Boje vremena

Web izložba fotografija - Boje vremena

Planet Pag - Strukturni nemir

Web izložba fotografija - Planet Pag - Strukturni nemir



Galerija Strukturni nemir... vuče svoje korjene u starohrvatskoj mitologiji koja govori o dramatičnom sukobu između vojski-sila nerdeda koju predvodi Veles-Zmija i vojske-sila reda koje predvodi Gromovnik-(Perun). Zmija narušava red, a Gromovnik ga pokušava ponovno uspostaviti. Jedan od motiva je priča kako se Zmija penje na vrh koji je Gromovnikovo mjesto, pa ju ovaj svojim gromovima bije u hrastovoj šumi (dubravi) i tjera natrag u njezin svijet uz vodu. Prema starohrrvatskoj (slavenskoj) mitologiji postoje tri točke koje zatvaraju sveti trokut unutar kojeg se događa vječita borba. Prema nekim autorima (pogledaj Vladimir Belaj - Šetnja s bogovima) na Pagu postoje tri točke mitskog svetog tokuta. Jedna od tih mitskih točaka je najviši vrh na Pagu sv. Vid na kojoj prema starohrvatskoj mitologiki stoluje bog Gromovnik ili Svantevid (Perun). Ispod te točke nalazi se šuma-dubrava i voda danas more mada je nekada u prošlosti tuda tekla rijeka. Na tom predjelu sukobljavaju se vojske reda i nereda a sa te lokacije potječu i ove fotografije...

"Ćutin otok svoj"

PagFoto.info web zajednica organizira izložbu fotografija svojih članova od 20.8 do 10.9.2010 godine u crkvi Sv. Jurja u Pagu. Naziv izložbe je "Ćutin otok svoj", a tema su isključivo fotografije snimljene na otoku Pagu. U planu je i osnivanje prvog fotografskog kluba u Pagu.
Za više informacija posjetite
www.pag-foto.info...

ili dođite...

Arahna

Vrućina je uzela maha, siše na slamku ono malo voje. U jeku toplotnog vala približava nam se i Prvi međunarodni festival čipke u Pagu. Događaj je to koji svakako treba dostojanstveno popratit. Naravno niš ne more proć bez karnevala pa izgleda kako su se te dvi tradicije skladno uklopile davajuć potpunu sliku svekolikog bogatstva našega grada… napuštam ovaj slijed misli.
Siti sam se da sam ne tako davno ispravlja neke podatke na najvećoj internet enciklopediji Wikipediji. Izvor je to zanimljivih podataka pa sam se poša prisjetiti:
Specifičnost paške čipke je u tome što se smatra da je njezin korijen u Mikeni i da je se zadržala u gradu Pagu od davnine jer prvi zapisi o paškoj čipki potječu iz 15. stoljeća kada se spominje samostan sestara benediktinki, također izrazita osobina paške čipke je da prije nisu postojale šablone ili nacrti za izradu već se način izrade te njihov uzorak prenosio sa koljena na koljeno, sa majki na kćeri usmenom predajom i praktičnim radom.
Vidi zanimljivo… pa ima elemenata pojma MIT. Mit prvenstveno nastaje na područjima gdje se kulturna tradicija prenosi sa koljena na koljeno, putem usmene predaje. Mit predstavlja priče nastale u raznim kulturnim područjima širom svijeta koje govore o porijeklu i nastanku čovjeka, naroda, i drugih živih bića, te bogova i heroja kulture, kao i nastanka civilizacije i cjelokupnog svemira…

 Mit „Arahna“ govori o vještini tkanja, rukotvorinama žena onog doba:

Princeza Arahna iz Lidije (Jedna od verzija pojavljuje se u "Metamorfozama" rimskog pjesnika Ovidija) bila je tako vješta u tkanju da se ni sama Atena nije mogla mjeriti s njom. Arahna se hvalila svojom vještinom, a Atena ju je posjetila prerušena kao starica i rekla joj da se ispriča zbog svoje oholosti. Arahna to nije učinila - izazvala je Atenu na natjecanje. Atena je satkala prizor sukoba Posejdona s Atenjanima, a Arahna je satkala prizor u kojem je ismijavala Zeusa i sve njegove ljubavnice. Atena je bila bijesna zbog njezine vještine i izbora teme (Atena je Zeusova miljenica). Premda natjecanje nikad nije odlučeno, Atena je dugo i pažljivo promatrala tkaninu ne bi li našla grešku. No nije je našla, stoga ona, puna osvetničke mržnje, iskida pokrivač, a Arahnu pretvori u pauka - insekta kojeg je najviše mrzila, osudivši ga da vječno tka svilu da bi uhvatio hranu.Unatoč istinoljubivoj i pravednoj naravi, Atena je samo jedanput kaznila iz osjećaja ljubomore. To govori da je i ona imala svoje slabosti.

Mantra

Put u toplije krajeve nanio je Jonathan Livingston u prekrasnu pašku valu. Ondje je naišao na jato domorodačkih galebova koji su vidno deprimirani i bezvoljni, besciljno plutali na mirnom moru. Ugledavši ga poceli su glasno grintati i jadikovati. Tužili su se na nemoć da se išta promini kako bi im život poče bit dostojan te riči. Jonathan odluči pomoći nesretnom jatu. Vjerovao je kako je priča o njegovom životu a opisana u poznatoj knjizi ku i vrapci na granama već cvrkuću ostavila traga i ovdije. Lagano se ljuljuškajuči na valićima Jonathan Livingston mudro je zborio okupljenom jatu prepričavajući im svoj životni put. Pričao im je o visinama, o uzvišenim letovima, o novim područjima, o iskustvima drugih jata. Pričao im je kako je potrebno učiti i napredovati. Priča im je o moralu i etici. Svi su kimali glavama u znak nijemog odobravanja ali se Jonathan nije mogao oteti dojmu da ga niko ne sluša. Pokušavajući ih zainteresirati priča im kako je potrebno suzbiti pohlepu i misliti na budućnost. Pričao im je o održivom razvoju i očuvanju biljnih i životinjskih vrsta. Priča im je o racima, hobotnicama, jatima plave i strne ribe... Odjednom, iznenađen učinkom ovih nekoliko posljednjih riječi pomisli kako ima nade… jato se pokrenulo. Jedan od njih mu je kroz kljun graktanjem dobaci: Drž ti govor al mi moramo nešto itit u kjun jer ćemo krepat… I tako život ide, a jesti se mora. Potaknuti pričom o hrani ogladniše. Šuplja gladna criva davala su dubok, prodoran zvuk njihovim krikovima. Uznemireni vlastitim nesnosnim graktanjem vinuli su se u visine i raspršili. Iz plavih visina okom iskusnih strvinara lijepo su se mogle razabrati netom odložene raznobojne vrećice. Graktanje se pretvorilo u usklike MOJA MOJA MOJA… Uz obrušavanje i slijetanje zabadali bi svoje glave u raznobojne vrećice. Gozba bi počela, brza i laka hrana ubrzo bi zasitila njihove želuce a oni bi se uz ljeno mahanje krilima sjatili na zrcalnom moru perući svoje kljuniće od netom završenog obroka. Predajući se toplini ljetnog sunca lagano bi tuhinjili ponavljajući svoja iskustva složena u mantre: tko prije njemu dvije, ko radi umire od gladi, ki zna zasebe neda drugome, bog je prvo sebi kjun stvori, znam da sve znam… Ponavljali bi mumljajući tiho usvojene mantre i polako tonuli u san.

Obiteljsko ime

Kad sagledavam povijest našega Paga javlju mi se spontani osjećaji domoljublja, pripadnosti. Pažanin nisam potpuno "genetski" ali pripadnost nečemu je više stanje svijesti. Od kada smo „Pažani“? Polazim od svog prezimena, obiteljskog imena, ono nešto govori, od kuda potječe... Prezimena se počinju davati u 12. stoljeću, vremenom ih crkva notira u svojim matičnim knjigama a obavezna postaju u 18. stoljeću.
Povijest govori da su prvo ovdje živjeli Iliri točnije Liburni možda i Grci ali sigurno Rimljani.  Raspalo se Rimsko carstvo na Istočno i Zapadno. Istočno je bio Bizant i on je neko vrijeme bio prisutan na otoku. Seobom naroda došli su Hrvati. Formiraju se gradovi države. Jadranom dominira Venecija. U vrijeme dok je Zadar upravljao gradom dovodio je svoje ljude na bitne položaje, doseljavao podobne. Venecija je naseljavala svoju radnu snagu ali dovodila i postavljala knezove, imenovala plemiće. Mnogo je stanovištva pristiglo pred bijegom od osmanlija. Vremenom se pojavljuju Austro-ugari, Francuzi, Talijani, Njemci.
Turbulentno područje našeg otoka uništilo je tragove mnogih porodica, nestaju prezimena koja su u prošlosti Paga ostavile traga. Povijest bilježi prezimena poput Bilinić, Greško, Skitković, Kreljčić, Bisanić, Cerniković, Prestačić, Dešinjić, Mišolić, Dišković, Dojmović, Dominčić, Frisković, Garbin, Grubonić, Jadrulić, Radogostić, Kalurić, Karleta, Kašić, Kukovezić, Luca, Mirković (Zoranić), Norčić, Paladinić, Pesaro, i mnoga druga... to su neka od paških prezimena koja su se izgubila.
Jedno od kontinuiteta ima prezime Palčić ali i ono je izvorno izumlo a otalo je plod ljudske slabosti.

