju i očuvanju biljnih i životinjskih vrsta. Priča im je o racima, hobotnicama, jatima plave i strne ribe... Odjednom, iznenađen učinkom ovih nekoliko posljednjih riječi pomisli kako ima nade… jato se pokrenulo. Jedan od njih mu je kroz kljun graktanjem dobaci: Drž ti govor al mi moramo nešto itit u kjun jer ćemo krepat… I tako život ide, a jesti se mora. Potaknuti pričom o hrani ogladniše. Šuplja gladna criva davala su dubok, prodoran zvuk njihovim krikovima. Uznemireni vlastitim nesnosnim graktanjem vinuli su se u visine i raspršili. Iz plavih visina okom iskusnih strvinara lijepo su se mogle razabrati netom odložene raznobojne vrećice. Graktanje se pretvorilo u usklike MOJA MOJA MOJA… Uz obrušavanje i slijetanje zabadali bi svoje glave u raznobojne vrećice. Gozba bi počela, brza i laka hrana ubrzo bi zasitila njihove želuce a oni bi se uz ljeno mahanje krilima sjatili na zrcalnom moru perući svoje kljuniće od netom završenog obroka. Predajući se toplini ljetnog sunca lagano bi tuhinjili ponavljajući svoja iskustva složena u mantre: tko prije njemu dvije, ko radi umire od gladi, ki zna zasebe neda drugome, bog je prvo sebi kjun stvori, znam da sve znam… Ponavljali bi mumljajući tiho usvojene mantre i polako tonuli u san.
Mantra
Put u toplije krajeve nanio je Jonathan Livingston u prekrasnu pašku valu. Ondje je naišao na jato domorodačkih galebova koji su vidno deprimirani i bezvoljni, besciljno plutali na mirnom moru. Ugledavši ga poceli su glasno grintati i jadikovati. Tužili su se na nemoć da se išta promini kako bi im život poče bit dostojan te riči. Jonathan odluči pomoći nesretnom jatu. Vjerovao je kako je priča o njegovom životu a opisana u poznatoj knjizi ku i vrapci na granama već cvrkuću ostavila traga i ovdije. Lagano se ljuljuškajuči na valićima Jonathan Livingston mudro je zborio okupljenom jatu prepričavajući im svoj životni put. Pričao im je o visinama, o uzvišenim letovima, o novim područjima, o iskustvima drugih jata. Pričao im je kako je potrebno učiti i napredovati. Priča im je o moralu i etici. Svi su kimali glavama u znak nijemog odobravanja ali se Jonathan nije mogao oteti dojmu da ga niko ne sluša. Pokušavajući ih zainteresirati priča im kako je potrebno suzbiti pohlepu i misliti na budućnost. Pričao im je o održivom razvoju i očuvanju biljnih i životinjskih vrsta. Priča im je o racima, hobotnicama, jatima plave i strne ribe... Odjednom, iznenađen učinkom ovih nekoliko posljednjih riječi pomisli kako ima nade… jato se pokrenulo. Jedan od njih mu je kroz kljun graktanjem dobaci: Drž ti govor al mi moramo nešto itit u kjun jer ćemo krepat… I tako život ide, a jesti se mora. Potaknuti pričom o hrani ogladniše. Šuplja gladna criva davala su dubok, prodoran zvuk njihovim krikovima. Uznemireni vlastitim nesnosnim graktanjem vinuli su se u visine i raspršili. Iz plavih visina okom iskusnih strvinara lijepo su se mogle razabrati netom odložene raznobojne vrećice. Graktanje se pretvorilo u usklike MOJA MOJA MOJA… Uz obrušavanje i slijetanje zabadali bi svoje glave u raznobojne vrećice. Gozba bi počela, brza i laka hrana ubrzo bi zasitila njihove želuce a oni bi se uz ljeno mahanje krilima sjatili na zrcalnom moru perući svoje kljuniće od netom završenog obroka. Predajući se toplini ljetnog sunca lagano bi tuhinjili ponavljajući svoja iskustva složena u mantre: tko prije njemu dvije, ko radi umire od gladi, ki zna zasebe neda drugome, bog je prvo sebi kjun stvori, znam da sve znam… Ponavljali bi mumljajući tiho usvojene mantre i polako tonuli u san.
