Skupljač rogova

Na otoku gdje bura ne briše samo tragove na pijesku, nego i ono izgovoreno, gdje se pogledi skrivaju  
ispod oboda kape, a šutnja traje dulje od mise, živio je dječak po imenu Paško.
Rodio se u zajednici koja je živjela od soli, ribe i nedorečenosti. Ovdje nitko nikada nije govorio sve, svi su nešto prešutjeli, zamotali, gurnuli u tašku. Govorilo se jedno, mislilo drugo, činilo treće. Pažani su to saželi u izreku "Rozi u tašku". I to je bilo to. Mudrost, navika ili prokletstvo tko će znati?

Ali Paško je, još kao dijete, imao naviku promatrati ljude. Gledao je kako se ruke stiskaju u pozdravu, a vilice u prikrivenom bijesu. Kako se osmijesi zadržavaju samo do kraja ulice. Vidio je ono što se ne izgovara. I u tom neizgovorenom počeo je opažati nešto drugo… rogove!

Ne prave rogove, naravno. Nego one što izbiju kad čovjek laže, kad prešuti istinu, kad klima glavom dok mu duša vrišti ne! Rogovi su se pojavljivali na obrazu, u očima, u sjenama. I Paško ih je odlučio skupljati. Nije o tome govorio nikome…

Napravio je staru vreću od platna što mu je nana ostavila u koju se nekad sušila slavuju. Sad ju je nosio svuda sa sobom. U školu, na obalu, među ljude. Kad god bi netko pokazao neiskrenost, kad bi izgovorili „ajme ka lipo“ s prezirnom sjenom u oku, ili „ma neka ti je sa srićom“ s kamenom zavisti u srcu, Paško bi zagrabio u zrak, uhvatio i stavio još nekoliko rogova u vreću.

Navečer, dok bi svi spavali, silazio je do Rozin boka. To je bila uvala koju su stariji izbjegavali. More je ondje bilo čudno tiho, kao da sluša. Kamenje je bilo glatko, ali hladno. Tamo je Paško bacao rogove… jednog po jednog i promatrao kako tonu, a more ih guta bez pitanja.

Jednog dana, ribari su odlučili povući mreže baš u toj uvali. Nitko nije znao zašto, možda zbog pohlepe, možda zbog znatiželje… Stari ribar im je rekao: „Nemate vi što tražit tamo. Rozin bok nije za ribu.“ Ali ga nisu poslušali.

Spustili su mreže duboko, više iz tvrdoglavosti nego iz potrebe. Kad su ih izvukli u njima nije bilo ništa. Bile su prazne. Samo more i tišina. Jedan od mlađih ribara progunđa: „Možda smo uvatili ono što smo zaslužili…“. 

Vreća se s vremenom punila sve sporije. Ljudi su počeli govoriti jednostavnije, izravnije, iskrenije. Neki su, istina, i dalje čuvali svoji rozi duboko, skriveno, ali više ih nije bilo kao prije. Jedan čovjek je javno priznao da mu je sin pametniji od njega. Jedna žena se ispričala za ogovaranje. Svećenik je rekao da ni on ne zna sve odgovore… Paško više nije morao ići svaku noć do Rozin boka. A onda, jednog dana, nije bilo više ništa za skupiti. Vreća je ostala prazna. 

Ali znao je... Nije gotovo. Ljudi slabo pamte, i brzo zaboravljaju. Samo je počinjao novi krug...

I danas ga ljudi viđaju kako sjedi uz more, bez vreće, ali budan. Više ne skuplja… promatra ljude, sluša njihove riječi i tišine. 

A u Rozin buku, kad padne bonaca, more se uzburka bez vjetra, kao da budi sjećanja. I nitko više ne ide tamo ribariti. Jer znaju... ondje, na dnu mora u Rozin boku nalaze se oni odbačeni rozi, da nas podsjete tko smo, i koliko smo mogli biti bolji.

Pag, 01. lipnja 2025. Radivoj Pastorčić

Vremeplov

Skitam i bilježim dan 22,622. Nakon 18.562 koraka naišao sam na nadasve zanimljiv arheološki lokalitet. Iako se to dogodilo u suton kratkim obilaskom lokaliteta našao sam površinski nekoliko vrlo zanimljivih ulomaka keramike i tegula. Nalazi antičke materijalne kulture upućuju na moguću rimsku nekropolu ili vilu rustiku - tipično rimskog ladanjsko-gospodarskog kompleksa rezidencijalne i gospodarske namjene. Nalazište ima elemente koje bi ukazivale na nekropolu međutim o tome neću iznositi detalje. 

Na pronađena dva fragmenta tegule (krovnog crijepa) pečat urezanim slovima širine cca 2 cm nose natpis "C. PETRON..." dok treća tegula ima urezana slova "EPIDIAN". Navedeno ukazuje  na pečat C. PETRONI APRI Ↄ EPIDIAN i radionicu EPIDIA povezane sa obitelji EPIDIANA iz okolice Akvileje, okvirno se datira u 1. st. n. e. Jedan primjerak tegule čuva se u fundusu Muzeja ninskih starina. (V. Kusik, 2019.)  

Pored navedenih tegula naišao sam i na nekoliko ulomaka keramike od koji bi dva mogla pripadati keramičkoj urni što ukazuje na incineraciju (spaljivanje pokojnika) te mogućoj rimskoj nekropoli iz doba principata. 

