Zlatnim kolurom pituralo je sunce najlipšu valu. Raj na zemji zasja je u svom pravom svitlu. Popodnevna šetnja smiruje dušu. U gradskoj kuli slikarska kolonija, na platno se oslikavaju lipote otoka. Na uhlincu susrećem grupu povjesničara sa simpozija o prvom industrijaliziranom gradu u evropi. Zvuk žuborenja vode iz fontane motivira me je da posjetim obližnji javni zahod. Sad već puno lakši uputih se prema pijaci. Osvrćen se prema koludraškoj ulici sićan se kako su ružno parile one „koloritne“ fasade osobito ona zelena ispred ke su po pričanju starijih neki luđaci danima slinili cekajuć da sazrije. Srića bog pa su je morali kambijat kai i sure ternite. Ovako kad je iz nje a i drugih izviri kamen pokriven cerenim ternitama zasjale su ponosito u svom pravom sjaju. Ma pogej... kako smo bili neharni noga puta. Koludrice su se uspile dogovorit sa gradom i zgrada gornje općine je pretvorena u muzej čipke. S noge nanogu gren velom ulicom prema pijaci, ajme kako je sve lipo urejeno nima baščaršije. Odkad je onaj iz Abu Danebija kupi celu „četvrt“ grad je zablista. Kako se je samo siti da u jednoj celoj ulici napravi hotel u srednjevjekovnom stilu. Malo daje cuje se umirujući zvuk barokne glazbe, održava se proba za onaj tradicionalni koncert poznat u svitu na ki dolaziju judi dodar iz Japana. Dolaskom na pijacu punim se ponosom koga razumi samo onaj ki je nogamin sta na ono bokun kamena na sri ki se zove „majmunski otok“ i okrenu se oko sebe... Ispred Kneževa dvora curma gosti, slikivaju se sa parovima u Paškoj nošnji ki šećeju pogradu i pripovidaju im o bogatoj Paškoj povjesti i kulturi. Nastavjan đir velon ulicom prema mostu. Ispred magazinov nakupilo se kaj mora judi, cekaju da se ukrcaju u vlakić ki je noga puta vozi sol a sad ton ruton vozi gosti. Vraćaju se dica iz škole u prirodi zadovoljno pokazaujući lipe suvenire od kristalizire soli. Ajme kako je lipo vidit Katine sa uređenom lučicom di je uspila nać misto sva paška flota. Put me vodi prema velikom nasipu. Na najpoznatijoj veslačkoj stazi u Hrvatskoj održava se prvenstvo. Kako mi milo bude oko srca kad se sitin pokojnog oca ki je vozi Paški osmerac, da se more tornat i vidit ovaj novi osmerac paške mladosti bilo bi mu srce namistu. Lajice su ispunile prostor od nasipa pa sve do one sanirane buže od neuspješno kopanog kanala. Tamo je sad staza za downhill biciklizam. Oduševljeni gosti promatraju ovaj prizor diveći se bogatstvu i raznolikosti ponude ovoga svjetski poznaog turističkog odredišta. Ponovo je vira postala in pa je procvjeta i vjerski turizam, pogotovo odkad smo pozlatili paško svetište. Malo daje grupe gostiju krećeju u obilazak Staroga Grada jedinog srednjevjekovnog grada sačuvanog u temeljima. Sve je cisto, nima ni traga smetlištima, nesta je na tim mistima smrad baložic od ovac nestalo je i vrime kad je sve bilo podređeno stoki. Konačno su se leše i tori makli daje od grada ki je konačno izgubi epitet stočarskog središta ko ga je skoro u štalu pretvorilo...Idilu mi kvari tupa bol, probadanje ko dopire od nidi ispod rebar...
uf di baš sad... pomislih. Neprestano „bockanje“ upotpunjuje ženin glas... ej probudi se, probudi se, zakasnićeš, ala diži se vrime je...
