Tajnovita Golija

Kao i mnogi drugi gradovi mletačke provincije Dalmacije i Pag je imao obavezu opremiti jednu Galiju (ponekad i više njih) za česte ratne potrebe Mlečana, osobio u doba intenzivnijih ratova s Osmanlijama.

Za relativno siromašnu pašku komunu bilo je to veliki materijalni izdatak i obaveza. Izrada mletačkih galija bila je strogo čuvana vojna tajna pa su se takvi brodovi isporučivali iz Arsenala u Veneciji i odvozili s minimalnom posadom u pojedine gradove (komune). Kapetan (Sopracomito) je mogao biti samo pripadnik venecijanskog plemstva (patricijata) ali i prekomorskog (Stato da Mar) plemstva kojeg je priznavala Venecija. Iz paškog plemstva bilo je više Sopracomita kao npr. iz plemićke obitelji Mišolić iz koje je bilo nekoliko zapovjednika galija (o ovoj temi detaljnije ću pisati u jednom od narednih tekstova). Kada je bio u aktivnoj službi, Sopracomito je bio dužan uvijek ostati na brodu i zabranjeno mu je dovoditi svoju obitelj ili čak imati smještaj na kopnu, njegova služba trajala je pet godina. Ostatak posade galije, galioti, sastojao se većinom od slobodnih građana, u našem slučaju paških pučana. Galioti (momčad) su se birali bacanjem kocke. U nedostatku pučana posadu ratnih brodova, veslače i strijelce, sačinjavali su dijelom kažnjenici. Svi oni bili su dobro plaćeni za obavljanje službe. Brodovi su morali biti savršeno održavani, oprema stalno nadomještana modernijom. Zanimljivo je i to da je glavna hrana na brodu bio "Biscotto" kruh pečen dvaput, poput paških "baškotina". U zimskom periodu, kada galije nisu plovile, galijoti su popravljali brodove, izgrađivali luke i utvrde i sl.  Najčešće su se za izviđanje i borbu protiv Uskoka korištena lakša i brža plovila poput Beigantina, Galleota i najčešće Fusta. Radi se o umanjenim verzijama galija dužine od 20 - 35 metara.

Otok Pag na kartografskom prikazu G. Rosaccia, 1606. 

Na karti Otok Pag na kartografskom prikazu G. Rosaccia, 1606. U akvatoriju Paga prikazani su sukobi uskočkih brodica (Scochi) s mletačkim ratnim brodovljem. Iz prikaza se vidi kako su se uskoci suprotstavljali Mlečanima sa malim brodovima na vesla velikih manevarskih mogućnosti, kojima su nerijetko postizali uspješne taktičke rezultate. U paškoj uvali ucrtan je i trgovački brod koji je služio za prijevoz tereta od kojih je najvažniji, poznavajući povijesnu težnju Venecije da preuzme trgovački monopol bila upravo sol.
G. Novak u knjizi "Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljeća" donosi sljedeći navod: "Smatrajući Jadransko more svojim, a isto tako monopol soli na njemu, stadoše Mlečani od 1626. plijeniti one dubrovačke brodove koji su preko Jadrana prevozili sol. Kad je Dubrovnik zbog toga protestirao, saopći mu Venecija otvoreno da ona »ne dozvoljava nikome da se po Jadranskom moru vozi bilo čija sol, osim venecijanske«."
Za monopol nad tim proizvodom od velike važnosti bila je i njegova cijena. Tome u prilog govori i dilema oko lokacije novog grada. Današnji položaj za razliku od, drugog predloženog predjela Košljun odabran je i iz razloga što je time trošak ukrcaja soli na brodove u paškoj uvali bio manji negoli tegljenje soli na mazgama do luke Košljun. Povijesne okolnosti vremenom su se promijenile a Uskoci su postali jedan od glavnih faktora opasnosti plovidbe osobito podvelebitskim kanalom.


Pojava Uskoka na sjevernom Jadranu

Uskoci

Po padu Hercegovine u turske ruke mnogi su kršćani napustili svoj kraj i otišli u Klis kojim je tada zapovijedao hrvatski velikaš Petar Kružić. Te su izbjeglice nazivali "Uskocima". Oni su pojačali posadu Klisa, koji je bio važan ključ za prolaz iz dalmatinskog zaleđa i Bosne na more. Turci su 1537. opsjeli Klis i nakon krvavih bitaka ga i osvojili. Uz mnoge branioce poginuo je i sam Petar Kružić. Oni Uskoci koji nisu poginuli povukli su se u Senj gdje su uzeti u carsku (Habsburšku) službu kao plaćenici. Uskoci su prvenstveno ratovali na kopnu, ali ubrzo spoznaju prednosti pomorskih akcija protiv Turaka te dobavljaju brodove i započinju s prodorima kroz Morlački (Velebitski) kanal i ušće Zrmanje. U svojim su pohodima često prelazili preko mletačkog teritorija, ali Venecija se nije bunila jer je uskočka aktivnost išla na ruku i samim Mlečanima. Nakon Mletačko – turskog mira 1540. godine to se promijenilo. Mlečanima uskočka protuturska aktivnost više nije išla u prilog jer su bili prisiljeni štititi turske brodove, kao i druge koji su prevozili tursku od uskočkih gusarskih napada. Ali i uz mletačku zaštitu napadi su se nastavili te je sultan Sulejman zaprijetio da će poslati svoju flotu da uvede red u Jadranu. Kako bi to spriječili Mlečani su počeli progoniti Uskoke, a 1557. blokiraju i sam Senj. (izvor: Hrvatski povijesni portal). Gusarenje uskoka time ne prestaje već se intenzivira, procjenjuje se da su Uskoci između 1592. i 1609. godine zaposjeli i potopili 250-300 brodova, što je činilo približno desetinu ukupne mletačke flote.
Zbog pljačkanja i ometanja trgovinskih veza od strane Uskoka pod čijom je upravom bio i Karlobag nametala se potreba ophodnje, obranu brodskih konvoja i zaštite trgovačkih ruta za koji su bili korišteni ratni brodovi - galije. Galije su se nakon provedenih pomorskih manevara morale tijekom noći sidriti u sigurnim lukama ili vraćati u matičnu luku od kojih je jedna bila i paška. Sukobi Mlečana i Uskoka završavaju 1617, ugovorom u kojom su se Austrijanci obvezali na dovođenje svoje posade u Senj i raseljavanje Uskoka. Obje su strane ubrzo ispunile ugovorom preuzete obaveze i Uskoci su raseljeni u unutrašnjost.


Priča s Golije

Otok Pag na Coronellijevoj karti Dalmacije iz 1694.

U gradu Pagu imamo predio koji se zove Golija. Prema pučkoj predaji naziv dolazi od toga što su se na tom mjestu sidrile galije. Da se taj naziv upotrebljavao već od ranog vremena nakon nastanka grada na novom položaju (1443.) govori i podatak koji nalazimo na Coronellijevoj karti Dalmacije iz 1694, u predjelu grada Paga pored crkva sv. Nikole nalazimo "toponim" Gollia ili Galliola. Na Zavoreovoj karti iz 1808. godine u kojoj se jasno razabiru dva naziva “Colona” i “Galiola” na području Golije točnije starog trajektnog pristaništa.
Prema usmenim predajama (Barba Ante Belota, Ante Grašo - Burin, Miljenko Buljanović) koje sam nedavno prikupio pokušavajući doznati više podataka o “nesretnoj” koloni za vezivanje brodova koja se nalazila razbijena u predjelu Lokunja a na kojoj je prema riječima A. Graša (Burina) piše godina 1701, doznao sam još neke zanimljivosti koje su me potakle da ih podrobnije istražim. Prema njihovim navodima "postojala je još jedna kolona tamo gdje je sada kuća obitelji Maržić, cijeli ovaj predio bilo more a vremenom je nasuto". Podaci koje sam prikupio govore i o tome da je postojao naziv Vela i Mala golija "jer je na predjelu Vele golije bila potopljena velika galija a na predjelu Male (negdje ispred “Smokve”) bila potopljena mala galija ili manji brod". U prilog tim navodima govori i to što je prilikom manevra broda JRM negdje početkom 70-tih godina, vjerojatno prilikom početka izgranje “trajektnog pristaništa” 1972. godine ispod mulja izronila drvena konstrukcija. Sjećanja govore o velikim brodskim rebrima, kao i velikim željeznim čavalima koji su dosezali dužinu oko 30 cm. Također je navedeno da su tom prilikom “neka rebra izvađena i odnešena na nepoznatu lokaciju, možda muzej i da je radi već započetih radova na rivi a kako bi se oni nastavili, sve zataškano".

Prema navodima koji su iznijeli gore navedeni mještani teško je utvrditi o kojem se tipu broda radilo. Često su trošni brodovi pa i oni veći korišteni u formiranju lučkih konstrukcija. Radilo se to na način da bi se nakrcali kamenjem i nakon toga potapali na željeno mjesto kako bi formirali "temelj".
Ono što me potaklo da pokušam istražiti mogućnost kako je potopljeni brod možda ratna galija oštećena prilikom neke ratne operacije i postoji li neki povijesni izvor kada se to dogodilo?
Iz gore navedenog opisa važne uloge i vrijednosti galije, isključio bi mogućnost da se to dogodilo zbog nekog oblika nemara jer bi zapovjednik to “platio glavom”. Nije mi bio poznat niti neki pomorski sukob unutar paške uvale a nisam naišao ni na podatak o mogućem napadu ili pomorskoj blokadi grada Paga iz perioda 1443. do pada Mletačke republike 1797.
Podatak koji sam ipak nakon dužeg traženja našao, nalazi se u knjizi "Storia della repubblica di Venezia" - Pierrea Darua, (objavljenoj u 7 vol., u Parizu, 1819. godine) u talijanskom izdanju iz 1834. koji opisuje događaj iz 1613. u paškoj luci a poziva se na izvor "Manoscritto della Bibl. del re, proveniente della Bibl. di Brienna, n. 10". Događaj nešto drugačije prenosi i opisuje još nekoliko talijanskih autora. Naknadno sam u knjizi “ILUSTRIRANA POVIJEST JADRANSKOG POMORSTVA”, Dr. B. Kojić i Dr. R. Barbarić, 1975. koja kronološkim redom obrađuje najznačajnija zbivanja iz prošlosti našeg Jadrana našao opisan isti događaj iz godine 1613:

"U svibnju dolazi do jačeg sukoba na moru između uskoka i Mlečana. Tri uskočka broda, vraćajući se s Neretve, sukobiše se s mletačkim brodovima na kojima je bila arbanaska posada. U sukobu pogine 70 uskoka kojima Arbanasi odrube glave i odnesu u Zadar. Bijesni zbog toga, uskoci napadaju jednu mletačku galiju u luci Paga, poubijajući časnike, oslobode veslače, a njezinog zapovjednika Cristofora Veniera odvedu u Senj i tu ga ubiju."