Zbog opasnosti od moguće devastacije, lokalitet neću navoditi dok se na završi proces zaštite. 

(Photohraphy © Radivoj Pastorčić)

Literatura:

VLADIMIR KUSIK, PEČATI NA TEGULAMA IZ FUNDUSA ARHEOLOŠKOG MUZEJA ZADAR – ODJEL „MUZEJ NINSKIH STARINA“, 2019.

Non comment...

 

Prilog o crkvi Sv. Ivana na Pagu

Crkva svetog Ivana smještena je približno četiri kilometra jugoistočno od grada Paga uz cestu koja vodi prema Zadru. Udaljena je stotinjak metara od ceste u smjeru sjeveroistoka. Ruševni ostaci obrasli u grmlje, kao da žele zakloniti tužnu sliku onoga što je preostalo.

Tempus fugit! 

Materijalni dokazi i fizičke strukture prošlosti postupno blijede i nestaju zamagljujući sliku onoga što se na ovim prostorima zbivalo. 

U ovom prilogu iznijeti ću neka svoja zapažanja dobivena rekognosciranjem predjela crkve sv. Ivana na Pagu kao prilog dosadašnjim i kao doprinos u nadi neophodnih budućih arheoloških istraživanja.

Stručna literatura crkvu sv. Ivana svrstava u crkve ranog srednjeg vijeka. Arhitektonski pripada tipu crkava kasne romanike. Prvi spomen crkve sv. Ivana (Evanđelista) nalazimo u bilježničkim spisima 1337. godine. Pod bilješkom E. Hilje (2011.) navodi izvor: »... terre ... in confinio sancti Johannis de Cangerig* ...«  20. III. 1337, (SZB II, str. 253). *(Cangerig - Kanjarić, Kangerić = Krčevina op.a.).

U zapisima apostolskih vizitacija iz kojih možemo saznati više o materijalnom stanju pojedinih crkava na otoku Pagu do sada imamo tek jedan objavljen tematski članak D. Knežića - Crkve Staroga Grada na Pagu u apostolskim vizitacijama od 1579. do 1625. godine (Zadar, 2005). U navedenom članku nalazim podatak o spomenu crkve sv. Ivana "u polju" (postojala je i crkva sv. Ivana Krstitelja u Starom Gradu op.a.) i to u vizitaciji M. Priulia iz 1603. godine koji glasi: "Poljsku crkvu sv. Ivana zatječe s pola vrata da ne ulaze životinje. Uz crkvu je vezan prosti beneficij koji pripada već spomenutom vikaru, a oltar je razvaljen. Prihod ubire od četiriju solina i nešto zemalja. Bogoslužje se obavlja nedjeljom i na blagdane sv. Ivana Krstitelja i sv. Ivana Evangeliste."

C. F. Bianchi u djelu Zara cristiana (I–II, 1877–79) taksativno nabrajajući uvrštava je u "ostale Paške ruševne crkve", pridodavši joj titulara: "Sv. Ivan Evanđelist u Kangeriću, uz koju ide nadarbina."

Vrijeme 13. i 14. stoljeća iako obilježeno mnogim sukobima možemo smatrati periodom značajnijeg procvata Paške komune. U tom periodu nastaje više tipološki sličnih ruralnih crkvica. Krajolik kao egzistencijalni prostor posebno obilježuju poljske crkvice kao izražajne odrednice u prostoru ("confine"). Svojom arhitekturom odražavaju poseban kulturni vjerski identitet zajednice i ljudi koji su krajolik tijekom vremena oblikovali.

Crkva sv. Ivana je longitudinalna jednobrodna građevina sa polukružnom apsidom rustično zidana upotrebom različitih vrsta grubo tesanog kamena. Bila je ožbukana iznutra i izvana. Pripada tipu crkvica koje su se gradile u periodu kasne romanike.

U kolovozu 1950. poduzeta je naučna ekskurzija prilikom koje zapušteni lokalitet posjećuje I. Petricioli koji u svojim zapažanjima pri topografskom rekognosciranju bilježi:
“Crkvica sv. Ivana kod solana sačuvala se u svom sjeveroistočnom dijelu. Ostala je čitava samo apsida pokrivena škriljama i zid, na koji je vezana, te mali dio longitudinalnih zidova vezanih za taj zid. Širina crkve 3.24 m (5,24 m - vjerojatno tiskarska greška op.a.), apside 2.20, dubina apside 1.65 m). Polukalota apside je ovoidna. Na zidovima ima tragova boje. Naziru se obrisi posvetnog križa naslikanog crvenom bojom na žutoj podlozi.”

Detaljnije je o srednjovjekovnoj arhitekturi na Pagu pisao Emil Hilje. Godine 2011. nadopunjuje svoje prethodno izdanje iz 1999. - “Spomenici srednjovjekovnog graditeljstva na Pagu” navodeći: "...sve je spomeničke cjeline bilo potrebno još jednom posjetiti, utvrditi eventualne promjene te dopuniti postojeće spoznaje."
Bilježi širinu od 5,25 m sa naglaskom kako je "veća za čitav metar od prosječne širine tih građevina". Navedeni podatak o dimenziji crkve zasigurno nije zanemariv već uz informaciju koju nalazimo tek u bilješci opisa navedene crkve daje joj novi aspekt: “Osim obrađenog i neobrađenog kamenja ima ostataka sedre, škrilja, kupa, pa čak i antičkih tegula te školjaka, a ostaci kostiju upućuju na to da je uz crkvu vjerojatno postojalo i groblje.”