Trag svog prezimena nalazim u knjizi Don Blaža Karavanića: "Na otok su izbjegle i mnoge obitelji iz okolice. Primorje su poharali Turci, 1525. osvojili su Uskočko utočište Karlobag a na otok su se tada zaklonile obitelji Budak, Milmanić, Gulić, Hrtić i Misoli, Fabijanić, Rakamarić, Pastorčić." Nešto precizniji izvor nalazim u knjizi Josipa Celića - "Stanovništvo grda Paga za francuske uprave po anagrafu iz 1810. godine" u kojoj navodi: "Pastorčić. Prilikom razaranja Baga (današnjga Karlobaga) 1525. godine od strane Osmanlija pobjegli su na Pag Juraj Pastorčić s obitelji i njegov nećak don Petar, župnik Ljubča. Baguški plemić Nikola Rakamarić i spomenuti don Petar Pastorčić prenijeli su u Pag i srebrninu Baguških crkava zbog čega su imali neprilika s ninskim biskupom Jakovom Divnićem. Godine 1629. kum je na krštenju Juraj Pastorčić, pučki prokurator. Obiteljske im se loze dijele po nadimcima." 

Jedan od svećenika Pastorčića spominje se kada je paška plemićka obitelj Paladinići baštinila obiteljsko pravo skrbništva (patronata) izumrlih Sprehnića nad crkvom sv. Marije Stomorice u Slatini kod Kolana. U porodičnom su lenu držali selo Kolan, koje su kasnije od njih naslijedili plemići Zorovići. U Zadarskom državnom arhivu, STB, Carte varie, b. unica, V, fol. 5. U dokumentu od 7. V. 1605. Vicko Paladinić postavlja don Marka Pastorčića za rektora porodičnog beneficija. [1]

M. L. Ruić napravio je rodoslovno stablo Pastorčića od dolaska iz Karlobaga od 1525. do svog vremena (1736 – Pag, 9. II. 1808.). U tom razdoblju bilo je desetak svećenika iz loze Pastorčića. Dokument se nalazi u Državnom arhivu u Splitu.



[1] Miroslav Granić - BLASONE GENERALICO M. L. Ruića iz 1784. godine (Pag, 2011)

Kamen temeljac

Dok sam prolazi hodnikom, slučajno sam zakači mali kvadrić na zidu. Pogedan ca san to skoro razbi a imalo je počasno misto na zidu moga hodnika. U kvadu san noga puta bi stavi prigodnu kuvertu sa bulom... ni to ona „bula“ iz „ta-bula-raze“ ali s njon ima itekako veze. Buli ili poštanska marka ka krasi moj hodnik izdana je 18. maja 1993 godine a povodom 550 godina od postavljanja kamena temeljca sadašnjem gradu Pagu. Na današnji dan 18. svibnja 1443 najprije je polažen kamen u temelje župne crkve u 8:00, a uru kasnije, kako notiva kronika, u temelje velike kule uz gradska vrata. Zbog ratova, kuge i nedostatka novaca, planska gradnja - kojoj glavni pečat u prijelaznom gotičko-renesansnom stilu, daje Juraj Dalmatinac - potrajat će sve do 1. listopada 1470., kada je dovršena zadnja od devet kula zvana Scrivanato. Pag su tada okruživale zidine i kule, a u njega se moglo ući na četvora vrata (peta su otvorena kasnije). Preseljavanje stanovnika Starog Grada nije bilo brzo, a uz ljude prenošeni su ne samo brojni ukrasni dijelovi nego i zidovi kuća. Tako su pažani sagradili novi sigurniji grad koji ih je trebao štititi od zlih sila i nedaća... (HRV) 550 YEAR ANNIVERSARY OF THE TOWN OF PAG • Date of issue: May 18,1993 • Value: 800,00HRD • Author: Frane Paro, academic painter and designer, Zagreb • Size: 29,82 x 35,5 mm • Paper: white 90g, gummed • Perforation: 14, • Tehnique: Multicoloured Offsetprint • Printed by: "Zrinski" - Čakovec • Quantity: 350000.  Sretan ti rođendan...

Bura

Škura bura zatvorila nas u kuće, ne da van. Jedna je to od tri "Marčane" koja iskaljuje bijes na sve i svakog, a mi joj ne smijemo, prema starim paškim predajama uzvratiti osobito ne psovanjem jer će ju to još više razbjesniti.

Prema starohrvatskim vjerovanjima Bura je djevojka koja se, kad netko opsuje vjetar, muči i ranjava po krovovima i drveću. Za osvetu, može onome tko je opsovao vjetar zapaliti kuću iskrom iz dimnjaka. Zbog toga, prema narodnim običajima, buru se nikad nije smjelo opsovati. U nekim našim krajevima "Vrag se ženi!" kaže se i danas za jaku buru. 

Božanstvo vjetra zvano Boria na našim prostorima štovali su Histri i Liburni. Smatra se da ishodište riječi Bura treba tražiti u starogrčkoj riječi borea što znači sjever, ali i sa starogrčkim bogom sjevernog vjetra i sjeverne strane svijeta grčki Βορέας, Boreas, latinski Aquilo, Septentrio.

Neki autori povlače paralelu između naziva za olujni vjetar na hrvatskom priobalju - Bura i staroiranskog božanstva olujna nevremena - Burija. 

U narodnim vjerovanjima, postoje razne legende o Buri u liku mlade djevojke. Jednu od verzija nalazimo u romanu Planine Petra Zoranića davne 1536. Prema toj narodnoj priči, Bura je bila mlada i vrlo lijepa, ali i ohola djevojka, plemenitog roda. Zbog svoje naprasitosti i oholosti, odbijala je redom sve prosce. Svoju ljepotu ipak je previše hvalila i dičila se njome, i jednom prilikom izjavila je da je ljepša i od samih besmrtnih vila. Zbog takve oholosti, Bog ju je ošinuo gromom i bacio u pakao. Kad god neka žena zgriješi istim grijehom, ohološću, ona gorko uzdahne sjećajući se svog nekada sretnog života. Od njenih uzdaha nastaje snažan i hladan vjetar, bura. 

Prilagodivši narodnu uzrečicu "Čovjek snuje, Bog odlučuje" stari pažani su znali reći: 

"Covik laura (radi) i snuje, a bura odlucuje!"

15.05.2010.

Šešnajst librov

Osjećam da mi fali vrimena... Dan mi je kratki, natovari sam si nešto obaveza koje traže da im se posvetim. Na neki način postajem njihov, ne osjećam slobodu ipak su to obaveze. Moram nešto žrtvovat, lista prioriteta pa konačna odluka. Vrime je promjenjivo baš ka i judi. Iza kiše dolazi sunce, a sunce me izmamilo na jutarnju kavu. Nalazim se sa Aldom. Ispijanje jutarnje kave uz ugodan razgovor o fotografiji a i svačem pomalo. Donio mi je knjigu koju sam želio pročitati. Već neko vrime sam u potrazi za tom knjigom što ni neko cudo jer je tiskana u 16, da šešnajst primjeraka!!! Blago onima ki je imaju. Don Blaž Karavanić „Građa za povijest grada i otoka Paga“ tiskana je u nakladi Stolnog kaptola Sv. Stošije u Zadru 2006 godine. Prema riječima nakladnika riječ je o ne baš stilski i pravopisno dotjeranom djelu pa valjda zato i tako mala naklada. Nejasna mi je činjenica da je priprema za tisak „skuplja“ od samog tiskanja pa se postavlja pitanje: „ako je već potrošen novac za pripremu knjige zašto se nije tiskalo više komada što bi u konačnici bilo isplativije“. Mogao je i grad pokazati interes za pisanom rječi. Očito nakladnik nije brinuo ili nije htio veću nakladu. Ca to ja moren dat svom ditetu da pročita o bogatoj povjesti Paga. Suića više ne moreš nać, nima ga ni u knjižnici ali ima one lipe monografije iz vrimena dok je Tito hodao zemljom. Potli niš ili niš koristi! 2ijade i trete bi je neki tamo znanstveni skup. Puno je pametnih judi lipo napisalo radove na paške teme ali zbornik ni izaša. Gej njega pa danas ni trend od librov danas je moderan emajl. Ala reci ti ki to još čita knjige, ki? Šešnajst od njih.

05.10.2010.