Gotovo identičan opis istog događaja "u paškoj luci" nalazim i u knjizi Grge Novaka - "Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljeća", dio II, str. 63.
Posložimo li priču uzimajući dijelove iz navedenih opisa možemo donekle rekonstruirati još neke dijelove događaja. Uskoci su se noću iskrcali u većem broji na otok s druge strane zaljeva, prešli su preko brda i u ranim jutarnjim satima napali galiju sa kopna dok je istovremeno sa mora napalo 6 uskočkih brodica. Poubijaše časnike, više od četrdeset veslača bace u more. Zapovjednika Cristofora Veniera odvedu u Senj i tamo dekapitiranjem biva pogubljen.
Ovaj događaj izazvao je burne reakcije u Veneciji. Jedan od razlog tome je taj što je ubijen jedan od članova ugledne plemićke obitelji Cristofor Venier, ali i prema (rekao bi uobičajenim) mletačkim pisanjima iz tog vremena o okrutnom, barbarskom i bestijalnom načinu na koji je ubijen. 

Jedan od najuglednijih članova porodice Veniera bio je Sebastiano Venier (oko 1496. - 3. ožujka 1578.) mletački dužd od 11. lipnja 1577. do 3. ožujka 1578. Bio je admiral mletačke flote i jedan od protagonista bitke kod Lepanta 1571. godine. Zanimljivo je to da se porijeklo imena mjesta Vinjerac povezuje se s mletačkim nazivom Kaštelom Venier (Castel Venier) iz 15. st. koji je bio u vlasništvu te venecijanske plemićke porodice.

Sudbina Cristofora Veniera iz navedenih izvora poznata je, međutim, sudbina galije ostaje i dalje tajna. Neki od navoda koji dolaze iz mletačkih izvora govore o tome da je odvedena u Senj i opljačkana.

Kolona sa golije dovela me do ovog zanimljivog povijesnog događaja, mada prema uklesanoj godini na njoj (1701.) nije svjedočila istom to ne umanjuje njenu povijesnu vrijednost. Ona je kao vizualni element u obilju novostvorenog prostora važna u prezentiranju bogate ali često i tajnovite paške povijesti. More brodi sudbine a kamen priča svoju priču kao nijemi svjedok vremena.

TAJNA ZALUTALE STEĆAK PLOČE

Zahvaljujem se Dr. Mladenu Brajši na iskazanoj želji da putem mog bloga podijeli sa Vama svoja nadasve vrijedna zapažanja:

TAJNA ZALUTALE STEĆAK PLOČE

Moja velebitska i podvelebitska istraživačka lutanja i susreti sa skrivenim, zapuštenim i nijemim svjedocima prošlosti dobro su mi poslužila i na otoku Pagu. Kad tako život prestane govoriti, otkrio sam da nam mnogo toga o njemu može reći i smrt, točnije ukopna mjesta, groblja, i svi oni običaji i obredi koji traju ili koji tek ostaju jedva vidljivi do naših dana. Upravo zbog toga jedna od prvih točaka koje posjećujem u svakom novom mjestu na koje naiđem jest mjesno groblje, koje mi, dopušta li to veličina groblja i negdašnja brojnost pučanstva, daje poprilično dobar uvid u podrijetlo mještana.

Tako je bilo i u mjestancu Lunu na krajnjem sjeverozapadnom dijelu Paga, čije mi je groblje podarilo pravi mali dragulj. Mjestance je to od tristotinjak stanovnika čija pisana povijest seže u daleku 1653. godinu kada se u matičnim knjigama otoka Raba (kojemu je taj dio otoka Paga službeno pripadao sve do 1946. godine; iste je godine, usput budi rečeno, uslijedilo i službeno ukinuće feudalnih odnosa) spominje prvi stalni stanovnik, Matej Badurina.

Groblje se nalazi iza crkve Sv. Jeronima, a tik uz ulaz s lijeve strane privuklo me maleno ukopno mjesto, bit će valjda nekog djeteta. Bilo je neodržavano i jadno, komadić zemljice i sasušene drače podno raspucana, oronula kamena zida, ni po čemu različit od okolna tla, omeđen tek nabačenim i slomljenim betonskim rubnicima. Unutar tog narušenog pravokutnika ležale su dvije nepravilno oblikovane grobne ploče od običnog lunjskog kamena, pretpostavljam, jedna uz uzglavlje groba, a druga otprilike u sredini. Ne zna se što se je dogodilo s ostatkom ploče, ni je li čak i postojala ili su možda za nedavna uređivanja groblja te dvije ploče samo tu bile položene. Tko god bio krivac i kada se to dogodilo i s kojom svrhom, to moram prepustiti mašti ili možebitnom znanju svakog čitatelja ovih redaka, ali mene se i više nego dovoljno dojmilo i ono što je ostalo.

Na gornjoj ploči, čiju starost procjenjujem na otprilike stotinu godina, uočio sam plitke i do neprepoznatljivosti izlizane tragove natpisa koje nikakva tehnika kojom sam raspolagao, uključujući i fotografsku rekonstrukciju, nije mogla učiniti čitkom. Na donjoj ploči, uz slovo-dva koje se moglo razabrati, uočljiva je bila i primitivna, stilizirana ornamentika od dva simbola iznad imena pokojnika. Jedan je bio očito simbol Sunca, krug s koncentrično raširenim zrakama, a drugi nešto nalik na riblju kost, strelicu ili stablo, bor pravilno raspoređenih raširenih grana ili palmina grana. Otkriće te simbolike na kršćanskome groblju bilo mi je i više nego dovoljno da pokušam doći do njezina izvora, osobito zato što me je podsjetila na sličnu simboliku s velebitskih mirila, točno određenih mjesta na kojima su se na putu s planine do mjesnoga groblja smjeli spustiti preminuli kako bi se nosači i povorka odmorili. Tako sam se bacio u potragu.

Mirjana Trošelj, vrsna poznavateljica velebitskih mirila, upozorila me je na sličnost uklesane ornamentike s stećcima i stećak pločama koje je Šefik Bešlagić otkrio i dokumentirao na jugozapadnom dijelu otoka Paga i u okolici Zadra. Pa odakle onda to s druge strane Kunfina, na krajnjem sjeverozapadnom dijelu Paga, u potpuno drugom povijesnom, kulturnom i društvenom okružju?!

Malo dalje na lunjskome groblju naišao sam na još jednu kamenu ploču s istom simbolikom, uščuvaniju i očito mlađu. Slova u natpisu imena pokojnika bila su lakše raspoznatljiva, a između dvaju simbola bora ponad natpisa bio je uklesan križ. O svemu sam više podataka uspio doznati od mještanke Tovarnela, zaseoka nekoliko stotina metara udaljenog od Luna, koje mu je od davnine služilo kao luka, dakle od gospođe Celine Baričević, starice od devedeset i nešto ljeta, i Elvire i Ivana Baričević. Prema njihovim riječima, klesar te ploče bio je Blaž Pupolja, doseljenik iz podgorskog zaseoka Bačvice kod Prizne, s druge strane Velebitskog kanala.

Ako znamo da je to jedno od područja koje su naselili Bunjevci, Hrvati iz zapadne Hercegovine i kontinentalne Dalmacije, izbjegli tijekom stoljetnih kršćansko-turskih ratova u potrazi za sigurnijim i mirnijim životom. Povrh toga, nedvojbeno je da su Sunce i Stablo kao simboli svjetlosti, rođenja i trajanja stigli na stećke i na poneka mirila kao ostatak poganskog slavenskog solarno-lunarnog kulta koji je živio usporedno sa službenim religijama čak još i u srednjem vijeku.

Jer ljudi kad putuju ili prolaze svijetom ne nose samo sebe. Više od toga, oni nose ono u sebi svaki svoj dio kulture i vjerskih običaja iz prvotnih prebivališta koji nam i kad oni nestanu, nastave govoriti o njima.

Dr. Mladen Brajša (autor teksta)

O navedenom zapažanju na lunskom groblju Dr. Mladen Brajša upoznao je Prof. Mirjanu Trošelj koja već dugi niz godina istražuje velebitska "Mirila" - pogrebna spomen obilježja kao sredstvo duhovnog izričaja u kršćanstvu uz magijsko – mitsku simboliku koja tvori zanimljiv fenomen ali i zagonetku. Specifičnost uklesanih simbola dovode ih u vezu sa sličnim simbolima nađenim na kasnoantičkim i ranokršćanskim nadgrobnim stelama, u srednjovjekovnoj sakralnoj umjetnosti Dalmacije i Istre, na stećcima i starobalkanskim tetovažama kao i sakralnoj umjetnosti ruralne sredine do 19. stoljeća. Navedena zapažanja Mirjana Trošelj objavila je u znanstvenom članku: PRILOG PROUČAVANJU IKONOGRAFSKOG MOTIVA STABLA SVIJETA/ŽIVOTA NA MIRILIMA JUŽNOG VELEBITA koji je izašao u Senjskom zborniku br. 44, str. 311-332 (2017.) u kojem između ostalog navodi:

"Dvije nadgrobne ploče na lunskom groblju na otoku Pagu

Na lunske grobne ploče na otoku Pagu upozorio me 2012. dr. Mladen Brajša iz Zagreba pa mu ovom prilikom zahvaljujem. Obje su ploče minijaturne i oštećene, a reljefni likovni prikazi naglašeno istrošeni. Na njima su površno urezane tri temeljne ideogramske simboličke strukture: križ u središtu kompozicije s pridodanim atributima sunca i stabla svijeta u gotovo arhetipskoj formi. Ova struktura, najbliža je likovno-simboličkim strukturama pretkršćanskog (stablo, sunce na vrhu stabla, pri dnu ili sa strane) i ranokršćanskog doba (križ flankiran dvama stablima). Ovdje je sunce atribuirano s lijeve strane križa, a stablo s desne. Ideogram sunca ne nalazimo na mirilištu Kose Reljinovačke/Renjovačke, ali je prisutan na drugim mirilištima kao samostalan znak."

Znanstveni članak dostupan je ovdje: 

https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=283638

Ovo nisu jedina takva pogrebna spomen obilježja na otoku Pagu. Jednu takvu ploču sa isklesanim glagoljskim natpisom i astralnim motivima objavio je Šefik Bešlagić u svom radu "NATPISI STEĆAKA SJEVERNE DALMACIJE", 1975. godine.  

Jedna, (osim onih iz Vlašića) nalazila se u arheološkom muzeju Zadar koju sam nakon duže potrage uspio naći među većim brojem nerazvrstanih ploča bez arheološkog konteksta. Nađena je na groblju u Gorici i bila uzidana u pročelje crkve sv. Ante da bi prilikom sanacije pročelja 1994. bila skinuta i odvezena u AMZ. Ploča je vraćena 2021. i nalazi se u crkvi sv. Ante u Gorici. 

Tema je opširna i zahtjevna stoga ću joj posvetiti jedan od narednih tekstova.

U potrazi za antičkim natpisom

Fotografija sa web stranice CZKI Pag

Na web stranici Centar za kulturu i informacije, grad Pag pod naslovom Upoznajte grad Pag nailazim na fotografiju za koju se tvrdi da je "Jedini antički natpis u Pagu".