Sporadično se crkva sv. Ivana pojavljuje u stručnoj literaturi, ali autori koji su o njoj pisali koristili su prethodno navedene radove kao izvor.

Početkom 2023, nakon što sam pretraživao i otkrio ostatke crkve sv. Stjepana često sam za polazište kretao sa pozicije crkve sv. Ivana. Usputna zapažanja u predjelu crkve bila su dovoljan razlog da se istima detaljnije posvetim i zabilježim.

Nalazi okolnih zidova

Na mjestu gdje završava bočni zid i tvori kut crkve okomito vidljivi su ostaci prislonjenog zida građenim sličnim kamenom uz upotrebu veziva. Zid se Izdiže iz nanosa zemlje i usitnjenog kamena. Ostatak zida doseže (usporedbe radi) visinu početka čeonog luka apside. Širina i dužina zida te njegova funkcija bez arheološkog zahvata ostaje nepoznanica.

Pored navedenog, naziru se ostaci još dva zida. Prvi zid nalazi se desetak metara jugozapadno. Iako jako oštećen većim dijelom vide se ispresijecani ostaci očuvane strukture. Drugi zid tek se nazire iz nanosa zemlje u dužini od približno 2 m. Na zidovima je vidljiv veći nanos grubog veziva. 

Iako oko crkve postoji niz podzida za terase razlika je u tome što navedena dva zida imaju veću širinu, naziru se i dva lica dok su potporni zidovi terasa u kojima se nalazi kamen crkve u sekundarnoj upotrebi jednostruki. Razlika je i u tome što su ta dva zida jednako usmjerena u pravcu istok-zapad 86 - 88 stupnjeva, dok potporni zidovi terasa imaju veći otklon prema jugu i azimut iznosi ≈ 126 stupnjeva.

Moguće groblje

Prema riječima J. Maržića neposredno uz sjeveroistočni bočni zid prilikom kopanja za izgradnju “gušterne za vodu” iskopan je grob u kojem su se nalazile ljudske kosti. Ovaj navod govori u prilog pretpostavci E. Hilje “...da je uz crkvu vjerojatno postojalo i groblje.”

Površinski nalazi

Pored veće krčevine (gromače) koja je neposredno uz samu crkvu nalaze se još nekoliko manjih gromača. Na svima nalazimo ostatke antičkih tegula žućkaste do crvenkaste boje, kupa, školjaka, ulomke ručnog žrvnja ali i dosad neevidentirane površinske nalaze keramičkih fragmenata koji pripadaju različitim vremenskim razdobljima. Osobito je zanimljiv površinski nalaz nekoliko ulomka amfore.

Pored crkve nalazi se nekoliko razbijenih komada crkvenog namještaja i jedan dio vjerojatno crkvenog praga. Slične ostatke keramike nalazimo i na krčevini nedavno otkrivenih ostataka crkve sv. Stjepana koja se nalazila 500-tinjak metara sjeverno, kao i kilometar južnije na ruševinama crkve sv. Mihovila.

Nalazi antičkih tegula na crkvama i okolnim gromačama u trokutu crkava sv. Ivan - sv. Stjepan - sv. Mihovil upućuju na postojanje antičkog gospodarskog objekta ili nekih drugih građevina antičke provenijencije. Lokalitet je neposredno uz solanu a ima i veliki agrarni potencijal u vinogradima kao i komunikaciju prema pašnjacima kroz usjek "Na dol" prema pastirskim stanovima i pašnjacima na predjelu Ravna.

Razmatranje usmjerenja crkve sv. Ivana

Od V. stoljeća na Zapadu crkve se počinju orijentirati pročeljem prema zapadu a apsidom prema istoku, a od IX stoljeća ta praksa postaje redovita. Istok je smjer izlaska sunca, simbolom Kristovog uskrsnuća i nade u vječni život. Stoga je usmjeravanje apside prema istoku simboliziralo očekivanje Kristovog povratka i duhovno uskrsnuće. Orijentacija crkava prema istoku također je imala praktični razlog. Postavljanje apside prema istoku omogućavalo je usklađivanje s liturgijskom praksom, kao što je usmjerenje molitve prema istoku i usklađivanje s liturgijskim kalendarom koji se temeljio na suncu.

Orijentacija crkve sv. Ivana iznosi okvirno ≈ 72° (azimut horizontalnog koordinatnog sustava) što je otklon od ≈ 18° od geografskog istoka u smjeru sjevera. Iako nije bila do sada predmet sustavnog istraživanja prevladava mišljenje kako je u usmjeravanju crkvi prilikom gradnje imala solarna orijentacija. Tome u prilog mogla bi biti i orijentacija crkve sv. Ivana koja pokazuje znatnija odstupanja od geografskog istoka.

Prilikom mjerenja orijentacije koristio sam ravne površine sačuvanog istočnog zida te preostali dio longitudinalnih zidova. Tlocrti pravokutnih građevina “Paškog tipa” (E. Hilje) crkava najčešće nisu pravilni. One su očito djelo lokalnih nevještih majstora što pored ostalog dovodi i do nepravilnosti u tlocrtima. Te nepravilnosti u gradnji utjecale su na odstupanja koja se javljaju prilikom mjerenja bočnih zidova crkava (kod kojih je to bilo moguće) a razlike iznose i po nekoliko stupnjeva.