Južina

Južina uzima svoj danak u prosuđivanju... Kaže se da jugo negativno utječe na racionalno prosuđivanje.
Možda je to uzrok.
Netko reče „takav sam pa ca i ja sam samo covik od krvi i mesa“... mislim se kako neprimjereno opravdanje... ako smo „samo“ ljudi od krvi i mesa što nas to razlikuje od ovce...
Ugodan glas predavačice Dr. Sc. Anamarije Kurilić prekida moje tlapnje, budi mi znatiželju. Vijećnica je iznenađujuće dobro popunjena, više judi nego na zadnjem gradskom vijeću. „Rimske starine iz Paga i njegove okolice“ tema zanimljiva, povijesna, pretvori sam se u uho. Pozorno slušam, Pag... da, lokacija Zameti, ah nema „pravih“ nalaza. Stari grad... nisu nađeni dokazi... Postoji jedna nadgrobna ploča u Pagu iz rimskog doba ali je nema... i onda Cissa, Gissa ili Kissa kako ki voli. Dokazi, nekropole, istraživanja, nalazi... jedan od najvrjednijih drveno sidro kojih ima samo nekoliko nađenih na sredozemlju, akvadukti, buže, grobi, keramika, zidovi, mozaici, kanalizacija, bogate rimske obitelji, značajna luka, plovni putevi, istraživanja u toku... Sve se svelo na to znate u Pagu tražimo.... u Novalji nalazimo... u mislima mi se izokreće naziv ovog predavanja slažem ga kako triba pa sad glasi „Rimske starine iz Cisse i njene okolice“.... A naša nadgrobna ploča? Šmrc... uzidana je u gradskoj kuli... izblidila... na njoj je pisalo nešto ka... „počivao ovdje u miru dovijeka“. U miru dovijeka? U zidu dovijeka! Da bi nadomjestili kamen ki je fali... uzeli su epitaf s tvog groba...
Na platnu projekcija... na njoj stihovi za kraj:

Svaki narod onoliko vridi
Kol'ko svoje poštuje i cini.
Koj prid tuđim svoje zapostavja,
Ni dostojan da svoj rod obnavja.
(Berto Balabanić)

Megaliti

Svakodnevno prolazimo pored nekih stvari često ne primjećujući njihova značenja, simbole, priče. Posebno je kamen kao obilježje našeg otoka nešto što nas stalno prati u životu. I kamen ima svoju priču kao i ljudi koji s njim vjekovima žive. Zanima li nas ta priča koju nam kamen priča o sebi i o ljudima?
Nejasna je povijest Ilirskih plemena na ovom području i njihovo porijeklo. Jedan od poznatojih nam je Junak Piro (Phyrus) poznat po svojoj pobjedi. Pirova pobjeda je pobjeda za koju se plati preskupu cijenu i koja nanese pobjedniku više štete nego onome koji je "izgubio". Pirova rečenica postala je povijesna a glasi "Još jedna takva pobjeda i mi smo izgubljeni". Izgubljeni su tragovi civilizacije koja je živjela na ovim područjima i o kojoj se malo zna. Nedavno sam na televiziji gledao omiljenu emisiju „Na rubu znanosti“. Tema je bila o megalitskim građevinama u Dalmaciji (od starogrčkog μέγας (megas) - velik, i λίθος (litos) - kamen). Spomenuta su Varvaria (Bribir) i Asseria (nedaleko Benkovca). U oba slučaja radi se o nekad velikim i moćnim Liburnskim (Ilirsko pleme) „gradovima“. Naglašen je „poseban stil gradnje“ kojim su slagani megalitni kameni blokovi teški i po nekoliko tona. To nije tipičan horizontalni stil slaganja kamena na kamen već slaganje kojim se kamenja slažu kao “puzzle“ nepravilnih kamenih oblika koji se „inkasivaju“. Takav način gradnje nalazimo i kod Inka i Maja a otkriveni su u XV stoljeću. Stil gradnje ovakvog zida daje veću tektonsku stabilnost od vodoravnog slaganja kamena.
Popodnevni kut pod kojim zrake sunca obasjavaju otok oduvjek mi je mističan. U potrazi za foto motivom odvelo me do ispred petog magazina soli. Gledam morske motive koji me fasciniraju, pokušavam uhvatiti trenutak za svoju dušu. Okrećem se da bi na zaslonu fotoaparata vidio rezultat i pogled mi stane. Zapeo je na zidu magazina soli. Hm.. Promatram velike kamene blokove. Način na koji su posloženi nalikuje spomenutom načinu neobične gradnje. Pogledam malo dalje... da četvrti, peti i šesti magazin istog su tipa gradnje. Malo dalje treći, drugi i prvi, sedmi osmi i deveti po stilu se razlikuju. Nastali su kasnije. Četvrti peti i šesti prva su tri magazina koja je sagradila Venecija u XV stoljeću. Mislim u stilu 5W.
Ako su Libuni primjenjivali takav stil gradnje za razliku od Rimljana postoji vjerojatnost da je u blizini Paga postojala megalitska građevina s koje su ti kameni monoliti uzeti ili su bili otprije tu. Najbliži toponim koji se pokazao kao „tipičan“ na raznim mjesima u nas je „Gradina, Podgradina, Gradac“ kojim su obilježena mjesta mogućih naselja iz prošlosti. Moguće je da je na području paškog toponima Gradac postojalo takvo naselje ili građevina. Prošvrljao sam internetom u potrazi za korisnim informacijama. Nalazim kartu na kojoj su označeni Liburnski gradovi. Pored Varvarie i Asserie spominjanih u gore navedenoj emisiji nalazim označena dva grada na našem otoku a to su Cissa i Portunata od Novalje prema Lunu. Jesu li kameni blokovi dopremljeni iz tih gradova ili... Postojali su vjerovatno i otočki kamenolomi iz tog razdoblja. Ako imamo jedan princip rezanja kamenih blokova u izradi magazina soli, postavlja se pitanje zašto se primjenio samo u jednom djelu izrade istih. Naime unutar magazina nalazi se vodoravno posložen brusel a s druge strane tih istih magazina nalazi se vodoravno posložen kamen izrazito manjih dimenzija i druge vrste gradnje/slaganja. Da su svi ti kameni blokovi dovezeni iz istog kamenoloma bili bi rezani istom tehnikom a nisu. Postoji velika vjerojatnost da su kamen za izgradnju „novog Paga“ pa time i magazina koristili kamen iz Staroga Grada. Kamen u Starom gradu većinom je malen, četvrtast i na tom lokalitetu za sad nisu nađeni tragovi Ilirskih građevina. Princip gradnje po kojem je građen dio ova tri magazina soli prema informacijama do kojih sam uspio doći pripada Mikenskoj kulturi (Grčka) i njenom utjecaju na ova područja. Tragovi grčke kulture na našem otoku nisu do sada otkriveni.

Prolazeći kroz život prolazimo i pored kamenja koje mirno šuti. Alkemija teži za pronalaskom kamena mudraca pomoću kojeg bi se obične kovine pretvarale u zlato i spravio eliksir života i vječne mladosti. Kamen i dalje šuti a šutnja...

...šutnju treba pažljivo slušati.

Ho bi

Fotografija me privlači ali jednostavno nije uspijela prije doć na red. Nikad nije kasno da radimo ono što volimo. Novi izazovi, nove mogućnosti, nova učenja. Svjestan sam da želim i trebam učiti jer mi to pričinjava zadovoljstvo. Evo nekoliko razloga koji se navode kao karakteristike učenja značajne za ličnost: pojedinac postaje sve više onakav kakav bi želio biti, potpunije shvaća sebe i svoje osjećaje, počinje sebe drukčije gledati, na konstruktivan način mijenja sebe, postaje samopouzdaniji i sve više se sam usmjeruje, sve više prihvaća druge, za sebe bira ostvarive ciljeve, ponaša se zrelije, fleksibilniji je u opažanjima, postaje otvoreniji za događaje. Učenje je složeni psihički proces promjene ponašanja na osnovi usvojenog znanja i iskustva.
Učiti možemo na razne načine kaže se da čovjek uči dok je živ ali i na vlasitim greškama. Da ako ih uviđamo, ali ponekad ih nismo ni svjesni. U svakom slučaju potrebno nam je podučavanje, povratna informacija. U vremenu koje nas nemilo gazi otuđenjem i matrijalizmom sve manje je dobronamjernih savjeta, dijeljenja iskustva i razumjevanja. Međutim uz sve teškoće ništa me neće pokolebati u težnji da učim i da se mjenjam. Osoba koja ne teži ničemu sasvim će sigurno to i dobiti.