Pojam antika prvenstveno se odnosi na kulturu Grčke i Rima i svih zemalja koje su bile pod utjecajem grčke i rimske kulture. Posebnu grupu antičkih spomenika koji čine neprolaznu povijesnu vrijednost imaju antički novac i epigrafski spomenici. Antički epigrafski spomenici izvanredno su bogati i rašireni (grčki, rimski, ilirski) a osim grafoloških, lingvističkih, likovnih i religijskih, često imaju i prvorazredno značenje za dataciju različitih spomenika i događaja.
Na prostoru otoka prije dolaska rimljana obitavali su "Liburni" za koje se smatra da nisu imali pismo. Dolaskom rimljana postupo dolazi do romanizacije, procesa koji je obuhvaćao i širenje latinskog jezika i rimske kulture. Time nastaju i epigrafski spomenici na latinskom jeziku.

Gornji natpis ima "latinska slova", možemo prepoznati i dio koji upućuje na riječ "PODPIS". Nekoliko "slova" ispred ostaju nepoznanica. Fotografiju sam poslao nekolicini stručnih ljudi, međutim dobio sam poprilično "rezervirane" odgovore. Da gornji "natpis" ima neku povijesnu vrijednost vjerojatno bi bio barem spomenut u znanstvenoj literaturi.

Sl 1 M. Sabljar - Bilježnica broj 5 Bag-Pag

Moju pažnju i zanimanje privukao je natpis kojeg je Mijat Sabljar objavio u Bilježnici broj 5, Bag-Pag, 1852.
Mijat Sabljar (hrvatski muzealac i sakupljač umjetnina (1790 – 1865)). Sabljar je poduzeo dva velika putovanja po Hrvatskom primorju i Dalmaciji, prvo 1852. i drugo 1853.-1854. godine. U svojim bilježnicama precizno je zabilježio i precrtavao sve spomenike i zanimljivosti s kojima se na putovanju susretao. Posjetio je i Pag a ono što je zabilježio nalazi se u Bilježnici broj 5 Bag-Pag.

Sabljar je negdje "Pred kućom Jose Mirkovića" (slika 1) zabilježio ploču sa rimskim natpisom za koji Anamarija Kurilić navodi: "...ono što se može razumjeti iz njega je da se radi o nadgrobnom spomeniku postavljenom za nekog T. Karijana (sina Kapitonova?)."
 

Našao sam i nešto noviji podatak o ploči s rimskim natpisom u knjizi Josipa Celića "Pag kroz rukopis Gjure Szabe" Pag, 2015. Knjižica Gjure Szabo "Otok i mjesto Pag" napisana je 1933. Na strani 78. stoji navod G. Szabe:
"Vjerojatno je iz ovih strana (Časke) prenesena u Pag ploča,koja se danas nalazi pred kućom stare familije Mirković /grb: polumjesec i 2 zvijezde/, a na toj se izlizanoj ploči mogu još danas čitati nekoliko slova rimskoga natpisa:

T.CAR. I F  
----------L I  
T-------I NI 
---------------".

U razdoblju između navedenih zapažanja, prošlo je osamdedetak godina, vidljivo je kako je vjerojatno djelovanjem atmosferilija veliki dio natpisa već 1933. poprilično nestao. Razabiru se tek slova u prvom redu i nekoliko u naredna dva dok je ostatak potpuno nečitljiv u odnosu na Sabljarov. Od Szabove zabilježbe do danas prošlo je otprilike isto vremena koliko i od Sabljarove do Szabove. Nametalo se pitanje da li je uopće išta ostalo od navedenog zapisa za kojeg i Szabo navodi da je na "izlizanoj ploči"  koja se "nalazi pred kućom stare familije Mirković?"

Nedavnim detaljnim obilaskom "Palače Mirković" i ostalih kuća koje su bile u njihovom vlasništvu nisam uspio pronaći ploču sa pretpostavljam već sada, nekoliko slova rimskog natpisa. Preostalo mi je jedino da još jednom vratim tragu koji navodi Anamarija Kurilić u knjizi "Arheološka karta otoka Paga":

Ruićev crtež nalaza sa Zameta

“U gradu Pagu, kao ni u njegovom prethodniku, Starome Gradu, nema rimskih arhitektonskih ostataka. Doduše pred crkvom Bl. Dj. Marije u Starome Gradu nalazi se stup od kamene breče ali on niti mora biti rimski niti potjecati baš sa tog područja, slično kao i ulomak slabo očuvanog rimskog natpisa koji se nalazi uzidan u kulu Skrivanat u gradu Pagu. Doduše, možda taj natpis potječe s nekropole koju Ruić smješta na položaj Zamet jer ono malo što se može razumjeti iz njega je da se radi o nadgrobnom spomeniku postavljenom za nekog T. Karijana (sina Kapitonova?). Ako su paške solane funkcionirale već i u rimsko doba - a što ne bi bilo nimalo neočekivano ni čudno - ostaje još utvrditi gdje se moglo nalaziti uz njih vezano antičko naselje, što je vrlo teška (ako ne uistinu i nemoguće) zadaća jer se neprestanim ljudskim djelovanjem uništilo većinu ili sve tragove ljudskih aktivnosti iz starijih razdoblja."

Već sam pred više godina detaljno, povodeći se navodom: "slabo očuvanog rimskog natpisa koji se nalazi uzidan u kulu Skrivanat" bezuspješno pretražio kulu Skrivanat. Tada nisam imao predodžbu kako taj natpis uopće izgleda. Sada sam imao nešto više podataka o natpisu, imao sam i Sabljarov crtež a time i izgled natpisa. Neprimjereno je da autori A. Kurilić i Ivo Oštarić u knjizi izdanoj 2013. - "Arheološka karta otoka Paga", nisu našli za shodno objaviti preslik crteža M. Sabljara o "jedinom" pa time i vrijednom antičkom natpisu u Pagu. Oprostite mi na slobodnoj prosudbi ali imam osjećaj da netko, nehotice ili namjerno "izbjegava antiku" na prostoru grada Paga. Shvatio sam donekle i zašto... ali to je jedna druga tema.

Uz Sabljarove informacije i sitne intervencije oko čišćenja dijela ploče kako bi razaznao dijelove natpisa, osobito dio slova T, urodilo je plodom. Rimski natpis ukazao se pred mojim očima...

Ostaci (antičkog) rimskog natpisa sa ploče u usporedbi sa Sabljarovim crtežom

Natpis je skoro u potpunosti nečitljiv osim dijelom prvog reda "T CARIE.." čija visina slova iznosi približno 12,5 cm. U drugom redu natpisa jedva se naziru konture dva manja zadnja slova vjerojatno I i F.
Trenutno najstariji antički natpis u Pagu služi kao kamen za popločenje ulice, zabetoniran sa lijeve strane ispred ulaza u kulu Skrivanat, žalosno...





Dodatak:
U stručnoj literaturi koja obrađuje rimske natpise naišao sam na dva rada u kojima se spominju "imena" koja navodi A. Kurilić "...o nadgrobnom spomeniku postavljenom za nekog T. Karijana (sina Kapitonova?)."

Jelena Stričak, Narodnosti i zavičaji u natpisima rimske Senije, (2014) navodi:

"Memorijalna ploča od bijelog mramora pronađena je u bivšoj crkvi svetog Ivana Krstitelja 1956. godine u sekundarnoj upotrebi, tijekom koje je oštećena. Dimenzije su ploče 28 x 57 x 8 centimetara, a na natpisnom polju visine 18 centimetara i uokvirenom trostrukom profilacijom u četiri je retka uklesano: DEANAE · AVG · SA[ ] MEMORIAM · CARIENAE ·[ ] MATRIS · L · VALERIVS · PR[.]SC[ .]ONIVGE · SVA · VERATIA · PA [..] A[ Restitucija glasi: Deanae Aug(ustae) Sa[c(rum)] / [in] memoriam Carienae I[/ ]matris L(ucius) Valerius Pr[i]sc[us cum] / c]oniuge sua Veratia Pa[ul]a[. Natpis je uklesan pravilnom kapitalom. Visina je slova u prvome retku 3,5, u ostalima 2,5 centimetara. Riječi su odvojene trokutastim distingvensima. Miroslav Glavičić je natpis pročitao Deanae Aug(ustae) Sa[c(rum)] / [in] memoriam Carienae [ /] matris suo? Valerius Pr[i]sc[us cum] / [c]oniuge sua Veratia Pa[ul]a [Sporni dio u trećem retku je otučen i nečitak, ali zbog neslaganja padeža u izrazu matris suo zanemarila sam njegovo te se odlučila za prvo navedeno čitanje.

Sva tri imena koja se spominju, Karijena, u čiji je spomen ploča postavljena, njezin sin Lucije Valerije Prisk te njegova supruga Veracija Paula, koji ploču podižu, indiciraju njihovo italsko podrijetlo. Karijenin kognomen je na žalost otučen te ga ne možemo razaznati, no gentilno ime Cariena dolazi iz Italije. Etruščanskog je podrijetla. Osim u ovome slučaju iz Senije, ime do sada nije bilo potvrđeno u našim krajevima; štoviše, u ovome je obliku potvrđeno samo na natpisu iz Senije."



Salmedin Mesihović - PROCONSVLES, LEGATI ET PRAESIDES Rimski namjesnici Ilirika, Gornjeg Ilirika i Dalmacije, (Sarajevo, 2014). Navodi vojničku diplomu koja se datira 3. IX. 84. god. n. e.:

„Imperator Cezar, sin božanskog Vespazijana, Domicijan August Germanik, vrhovni svećenik, tribunske moći tri (puta op. a.), imperator sedam (puta op. a.), otac domovine, konzul deset (puta op. a.) konjanicima i pješadincima koji su se borili u pet ala i deset kohorti i tri koje se zovu I. Rimskih građana i I. i II. Arvakorumska i Frontiana i Siliana i I. Norička i I. Britanska  i Planinska i I. Luzitanska i i I. i II. Alpska i i II. Španska i i III. Tračka i V. Galska i V. Galicijska Lucensijska i VI. Tračka i VIII. Retska koje su u Panoniji pod Lucijem Funisulanom Vetonijanom koji su odslužili 25 stipendija (godina službe op. a.) ili više, čija imena su dole potpisana, njima, djeci i potomcima daje građanstvo i pravo zakonitog braka sa suprugama koje su tada imali i građanstvo njoj se daje ili ako su bili sili ako su bili samci sa onima koje su poslije doveli, naravno pojedini sa pojedinom.edini sa pojedinom.
Tri dana prije septembarskih nona, za konzula Gaja Tulija Kapitona Pomponijana Plotija Firma i Gaja Kornelija Galikana, I. Planinske kohorte pod zapovjedništvom Nipija Akvile, pješadincu Dasiju sinu Dasentisasinu Dasentisa Delmati. Prepisano i provjereno sa bakrene ploče koja je pričvršćena u Rimu, na Kapitolu, nakon „starih kočija.”431431 // (pečat) Publija Atina Rufija, (pečat) Kvinta Mucija Augustala, (pečat) Gaja Lukrecija Modesta, (pečat) Gaja Julija Modesta, (pečat) Gaja Julija Klementisa, (pečat) Lucija Sesta Maksima, (pečat) Kvinta Junija Sila, (pečat) Publija Kornelija Verekunda (svjedoci op. a.)."