Pretpostavlja se kako je solarna orijentacija vršena na način da se jutarnji izlazak sunca i pritom njegova zraka obasjala okomito postavljen štap graditelja a njegova sjena bila bi označena kao smijernice građevine. Prilikom toga veliki utjecaj ima i reljef kao geografski element koji utječe na otklon kuta pod kojim izlazi sunce. Crkva sv. Ivana nalazi se u nanosu zemlje stoga mjerenje kuta otklona nije moguće preciznije odrediti. Kutna visina otklona tvori pozicija crkve u udolini u odnosu na istočni hrbat otoka i iznosi približno 14° h (umjesto kutne visine "h" može se koristiti i zenitna daljina tada se označava sa "z", z = 90° - h).

Smatra kako su ulogu u određivanju smjera imale zrake sunca na dan svečane slave titulara crkve.

Za titulara crkve navodi se sv. Ivan Evangelista čiji spomendan je 27. prosinca što bi odgovaralo približno vremenu zimskog solsticija kada sunce na horizontu izlazi pod kutom od ≈ 124°. Primjenjujući navedeno otklon bi trebao biti maksimalno u smjeru juga što ovdje nije slučaj.

Prema vizitaciji M. Priulia navodi: “Bogoslužje se obavlja nedjeljom i na blagdane sv. Ivana Krstitelja i sv. Ivana Evanđeliste." Spomendan sv. Ivana Krstitelja (Baptiste) ujedno je i važan blagdan koji bilježi i Paški statut kao državni praznik 24. lipnja. Zanimljiv podatak donosi iz statuta da se blagdan sv. Ivana i Pavla mučenika rođenih u Rimu u 4. st, poznatih kao “braće po krvi i vjeri” slavio 26. lipnja. Oba datuma bliska su danu 22. lipnja tj. ljetnom solsticiju kada sunce izlazi u najsjevernije na horizontu, azimut tada iznosi ≈ 56 stupnjeva. 

Smjer crkve sv. Ivana na dan ljetnog solsticija nije bilo moguće odrediti izlaskom sunca na horizontu i kutom od približno 56° zbog toga što u tom trenutku sunce zaklanja reljef Velebita i hrbat otočne kose stoga je trebalo pričekati izlazak sunca iznad navedenih zapreka. Da bi se ukazale prve zrake sunca ono se moralo uspinjati po ekliptici u otklonu od horizonta tvoreći kutnu visinu od ≈ 14° h . Time je azimut izlaska sunca na dan ljetnog solsticija za poziciju promatranu sa mjesta impostacije crkve povećan. Pridodamo li približni odmak, azimut pod kojim izlazi sunce uz manju toleranciju iznosio bi približno ≈ 72° što se podudara sa izmjerenim usmjerenjem crkve. Uzroku određenih odstupanja uz navedene, moglo je pridonijeti još nekoliko faktora pored navedenih poput atmosferskih prilika na dan određivanja usmjerenja i sl.

Na osnovi ovih mjerenja uz određenu toleranciju možemo ustvrditi da se gradnja crkve dogodila u periodu ljetnog solsticija ili spomendana sv. Ivana Krstitelja. Ljetni solsticij imao je važnu ulogu u agrarnom ciklusu i bio je vremenska referenca za poljoprivrednike kako bi uskladili svoje aktivnosti s prirodnim ritmovima i ciklusima godine. Mnogi pretkršćanski rituali i proslave bile su održavane kako bi se obilježio plodni period godine i zahvali za uspješnu žetvu. Poganski običaji koji su se odnosili na proslavu ljetnog suncostaja povezani su sa blagdanom rođenja sv. Ivana Krstitelja, kojemu je dan i najviši mogući liturgijski stupanj, a time i naročita važnost u ciklusu liturgijske godine.

Obrisi posvetnog križa

Ivo Petricioli (1950) iznosi zapažanje: “Naziru se obrisi posvetnog križa naslikanog crvenom bojom na žutoj podlozi.” Obzirom na proteklo vrijeme i izloženosti atmosferilijama obrisi križa i dalje se naziru na lijevoj strani začelnog zida apside u visini gdje započinje trijumfalni luk.

Prema klasifikaciji križeva koju nalazimo u Leksikonu ikonografije, liturgije i simbolike zapadnog kršćanstva (A. Badurina, 1979.) možemo zaključiti da se radi o sunčanom križu. Za razliku od posvetnog, kod sunčanog križa krakovi su spojeni sa kružnicom.

Križ je crvene boje, radijus kojeg je bilo moguće izmjeriti iznosi 18 cm što bi značilo da je promjer kružnice 36 cm. Krakovi križa na krajevima su podebljani. Križ je ugraviran oštrim šiljkom u ožbukani zid, kružnica je dvostruko ugravirana unutar obojenog dijela a razmak između dva kruga iznosi približno 2,5 - 3 cm.