AKCIJA

Još pod dojmom lipog sna, pun voje gren u Stari Grad dat svoj doprinos u akciji čišćenja. Mislim se kako bi naši stari rekli „svaka mala naprid“. Nebo se nabečilo, dikod izviri kakod zraka sunca, lagano puše vitrić i škrapa. Ni me briga pa neće me rastopit nisan od cukara. Nemore me par kapi fermat od vridnog cilja. Dobruca san se do crikve. Zapahnut od uspona okrićen se oko sebe... nidi nikoga. A munjelo jesi ti normalan, pa ki bi pametan po ovon vrimenu dela i to muktešine. Ca nisi primjeti da sikire padaju, vlaga napada križa, uvucuje se u kosti, sve zlo. Nanki oni ki imaju beneficirani staž po ovakvom vrimenu ne delaju.Ne greju vanka iz kuće!!! Zbilja si ko dite naivan. Ca se ne sićaš da je prošli put bilo ukupno troje judi ki su došli dobrovojnao. Legionare iz Paga2 ne brojin jer in je to posal, a dici svaka čast, imali su „radni sat vjeronauka“. Kako i dolici političariman (punim neodgodivih obaveza) prezentali su se kratko vrime. I sad si ti umisli da će po ovom vrimenu neki doć... Pitam se, je ca bilo na radijo da neće bit akcije ako bude škrapat... hm... nisam cu. Pogedaj na vrata od crikve morebit su to napisali... puntine su ružinave karte nidi. Biće san fali dan. Molim boga da me pocme badat u križa da se zbudin ali niš. Kad san već doša, hiti san radi reda, par platic u napijantanu baju. Pogedan malo okolo i partin ugrad. Mislin se, neće me niki ni vidit pa ki će bit van po ovom vrimenu. Pametni judi se cuvaju, stoiju doma. Prolazim rivom, ćutim upitne poglede. Iznenađujuće puno judi na rivi pije kafu. Ne smita in škrapac ni vitrić, nivrag in ne smita i baš ih briga. „Ej, di si bi, odi na kafu...“, „... a bi san... vidit ko je more do kraja“.

A bu da (ne) bi

Zlatnim kolurom pituralo je sunce najlipšu valu. Raj na zemji zasja je u svom pravom svitlu. Popodnevna šetnja smiruje dušu. U gradskoj kuli slikarska kolonija, na platno se oslikavaju lipote otoka. Na uhlincu susrećem grupu povjesničara sa simpozija o prvom industrijaliziranom gradu u evropi. Zvuk žuborenja vode iz fontane motivira me je da posjetim obližnji javni zahod. Sad već puno lakši uputih se prema pijaci. Osvrćen se prema koludraškoj ulici sićan se kako su ružno parile one „koloritne“ fasade osobito ona zelena ispred ke su po pričanju starijih neki luđaci danima slinili cekajuć da sazrije. Srića bog pa su je morali kambijat kai i sure ternite. Ovako kad je iz nje a i drugih izviri kamen pokriven cerenim ternitama zasjale su ponosito u svom pravom sjaju. Ma pogej... kako smo bili neharni noga puta. Koludrice su se uspile dogovorit sa gradom i zgrada gornje općine je pretvorena u muzej čipke. S noge nanogu gren velom ulicom prema pijaci, ajme kako je sve lipo urejeno nima baščaršije. Odkad je onaj iz Abu Danebija kupi celu „četvrt“ grad je zablista. Kako se je samo siti da u jednoj celoj ulici napravi hotel u srednjevjekovnom stilu. Malo daje cuje se umirujući zvuk barokne glazbe, održava se proba za onaj tradicionalni koncert poznat u svitu na ki dolaziju judi dodar iz Japana. Dolaskom na pijacu punim se ponosom koga razumi samo onaj ki je nogamin sta na ono bokun kamena na sri ki se zove „majmunski otok“ i okrenu se oko sebe... Ispred Kneževa dvora curma gosti, slikivaju se sa parovima u Paškoj nošnji ki šećeju pogradu i pripovidaju im o bogatoj Paškoj povjesti i kulturi. Nastavjan đir velon ulicom prema mostu. Ispred magazinov nakupilo se kaj mora judi, cekaju da se ukrcaju u vlakić ki je noga puta vozi sol a sad ton ruton vozi gosti. Vraćaju se dica iz škole u prirodi zadovoljno pokazaujući lipe suvenire od kristalizire soli. Ajme kako je lipo vidit Katine sa uređenom lučicom di je uspila nać misto sva paška flota. Put me vodi prema velikom nasipu. Na najpoznatijoj veslačkoj stazi u Hrvatskoj održava se prvenstvo. Kako mi milo bude oko srca kad se sitin pokojnog oca ki je vozi Paški osmerac, da se more tornat i vidit ovaj novi osmerac paške mladosti bilo bi mu srce namistu. Lajice su ispunile prostor od nasipa pa sve do one sanirane buže od neuspješno kopanog kanala. Tamo je sad staza za downhill biciklizam. Oduševljeni gosti promatraju ovaj prizor diveći se bogatstvu i raznolikosti ponude ovoga svjetski poznaog turističkog odredišta. Ponovo je vira postala in pa je procvjeta i vjerski turizam, pogotovo odkad smo pozlatili paško svetište. Malo daje grupe gostiju krećeju u obilazak Staroga Grada jedinog srednjevjekovnog grada sačuvanog u temeljima. Sve je cisto, nima ni traga smetlištima, nesta je na tim mistima smrad baložic od ovac nestalo je i vrime kad je sve bilo podređeno stoki. Konačno su se leše i tori makli daje od grada ki je konačno izgubi epitet stočarskog središta ko ga je skoro u štalu pretvorilo...
Idilu mi kvari tupa bol, probadanje ko dopire od nidi ispod rebar...
uf di baš sad... pomislih. Neprestano „bockanje“ upotpunjuje ženin glas... ej probudi se, probudi se, zakasnićeš, ala diži se vrime je...

Volonterizam

Subotu sam prove volontirajući u akciji čišćenja Starog Grada. Starigrad je više nego dio nas. Paško svetište je nažalost zapušteno, odiše nebrigom. Danas kad je za sve potreban novac kojeg očito nima ili ima ali ne za sve, vridne stvari ostaju zapuštene, propadaju. Moremo li nedostatak novca bar malo nadomistit volonterizmom (dobroviljno davanje, solidariziranje). Moremo, osobito ako ispred sebe vidimo zajedničku vridnost, vridan cilj volontiranja, a zanemarimo neke manje bitne stvari kima netriba pridavati važnost. Kroz povijest se pokazalo da je volonterizam bitan element u razvoju svake zajednice. Od naziva ZAJEDNICA sve više se isčitava naziv ZASEBNICA. Judi su poceli osjećati nedostatak zajedničke povezanosti koja se sastoji iz nesebečne uzajamne pomoći. Bespomoćni smo ako ne naucimo dragovoljno pomagat jedni drugima. Volonterstvom se gradi zajedništvo, volonterizmom možemo promjeniti budućnost, stvoriti bolje društvo. Volonterizam može dovesti do širenja pozitivnih ideja i akcija. Vjerujem da postoji dovoljno razloga da ga uvrstimo na listu potriba u našem životu.
Oni koji imaju izražen monetarni sustav vridnosti neće razumit volonterizam jer vridnost koja se za to dobiva ni novac.
Nagrada subotnjem volontiranju bila je ugodnio druženje, pozitivna energija, obilje smiha. A kao što netko reče „Dan bez smijeha je izgubljen dan“, ovaj to siguro ni bi.

Prah i pepeo

Danas će nas bog ili priroda posuti pepelom. Ima li u tome simbolike mislim se. Prah i pepeo susrećemo u usporedbi kojom se označuje čovjekova malenkost, sićušnost pred Bogom. U biblijskom, hebrejskom jeziku pepeo-éfer i prah-afár – idu zajedno. Prah i pepeo, podsjeća i na stvaranje čovjeka od praha zemaljskog. Pepeo je znak naše prolaznosti, označava kako grešan život vodi u propast. Pepeo simbolizira nevolju koja pogađa cijelu zajednicu. To je izraz žalosti, plača i jadikovke zbog prijetenje i straha. Kod Jeremije i Ezekijela čujemo poziv da se zajednica „valja u pepelu“, bilo zbog prijetnje napadača koji dolazi, bilo zbog nesreće koja je već zadesila grad.
„Narode moj, valjaj se u pepelu, započni gorku tužaljku!“. Posipanje pepelom znak je i unutarnjeg jada zbog grijeha. Za Tamaru, nakon grijeha, piše doslovce da se „pepelom posula po glavi“.
Simbolika pepela u Svetom pismu je: kajanje, pokora, obraćenje. Možda nam je ovo znak…
“Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti”.

Te koma...

Tuuuuuuu...
Dobar dan! Dobro došli u službu za korisnike. Ovaj razgovor je za vas besplatan !!!!!
Birajte...
Za nešto birajte jedan.... za drugo birajte dva... za treće... kolo sreće se okreće...
bip 2...
Ako vas zanima nešto birajte jedan, ako vas zanima nešto drugo birajte dva...
bip 2...
Ako želite prijaviti nešto birajte jedan... ako želite dojaviti nešto drugo birajte dva ili samo ostanite na liniji...
bip 2...
Ako se želite pobliže upoznati s nama birajte...
bip....
Ako želite informaciju... birajte jedan ili pričekajte do javljanja prvog slobodnog Agenta...
Ako želite ocijeniti kvalitetu naših usluga nakon javljanja operatera ne prekidajte vezu.
Molimo vas pričekajte...
Alooooo.....
Molimo vas pričekajte... svi agenti su trenutačno zauzeti...
Molimo vas pričekajte... svi agenti su trenutačno zauzeti...
Molimo vas pričekajte... svi agenti su trenutačno zauzeti...
Molimo vas pričekajte... svi agenti su trenutačno zauzeti...
Molimo vas pričekajte... svi agenti su trenutačno zauzeti...
Molimo vas pričekajte... svi agenti su trenutačno zauzeti...
Molimo vas pričekajte... svi agenti su trenutačno zauzeti...
Molimo vas pričekajte... svi agenti su trenutačno zauzeti...
Molimo vas pričekajte... svi agenti su trenutačno zauzeti...
Molimo vas pričekajte... svi agenti su trenutačno zauzeti...
Molimo vas pričekajte... svi agenti su trenutačno zauzeti...
Molimo vas pričekajte... svi agenti su trenutačno zauzeti...
Molimo vas pričekajte... svi agenti su trenutačno zauzeti...
Molimo vas pričekajte... svi agenti su trenutačno zauzeti...
Molimo vas pričekajte... svi agenti su trenutačno zauzeti...
Molimo vas pričekajte... svi agenti su trenutačno zauzeti...
Molimo vas pričekajte... svi agenti su trenutačno zauzeti...
.....
Dobar dan!!! ovdije Hrvoje.... kako vam mogu pomoći!!! ...

