Još malo o škrapingu na mikulu... crikvice u osami na nepristupačnom mistu nima pravi pristup ni s mora (nema mulića) s kopna da i ne govorim. Osuđena je da prati pogledom mornare na putu u neizvjesno dok je oni počaste kojim pogledom strahopoštovanja a možda i pokojom molitvom. Koliko tragikomedije u činjenici da se baš u plićaku ispod nje nalazi potopljen ratni brod...
Moram se osvrnut na jednu pojavu ka me fascinirala. Na mistu di je nekad valjda bi oltar nalazi se kamen iz kojeg lagano izvire voda kao da kamen plače... krvari, i jedno i drugo ukazuje mi na rane. Oko crikvice nalazim još nekoliko mjesta sa istom pojavom. Iz kamena teku suze, kamen krvari zar su rane takve da nikad neće zacijelit?