Simbole sunčevog križa crvene boje i sličnih dimenzija zapaža i I. Petricioli 1950. prilikom rekognosciranja crkve sv. Nikole u Povljani. Pritom navodi: “Sastoje se od jedne kružnice promjera 25,5 cm, debele 2 cm, unutar koje je naslikan jednostavan križ isto toliko debelih krakova.” Nalazi ih naslikane na pilonima i zidnoj plohi unutar crkve. Crkva sv. Nikole u Povljani ima sličnosti i u otklonu usmjerenosti prema sjeveru kao i crkva sv. Ivana. 

Ovi djelići mozaika naše povijesti podsjećaju nas da smo dio šireg tkiva ljudske priče ovih prostora. Ta nit koja povezuje naše pretke, nas i buduće naraštaje, obvezuje nas da cijenimo i razumijemo različite kulture i tradicije koje baštinimo i da se prema njima savjesno i odgovorno odnosimo.

Nadam se da će ova zapažanja privući pozornost i biti poticaj za daljnja istraživanja

Fotografije:

---

Ostaci okolnih zidova, lijevo dio zida prislonjen na crkvu:

  

---

Jedna od gromača (krčevina) nedaleko crkve:

---

Gušterna na mjestu na kojem je iskopan grob:

---

Fragmenti keramike, školjaka i krovnih crijepova:

---

Izlazak sunca na dan 24.06.1300 u 6:00 (izvor: https://stellarium-web.org/)

---

Tragovi naslikanog križa:

Sunčani križ u crkvi sv. Nikole, Povljana

---

'per anima mea'

Literatura:

A. Badurina - Leksikonu ikonografije, liturgije i simbolike zapadnog kršćanstva, (Zagreb, 1979.)

C. F. Bianchi - Zara cristiana (I–II, 1877–79), (Zadar, 2011.)

D. Čepulo - Statut Paške općine (Pag, Zagreb, 2011.)

D. Knežića - Crkve Staroga Grada na Pagu u apostolskim vizitacijama od 1579. do 1625. godine (Zadar, 2005).

E. Hilje - Spomenici srednjovjekovnog graditeljstva na Pagu, (1999. i 2011.)

I. Petricioli - Crkva sv. Nikole kraj Povljane na otoku Pagu

I. Petricioli - Spomenici srednjovjekovne arhitekture na otoku Pagu

S. Pilipović - Razmatranje o orijentaciji starohrvatskih crkava u Dalmaciji (Split, 1993.)

Fotografije - Radivoj Pastorčić

Kamena gomila svetog Stjepana

Čitajući dosad napisanu znanstveno-stručnu literaturu o sakralnom graditeljstvu na otoku Pagu posebno me zainteresirala dosad neriješena enigma lokacije crkve sv. Stjepana koju dokumenti redovito spominju od 1337. godine nadalje. 

U apostolskoj vizitaciji otoka Paga M. Priulija  iz 1603. nalazimo zabilježeno: "Chiesa di San Steffano ouer sito, a fatto distrutto sono alcuni beni possessi possesso dal vicario." Navod govori o tome da je već prilikom vizitacije 1603. crkva bila uništena. 

Ako tome pridodamo konstataciju E. Hilje objavljenu 2011. u radu "Spomenici povijesnoga graditeljstva na otoku Pagu" (Toponimija otoka Paga), a koji je među posljednjima sudeći prema bilješci: "Dakako, s obzirom na protok vremena, sve je spomeničke cjeline bilo potrebno još jednom posjetiti, utvrditi eventualne promjene te nadopuniti postojeće spoznaje. Pritom su za sve važnije spomenike utvrđene precizne geografske koordinate i načinjene nove fotografije." obišao sve sakralne objekte na otoku i pritom za crkvu sv. Stjepana zaključio: "Ostatke ove crkve nisam uspio pronaći." 

Nakon 2011. izdana je i 2013. Arheološka karta otoka Paga u kojoj se navodi: "Stipančevica - crkva sv. Stjepana... danas joj se izgubio trag." Poznajući predan rad jednog od autora knjige, našeg otočanina I. Oštarića sa kojim sam imao prilike obilaziti otok pronalaženje ostataka crkve izgledalo je nemoguća misija.

Sve navedeno nije me obeshrabrilo da ponovno krenem u potragu za ostacima crkve sv. Stjepana i danas 27.12. 2022. sa osobitim zadovoljstvom i osjećajem sreće mogu izjaviti: 

Danas sam joj našao trag! 

Ostaci crkve sv. Stjepana nalaze se na poziciji 44°25'07.4" N | 15°05'47.4" E
Pozicija na google mapi: https://goo.gl/maps/SvEu87JbYNBRFMTQA

Položaj crkve na google mapi

Početak potrage za mogućim ostacima crkve krenuo je prikupljanjem i proučavanjem dosadašnjih radova koji se dotiču sakralnog graditeljstva kao i sličnih sadržaja vezanih za temu. Pored netom navedenih radova na raspolaganju su mi bili C. F Bianchi - Zara Cristiana u kojoj iako iz 1879. nema spomen crkve sv. Stjepana, Don Blaž Karavanić također ne spominje crkvu kao niti I. Petricioli u svojim "Zapažanjima pri topografskom rekognosciranju" otoka 1950. 

E. Hilje u "Spomenici srednjovjekovnog graditeljstva na otoku Pagu" iz 1999. navodi toponimski podatak: "Uz nju se navodi lokalitet Ugrec." 