Dan radija

Godišnjica radija, veselo druženje, lip dan. Postali smo punoljetni a ostali dica. Kažu da dijete uvijek može odrasloga naučiti trima stvarima: da bude veselo bez razloga, da bude uvijek nečim zabavljeno, i da se zna svom snagom zauzeti za ono što želi.

Nomen est omen

Kad sam se rodi tribalo mi je kai i svakome dat ime. Ime ne morete birat odabireju vam ga. Nakon ca se nisu mogli složit oko mog imena odlucili su da to bude ime ko se na dan mog rođenja nalazilo u katoličkom kalendaru. Ime je zapravo prva informacija u kontaktu s drugima koju iznosite „drago mi je ja sam Radivoj“ (Značenje imena Radivoj dolazi od pridjeva rad i praslavenskog vojb – vojnik). Ako ste Ante, Marija, Luka, Mate, Ana, Ivan, Jure... lako se uklopite. Sitin se kad bi u naše vrime učitelj u škuli prozvajuć reka Ante diglo bi se „pol razreda“. Iz onog vrimena datira i pošalica za Metajnare: „Zato ča smo vode svi Ivani a zato ča san ja ovde najpametniji mene ćete zvat Zizi!“. Ako vaše ime „zazvuči čudno“ ljudi su skloni doživjeti vas s predrasudom a da vas nisu bolje upoznali. Puno sam puta morao ispravljat „istočni greh“ u svome imenu da bi postao „prihvatljiv“. Ime vam daju a vi ga nosite kroz život.
Mnogi vjeruju u staru latinsku poslovicu Nomen est omen - ime je znak, prema kojem nas naše ime određuje... Noga puta su mi znali pitat Nanu „kako ti se nuk zove“ odgovorila bi „...a nekako Radio“.

Molitva

Kopanjem po prošlosti staroga garada otvaraju se stranice davno zakopane knjige koja čeka bolja vremena da joj dodjelimo dostojanstveno misto koje zaslužuje. Zaslužuje dostojanstvo jer je povijet u toj knjizi ispisana krvavom tintom. Svaki nesmotreno zabijen capun uništava stranicu knjige mrtvih naše prošlosti a time nam nepovratno uništava identitet. Ovaj capun ima strašnu nepopravljivu težinu ako je u službi odnosa „samo da je“. Judi vi kopate po mrtvima!

Noć je tako smirujuća, kad svi usnu i nestane zvukova televizije zavlada neka nestvarna tišina. To je vrime kad mogu slušat sebe i svoje misli. Misli mi se nalaze na putovanju krez pašku povjest. Naša san se na nekoj čudnoj valnoj duljini, frekvenciji i ćuham. Kaj da sa te frekvencije cuje nešto ca dolazi iz nekog drugog vrimena. Osjećam da neki koristi moju glavu i moje ruke i da na papir olovkom ispisuje arhaičnu pismu:

Kad Hrvati stari na otok su došli
Lipo misto svoje sagradit su pošli

U Sveti trokut oni tada vjerovaše
Svome gradu lipo misto izabraše

Ovde zlato bješe bijelo, u obliku soli
Što na kraju strašne zada svima boli

Vrazi su se odma strašni tu stvorili
Ki to zlato uzet za sebe su stili

Hrabri judi redom ti Pažani stari
Nikome se tlačit tada nisu dali

Protiv jačeg u boj silni oni greju
Srca čista štitit svoju svetu meju

Tristo godin dugo oni se boriše
Al na kraju snage neimaše više

Nepravdom ih tada vrazi pokoriše
Ognjište njihovo dušmani porušiše

Hrabrog roda judi redom izginiše
Pridošlicam novo misto ostaviše

Nima više sada tog roda staroga
Slabe vajde ima od ovoga novoga

Za slobodu svoju krv oni proliše
Nikome se zato sad ne haje više

Jute rane Paške zalicit ne mogu
Nama sad ostaje moliti se bogu

09.04.2010

Dan zdravlja!

Danas je svjetski dan zdravlja. Svjetski dan zdravlja 2010. godine obilježava se pod motom "1000 gradova 1000 života". Naši susedi uključili su se u obilježavanje mnogim sportsko-rekreativnim aktivnostima na čelu sa svojim Gradonačelnikom. A mi? Mi nimamo potrebu stalno dokazivanje da smo Grad, ca sad ne moramo bit u ovih 1000. Ca će to namin, samo šušur, televizija, novinari, mediji, besplatna prilika za promociju... hm. Ako nastavim škodit će mi zdravlju zato fermivan. Samo da se podsitin:
Umjerena tjelesna aktivnost je zajedno s pravilnim navikama hranjenja temelj zdravoga života. Bilo koja količina tjelesne aktivnosti postići će da se bolje osjećate. Najmanja količina tjelesne aktivnosti koja je potrebna za prevenciju bolesti jest 30 minuta dnevno. To ne mora značiti odlazak u teretanu nego i jednostavnije pothvate, hodanje do posla, vježbanje na kućnoj bicikli, košarka u dvorištu ili plesanje s ukućanima. Početnici bi trebali postepeno povećavati količinu fizičke aktivnosti, 30 minuta je minimum aktivnosti potreban za prevenciju bolesti. Naravno, svaka minuta više predstavlja veće ulaganje u svoje zdravlje.
Pa proslavimo ga dostojno onog ca nan je jedna od najvažnijih ako ne i najvažnija stvar u životu. Movimo se!

Dajte mater ditetu

Danas na Moru otoka (Aralsko more prevedeno na hrvatski jezik znači „ More otoka“)… sutra možda na vašem otoku. Homo cirkcus s predstavom “Dajte mater ditetu”.
Aralsko jezero (zbog svoje veličine, velikog broja otoka i obilja života u njemu nazivali i Aralsko more) sa površinom od 68.000 kvadratnih kilometara (cca veličina Irske) nekada je bilo četvrto po veličini na planetu a NESTALO je zahvaljujući ponajviše čovjeku. Nestajanje Aralskog jezera počelo je šezdesetih godina prošlog stoljeća, nakon što je Sovjetski Savez preusmjerio rijeke koje su ga snabdijevale vodom (Amu Darya i Sir Darja) radi navodnjavanja plantaža pamuka. Presušivanje jezera dovelo je do brojnih ekoloških i ekonomskih problema u samom jezeru i okolnom području. Promjene se očituju u sve hladnijim zimama i sve toplijim ljetima jer je jezero veličine Irske, dok je postojalo, bilo glavni klimatski modifikator između hladnih sibirskih vjetrova i vruće pustinje. Otkako je svedeno na mali dio nekadašnje površine, voda sve brže isparava, vlaga vuče podzemne soli na površinu i nekadašnja oaza nepovratno se pretvara u mrtvu, neplodnu zemlju. Nedavnom posjetom Aralskom jezeru glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon ostao je, kako kaže, šokiran "jednom od najvećih ekoloških katastrofa našeg doba". "Ovo je znak da moramo pod hitno poduzeti potrebne akcije za spašavanje Zemljinih prirodnih resursa. Ostao sam duboko dirnut, potresen, tužan spoznajom da je jedno tako moćno i veliko more samo nestalo", rekao je Ban tijekom svoga posjeta, "Ovo je živo svjedočanstvo što se događa kad zanemarujemo okoliš i uludo trošimo svoje prirodne resurse. Okolišem moramo puno bolje upravljati jer naša je dužnost planet Zemlju ostaviti generacijama koje dolaze nakon nas kako bi one mogle živjeti u boljem svijetu".

Šparoge

Lipo vrime izmamilo je šetače u prirodu. Blagodati naše „škrte“ prirode naucili su obilato koristiti i vikendaši. Na pristupačnim mistima covik više i ne more nać šparogu nego se za nju triba trmendo nahodit. To i ni tako loše jer smo izašli iz zime pofaldani zalihama masnog tkiva pa tako ni svako zlo za zlo. Pomalo mi je jedino zlo kad ispred sebe vidim vikendaše raspoređene u strijelce kako brstiju šparoge. Idilu i mir prirode pomilovane prolitnjim suncem para dozivanje "cuceka" ki pušteni na slobodu skaceju okolo puni veseja. Tek smo izašli iz zimske predstave „nidi nikoga“ i teško se naviknut na carataniju. Trudim se da mi ne pade napamet kako im mi ki živemo vode celu godinu financiramo „hladne pogone“ komunalnog, nerentabilnu infrastruktu struje, vode, kanalizacije, ceste, javnu rasjetu... Ma neka, neka judi uživaju kad moreju. Sa gorkim okusom u ustima odlazim na drugu bandu verujuć da će taj okus zaminit lipišim gorkim okusom šparoge za viceru.

