Skupljač rogova

Na otoku gdje bura ne briše samo tragove na pijesku, nego i ono izgovoreno, živio je dječak Paško. Rodio se u gradu od soli i nedorečenosti, gdje nitko nikada nije govorio sve. Svi su nešto prešutjeli, zamotali u celofan i gurnuli u stranu. Govorilo se jedno, mislilo drugo, a činilo treće. Pažani su tu naviku saželi u tri riječi: „Rozi u tašku.”

Ali Paško je imao oči koje su vidjele dublje. Gledao je ruke koje se stiskaju u pozdravu dok se vilice koče u prikrivenom bijesu. Vidio je osmijehe koji bi ugasli čim bi se zamaknulo iza ugla. U tom neizgovorenom mraku, dječak je počeo opažati sjene... rogovlje.

Nisu to bili pravi rogovi. Izbijali bi na obrazu, u kutu oka ili u sjeni glasa, kad god bi čovjek lagao ili prešutio istinu dok mu duša vrišti. Paško ih je odlučio skupljati.

Uzeo je staru platnenu vreću u kojoj je njegova nana nekada sušila ljekovite trave. Nosio ju je svuda: u školu, na rivu, među ljude. Kad god bi netko rekao: „Ajme, baš mi je drago”, dok mu je u oku titrala zavist, ili „Neka ti je sa srićom”, s kamenom u srcu, Paško bi nevidljivim pokretom zagrabio u zrak. Ulovio bi taj rog i spremio ga u vreću.

Noću, kad bi grad utonuo u svoj teški san bez snova, Paško bi silazio do Rozinog boka. Bila je to uvala koju su stariji izbjegavali. More je ondje bilo čudno tiho, kao da sluša. Kamenje je bilo glatko i hladno. Tamo je Paško praznio vreću. Bacao bi rogove u crnu dubinu i gledao kako tonu bez glasa.

Jednog dana, ribari su odlučili povući mreže baš u toj uvali. Stariji su ih opominjali da Rozin bok nije za ribu, ali mlađi su bili tvrdoglavi. Izvukli su mreže teške i napete. Kad su ih otvorili, u njima nije bilo ničega. Samo more i gusta, ljepljiva tišina. Jedan ribar je tada tiho progunđao: „Možda smo napokon ulovili ono što smo zaslužili.”

Vreća se s vremenom punila sve sporije. Zrak u gradu postajao je nekako lakši, rjeđi. Ljudi su počeli govoriti jednostavnije. Jedan otac je priznao da je pogriješio. Jedna žena se ispričala za staru uvredu. Čak je i svećenik priznao da ni on nema sve odgovore. Paško više nije morao svaku noć silaziti do uvale. Vreća je ostala prazna.

Dječak je znao... nije gotovo. Ljudi brzo zaboravljaju kako je to disati punim plućima.

I danas ga viđaju kako sjedi uz more. Više ne skuplja, samo promatra. Njegova je vreća odložena sa strane, ali on je budan. Sluša riječi i sluša tišine.

A u Rozinom boku, kad padne potpuna bonaca, more se ponekad uzburka samo od sebe, bez vjetra. To se dno budi. Tamo, u mraku, leže odbačeni rozi, kao opomena. Nitko tamo više ne baca mreže. Jer svi znaju da tamo na dnu leži ono što smo odbacili da bismo napokon postali ljudi.

Pag, 01. lipnja 2025. Radivoj Pastorčić

BEZ ROZI U TAŠKU

Jedna od posebnosti koja karakterizira Pag su „Rozi u tašku“ („figa u džepu“) . Ona nije nametnuta izvana već je kao i hrvatski jal svojevrsna spoznaja koju ubrajamo u naše slabosti. Kao simbol ili gesta pojavljuje se u djelu komunikacije prisutan u našem svakodnevnom životu. Za razliku od sličnih simbola komunikacije kao naprimjer pokazivanje srednjeg prsta ili uzdignutog palca koji su jasna, vidljiva i prepoznatljiva poruka, naši „Rozi u tašku“ vrlo su prikriveni, tajnoviti.

„Rozi u tašku“ očuvali su se kroz vrijeme i pridonijeli izgradnji društvenog identiteta. Zajednica ih je prepoznala, prihvatila i dala im na značenju. Oni imaju svoje trajanje u prostoru i vremenu, jednom su nastali a vremenom su se i mjenjali.