REFERENCE:

Ivo Oštarić. Anamarija Kurilić - Arheološka karta otoka Paga, (Novalja, 2013.)
Jelena Stričak, Narodnosti i zavičaji u natpisima rimske Senije, (2014.)
Josip Celić "Pag kroz rukopis Gjure Szabe Pag", (Pag, 2015.), (Knjižica Gjure Szabo "Otok i mjesto Pag" napisana je 1933.)
Mijat Sabljar - Bilježnici broj 5, Bag-Pag, 1852.
Salmedin Mesihović - PROCONSVLES, LEGATI ET PRAESIDES Rimski namjesnici Ilirika, Gornjeg Ilirika i Dalmacije, (Sarajevo, 2014)

Centar za kulturu i informacije, grad Pag - Upoznajte grad Pag

http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=3034

Palača Plača

Grb plemićke porodice Mirković 

“Mirkovići su jedna od najuglednijih plemenitaških porodica na Pagu. Starinom plemstva, ugledom, naslovima i častima pripadaju onom uskom krugu višeg plemstva u Hrvatskoj uopće. Malobrojne su obitelji među hrvatskim plemstvom koje su stekle toliko plemićkih naslova kao Mirkovići iz Paga.”

Miroslav Granić - BLASONE GENEALOGICO M. L. Ruića iz 1784. godine (Pag, 2011). 

(Desno na slici: Grb plemićke porodice Mirković na nadvratniku u ulici I. Mirkovića br. 4).

Sv. Katarina - tragom "pijetlove stope" (Dio drugi)

Svaka od starih crkvica kao i ostala povijesna zdanja ali i mali, naizgled beznačajni predmeti imaju svoju priču protkanu nitima davno nestalih pokoljenja.

Na prostoru južno od linije kamenih blokova pristaništa sv. Katarine pored već navedenog građevnog materijala, crijepova i cigli, razbacano je i mnoštvo ulomaka razne keramike (sl.1). Keramika je u fragmentima (ulomcima), većina primjeraka nalaza pripada prema mojoj procjeni skupini engobirane keramike. Zastupljena je i njena gravirana varijanta kao i manje nađenih fragmenata samo slikane ili jednobojne keramike. Pored navedene ima nalaza i "grubljih" fragmenta keramike bez tragova bojanja i gravure. Neki od nalaza fragmenata keramičkih posuda imaju ugravirane geometrijske i vegetabilne motive čiji je ukras rađen oštrim šiljkom. Nađeni fragmenti uglavnom su oslikani nijansama bakreno zelene, željezno žute i žutosmeđe boje. Fragmenti su pripadali posuđu raznih namjena, vjerojatno posudama za pečenje kruha, loncima, kotlićima, zdjelama, tanjurima. vrčevima itd. Posude sličnog ukrasa rasprostranjene su na cijeloj istočno jadranskoj obali, a pripadaju periodu većinom XV - XVII stoljeća.

(Sl.1) Pristanište Sv. Katarine - ulomaci keramike

Pristanište Sv. Katarine (Dio prvi)

Za vrijeme zimske oseka dio morskih pličina postanu na nekoliko sati “kopno”. Jedno takvo mjesto nalazi se na predjelu Bašaca. Mjesto je to koje u svom kratkom periodu nudi mogućnost nalaženja posebnih gastronomskih specijaliteta poput prnjavica, klapunića, volaka, prilipaka i poneke kamenice. Stanujem u blizini i godinama sam bio posvećen “zbiranju” tih delicija dok se nisam počeo zanimati za povijest a onda sam uočio neobično mnogo cigli i crijepova kao i fragmenata keramike. Obilje većinom srednjovjekovne obojene keramike (koju tijekom ljeta nerijetko skupljaju i odnose turisti) i “građevnog materijala” pobudilo je moje zanimanje za taj lokalitet.

Ostaci apside crkve Sv. Katarine

Nedaleko od “oseke” samo pedesetak metara istočno od mora nalazi se ruševina crkve Sv. Katarine od koje je ostao samo dio apside koja prkosi ljudima i vremenu. Crkva se po prvi puta spominje 1428. godine. Približna širina građevine ista je kao kod Crkve sv. Marije Magdalene (u Bošani) 5,40 m, a slična je i sačuvana dužina od preko 8,25 m. Prema tim karakteristikama moguće je njenu izgradnju okvirno datirati u isto vrijeme a to je druga polovica 14. stoljeća. Crkva je orijentirana u smjeru istok-zapad. Don Blaž Karavanić (Građa za povijest grada i otoka Paga) pretpostavlja da se pored crkve Sv. Katarine nalazila postaja pustinjaka (Eremita), navodi: “Sva je prilika da se kod ove crkve nalazila postaja (ćelija) za pustinjake, koji su poslije sagrađenja novog grada povukli se u predjel Sv. Katarine (iz Starog grada). Ovo proizlazi iz knjige godova, gdje se spominje smrt pustinjaka Marka (Marcus eremita de Sancta Catherina), koji je umro 24.03.1495.”

Sv. Lucija

Moje zanimanje već odavno pobudila je crkvica Sv. Lucije čiji se ostaci nalaze oko kilometar južnije od Košljuna neposredno uz morsku obalu. Posjetio sam ju 2014. godine i ostala je dio mog nezaboravnog ali tužnog sjećanja. Kao prvi korak slijedio je raspitivanje među starijim mještanima o crkvici i lokalitetu na kome se ista nalazi. Prema pričama crkva je nastala kao zavjetna crkva koju su podigli braća, (nepoznati) trgovci čiji se brod potopio zahvaćen nevremenom nedaleko tog lokaliteta a oni su se upravo na tom mjestu domogli obale i spasili. To se prema usmenoj predaji dogodilo na dan Svete Lucije a oni su u zahvalu za spas dali izgraditi istoimenu crkvu. Prema riječima Stošije Bobić koja je kao mlada djevojka na tom predjelu čuvala ovce ostala joj je u sjećanju “ženska kamena glava” koju je prema njenim riječima vidjela negdje u blizini crkve.

Kada želite saznati nešto više o povijesti (otoka) neizbježno je pročitati “stručnu literaturu” koja dotiče objekte od mog ili vašeg interesa. Kao polazna točka nameće se najnovija literatura koja objedinjuje dosadašnje spoznaje za koje očekujemo da ih sumira u jednu cjelinu.

U knjizi “Arheološka karta otoka Paga” I. Oštarić, A. Kurilić objavljene 2013. nalazim dva kratka podatka kako na predjelu Paga (Starog grada) postojale dvije crkve Sv. Lucije.

Jedna je Stari grad - crkva sv. Lucije za koju autori kratko navode: Crkva Sv. Lucije spominje se 1392. godine. Nije moguće precizno utvrditi gdje se nalazila (Pozivajući se na - Hilje 2011, 140) 

i Podlucje - crkva Sv. Lucije. Crkva Sv. Lucije kod Košljuna moguće potječe iz ranokršćanskog razdoblja. (Također - Hilje 2011, 168).

Dakle, vrlo skromno. Tragom navedenog izvora i godine utvrdio sam da je riječ o knjizi “Toponimija otoka Paga”, 2011. u toj knjizi Emil Hilje o dvjema crkvama Sv. Lucije piše:

"Crkva Sv. Lucije posvećena je 1392. godine i zbog te posvete izbio je između zadarskog i paškog kaptola dugotrajan spor, koji je na koncu poslužio i kao jedan od povoda za oružani sukob - izvor M. Granića 1984." Nadalje navodi: “Zasada nije moguće precizno utvrditi gdje se nalazila, ali zacijelo blizu obale, jer se u njenoj blizini spominju skladišta soli.”

Za pretpostaviti je da su postojale dvije crkve istog titulara ili je titular crkve koju kroz literaturu nazivamo crkvom Sv. Lucije dvojben. Naziv Podlucje za taj predio vjerojatno je dobio naziv po crkvi Sv. Lucije koja se nalazila istočnije u blizini solana. Prema paškoj pučkoj orijentaciji "doli" (dolje), a "doli" je i "pod" (ispod), određuje zapadni dio. Shodno tome Podlucje je predio "pod" ili zapadno od crkve Sv. Lucije. 

Za crkvu Sv. Lucije kod Košljuna Hilje navodi: “Najvećim je dijelom porušena, no sačuvan je obris građevine u visini od oko jedan metar. U pitanju je jednostavna pravokutna građevina sa širokom polukružnom apsidom. Međutim tehnika zidanja dosta neuredno složenim i uglavnom neobrađenim kamenom otkriva da nije sagrađena u vrijeme razvijenog srednjeg vijeka, pa se pretpostavlja da potječe iz ranokršćanskog razdoblja, pogotovo na znatnu količinu ostataka antičke keramike u njenoj blizini (poziva se na izvor P. Vezić, 2005.). Ostaci crkve nalaze se neposredno uz morsku obalu, u Košljunskom zalivu, oko 1 km jugoistočno od naselja.”

"Ostaci crkve kod Košljuna nazivaju se još i Crkvom pomoraca, valjda zato što je u njenoj blizini postojao izvor pitke vode na kojem su se opskrbljivali brodovi."

Tragom istraživanja povijesti crkve Sv. Lucije ostaje nam da pročitamo što je i P. Vezić 2005. godine napisao. Nažalost rad ne nalazim u trenutno  dostupnom mi obliku ali zato nalazim znanstveni članak Igora Šipića pod nazivom “KULT SV. LUCIJE U POMORSKI SNAŽNIM ZAJEDNICAMA ISTOČNOG JADRANA” iz 2006. u kome stoji: "Ikonografske karakteristike govore kako se doista radi o znakovito ezoteričnom kultu, pri čemu je Lucija postala i simbol i "obećanje" svjetlosti. Povijesni izvori jasno ukazuju da se u ranom srednjem vijeku štovanje Sv. Lucije proširilo najprije po Siciliji, a zatim rasprostrlo po čitavoj Italiji i Mediteranu. Na istočnoj obali Jadrana uočeno je, snažnije i učestalije nego na drugim lokalitetima, poglavito kontinentalnim, štovanje sv. Lucije na području Istre i Hrvatskog primorja te u Splitu." 

Tu nalazim i detaljniji podatak koji navodi P. Vežić a prenosi I.Šipić.

"Kako na istočnoj strani Jadrana iz starokršćanskog perioda do danas nema značajnijih tragova ubikacije štovanja kulta sv. Lucije, od neobične je važnosti podatak kojeg navodi P. Vežić u svom radu Arhitektura ranoga kršćanstva u Zadru i na zadarskom području, u poglavlju Uz plovni put."

"Autor ubicira ranokršćansku crkvu sv. Lucije (5./6. st.) uz samu južnu obalu otoka Paga, na poziciji Košljun, suprotivoj gradu Pagu i njegovoj luci. Dakako, riječ je o uvali, za koju Vežić drži da bi mogla biti antički "porat" ili sidrište. Crkva je jednobrodna građevina s polukružnom apsidom."

Štovanje kulta Sv. Lucije povezano je s njen prinosom od pomoći čovjeku u obavljanju gospodarskih funkcija, poglavito pomorstva, ribolova, proizvodnje soli i trgovine kao nositelja ekonomskog prosperiteta. Zaštitnica je vida, slijepih, ratara, lađara, staklara, krojača, tkalaca, pisara, vratara i kovača.