Nešto o Šparogi...

U staroj Kini, 3000 g.p.n.e. jedna je vrsta šparoge s Dalekog istoka bila tražena kao lijek protiv kašlja, čireva i oteklina. Smatralo se da ublažava bolove u nogama te se koristila u pripremanju kupki.
Šparoga je jedna od najstarijih samoniklih kultura Mediterana, gdje je uzgajana još od antičkog doba. Egipćani su divlju šparogu, koja je rasla uz tok rijeke Nila, osim za prehranu, nudili bogovima na dar, a u grobnicama faraona pronađene slike šparoga. Grci su brali divlje šparoge, a kao i Rimljani, vjerovali su da ima ljekovita svojstva te su ih dodatno upotrebljavali kod uboda insekta i zubobolje. Rimljani prvi počinju kultivirati šparogu, a znali su ju i zamrznuti: nakon branja na jugu, kočijama su dopremali šparoge na Alpe gdje bi njene izdanke držali u snijegu do šest mjeseci, a nazad bi ih dopremili za velika slavlja.
Arapi su smatrali da ovaj izdanak ima afrodizijačko djelovanje, te ga u 16-stoljetnom ljubavnom priručniku spominju kao stimulans za ljubavne želje. U Francuskoj je bila poznata po diuretičkom djelovanju, a bogataši su joj pripisivali afrodizijska svojstva.

Šparoga ima malu energetsku, a veliku nutritivnu vrijednost i njezina je najveća vrijednost u ljudskoj prehrani bogatstvo mineralnim tvarima i vitaminima. Najbogatija je kalijem, zatim fosforom, sumporom, kalcijem i magnezijem. Sadrži dosta mikroelemenata kao što su željezo, bakar, cink, fluor i jod. Šparoge su odličan izvor folata i vitamina C; dobar izvor tiamina i vitamina B6; dok su osrednji izvor vlakana, vitamina A, bjelančevina, riboflavina, niacina i magnezija.

Šparoge su jedan od najbogatijih izvora rutina, flavonoida koji reducira kolesterol, snižava krvni tlak i ojačava oslabljene kapilare. Sadrže i glutation, jedan od najsnažnijih antikarcinogena i antioksidansa. Šparoga ujedno djeluje stimulirajuće kod dugotrajnog i napornog umnog rada.

1. travanj - Dan svih luda

Povijest zbijanja šala 1. travnja je obavijena tajnom, no ipak postoje dokazi da se ovaj svojevrsni "narodni praznik" pojavio krajem srednjeg vijeka u Pagu kao 'Dan svih luda'. Postoji vjerovanje da korijeni toga "praznika" dosežu do starog Rima. Do sredine 16. stoljeća većina je Europljana obilježavala Novu godinu 25. ožujka, a slavlje je trajalo do 2. travnja. Francuska je prva, 1564., službeno uvela 1. siječnja kao prvi dan godine. Međutim, vijesti su se sporo širile zemljom, pa su mnogi ljudi i dalje slavili po starom, a bolje obaviješteni građani smijali su im se i zbijali šale. Za onoga tko je nasamaren imali su običaj kazati da je dobio "aprilsku ribu". U anglosaksonskim zemljama zovu ga Dan svih budala (All Fools' Day). U Škotskoj je taj običaj prvotno zvan lov na kukavicu, tj. osobu koja padne na štos. Finci taj dan povezuju s proljetnim podukama djece o poljoprivrednim radovima, a slično je i u Švicarskoj. Neki smatraju da prvotravanjski običaj ima veze s datumom rođenja, odnosno, smrti nesretnog apostola Jude Iskariota koji je izdao Isusa Krista. Kako je 1. travnja, dan kada je po nekima Juda rođen, vrlo nesretan dan, ljudi su odlučili ublažiti njegovu zlu kob zbijajući šale i ismijavajući jedni druge. Po drugoj verziji, Juda se 1. travnja nije rodio nego umro pa je taj neobično sretan dan trebalo svake godine obilježiti uz što više zabave i smijeha.
Marc Twain je o tom je danu rekao da služi kako bismo se prisjetili tko smo i što smo u ostala 364 dana.

TA "BULA" RAZA

Danas slavimo dan Grada Paga potomka Starog Grada Paga. Potomak je nasta od tragično stradalog oca „Starog grada“ i matere Venecije koja je preuzela skrbništvo nad njim. Inače zna se da je potomak (sadašnji Pag) rojen i blagoslovljen postavljanjem kamena temeljca dana 18.05.1443. Dan postavljanja kamena temeljca bio bi i logičan rođendan ali ni tako. Nasljednicima je izgledalo da njegov rođendan nema neku vridnost i ne dosiže dovoljno u povijest. Mater mu nisu volili pa su stili da mu daju obilježje nečeg ocevog. Kumovanjem odlučiše da njegov dan bude dan kada je njegov tragično stradali otac dobio toliko željenu povelju o slobodi. Kada se uzimaju događaji iz povjesti oca a prenose na sina mora da su bili jako vridni bremena koje će sin nositi. Prisjetimo se povjesti:
Ugarsko-hrvatski kralj Bela IV biža je pred Tatarima. Biža je po dalmatinskoj obali sklanjajući se u gradove tražeći spas. Spasili su ga Pažani u bici koja se vodila negdi blizu Paga a u kojoj su pažani imali velike žrtve. Kraljevi, kad im se radilo o guzici bili su izdašni u obećanjima i darovnicama. Dana 30.03.1244. godine dodjeljuje Pagu (tadašnjem Starom Gradu) povelju (BULU) kojom Pag postaje slobodni kraljevski grad. SAMO TRI MISECA potli Bela da bi se libera borbe s Venecijom daruje joj ove krajeve zajedno s Pagom. Pag ponovno gubi slobodu i biva podjeljen (otok) između Zadra i Raba. Pažanima je preostalo... kako bilježi Ruić... jedino da se uvuku među svoje zidine kao zmija sa žalcem punim otrova koja čeka da ujede čim je netko dotakne...
TRI MISECA SLOBODNOG KRALJEVSKOG GRADA!!!!
TA BULA RAZApela je stare pažane na križ razočaranja.
A mi je slavimo kao dan potomka Paga. ZAC?

STARI GRAD PAG

Završavajući listanje po prošlosti našeg Paga (Starog grada) otvara mi stranice na kojima se ocrtavaju teške godine borbe za opstanak i konačno uništenje grada zvanog „Pagus“ (Stari grad). Ime istoimenog grada vremenom prevladava kao ime cijelog otoka. Stari grad Pag bio je smješten na strateški lošem položaju što je dodatno pogodovalo neprijatelju, vjerujem da je za njegovu poziciju bio presudan izvor pitke vode, solane i blizina luke Košljun. 

Prema nekim dokumentima koje sam pronašao navodi se kako („organizirana“) proizvodnja paške soli datira iz XIII stoljeća. Počeci proizvodnje soli najvjerojatnije potječe iz doba prvog naseljavanja na ovim prostorima. Možemo ustvrditi da je prvi "solar" na otoku bila bura. Bura kao prirodni solar, proizvođač soli putem posolice po kojoj je Pag specifičan zorno je otkrivao način dobivanja soli iz mora. Čovjek je promatrajući te "prirodne pojave" mogao spoznati način proizvodnje bijelog zlata. 

Sol je ostavila duboke tragove u povijesti kako civilizacije uopće tako i našega otoka. 

Pag je kasnio sa osamostaljivanjem i utvrđivanjem kako bi zaštitio svoje prirodne, ekonomske resurse čime su njegove pozicije bile oslabljene. Našao se u nemilosti okružen teritorijalnim težnjama Raba, agresivnog susjeda Zadra i apetita „trgovačke“ Venecije. Nedovoljno osnažen Pag, imajući u rukama „Bijelo zlato“ u takvom okruženju ispisuje krvave stranice svoje povijesti. Kao rijetko gdje danas na području Staroga grada imamo razrušeni srednjovjekovni grad u temeljima. 

Danas kad je „Bijelo zlato“ izgubilo svoj davni sjaj, na ruševinama te borbe ostalo je „povijesno zlato“ koje čeka pogodan trenutak i razinu ljudske svijesti o prošlosti naših predaka da zablista u svom pravom sjaju odajući dostojanstvenu počast tim hrabrim paškim borcima za nezavisnost i slobodu.