Ovaj podatak o lokalitetu činio mi se upotrebljiv mada sam već tada raspolagao informacijom od starijeg mještanina Š. Goleš da se crkva nalazila između crkve sv. Andrije i sv. Ivana negdje ispod brda i da su "...znali govorit da je u njoj bilo sakriveno neko blago". Lokalitet naziva "Ugrec" nije mu bio poznat.

Naknadnim uvidom u noviji rad E. Hilje primjerio sam da je izmijenio kratak navod iz 1999. izostavlja toponim Ugrec i u tekstu o crkvi iz 2011. navodi "Uz nju se navodi lokalitet Na Dol." Ovaj navod činio mi se od veće koristi jer pored poznavanja predjela kojima su odrednice bile crkve sv. Andrije i sv. Ivana udaljene 1,6 km zračne linije, preostalo je pronaći dol, udolinu, potok ili usjek. 

Bilo je potrebno pretražiti približno desetak hektara površine. Zbog vremenskih neprilika, velike količine padalina u zadnjih mjesec dana teren sam obišao u nekoliko navrata. Pritom sam se u jednom obilasku više vremena zadržao u predjelu crkve sv. Ivana zbog zanimljivih nalaza o kojima ću pisati u jednom od narednih osvrta. 

Predio oko crkve sv. Ivana obrastao je u gustu šikaru i u nekim dijelovima bilo se teško probijati se prema brdu. Uz to, otežano je bilo i hodanje izrazito natopljenim predjelom i blatom. Drugom prilikom odlučio sam krenuti iz smjera crkve sv. Andrije, razlog je bio bolja preglednost kao i nešto sušniji teren. Međutim iako sam naišao na nekoliko usjeka nije bilo tragova građevina. 

Danas sam vrtio po glavi vizuru krajolika koja mi je ostala u sjećanju, prisjetio sam se slike predjela u kojem se nešto raslinja usjeklo u bijeli predio brda. Bilo je to dovoljno dojmljivo da odmah krenem u novu potragu.

Približavajući se crkvi sv. Ivana u brdu se ocrtala manja udolina koja je poremetila relativno ravnu liniju brda. Toponim "na dol" činio mi se da pristaje viđenom. Odlučujem se zaustaviti i krenuti prema tom dolcu, usjeku u brdu. Sljedeće što je trebalo pronaći bila je naznaka neke gomile, gromače, a možda i samo kamena na kojem bi se nazirali tragovi veziva. Jedna od stvari koje sam imao za pretpostavku je ta da se često u blizini takvih objekata kao i kod pojata ili "cobanskih stanov" obično nalaze posađena stabla smokve ili murve (dud, lat. Morus). Nakon jednosatnog pješačenja opazio sam oveću gomilu usitnjenog bijelog kamena. Približavajući se počeo sam uočavati razasute smećkasto-crvenkaste fragmente antičkih tegula i crijepa.

Dio ovalnog zida koji se nazire u gomili.

Urušeni dio ovalne apside visine približno 1m.

Nakon prve, pojavila se i druga gomila nekoliko metara sjevernije između kojih se vide tragovi strojnog krčenja prostora većeg raslinja. Počeo sam detaljno pregledavati predio. Na istočnom djelu južne nakupine usitnjenog kamena, škriljca, sedre, kupa i antičkih tegula. Nazire se vezivom uzidan dio koji daje naznake ovalnog karaktera za koji pretpostavljam da je pripadao apsidi.

Osjećaj koji me u tom trenutku obuzeo isti je dječjem ushićenja otvaranja željenog poklona za Božić... Da, bio je to predivan poklon! Hvala ti Bože!

Krčenjem makije stoj je zahvatio središnji dio crkve do ostataka sjeveroistočnog zida.

Ostaci crkvenog namještaja vjerojatno kamenice za krštenje koji su razbijeni krčenjem.

Na gomili sjevernije razbacani su polomljeni ostaci obrađenog kamena koji su nekada tvorili cjelinu, vjerojatno ostaci kamene krstionice. Pogledom promatram ostatke bočnog sjeveroistočnog zida koji se nalazi u nanosu zemlje. 

Ostaci sjeveroistočnog zida crkve.

Tragovi veziva na kamenim blokovima.

Odlazim do ostataka niza obrađenog kamena u dužini od nekoliko metara na kojima se primjećuju tragovi veziva. U dijelu koji tvori niz od nekoliko dužih kamena mjerim orijentaciju zida, kompas pokazuje azimut ≈ 100° - 102° što je odmak od desetak stupnjeva od geografskog istoka u smjeru juga. Moguća su i veća odstupanja obzirom na manju površinu usmjerenog zida ali i čestu pojavu kod gradnje ovakvog tipa crkava "Paškog tipa" (E. Hilje) kod kojih nalazimo nepravilnosti u tlocrtu. 

Ulomci antičkih tegula.

Ostatke drugih zidova nisam uspio zamijetiti, vjerojatno su oštećeni krčenjem prostora. Ono što se isticalo na sjeveroistočnoj gromači bili su oštećeni dijelovi crkvenog namještaja. Izrazito mi se dojmio jedan ulomak od lijepo obrađenog mramora. 

Nažalost u hrpi usitnjenog kamenja i kratkoće vremena koje mi je preostalo do sumraka nisam mogao pridati veću pozornost traženju drugih, sličnih ulomaka koji bi mogli pripadati nekoj cjelini. Preostaje mi da uskoro ponovno posjetim ovaj lokalitet.