Blagdan svete Lucije (13. prosinca) duboko je ukorijenjen u našim narodnim običajima. Za blagdan Sv. Lucije uobičajeno je sijanje božićne pšenice kao simbol obnove života  ali i darivanje djece (osobito u Dalmaciji). Stariji je to običaj od sličnog darivanja Svetog Nikole koji djeci donosi darove u obući. Od blagdana Sv. Lucije (13. prosinca) do Božića 12 je dana što prema narodnim vjerovanju predstavlja 12 mjeseci u godini a kakvi će oni biti iduće godine određuje vrijeme pojedinog dana (sunčan, kišni, vjetrovit, itd.).

U tradiciji narodne i crkvene pobožnosti svetu Luciju vrlo često prikazuju s pladnjem i parom očiju na njemu. Narodna tradicija je povezala ugaslu svjetlost njezinih slijepih očiju s najdužom noći zimskog sunčeva ciklusa. Pripisivali su joj posebnu moć, sveta Lucija (Lux - latinski svijetlo) zimskom suncu vraća snagu – svjetlost, da bi moglo ponovno zagrijati promrzlu zemlju iz koje bi niknuli novi plodovi.
Nadajmo se da će nam njena svijetlost pomoći obasjati ovaj nadasve zanimljiv i vrijedan arheološki lokalitet.

Ostaci crkve Sv. Lucije (Podlucje)

Nadopuna 12. 12. 2022.

Prisjećajući se ovog teksta danas sam prigodno, dan uoči Sv. Lucije, ponovno posjetio ovaj nadasve zanimljiv arheološki lokalitet. Za razliku od prijašnjeg posjeta imao sam više vremena da pozornije obiđem crkvu i njen predio u dužini od stotinjak metara sjeverno prema Košljunu. Unutar same crkve našao sam više fragmenata antičkih tegula kao i dosta usitnjene keramike od koje se dala razaznati ručica keramičke posude vjerojatno amfore. Sa istočne strane crkve neposredno uz suhozid nalaze se dva obrađena slomljena kamena koja bi mogla biti dio crkvenog namještaja. Sjevernije nailazim na još ulomaka keramike kao i pokoju tegulu. Stotinjak metara sjeverno od crkve nalazi se teže uočljiva kružna udubina koja je ograđena grubo klesanim kamenim blokovima na kojima se vide ostaci morta. Objekt je prilično devastiran vjerojatno zbog upotrebe kamena u sekundarne svrhe obližnjeg suhozida. Svi nalazi su fotografirani i ostavljeni "in situ".

"Kletva"

Bez poznavanja prošlosti teško možemo graditi budućnost. Kažu da se povijest nikada ne ponavlja već ljudi ponavljaju povijest dok povjesničari ponavljaju jedan drugog. Koliko puta ste samo naišli na povijesnu interpretaciju o Krešimirovom spominjanju Paga (Mauna 1069., Kesse, Murowlana, Pecana i Wlasica 1071.) u uredbama koje su od presudne važnosti za daljnju povijest otoka.

Prva zapisana kletva nekog hrvatskog vladara nalazi se uklesana u jednom od najdragocijenijih hrvatskih spomenika - Bašćanskoj ploči. Dmitar Zvonimir (lat. Demetrius Suinimir, Suonimir, Suonemerius, Zolomer, Zuonimir) († ?, 1089.) darovao je neko zemljište samostanu svete Lucije u Baškoj na Krku. Redovnici su oko godine 1100. dali uklesati glagoljicom opis darivanja na Bašćansku ploču, na kojoj se spominje ime kralja Zvonimira (zvъnъmirъ, kralъ xrъvatъskъ).
Dio teksta koji se odnosi na kletvu u slobodnom prijevodu bi glasio: "Da tko poreče, nega ga prokune i Bog i 12 apostola i 4 evanđelista i sveta Lucija. Amen". Očito su kletve imale snažan pravni učinak neporicanja ali i magijski, jedan takav možemo prepoznati u "legendi" o istom kralju Dmitru Zvonimiru.

Legenda koja se prenosi već stotinama godinama kaže da se smrću kralja Dmitra Zvonimira prokleo hrvatski narod rekavši: “Da Bog da više nikad ne imali kralja svoje krvi!”. Iako se radi samo o legendi a njen magijski učimak teško je komentirati. Možemo konstatirati da od tada pa do danas Hrvatskom vladaju razni strani interesi, podjele, prevare, kriminal i korupcija a oni koji "kraljuju" u ime naroda to dozvoljavaju. No da li je to učinak Zvonimirove kletve ili nečeg drugog tema je koja seže u domenu ezoterije.

Nekoliko godina ranije "kletve" su bile puno blaže izrečene ali su posljedice zapisanog ostale dugosežne. Uredba Petra Krešimira IV. podijelila je otok Pag. (1071, 8. srpnja. U Biogradu. Odredba i potvrda kralja Petra Krešimira IV. o području Rapske biskupije). Ona je teritorijalno utemeljila liniju podjele zbog koje je stvorila i podjele među običnim ljudima. Za te "zasluge" grad Pag dodijelio mu je središnji glavni, gradski trg - trg Petra Krešimira IV.

U uredbi Petar Krešimir IV. stoji: “I odlučujem da ova uredba ostane zauvijek nepovrediva, kao što smo od starijih naučili da je uredba već rečene crkve uvijek bila nepovrediva”.

Uredbu i njen prijevod možete pogledati ovdije: http://arhinet.arhiv.hr/_DigitalniArhiv/Monumenta/HR-HDA-876-7.htm

(Dio tekata uredbe: "Kissam suis cum pertinentiis, tantum retinentes de iure suo paucas uillas Pagi: Pecani, Murowlani, Wlasici, quas et si pro malo habet, nouo dedimus episcopo Nonensi...")

“Pag se prvi put oglasio u povelji kralja Petra Krešimira IV. koji je navodno sjeverni dio otoka s Kišom (Kissam op.a.) i njenim pripadnostima darovao rapskom biskupu, a njegov južni dio dodjeljuje tobože ninskom biskupu. Iako je već odavno dokazana lažnost ove isprave, ona ipak odražava pravno i političko stanje teritorijalne i crkvene podijeljenosti otoka.”
(Miroslav Granić - SREDNJOVJEKOVNI PAG)

“8. srpnja 1071. u Biogradu kralj Krešimir IV. određuje i potvrđuje područje rapske biskupije. (Isprava se nalazi u Državnom arhivu u Zagrebu: Doc. ant. 7. Također u Luciusa, Farlatija i Račkog. Svi se slažu da je falsifikat)."
(Milko Brković - INVOKACIJA U POVELJAMA HRVATSKIH NARODNIH VLADARA, 1998.)

Srednji vijek obilovao je krivotvorenjem isprava i dokumenata najviše iz koristoljublja ali i nekih drugih namjera. Često su to prijepisi prijepisa nekog “navodnog” originala. U krivotvorine koje se odnose na Pag ulazi i isprava iz 1069. kojom kralj Krešimir IV. poklanja samostanu sv. Krševana u Zadru otok Maun, kao i još cijeli niz falsifikata u kasnijem periodu.
O poznatom povijesnom sporazumu nazvanom "Pacta Conventa" koja govori o “personalnoj uniji” hrvatskog plemstva sa Ugarskom Neven Budak piše: »Ugovor između njega (Kolomana) i predstavnika dvanaest hrvatskih plemena u obliku u kojemu je dospio do nas svakako nije autentičan, ali je gotovo sigurno da je do nekog ugovora među njima moralo doći.« 
Nada Klaić je dokazala da su mnoge hrvatske darovnice ili povelje krivotvorene. Tako se i Bašćanska ploča dovodi u sumnju vjerodostojnosti ali s obzirom da su je povjesničari pripisali najvjerojatnije "najznamenitijem spomeniku rane hrvatske pismenosti", to pitanje morati ćemo, vjerojatno i zbog same kletve, ostaviti otvorenim.

Trendovi krivotvorenja dokumenata nisu prestali ni danas. Takve dokumente obično piše učeni pojedinac, osoba sa svim dobrim i lošim ljudskim osobinama. Većina originala na koji se povjesničari pozivaju vremenom su nestali, ostali su navodno autentični prijepisi, neki čak i nepotpuni ili oštećeni na koje su nepoznati sholisti dodavali svoje tumačenje teksta koji nedostaje. Pisani dokumenti važni su izvor za dokaze radi istraživanja, analize te potom i interpretacije povijesti. Povijest može podrazumijevati samo ljudsku prošlost. Da su ljudi vremenom prihvatili tvrdnju “historie est mater studiorum” ona ne bi bila pisana krvlju i glupostima. Čini se da ipak stoji tvrdnja A Huxleya: Najvažnija je pouka povijesti da ljudi ništa ne uče iz povijesnih poruka.

Artefakti - Foto galerija

Artefakti kao arheološki nalazi ponekad su i vrlo sićušni elementi mozaika povjesti koji prenose važnu informaciju u sagledavanju njene jasnije slike. Mnogi takvi nalazi otkriveni su slučajno, najčešće od strane amatera, često na površini tla, bez ikakvog iskopavanja. No, oni ipak mogu biti vrlo korisni jer kao takvi mogu biti temelj za znanastveno sustavni terenski pregled koji prethodi daljem istraživanju.

Arheološko naslijeđe važano je i za razumjevanje kako se razvijamo unutar određene kulture/zajednice a konstantno je pod prijetnjom devastacije, nebrige ili zaborava. 

Ovo je mala digitalna zbirka (fotografija) arheoloških artefakata, slučajnih nalaza sa područja otoka Paga. Nalazi su dio "privatnih zbirki" (poznatih autoru) koje sam fotografirao i istima pridodao prikupljene informacije o nalazištu kako bi dobili svoju moguću vrijednost u arheološkom kontekstu. Za modernu je znanost danas nalaz sam po sebi, bez arheološkog konteksta gotovo bez vrijednosti, on je tek puki predmet. 

Nalaznici artefakata spremni su ih ustupiti u svrhu znanstvenih istraživanja ali i darovati gradskoj zbirci kada se za to stvore odgovarajući uvjeti.

Pozivam i apeliram na sve koji imaju slične nalaze da ih fotografiraju i uz informaciju o nalazištu uvrste u ovu zbirku (Priloge možete poslati i putem WhatsApp-a ili Viber-a na 091 212 5453) kao doprinos sagledavanju naše prošlosti.

Za odlazak u foto galeriju klikni na sliku:

Foto galerija - Artefakti

Foto galerija će biti nadopunjavana novim nalazima.

Što su Kartažani u 3. st. prije Krista kupovali na Pagu?

Gradina Gradac (na slici) u blizini naselja Smokvice (Vlašići) jedna je od brojnih liburnskih gradinskih naselja koje se nalaze na našem otoku. Niti jedna od 30-tak evidentiranih nije do danas sustavno istražena. Gradine su u razdoblju brončanog i željeznog doba korištene kao utvrde, naselja, osmatračnice, kao i privremena boravišta zbog ispaše stoke.