PODJELE

Iako se otvara knjiga koja je bila zatvorena sa sedam pečata cini se da nam „rukopis“ ni u potpunosti jasan... rukopis je izbledi, neke stranice otpuhalo je vrime. Kako pročitat tu knjigu prepunu ruševina iz kih se nazire vječita borba „dobra i zla“, „reda i nereda“. Definiranjem prostora Paga kao svetišta starohrvatskog dualizma zloslutno se naslućuje obilježje koje se proteže do dan danas. Čovjek je postavio odnose na temelju svojih saznanja, spoznaja o prirodi a ljudi su dio te prirode. Živeći u određenom dualistički podjeljenom prostoru čovjek poprima utjecaj i obilježje tog prostora. Već sa prvim pisanim dokumentima Pagu se udara pečat podjele koji ne bljedi ni danas. Prvi pisani dokument kojim Pag vrlo rano ulazi u pisanu hrvatsku povijest je darovnica kralja Petra Krešimira. Darovnica kojom davne 1071. rabskoj crkvi dodjeljuje sjeverni dio otoka a južni dio otoka daruje biskupu u Ninu. Podjele moćnika iz određenih interesa ostavile su dubok trag u ljudima koji žive na ovom prostoru. Često se ti isti ljudi ne pitaju čemu granica već je „kao takvu“ prihvaćaju ne misleći na posljedice koje ta ista granica nosi. Granica dijeli ljude na one s jedne strane i one suprotstavljene s druge strane „granice“. Nažalost u našem Paškom slučaju podjeljenosti postoji i dodatni element koji dodaje SOL na ranu.

Danas se dogodila velika stvar za naš otok, dogodilo se to da su se podjele koje nosimo pobijedile u svrhu zajedničkog cilja. Zajedništvom i vrijednim rukama odana je počast tragično stradalim vatrogascima na Kornatima izradom prvog „Paškog“ križa u suhozidu. Vjerujem da nam neće biti potrebna tragedija da bi shvatili kako moramo prevladati podjele da bi zajedno dosegnuli više ciljeve.

Ljubav i zloba

Tema mi je odvratna ali moran, moran nešto napisat da mi bude lakše. Danas mi vrag ni da mira i navuka sam se čitat "one" famozne komentare.
Javni rad treba kritiku, argumentiranu kritiku. Za takvu kritiku potrebno je znanje, za znanje je potreban rad za što je potreban napor. Za iznošenje argumenata potrebno je ime i prezime. Koliko licemjerja u tome da želiš ostat anoniman jer živiš u malom gradu pa se bojiš da radi toga ca si napisa ili reka ne pretrpiš bol dok s druge strane ne obaziruć se na posljedice (anonimno) zlobno pišeš stvari iz nečijeg privatnog života po principu rekla kazala. Pjucaš po drugim judima nanoseći im bol. U ovom slučaju „oni“ imaju posljedice ali za to te baš briga ti si sebe zaštitio anonomnošću. Ljudi pod plaštom anonimnosti zanemaruju zakone, ljudska prava, poštovanje, čast i respekt prema drugim ljudima, njima ništa nije sveto. Anonimnost je u službi ponižavanja i neargumentiranog blaćenja ljudi. Kad nestanu granice odgoja nastupa zakon, kad zakon ne vrijedi nastaje vladavina rulje, kad je vladavina rulje nastaje KAOS. Kad nastane kaos glas dižu oni koji znaju manipulirati ruljom potpirujući njihovu zlobu a ovi to ne dosižeju. U konačnici kanaliziraju agresiju na „Marka“ rezultat: nek se užge „Marko“ i vuk sit a stoka na broju...

SJEĆANJA

Sićan se kaj mali večernjih naninih i didovih pripovidanja kako je bilo noga puta. Dide bi zna razvest povjest u Kačićevom desetercu o poznatim i slavnim junacima iz vrimena borbe s Turcima. Culo bi se tiho ono škrebetalo od radija cigov zvuk sa kratkog vala ostavja dojam nestvarnog putovanja krez vrime i prostor. Ni bilo televizije da nam nametne sliku već je bila prepuštena našem doživljaju i mašti. Nana je imala lakše priče za laku noć mišajuć anđele i vile prizijajuć ih kao zaštitnike. U sobi, nidi na drugom podu stare kuće ugrad, u toplini krpatura na belon zidu osvitljenom blagim titranjem lumace odvijala se igra nestvarnih likova ka na filmskom platnu. Kad bi hitila nevera i zapuhala bura znala bi reć da su došli svi vrazi voga svita na nas. Ma ki nas je vo ureka, juta ga kuga umorila. Koliko je zapravo starohrvatskih mitskih bića spomenuto u te dvi rečenice... vile, uroci, mora, nevera, bura, vrazi. Sitin se lipe pisme ku su nan godimamin branili pivat i radi ke su mnogi patili A ZAC:

Oj ti vilo, vilo Velebita,
Ti našeg roda diko,
Tvoja slava jeste nama sveta,
Tebi Hrvat kliko:

Ti vilo Velebita,
Ti našeg roda diko!
Živila, premila,
Živila, premila,
Živila, oj premila,
Ti vilo svih Hrvata!

Velebite, vilovito stijenje,
Ja ljubim tvoje smilje.
Ljubim tvoga u gorici vuka,
I onoga - Ličkoga hajduka.

Ti vilo Velebita
Ti našeg roda diko!
Živila, premila,
Živila, premila,
Živila, oj premila,
Ti vilo svih Hrvata!

Lipo je sitit se svog djetinjstva. Covik ki se ne siti svog ditinjstva je nesretan covik.
Nesretan narod je onaj ki ne pamti i ne poštuje svoju prošlost.

TRTAR

Vratit ću se malo na starohrvatsku mitologiju koja obiluje božanstvima koje imaju ulogu tumačenje prirodnih odnosa a ona su postavljena u određeni prostor. Nekako zbunjuje obilje božanstava i mitskih bića. Moram napomenuti kako su neka božanstva bile sile bez oblika, pa su stvorili svoje matrijalizirane oblike. Zanima me prostorni plan i odnosi prema istom. Određene su svete točke prema kojima se trebao upravljati život, i to na svečan način, kazujući mit o vječitoj borbi dobra i zla, reda i nereda. Navodi se voda kao granica dvaju svjetova. Na suprotnom kraju svjetla (Peruna, svantevida) nalazilo se carstvo Crnoboga (bog zla i patnje), TRTAR koji je stalno u mraku. U čeličnim dvorima žive pomoćnici Crnoboga Morana i Bijes, te njihov opaki sin Bjesomor, božanstvo mučke smrti i mahnitog bijesa. Morana je boginja smrti i zime, a ponekad iz prelijepe djevojke mijenja oblik u ružnu staricu Baba Jagu. Pomoćnici Crnoboga, oblici koje uzima Črt (materijalizirani oblik Crnoboga, može mijenjati oblik) su Ognjeni zmaj i Demonski jahač, crna spodoba koja jaše konjsku sjenu praćena lovačkim psom i odlazi u lov na duše prokletih i zlih ljudi.
U raznim mitologijama susrećemo sličnosti pa tako i u grčkoj mitologiji nalazimo: Tartar (grč. Τάρταρος, Tártaros) u grčkoj mitologiji ime je podzemnog svijeta - pakla - još niže smještenog od Hada. Tartarom vlada istoimeni bog - Tartar. Isprva je Tartar služio za zatvaranje bogova, a poslije je postao mjesto u kojem kazna odgovara zločinu. Ovdje je bio Sizif koji je bio lopov i ubojica te je osuđen da vječno gura kamen do vrha brda koji bi se potom otkotrljao natrag.

SPAS?

paKad malo „zaružiš“ drugi dan se liciš... Boli glava, boli mozak sve te boli ko da je neki bagerom proša preko tebe. Kako gremo sve stariji vridi ona narodna „slabo pamtim – brzo zaboravjan“. U očaju tražiš lik, šaka tablet puno gušta. Još kad cuješ da je medicina toliko napredovala da praktično više ni jedan covik ni zdrav sve ti je ćaro. Vraćam se prirodnom liku, tražim... gej vo pa voga ima svuda okolo nas...
Slavuja! Ime Salvia, što je latinski naziv za ovu biljku, dolazi od latinske riječi „salvare“- SPASITI, odnosno IZLJEČITI, što nam najbolje pokazuje da su kadulji već odavna pripisivane ljekovite osobine. Travari koji su prije više stoljeća savjetovali kadulju ZA GLAVU i MOZAK znali su što čine, potvrđuju znanstvenici koji su dokazali da ta biljka, koja se najčešće koristi kao začin, doista poboljšava pamćenje. Čini se da rezultati ovise i o količini: pamćenje se popravilo uzimanjem srednjih doza, a ne uzimanjem velikih ili malih doza kaduljina ulja.