Prema ostacima strukture crkve možemo zaključiti da je bila jednobrodna građevina longitudinalnog oblika. Osim nešto izduženijih kamenim blokovima koji se vide u ostacima jedinog dijela preostalog zidara uokolo se nalaze razbacani razni oblici grublje oblikovanog kamena na kojima se uočavaju ostaci veziva. Vjerojatno će neka buduća arheološka istraživanja ponuditi više spoznaja. Navedeni nalazi nesumnjivo govore u prilog tome da je ovo lokalitet crkve sv. Stjepana. 

Murva koja se nalazi 30-tak m sjeveroistočno od crkve.

Za kraj, preostaje mi da se osvrnem na titulara crkve. Sveti Stjepan Prvomučenik, (I. stoljeće) jedan od sedam đakona izabranih u početcima crkve, prema Djelima apostolskim (Dj 6:5). Postao je prvi mučenik kršćanske vjere. Pripadnost kršćanskoj zajednici i propovijedanje Isusova nauka dovelo ga je do osude za bogohuljenje, a potom i na smrt kamenovanjem. Zaštitnik je đakona i zidara, simboli su mu dalmatika i kamenje. 

Sudbinu titulara sv. Stjepana, pomalo znakovito, doživjela je i njegova crkva - porušena i zatrpana u gomili nabacanog kamenja. Suton je počeo zračiti blagim svjetlom polako gaseći sjene. Vraćam se pun pomiješanih dojmova. Dolcem se čuje tiho blejanje blaga (ovaca) koji se pretvara u tihi glas koji kao da govori: 

"Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!"

Radivoj Pastorčić, Pag, 27. prosinca 2022.

(Marinović, nacrt za vitraj)

Sv. Lucija

Moje zanimanje već odavno pobudila je crkvica Sv. Lucije čiji se ostaci nalaze oko kilometar južnije od Košljuna neposredno uz morsku obalu. Posjetio sam ju 2014. godine i ostala je dio mog nezaboravnog ali tužnog sjećanja. Kao prvi korak slijedio je raspitivanje među starijim mještanima o crkvici i lokalitetu na kome se ista nalazi. Prema pričama crkva je nastala kao zavjetna crkva koju su podigli braća, (nepoznati) trgovci čiji se brod potopio zahvaćen nevremenom nedaleko tog lokaliteta a oni su se upravo na tom mjestu domogli obale i spasili. To se prema usmenoj predaji dogodilo na dan Svete Lucije a oni su u zahvalu za spas dali izgraditi istoimenu crkvu. Prema riječima Stošije Bobić koja je kao mlada djevojka na tom predjelu čuvala ovce ostala joj je u sjećanju “ženska kamena glava” koju je prema njenim riječima vidjela negdje u blizini crkve.

Kada želite saznati nešto više o povijesti (otoka) neizbježno je pročitati “stručnu literaturu” koja dotiče objekte od mog ili vašeg interesa. Kao polazna točka nameće se najnovija literatura koja objedinjuje dosadašnje spoznaje za koje očekujemo da ih sumira u jednu cjelinu.

U knjizi “Arheološka karta otoka Paga” I. Oštarić, A. Kurilić objavljene 2013. nalazim dva kratka podatka kako na predjelu Paga (Starog grada) postojale dvije crkve Sv. Lucije.

Jedna je Stari grad - crkva sv. Lucije za koju autori kratko navode: Crkva Sv. Lucije spominje se 1392. godine. Nije moguće precizno utvrditi gdje se nalazila (Pozivajući se na - Hilje 2011, 140) 

i Podlucje - crkva Sv. Lucije. Crkva Sv. Lucije kod Košljuna moguće potječe iz ranokršćanskog razdoblja. (Također - Hilje 2011, 168).

Dakle, vrlo skromno. Tragom navedenog izvora i godine utvrdio sam da je riječ o knjizi “Toponimija otoka Paga”, 2011. u toj knjizi Emil Hilje o dvjema crkvama Sv. Lucije piše:

"Crkva Sv. Lucije posvećena je 1392. godine i zbog te posvete izbio je između zadarskog i paškog kaptola dugotrajan spor, koji je na koncu poslužio i kao jedan od povoda za oružani sukob - izvor M. Granića 1984." Nadalje navodi: “Zasada nije moguće precizno utvrditi gdje se nalazila, ali zacijelo blizu obale, jer se u njenoj blizini spominju skladišta soli.”

Za pretpostaviti je da su postojale dvije crkve istog titulara ili je titular crkve koju kroz literaturu nazivamo crkvom Sv. Lucije dvojben. Naziv Podlucje za taj predio vjerojatno je dobio naziv po crkvi Sv. Lucije koja se nalazila istočnije u blizini solana. Prema paškoj pučkoj orijentaciji "doli" (dolje), a "doli" je i "pod" (ispod), određuje zapadni dio. Shodno tome Podlucje je predio "pod" ili zapadno od crkve Sv. Lucije. 

Za crkvu Sv. Lucije kod Košljuna Hilje navodi: “Najvećim je dijelom porušena, no sačuvan je obris građevine u visini od oko jedan metar. U pitanju je jednostavna pravokutna građevina sa širokom polukružnom apsidom. Međutim tehnika zidanja dosta neuredno složenim i uglavnom neobrađenim kamenom otkriva da nije sagrađena u vrijeme razvijenog srednjeg vijeka, pa se pretpostavlja da potječe iz ranokršćanskog razdoblja, pogotovo na znatnu količinu ostataka antičke keramike u njenoj blizini (poziva se na izvor P. Vezić, 2005.). Ostaci crkve nalaze se neposredno uz morsku obalu, u Košljunskom zalivu, oko 1 km jugoistočno od naselja.”