U Arheološkoj karti otoka Paga - I. Oštarića i A. Kurilić izdanoj 2013. gradina Gradac naznačena je kao prapovijesna gradina, opširno opisanih zidina, podzida i mogućih nastambi. Međutim ono važno, a to su arheološki nalazi keramike koji bi mogli pomoći dataciji ali i upućivati na važnost tog gradinskog naselja zastupljeni su samo u kratkom citatu Š. Batovića: "... jedan ulomak grčke keramike premazan crnim firnisom..." (1973. 109) i autorovoj fotografiji nekoliko ulomaka, fragmenata prapovijesne keramike. 

Ostao sam pomalo zatečen iz razloga što znam da je i sam autor već od prije znao za oveću privatnu zbirku keramike sa gradine Gradac u kojoj ima poprilično helenističke keramike tipa Gnathia. Zašto su autori izostavili taj bitan podatak, ne znam. U tekst o gradini Gradac nije uvršten niti noviji, vrlo važan navod Š. Batovića (za razliku od navedenog iz 1973.) koji govori i o tipu keramike: "...posude vrste Gnathia na Gradcu u Vlašićima..." (REKOGNOSCIRANJE OTOKA PAGA U 1989. GODINI, 1990.) 

U navedenoj knjizi autori nisu našli za shodno navesti niti navode iz "Toponimije otoka Paga" 2011. u kojoj S. Čače - ANTIČKI TOPONIMI OTOKA PAGA - IZVORI piše: "Na brdu Gradac, južno od mjesta Smokvica, a zapadno od Vlašića, nalazi se jako gradinsko naselje s obilnim nalazima domaće prapovijesne keramike, ali i helenističke keramike. U pravilu je pojava helenističke keramike pouzdan dokaz da je naselje živjelo i u dosljednim stoljećima stare ere. Po svemu što danas o kasno liburnskoj naseljenosti Paga znamo upravo je Gradac morao biti središte zajednice koja je držala južni dio otoka." Potom zaključuje: "Čini se da bi samo arheološko istraživanje Gradca i njegove okoline moglo pobliže utvrditi kakve su promjene uslijedile tijekom kritičnog perioda definitivne uspostave rimske vlasti. Time bi se donekle olakšalo i rješavanje problema Portunate."

Keramika sa gradine Gradac - Smokvica

Gradina Gadac ističe se po tome što pruža vrlo vrijedne arheološke nalaze, neprocjenjivi su to segmenti za slaganje mozaika povijesti (ne samo) otoka Paga. Ti nalazi nisu plod znanstvenog, sustavnog i stručnog istraživanja već su dio nalaza aktivnosti znatiželjnih amatera ali očito i "tragača za zlatom" koji redovito detektorima metala obilaze ovu nadasve vrijednu arheološku lokaciju kao i mnoge druge na otoku. U više navrata pokušao sam upozoriti arheologe i lokalnu zajednicu o devastaciji povijesnog blaga koja se učestalo događa na lokalitetu gradine Gradac ali i drugim arheološkim lokalitetima. Nažalost, to je segment koji očito nije prepoznat kao "problem" pa je adekvatna reakcija izostala. Preostaje mi samo da i dalje uporno upozoravam na takvo neprihvatljivo stanje i neprimjeren odnos i nebrigu odgovarajućih institucija.

Iako se već odavno znalo da je Gradac vrijedno arheološko nalazište ono je i do danas ostalo neistraženo, nezaštićeno i na meti sakupljača povijesnog blaga čime se nepovratno devastira.

Već duže vrijeme pratim publikacije o arheološkima istraživanjima na otoku Pagu. Iznenadio me članak na koji sam naišao na portalu academia.edu: Numizmatički nalazi s prapovijesne gradine Gradac kod mjesta Smokvice na otoku Pagu, Mato Ilkić i Pero Kožul, Ražanac, Hrvatska, objavljenom u publikaciji: ZBORNIK RADOVA 8. MEĐUNARODNOGA NUMIZMATIČKOG KONGRESA U HRVATSKOJ, Rijeka, Hrvatska, 7. listopada 2016.

Pomislio sam kako mi je promakla informacija o tome da se na Gradcu provode arheološka istraživanja ali ubrzo sam iz teksta shvatio da to nije tako. 

U "abstraktu" stoji: "Rad tematizira numizmatičku građu iz predcarskog razdoblja s liburnske gradine Gradac nedaleko od mjesta Smokvice na otoku Pagu. Riječ je o ukupno 14 pojedinačnih nalaza, među kojima su najbrojniji novci Rimske republike. S dva primjerka zastupljena je Kartaga. Slijede grčki novci Korkire (Krf), Ise, Tarenta i vjerojatno Metaponta." U daljnjem tekstu stoji:
"S dijela otoka Paga koji je u sastavu Zadarske županije poznato je malo numizmatičkih nalaza. Publicirano je pet komada iz kasnoga srednjeg i ranog novog vijeka. Ipak, to nije sve. Postoji ih još 14, ali iz znatno starijeg vremena. Pripadaju razdoblju prije uspostave rimske vlasti na ovom prostoru. Uglavnom su dobro očuvani. Nađeni su površinski, i to pojedinačno. Potječu s prapovijesne gradine Gradac nedaleko mjesta Smokvice. Taj lokalitet u jugoistočnom priobalju otoka Paga do sada nije arheološki iskopavan. Prema tomu, ovdje obrađena numizmatička građa ujedno je i prva među pokretnim nalazima s toga liburnskoga naselja."

"Među najstarija italska sredstva plaćanja spadaju numizmatičko nepravilno izliveni oblici bronce. Takvi amorfni komadi različite težine, poznati pod nazivom aes rude, bili su u uporabi od 7. do 3. stoljeća prije Krista."

"S toga lokaliteta potječu i dva ne baš dobro očuvana novca Kartage (kat. br. 8-9). Pripadaju vrsti s prikazom glave božice Tanit okrenute ulijevo na aversu i konja okrenutog udesno, s glavom ulijevo na reversu, koja je kovana između 221. i 210. prije Krista."

"Na gradini Gradac zastupljen je i grčki novac iz helenističkog razdoblja. Primjerak od bakrene slitine s orlom na aversu i Nikom na reversu iskovan je na Krfu (Korkyra) oko 281. prije Krista, tj . u razdoblju kada je Pir vladao Epirom. Prema nama dostupnim podatcima, taj numizmatički nalaz za sada je jedinstven na području Liburnije."

"S gradine Gradac bilježimo i nalaze brončanog novca grčke kolonije Issa (Vis). Pripadaju vrsti s Ateninom glavom na aversu i koze na reversu (kat. br. 13-14). Isejske novce s takvim prikazom Brunšmid datira šire, vezujući ih uz 3. stoljeće prije Krista."

Navedeni nalazi novca i keramike mogu govoriti o značajnijim trgovačkim aktivnostima ali možda i o gusarstvu kojem su Liburni bili skloni. Ako pretpostavimo da se ipak radilo o razvijenoj trgovini nameće se pitanje što su to stari Rimljani i Grci a osobito Kartažani kupovali na Pagu?

Za kraj autor/i zaključuju:

"Kako god bilo, ovi numizmatički nalazi, zajedno s prisutnošću helenističke keramike, upućuju na postojanje značajnijeg liburnskog središta u jugoistočnom dijelu otoka Pag. Svakako, poticaj su za daljnja znanstvena istraživanja toga prapovijesnoga gradinskog nalazišta nedaleko od mjesta Smokvice."

Iako se nameću mnoga pitanja zaključio bi samo time da smo u ovom slučaju imali određenu "sreću" jer su ti vrijedni numizmatički nalazi iz privatne zbirke "nekako" dospjeli u ruke stručnih ljudi koji su ih publicirali i time sačuvali njihovu arheološku vrijednost koja neosporno upućuje na važnost gradine Gradac i potrebu da ju se što prije zaštiti i sustavno istraži.

Hvala.

GLAVOM KROZ ZID

Jedan od čitanijih tekstova na ovom mom blogu su „Megaliti“ objavljen 2010. godine. Priča je to o zapažanju „megalitskog“ kamenog zida u dijelu koji pripada prvo izgrađenim magazina soli. Paški magazini soli nalaze se na predjelu Prosika. U povijesnim izvorima nalazimo naziv Istmos (prevlaka) koja se nalazi zapadno od povijesne jezgre grada Paga. 

Monumentalan je to zid koji na prvi pogled ostavlja dojam svojevrsnog umjetničkog mozaika čemu doprinose različiti masivni višekutni kameni oblici koji naliče kamenim skulpturama. Nisam mogao vjerovati da nitko prije nije primijetio neobično zdanje. Najnevjerojatnije tajne su nam često skrivene pred nosom. 

Razlog tome vjerojatno leži u činjenici što je za današnji Grad Pag (u čijoj užoj zoni su i magazini soli) poznat točan datum nastanka, kamen temeljac srednjevjekovnom gradu postavljen je 18. svibnja 1443. pa stoga nije bio u vidokrugu interesa ponajviše onih koji su se doticali antičkog perioda. U više navrata rekognosciran je predio Starog grada Paga, vjerojatno navođen i pisanjem M. L. Ruća o tome da se jedno antičko naselje nalazi na području Starog grada Paga ili u njegovoj neposrednoj blizini. 

Određene nalaze na tom području pronašao je ugledni arheolog dr. Šime Batović. U publikaciji Rekognosciranje otoka Paga u 1990. i 1991. godini, Š. Batović navodi, doduše vrlo sažeto, sljedeći podatak: "Na ostacima bedema Staroga grada Paga zapazili smo tri njihove faze gradnje: dvije najvjerojatnije iz prapovijesti, a jedna od njih s velikim klesanim blokovima poput grčko-helenističke tehnike". Tijekom ovog navedenog a evidentno i onih prije i poslije poduzetih rekognosciranja ovaj zid ostao je nezamijećen.

U više navrata pokušao sam zainteresirati neke stručne ljude (arheologe, povjesničare) za ovaj zid građen „neuobičajenom“ tehnikom slaganja velikih megalitskih kamenih blokova od kojih su neki teški i više tona, ali bezuspješno. Od tada proteklo je pet godina, preostaje mi da sam pokušam složiti što više fragmenata mozaika ove zagonetne priče.


Pozicija poligonalnog zida

MEGALITSKI ZID - NAČIN GRADNJE

Megalit (grčki: μέγας megas = velik; i λίθος lithos = kamen).
"Među najstarije tehnike pripadaju one koje su se upotrebljavale u izgradnji fortifikacija ili sličnih masivnih konstrukcija. Riječ je odreda o strukturama s velikim (kamenim) blokovima, koje često nazivamo megalitskim, mada se takav izraz ne uklapa posve sretno u arheološku terminologiju jer je "megalit" opozicija "mikrolitu". U pomanjkanju pogodnijeg naziva i mi ćemo se njime služiti" (M. Suić, 1976.).

"Sve ove suhozidne bedemske konstrukcije koje se odlikuju izvedbom od velikih kamenih blokova polu obrađenog ili finije obrađenog kamena ubrajamo u megalitske konstrukcije, bez obzira na datiranje ili geografsku rasprostranjenost". (A. Faber, 1976.)