Mnoga su tumačenja značenja i nastanka pa sam se prvo prihvatio analize onog vizualnog, postojećeg.

Na jednoj strani imamo noviji simbol rogova koji je vidljiv na amblemima karnevala a s druge strane nailazim na detalj uklesan u kamenu zida na Kneževom dvoru. Polazeći od činjenice da si je netko dao poprilično truda da uklesa simbol u kamen predpostavljam da je htio prenijeti bitnu poruku.

Ono što sam zapazio je da ovo isklesano u kamenu nisu „rozi“ već  smokva ili figa, šaka stisnuta tako da se palac provuče između kažiprsta i srednjaka, dobiti figu – značilo bi ne dobiti ništa, biti prevaren u svojim očekivanjima, doživjeti razočaranje.

Vidi vraga... ima tu nečega sjetimo se samo nekih djelova paške povijesti. Znatiželja me tjera dalje, traženje bespućima interneta. Simboli i geste jezični su signali koji su nastali i prije ljudskog govora pa da vidimo gdje je vremensko ishodište našeg simbola-geste.

Rogove možemo pronaći u vrijeme poganstva osobito u mediteranskim zemljama. Znak rogova služio je za obranu od loše sreće, s prstima prema dolje gesta je kojom su praznovjerni ljudi tražili zaštitu u nesretnim situacijama.

Palac stavljenog između kažiprsta i srednjeg prsta u izvornom značenju potječe još iz doba starog Rima kao magijska gesta. U to doba bilo je uobičajeno nositi male amajlije u obliku šake koja pokazuje 'figu' (smokvu), figa simbolizira ženski spolni organ, a osoba koja je nosila takvu amajliju bila je zaštićena od zlih duhova i uroka.

U jednom povjesnom trenutku smokva je dospjela u tašku (džep). Time poprima i novo značenje:

Držati figu u džepu znak je neiskrenosti, lažnog izjašnjavanja, licemjerno pristajanje uz kakvu zamisao ili uz ono što sugovornik ili sam govornik (s figom u džepu) govori.

U ovom dijelu mislim da nije potrebno previše širiti temu jer to bi zahtjevalo detaljnu i dugu analizu.

Vremenom se u taški (džepu) vjerojatno dogodila još jedna transformacija. Ono što se danas zove “Rozi u tašku” ima u sebi simbol „rogova“. S obzirom da su knežev dvor a time i naš uklesani znak napravljeni kasnije (poslije 1443.) dakle u vremenu poodmaklog kršćanstva za predpostaviti je da su „Rozi“ nastali u novije vrijeme. Ako su rogovi nastali kasnije što je vrlo vjerojatno, onda su nastali u vrijeme kršćanstva. U doba kršćanstva simbol rogova tumači se kao glava kozoroga što simbolizira sotonu. Vidljivi rogovi pojavljuju se u simbolima kršćanstva, sljedbenika sotone, masona, u novije vrijeme viđamo ih i drugdje.

Ovdje moram stati zbog osobnog tumačenja simbola koji bi me odveo u nepregledno prostranstvo ezoterije.

Završavam s vizualnim i upuštam se u ono svjesno poimanje značenja u iskustvo koje nam je dano, ponuđeno svakog dana  i time stečena spoznaja naših “Rozi u tašku” neovisno o vidljivom simbolu.

S obzirom da zadiremo u polje svijesti poslužit ću se sažetim tumačenjem simbola iz analitičke psihologije prema kojoj simbol u sebi sadržava najbolju moguću formulaciju neke relativno nepoznate stvari, simbol je stoga uvijek bremenit značenjima, to jest on je živ pa izaziva intelektualni, filozofski i etički interes. Simbol dakle nije namjeran opis neka poznate stvari, simbol je ono objašnjenje koje upućuje ne neko još nepoznato i nerazumljivo (transcendentno) stanje stvari.

Kada bi Pažanina pitali ca su “Rozi u tašku” odgovor bi se vjerojatno mogao sažeti u par riječi:  “Jedno misli drugo govori”. Ako neko “Jedno misli drugo govori”, takva osoba je neiskrena, odnosno licemjerna i dvolična. Ako je to način komunikacije prisutan u zajednici... a narodna mudrost govori „slažu se ko rogovi u vreći“. Ako uzmemo u obzir činjenicu da je Svjetska zdravstvena organizacija definirala kvalitetu komunikacije kao jednu od neophodnih i bitnih elemenata za zdrav i sretan život nameću se pitanja…

koja postavite sami.