"Ostaci crkve kod Košljuna nazivaju se još i Crkvom pomoraca, valjda zato što je u njenoj blizini postojao izvor pitke vode na kojem su se opskrbljivali brodovi."

Tragom istraživanja povijesti crkve Sv. Lucije ostaje nam da pročitamo što je i P. Vezić 2005. godine napisao. Nažalost rad ne nalazim u trenutno  dostupnom mi obliku ali zato nalazim znanstveni članak Igora Šipića pod nazivom “KULT SV. LUCIJE U POMORSKI SNAŽNIM ZAJEDNICAMA ISTOČNOG JADRANA” iz 2006. u kome stoji: "Ikonografske karakteristike govore kako se doista radi o znakovito ezoteričnom kultu, pri čemu je Lucija postala i simbol i "obećanje" svjetlosti. Povijesni izvori jasno ukazuju da se u ranom srednjem vijeku štovanje Sv. Lucije proširilo najprije po Siciliji, a zatim rasprostrlo po čitavoj Italiji i Mediteranu. Na istočnoj obali Jadrana uočeno je, snažnije i učestalije nego na drugim lokalitetima, poglavito kontinentalnim, štovanje sv. Lucije na području Istre i Hrvatskog primorja te u Splitu." 

Tu nalazim i detaljniji podatak koji navodi P. Vežić a prenosi I.Šipić.

"Kako na istočnoj strani Jadrana iz starokršćanskog perioda do danas nema značajnijih tragova ubikacije štovanja kulta sv. Lucije, od neobične je važnosti podatak kojeg navodi P. Vežić u svom radu Arhitektura ranoga kršćanstva u Zadru i na zadarskom području, u poglavlju Uz plovni put."

"Autor ubicira ranokršćansku crkvu sv. Lucije (5./6. st.) uz samu južnu obalu otoka Paga, na poziciji Košljun, suprotivoj gradu Pagu i njegovoj luci. Dakako, riječ je o uvali, za koju Vežić drži da bi mogla biti antički "porat" ili sidrište. Crkva je jednobrodna građevina s polukružnom apsidom."

Štovanje kulta Sv. Lucije povezano je s njen prinosom od pomoći čovjeku u obavljanju gospodarskih funkcija, poglavito pomorstva, ribolova, proizvodnje soli i trgovine kao nositelja ekonomskog prosperiteta. Zaštitnica je vida, slijepih, ratara, lađara, staklara, krojača, tkalaca, pisara, vratara i kovača.

Blagdan svete Lucije (13. prosinca) duboko je ukorijenjen u našim narodnim običajima. Za blagdan Sv. Lucije uobičajeno je sijanje božićne pšenice kao simbol obnove života  ali i darivanje djece (osobito u Dalmaciji). Stariji je to običaj od sličnog darivanja Svetog Nikole koji djeci donosi darove u obući. Od blagdana Sv. Lucije (13. prosinca) do Božića 12 je dana što prema narodnim vjerovanju predstavlja 12 mjeseci u godini a kakvi će oni biti iduće godine određuje vrijeme pojedinog dana (sunčan, kišni, vjetrovit, itd.).

U tradiciji narodne i crkvene pobožnosti svetu Luciju vrlo često prikazuju s pladnjem i parom očiju na njemu. Narodna tradicija je povezala ugaslu svjetlost njezinih slijepih očiju s najdužom noći zimskog sunčeva ciklusa. Pripisivali su joj posebnu moć, sveta Lucija (Lux - latinski svijetlo) zimskom suncu vraća snagu – svjetlost, da bi moglo ponovno zagrijati promrzlu zemlju iz koje bi niknuli novi plodovi.
Nadajmo se da će nam njena svijetlost pomoći obasjati ovaj nadasve zanimljiv i vrijedan arheološki lokalitet.

Ostaci crkve Sv. Lucije (Podlucje)

Nadopuna 12. 12. 2022.

Prisjećajući se ovog teksta danas sam prigodno, dan uoči Sv. Lucije, ponovno posjetio ovaj nadasve zanimljiv arheološki lokalitet. Za razliku od prijašnjeg posjeta imao sam više vremena da pozornije obiđem crkvu i njen predio u dužini od stotinjak metara sjeverno prema Košljunu. Unutar same crkve našao sam više fragmenata antičkih tegula kao i dosta usitnjene keramike od koje se dala razaznati ručica keramičke posude vjerojatno amfore. Sa istočne strane crkve neposredno uz suhozid nalaze se dva obrađena slomljena kamena koja bi mogla biti dio crkvenog namještaja. Sjevernije nailazim na još ulomaka keramike kao i pokoju tegulu. Stotinjak metara sjeverno od crkve nalazi se teže uočljiva kružna udubina koja je ograđena grubo klesanim kamenim blokovima na kojima se vide ostaci morta. Objekt je prilično devastiran vjerojatno zbog upotrebe kamena u sekundarne svrhe obližnjeg suhozida. Svi nalazi su fotografirani i ostavljeni "in situ".