Prvi korak u istraživanju posvetio sam samom načinu gradnje. Zid je sastavni dio najstarijih – četvrtog, petog i šestog magazina soli pritom je važno napomenuti kako su prvo izgrađena dva skladišta za sol 1553. a naknadno treće 1642. (Š. Peričić 2012.). Zid tvori njihov sjeverni dio, dug je cca 40m, visok cca 6m a debljina zida je cca 3m. Navedene dimenzije odgovaraju trenutnom stanju, što ne znači da su to i dimenzije izvornog oblika građevine. Kameni blokovi plašta sjevernog zida većih dimenzija prevladavaju u bazi, prvom i drugom nizu koji se vjerojatno nastavljaju na temelje. Ostali dio zida tvore nešto manji poligonalni ali i kvadratni kameni blokovi koji su odraz novijih, naknadnih rekonstrukcija. Bez obzira na prisutnu eroziju dade se vidjeti da su vanjska lica kamenih blokova fino obrađena. Unutrašnji dio sjevernog zida koji je s vanjske strane građen poligonalnim i trapezoidnim blokovima većinom od vapnenca, nadograđen je (podebljan) laporastim kamenom manjih blokova kvadratnog oblika. Istočni zid prvo izgrađenih magazina soli također se sastoji od velikih megalitskih kamenih blokova ali oni se nalaze samo u prvom, najnižem redu zida. Na njima je nadograđivan zid izrazito manjim blokovima kvadratnog oblika, četverokuta u stilu poznatom kao "opus quadratum". Dimenziju koju bi mogli odrediti je zasebna širina poligonalnog zida koja bi odgovarala dimenziji (dužini) dijatonog bloka o čemu će biti riječi kasnije u tekstu. Ono što ga barem meni čini neuobičajenim, pored toga što se radi o masivnim kamenim blokovima, je i njihov "netipičan" poligonalni oblik, kao i način na koji su ti megalitski kameni blokovi postavljeni bez upotrebe morta.

Tražeći upravo te dvije bitne komponente (u početku koristeći Internet) našao sam da se radi o poligonalnoj gradnji, gradnji velikim kamenim blokovima trapezoidnog i poligonalnog oblika. Iako bi ju mogli povezati sa "Kiklopskom gradnjom" koja je karakteristična za Mikenu, s obzirom da se gradilo velikim "megalitskim" kamenim blokovima, ovaj način gradnje karakterizira zahtjevna tehnika zidanja. Najstariji pisani dokaz o trapezoidno poligonalnom načinu gradnje, kako se navodi, datira iz Grčke s početka 5. stoljeća prije Krista.

Trapezoidni poligonalni zid hipostilne dvorane na Delosu usporedba sa Trapezoidno poligonalnim zidom u Pagu

Ovaj način gradnje poklapa se s rasprostranjenošću korištenja više tradicionalno poligonalnih stilova u grčkoj arhitekturi tog vremena kojim su građene utvrde, zidine, hramovi. Navodi se kako neki znanstvenici smatraju da je trapezoidno poligonalni stil gradnje prijelaz između poligonalnog zidanja i "opusa quadratum".
Ova tehnika može biti okarakterizirana time što je korištena u različitim područjima u istom povijesnom razdoblju. U stvari, ona je bila prisutna zajedno s oba načina gradnje - poligonalnim zidanjem i opusom quadratum. Razlika u načinu zidanja je i ta što su se za opus quadratum, kvadratni kameni blokovi jednakih dimenzija mogli izrađivati u samom kamenolomu, dok je za poligonalno-trapezpidanu gradnju bilo potrebno velike kamene blokove obrađivati na "licu mjesta".

Asclepiusov hram u Lissosu na Kreti

Takva gradnja je najučestalija tijekom 5. stoljeća pr. Kr. u različitim dijelovima kontinentalne Grčke (posebice u Atici, i na Peloponezu). Ono što karakterizira ovakav način gradnje autori navode kako iziskuje veće napore pri gradnji ali se njome dobivaju trajna i čvrsta svojstva zida.

(korištena literatura: https://books.google.hr Konstantin  Nossov - Greek Fortifications of Asia Minor 500-130 BC: From the Persian Wars to the Roman Conquest | http://www.architetturadipietra.it/wp/?p=4731 - Jurnal Archittetura di Pietra | Wikipedia)

(Napomena: Kada sam početkom 2015. godine počeo istraživati poligonalni i trapezoidni način gradnje upisujući taj pojam na internetskim pretraživačima nisam uspijevao dobiti značajnije podatke na hrvatskom jeziku, već samo na stranim jezicima) 

IZ DJELA NAŠIH AUTORA

Naš poznati arheolog Mate Suić (1915.-2002.) koji se između ostalog bavio i grčkom kolonizacijom na Jadranu u svojoj knjizi "Antički grad na istočnom Jadranu" (1976) navodi:
"Upotreba velikih blokova u navedene svrhe ima na Mediteranu dugu tradiciju i već su stari Grci bedeme s takvom strukturom nazivali „kiklopskim zidinama“.

"Postoje, uglavnom, dva temeljna tipa tehnike zidanja velikim blokovima: zidovi poligonalne strukture i zidovi pravokutne strukture. Za ove prve predložio je izvrsni poznavalac rimske graditeljske tehnike G. Lugli naziv opus siliceum. On evoluira od posve nepravilnih poligonalnih tehnika, prema tehnikama sa pravilnijim poligonalnim oblicima finije obrađenim i dobro sljubljenim, do pravilnih pravokutnih struktura (opus quadratum; G. Lugli 1957.; Crema 1959.,4 i d.; 134 i d.)
Na našem području nema čistih poligonalnih tehnika, a to je i razumljivo jer njihova upotreba počinje, po G. Lugliju, negdje u 6. st. pr. Krista. Naprotiv susreću se prijelazni načini gradnje, uz upotrebu poligonalnih, većinom peterokuta koji se u daljnjem razvitku sve više približavaju pravokutniku. Primjena ove manire počinje u 2. st. pr. Krista. Ostaci poligonalne tehnike zapažaju se u strukturama gdje uz pravokutne blokove ima i trapezoidnih. Takve kompozicije se npr. susreću u zapadnom traktu bedem stare Varvarije. Uzevši u cjelini, na istočnoj jadranskoj obali ipak prevladava posljednja manira – opus quadratum „klasičnih“ oblika, bilo u grčkim gradovima i zdanjima (Vis, Stari Grad, Tor kod Jelse, Stobreč) bilo u gradovima koji su u predrimsko doba bili pod grčkim utjecajem (Ulcinj, Medun, Ošanići), ili napokon u rimskim gradovima (Salona, Narona), osobito onima na području Liburnije (Varvaria, Aserija, Nedin, Jader, Enona, Kurik i dr.)". (M. Suić, 1976.)

Poligonalni (osmerokutni) megalitski kameni blok 

U zidu prvih magazina soli nalazimo poligonalne blokove trokutnog i četverokutnog oblika vanjskog lica, peterokutnog pa sve do nekoliko vrlo neobičnog osmerokuta. 

Kameni blokovi u dnu zida masivniji su i obzirom na dimenziju teže više tona. Prema vrhu zida veličina kamenih blokova postepeno se smanjuje. S obzirom da se radi o velikim blokovima poligonalnog oblika zadivljujuća je preciznost s kojom su ti kameni blokovi sljubljeni. 

M. Suić ishodište takvih struktura na našoj obali pripisuje "Grčkom svijetu":
Ishodište ovoj strukturi valja svakako tražiti u grčkom svijetu. K Etrušćanima, a potom i pojedinim gradovima Italije, ona je došla izravnim dodirima Grka i Etrušćana na tlu Italije. K nama je došla posve drugim putem, iz Grčke preko Epira i južne Iliride, i svojim je rasprostiranjen zatvorila krug jadranske obale sve do Istre (M. Suić, 1976).

Megalitski kameni blok približnih dimenzija 2,10 x 1,2m

Što se tiče dimenzija blokova , oni su bili zaista megalitski: dužina im je ponekad iznosila i do 2m, a visina do 1m pa su težili i nekoliko tona. Tijekom razvitka dimenzije su se smanjivale, ali su ipak najviše ovisile o lokalnim prilikama i upotrjebljenom materijalu, a prvenstveno o namjeni građevine.
Suićev kriterij o "zaista megalitskim" kamenim blokovima nalazimo u našem zidu, megalitski kameni blok šesterokutnog lica dimenzije 2,15 x 1,20m.

"U Rimsko doba blokovi bunja redovito se vezuju žbukom pa je već time otpala potreba da se oni komponiraju po starijoj grčkoj tradiciji upotrebom poprečnih blokova (dijatona). Temelj svih kasnijih građevnih struktura činila je žbuka. U obzir valja uzimati mnogo faktora. kao što su sastav kamena, njegova podatnost detaljnoj obradi, dostupnost kamena određene kakvoće, ambijentalni uvjeti, namjena gradnje itd. Na hrvatskom priobalju ta se tehnika pojavljuje sa osnivanjem grčkih naseobina, dakle početkom 4. st. pr. Krista te, kao ni drugdje, ne ide dalje od Trajanove vladavine, tj seže do početka 2. st. n. e." (M. Suić, 1976).

Slično tvrdi i A. Faber znanstvenom radu PRILOG KRONOLOGIJI FORTIFIKACIJA U PRIMORSKOM ILIRIKU (1976.) piše: 

"Prodorom rimske civilizacije uz ostale se tekovine pojedinih grana privrede uvode i nove građevne tehnike. prije svega upotreba vezivnog sredstva - vapnenog i hidrauličkog (puzzolan) maltera.

Vjerojatno će vrijeme Cezara biti i granicom kada zamire gradnja bedema >u suho<.
Osebujnost i monumentalnost megalitskih zidina na našem tlu te njihova pojava u određenoj regiji koja zahvaća teritorij priobalnog Ilirika potakla je mnoge stručnjake da se tim problemom pozabave, bilo sa arhitektonskog, bilo s arheološkog i historijskog gledišta. No ta su se istraživanja bazirala većim dijelom na površinskoj studiji same strukture bedema, ne vodeći mnogo računa
o stratigrafiji, koja je pratila zatrpane dijelove zidina ili njihove temelje.
Gradnja ove vrste primjenjivala se na Mediteranu najviše pri gradnji fortifikacija, i to od kraja brončanog doba pa sve do početka prvog milenija n.e. kao što imamo priliku pratiti u mnogim utvrdama na tlu Grčke i Italije pa i Francuske, ne isključujući maloazijsku obalu." (A. Faber, 1976).

"Postavlja se pitanje: da li su se graditelji bedema Albe Fucens (Italija) koristili umijećem u gradnji po istim uzorima kao graditelji bedema u Lissosu (Grčka), jer i jedni i drugi grade u dotjeranoj tehnici poligonale. I u nastavku: "Želim time istaknuti nužnost tijesne suradnje s pojedinim arheolozima na terenima jadranskih obala" (A. Faber, 1976).

