Jedna legenda o hodočasničkom zavjetnom putu duboko je ukorijenjena u pučkoj predaji otoka Paga. Ta predaja govori o trojici redovnika – asketama, posvećenima strogoj duhovnosti, kontemplaciji i odricanju od svjetovnih užitaka – koji su se zavjetovali na hodočašće pokore. Svoj put dug desetak kilometara započeli su bosi, iz Staroga Grada Paga, odlučni da dosegnu crkvu sv. Vida na najvišem vrhu otoka, uzdignutom na visini od 349 metara nad morem.
Put koji su odabrali bio je iznimno težak, posut oštrim i grubim kamenjem koje je nemilosrdno ranjavalo njihova gola stopala. Sa svakim korakom ostavljali su tragove krvi na kamenitom terenu, simbol svoje žrtve i predanosti. Usprkos boli i iscrpljenosti, nastavili su koračati, vođeni vjerom i nadom da će njihovo iskušenje biti milo Božjim očima.
No, težina puta i zadobivene ozljede ubrzo su postale prevelike. Njihova krv, prolivena po stazi, bila je posljednje svjedočanstvo njihove pokore. Prema predaji, trojica redovnika iskrvarila su prije nego su stigli do cilja, a njihova tijela ostala su na tom osamljenom, surovom mjestu.
Danas, na tom zavjetnom putu, stoji velika kamena gomila za koju se vjeruje da u sebi krije posljednje počivalište trojice redovnika. Gomila je u narodu poznata kao “Trifratri”, ime koje čuva uspomenu na njihovu žrtvu i neispričane priče duhovne snage, vjere i ljudske patnje.
Legenda o “Trifratri” nije samo priča o smrti, već i o nadljudskoj odlučnosti i snazi duha, koje i danas inspiriraju hodočasnike i znatiželjnike da kroče istim putem, osjećajući težinu povijesti pod svojim stopalima.
Autor: Radivoj Pastorčić