"Monumentalnost ove arhitekture ovisi o kulturnom stupnju njezinih graditelja.
Previše bi smjela bila tvrdnja da su baš naše megalitske fortifikacije istočnog jadranskog pojasa karakteristične gradnje autohtonih ilirskih plemena." (A. Faber, 1976).

Iz gore navedenih rečenica dade se iščitati kompleksnost teme megalitske poligonalne gradnje i mnoga pitanja koja su do danas ostala otvorena. Mnogi znanstvenici, što se vidi iz priložene karte, nisu zamijetili paške megalitske zidine. Ono što možemo zamijetiti je to da i sjevernije i južnije od Paga postoje megalitska zdanja, stoga naš poligonalno građen megalitski zid ne bi trebao biti neki "neobičan izuzetak" jedini takav sagrađen u Venecijansko doba. 

Dataciji našeg megalitskog zida pomogao bi uvid u način na koji su megalitski blokovi povezani osobito ako se u obzir uzme navod M. Suća: "U Rimsko doba blokovi bunja redovito se vezuju žbukom pa je već time otpala potreba da se oni komponiraju po starijoj grčkoj tradiciji upotrebom poprečnih blokova (dijatona)".

Veliki dio našeg zida naknadno je i u više navrata rekonstruiran, naknadno je i "fugiran" kako bi se spriječilo ulaženje vlage u magazine soli. Vidljivo je nanošenje novijeg betonskog, kao i vapnenačkog morta (žbuke) u pore između kamenih blokova što mi je otežalo bolji uvid u izvorni način spajanja kamenih blokova. Vremenom su te naknadno izvedene fuge u većem dijelu otpale jer su utori između kamenih blokova toliko mali da se u njih nije uvukla dovoljna količina morta koja bi držala fugu.

U nižim dijelovima zida kod pojedinih masivnijih kamenih blokova u očito "izvornom obliku" uočljiva je zapanjujuća preciznost u njihovom slaganju. S obzirom na preciznost fuge između tih blokova (nije moguće ugurati bankovnu karticu - slika desno) za pretpostaviti je da za njihovo povezivanje nije bilo korišteno vezivo (žbuka).

Nedavnim obilaskom lokaliteta u potrazi za mogućim fragmentima keramike, naišao sam na nekoliko skrivenih, "odbačenih" kamenih blokova za koje se sa velikom sigurnošću može reći da su pripadali našem zidu (građevini).

Blokovi su uzidani u rivu ispred magazina soli. Na samom udaru mora, vjetra i valova kameni blokovi poprilično su oštećeni. Na jednom od blokova imamo mogućnost vidjeti njegovu horizontalnu plohu na kojoj se ističu utori u kamenu u kojima su bile smještene spojnice. Sva 4 kamena bloka imaju vidljive tragovi spojnica (stezaljki). Na nekim utorima uočavamo oksidirane željezne spojnice i olovo kojim su bile učvršćene. Nalaz utora za spojnice govorio bi u prilog tome kako u spajanju kamenih blokova nije korištena žbuka.

Spojnice datiraju iz egipatskog vremena a može ih se naći sve do rimskog razdoblja. Služile su za povezivanje kamenih blokova kako bi tvorile čvrstu a i tektonski otpornu strukturu.

Učestala su pojava u antičkoj grčkoj (područje intenzivnih seizmičkih aktivnosti) gdje je korišteno više tipova spojnica različitih oblika (slika dolje desno). Obično su izrađene od željeza, rijetko od bronce. Smještene su u posebnim pravokutnim reznicama u kamenu i učvršćivane olovom.

Različiti oblici spojnica

"Načela grčkog graditeljstva raspoznaju se ne samo u obradi zidnog lica, u dimenzijama i sl. već i u slaganju blokova uzduž i poprijeko (dijatoni ključevi zida od lica do lica) koji su se u grčkom graditeljstvu vezivali željeznim sponama, u doba kada se žbuka u takvoj tehnici još nije upotrebljavala" (M.Suić, 1976).

Dijatoni ključ

Upravo jedan od blokova za koje M. Suić kaže da spadaju u načela grčkog graditeljstva - dijatoni ključ (kameni blok) koji ide od jednog do drugog lica zida nalazi se "odbačen" i ugrađen u rivi. Vidljivi su utori spojnica na gornjoj plohi, utori su okomiti na obije njegove duže linije koja iznosi približno 1,20 m. Dužina bloka koja u ovom slučaju definira ujedno i širinu, vjerojatno jednog od zidova nepoznate građevine, odgovarala bi približno dužini od 4 antičke stope. Pretražio sam dostupnu literaturu kako bi našao uklapa li se ta širina u slične primjere antičkih zidova i našao:
"Sjeverno i južno od Porta Caesarea u antičkoj Saloni, sačuvan je segment zidina najstarije gradske jezgre. Vanjski zid, debljine 1,20 m sastoji se od većih kamenih blokova u pravilnim horizontalnim redovima povezanima malterom s nešto manjim kamenjem, koji tvore njegovo unutrašnje lice. Prema izgledu, Dyggve ga je smatrao grčkim." (NOVA ISTRAŽIVANJA GRADSKIH ZIDINA SALONE, Jasna Jeličić-Radonić)

Najzapadnije u rivi nalazi se jedan od blokova koji se razlikuje od ostalih po tome što ima sa lijeve i desne strane uzdignuća. Dužina mu je 1m, širina je približno 40cm (koliko se dalo izmjeriti) a debljina mu je 25cm. Namjenu ovog kamenog bloka teško je odrediti bez njegovog vađenja i detaljnije analize.

Većina gore citiranih autora služila se starim izvorima. Jedan od takvih zapisa, za koji se smatra da datira između 16. i 13. godine prije Krista djelo je Marka Vitruvija Poliona.

MARKO VITRUVIJE O TEHNIKAMA GRADNJE ARHITEKTURE GRČKE I RIMA

Marko Vitruvije Polion je rimski pisac (rođen oko 80.-70. p. n. e., umro oko 15. p. n. e. ), arhitekta i vojni inženjer. Njegovo djelo „Deset knjiga o arhitekturi“ (De architetctura libri decem) sinteza je brojnih ranijih autora. U djelu spominje grčke teoretičare čiji radovi nisu sačuvani. Iz toga djela saznajemo da je živio u razdoblju prvog stoljeća prije Krista za vrijeme Gaja Julija Cezara i Cara Augusta. Djelo „Deset knjiga o arhitekturi“ je mala enciklopedija o teoriji i praksi cijele klasične tehnike arhitekture Grčke i Rima.

Vitruvije o oblicima zidanja, između ostalog piše:

Stoga ne treba odbaciti ni grčki način zidanja. Grci se ne služe žbukanim zidom od mekog lomljenog kamena, nego kad ne zidaju klesanim kamenom, polažu slojeve od bazaltnog ili tvrdog kamenja, pa vežu njihove sljubnice naizmjeničnim slojevima kao da zidaju opekama. Tako dobivaju trajna i čvrsta svojstva zida. Oni zidaju na dva načina. Jedan se zove isodomum, drugi pseudoisodomum. Isodomum je oblik kada se svi slojevi zidaju u jednoj visini, a pseudoisodomum kada se redovi slojeva rade nejednaki i različiti. Jedan i drugi način je čvrst, prvo zato što je i samo kamenje gusta i čvrsta svojstva pa ne može tekućinu upiti iz morta, te mort ostaje vlažan do vrlo velike starosti; a onda i sami slojevi kamenja, položeni vodoravno, ne daju da mort ispada nego vezani po debljini zida drže se zajedno do velike starosti.

Poligonalni kameni blok u kompleksu Gize (Egipat)

Primjere slične strukture nalazimo i drugdje, jedan od najstarijih primjera poligonalnih i trapezoidnih kamenih blokova nalazimo u kompleksu Gize u Egiptu za koji se smatra da datira oko 2500. p.n.e.

Često se ovakav način gradnje velikim kamenim blokovima naziva i "Kiklopska gradnja". Kiklopska je gradnja karakteristična za mikensku Grčku, a naziv je, kao što donosi Pauzanija (Pauzanija 110-180 n.e. je bio grčki putopisac i zemljopisac, poznat po djelu Opis Grčke u kome je u 10 knjiga detaljno prikazao sve najvažnije lokalitete i znamenitosti Grčke op.a.), dobila prema mitskim stvorenjima Kiklopima. 

"Tom su se tehnikom gradili prije svega bedemi mikenskih citadela poput Mikene, Tirinta, Mideje, ali se primjenjivala i u gradnji podzida, mostova, brana i tolosa. Kiklopska je gradnja megalitska i karakterizira je uporaba velikih, uglavnom netesanih blokova bez vezivnoga materijala. Mikenska kultura je arheološka kultura brončanog doba u Grčkoj (oko 1600. pr. Kr. - 1200. pr. Kr.)." (H.Tomas - O Kiklopima i kiklopskoj gradnji)

Uspoređivanjem pojedinih zidnih struktura na istočnoj i zapadnoj jadranskoj obali dolazimo do zaključka da u tim gradnjama ima vrlo mnogo sličnosti kako u tlocrtnoj kompoziciji tako i u izvedbi detalja, no te se sličnosti ne ograničavaju samo na sjeverno obalno područje Italije nego ih susrećemo i na tlu Lacija (Arpino, Ferentino, Alatri) pogotovu sa našim objektima II grupe (u II grupu A. Faber svrstava fortifikacije nastale u 4. i 3. st. pr.n.e. op.a.). Razlika je u tome što se uočavaju osebujnosti u površinskoj obradi i izradi fuga. Moramo naime imati na umu da su mnogi od tih objekata građeni od drugog materijala, travertina, tufa ili kamena eruptivnog porijekla, koji se daleko teže obrađivao od našeg vapnenca, te se to očituje i u vanjskom plaštu fortifikacija (Aleksandra Faber PRILOG KRONOLOGIJI FORTIFIKACIJA U PRIMORSKOM ILIRIKU 1976.).

Megalitske zidine Alatri (drevni Aletrium), regija Lazio, u Italiji

Na slici lijevo megalitske su zidine koje se nalaze u gradu Alatri (drevni Aletrium), regija Lazio, u Italiji. Alatri je poznat po predrimskoj akropoli sagrađenoj od megalitskih zidova koji su izuzetno dobro očuvani.

U novije vrijeme, znanstvenik Giulio Magli, profesor arhitekture na Veleučilištu u Milanu, navodi: "Rimljani nikada nisu ostavili nikakav pisani zapis ili dokaz da su koristili poligonalni način gradnje", te da "poligonalni način zidanja nije bio dio njihovog načina razmišljanja". 

Zaključio je, kako je to snažan pokazatelj predrimske poligonalne gradnje u Italiji.

Ovakav način gradnje prisutan je i drugdje na Mediteranu a mi imamo čast da nas povezuje sa sličnim građevinama antičkog svijeta. 

Namjera mi je bila je prikupiti što više relevantnih podataka iz znanstvenih radova koji bi potvrdili tezu o poligonalnom megalitskom zidu antičke provenijencije. Nadam se da će navedeno pobuditi interes znanstvenika.

Kamen je nijemi svjedok vremena a njegovu priču treba pažljivo slušati...  

GLAVOM KROZ ZID - II. DIO
____________________________________________________________