Kadulja je česta u starim narodnim medicinskim tekstovima koje su znanstvenici proučili. Travar John Gerard napisao je 1597.: "Osobito je dobra za glavu i mozak i ubrzava živce i pamćenje."
Evo opisa kadulje Nicholasa Culpeppera iz 1652.: "Ona liječi pamćenje, zagrijava i ubrzava osjete."
Glavna istraživačica Nicola Tildesley sa Sveučilišta Northumbria kaže: "Time se pokazuje kako je vrijedan bio rad starih travara i ne treba ga zanemariti samo zato što je star nekoliko stoljeća."
Beremo list i cvijet. List beremo prije njegove cvatnje, u travnju i iza cvatnje u lipnju, a cvijet u svibnju i lipnju ( Premda je potrebno napomenuti da je list puno ljekovitiji od cvijeta ). Sušimo je na toplom i zračnom mjestu.
Koristi se i kao začin za pripremu jela od mesa (jetra) i ribe (jegulja, ugor, raža, morski pas). Kod pečenog mesa kadulja se dodaje za dobivanje arome, a dodajemo je i u mljevena mesa, u vidu praška i mljevenog svježeg lista.

Pa ako i vo ne pomogne na kraju ostaju narodna mudrost nakon ke je svima bar malo lakše jer ništa nije tako loše da ne može biti gore.

Perem ruke

Svas sam se usra, nešto delan pa kaj i uvik sve useren. Nac neki popizdiju a nekima se to pijaža jer se vidi da nešto radi a kad se radi onda se nešto i napravi pa kako bilo. Poša san oprat ruke... ma ca ruke, koliko san se usra poša san se celi oprat. Ugodno je kad se pereš ni te briga ca si usra prije bitno je da šporkec sa sebe spereš...
Pogej mislin se na aktualnu temu još noga puta nan ga je neki kušta u prostorni plan dok smo se mi okrićali ca mi je ucrtano vode ke su mi točkice nonde ki bi poša za tim. Onda su tako brucali godinamin jedni, drugi, treti... od viška glava ne boli, a neka neka stoji. Boje da je nutra. Sad kad je već godinamin nutra uvati ga je neki trest. Ni se nanki obazira na onu našu „stavite mi ga sprida manje trese“. A kako ga je neki dobro uvati trest kako je već dugo nutra pocelo je i bolit. Došlo je vo i do stručnih judi ki su rekli mi vam ne moremo niš. Ki ga je kušta neka ga i vadi. Mi ćemo reagirat samo ako bude štrapat okoliš. Pita se onih ca su bili tote ca je sad vo „a neznan ja ništa neki ga je kušta mi smo ga tote našli pa kad je već nutra moga bi bit od ke koristi mogli bi i mi tuda kuštivat na skosavicu“. Ovi iza kantuna govoriju „je i mi smo vidili došlo je do deri do kraja“. Do deri do kraja ajme majko zbužaćeju ga!!!
Naša narodna mudrost nam govori PONAVLJANJE JE MAJKA.... SEXA!

No comment

Ki će mislit neka misli ki neće mora!

VELO BLATO

Malo sam uze pauzu... bolje je da neke stvari preleže. Ne triba naglo reagirat iz toga niš dobro ni izašlo. Pusti sam malo da mi se misli slegnu. Odluci sam se malo maknut dovoljno daleko da ne prevladavaju al ne i predaleko da ne izgubim trag. Pošli smo u poje, vrime je od rizanja loze. Iz obrizane loze rodi se novi plod. Porizana poja su sve reja. Reklo bi se da moreš seljaka odvojit od sela ali selo od njega nikad... hm. Put nas je odve preko Gorice, Konije do Povjane pa na Velo Blato. Siti sam se jedne priče našeg uglednog profesora i njegovog studijskog putovanja u Ameriku. Središnji pompozno najavljivani događaj sedmodnevnog putovanaja bi je bird-watching na nekom jezeru. Svi su to nestrpljivo isčekivali. Odveli su ih jutro autobusom na drveni plato od kud su celi dan gedali tići, svako malo neki bi ushićeno viknu looook bird! Beer (Pivo) for all yeah! I svi bi oduševljeno pogedali u tom smijeru pa nazdravili.
Preslikavam to na brdoviti... Pag... Vozimo se (ne)auto-htonim putom punim buža s kin bi i diližansa imala muke. O gad! mai najs kar! Faking roud! Nestvarni Mjesečev krajolik razbijaju stvarne kreativne improvizacije torov. Imam osjećaj da je sve podrjeđeno stoki. What the fuck is this! Sheep watching? Konačno TABELA!!! I što sad This is it!!!!! Ma nooooo! Go daje. Tamo di bi tabela tribala bit je nima NO!!!! Why?.... (gej njega) Nema problema! Go doli niz put popločan najs bužama. Konačno Velo Blato augh... dont gedat tvoj (no more) najs kar o yeah Look birds!!! Yeah loooook birds!!! Where the fuck is Beer!!! O maj gad!!!!!!!!!!!!!

PRIČA

DEL OSMI

Kada sam nekako pričom zatvori ove točke „svetog trokuta“ osjeti sam potribu da na kraju nešto napišem nešto ka sažetak. Poce sam ponovo prelistavat svi ti libri ki san skupi i pročita a ki su mi bili povod za priču. Nakon kratkog iskanja inspracije otvorila mi se jedna stranica a iz nje su izašle besede kaj da su to baš te...


… hrvatska domovina zbori i priča svojim sinovima: zbori svaki dol i brijeg, svaki kut i jarak, svaki potok i mnoga rijeka, zbori i priča svako selo i grad. Ako je ikoju domovinu koji narod ikada doista osvojio, obuhvatio ju sa svojih pet osjetila, a to je Hrvat osvojio svoju Hrvatsku time, što su koljena i koljena naših predaka u tisućama i tisućama imena mjesta ostavila potomcima pečat svojih dojmova, svoje misli i svoga rada. U tim je imenima naša domovina tako opisana, njezina prošlost tako ispričana, kako bi ju opisali i njezinu prošlost izpričati jedva mogao ikoji zemjopisac ili povjesničar. To je domovina, koja svojim sinovima zbori i priča, jer stoljetnim nazivima i imenima mjesta zbore i pričaju mrtvi, davno nestala pokoljenja.


Antun Radić, utemeljitelj suvremene hrvatske etnologije, godine 1914.

FONS MAGNUS

Subotnje popodne proveli smo u šetnji starigradom. Marcovsko sunce je nesebično zračilo pozitivnom energijom... osjećam da se baterije nakon duge i hladne zime konačno pune. Došli smo vidit taj spomenuti slavni izvor, izvor ki nas je puno put spasi od suše o kome su ispripovidane lipe priče. Fons magnus ki je očito puno nekomu znači kad ga je stavi u katastar još davne 1452. Mislim se koliko je to godišć.... ajme toliko godišć toliko bi nam toga gosp. fons magnus moga ispripovidat... a kad staneš dozgor njega, ćutiš ka da se inati, neće za inat niš reć jer su ga neki u šagume stavili i u ciment obukli ca je sasvin prirodno ruho (čitaj ruglo)... nakon toliko godišć, ma siguro i puno duže, a na kraju dospiješ u ciment! Prilazimo našem najvećem svetištu, doima se zapušteno kaj i naše duše. Raznobojnim najlonićima okitila je bura stoljetnu šumu. Nekoliko kada iz kupaonic odiše domaćom atmosferom ku upotpunjava miris friških baložic od ovce. Skladište građevinskog odpada na svetom mistu kazuje da nam je isti jako bitan čak štovanja vridan! Leše, kućice ili štalice za blago pune duha improvizacije su sve redom. Primjećujemo da je na svetištu živo... legionari iz pag2 i subotom su na djelu, vridne ruke se (trenutno) odmaraju uz propovid „tribalo bi vo... tribalo bi no“. Ono što mi je proparalo uši bila je propovid „tribalo bi vo bagerom skopat“! Molim se Majki Božjoj da nam prosvitli pamet. Mora se priznat da tucanik (ne stavjaj „za“ ispred molim te) u nutrašnjem djelu svetišta baš paše. Sve djeluje urednije a ruševina boje dolazi do izražaja. Strahopoštovanje osjećam u zraku i ni materijalno pa ga se nemore „u(ne)redit“. Nakon vih besed moga bi mene kikod „u(ne)redit“ mislim se. Pomalo tužno napuštam Sveto Misto žalostan jer nisan vidi nanki jedan simbol svoje crikve i vire - križ! jednostavno ga nima zadnji se skoturi sa zvonika a one od prije nosimo u sebi.

IZVOR

DEL SEDMI
Žal mi je ali u vom delu ne moren pisat po "paški".
Tumačenje starohrvatske mitologije zasniva se na istraživanju narodnih običaja, folklora kao „pisanom“ dokumentu koji je ostao do današnjih dana. Tjekom vremena dolazilo je do stanovitih „promjena“ u načinu interpretacije kako i do promjena imena, naziva „mitograma“ pa samim tim teško je posložiti elemente mozaika kako bi se dobila jasnija slika ali pokušajmo:
Perunova žena ali i Velesova ljubavnica smještena je uz vodu (zdenac, izvor, rijeku) voda je granica između svjeta živih i svijeta mrtvih. Pola godine/dana nalazi se gore kod „muža“, a pola godine/dana dolje kod „ljubavnika“, posreduje između njih šaljući ljude u smrt. Postoje puno sličnih imena za staro Hrvatske (Slavenske) bogove ovisno o području na kojem su živjeli i utjecajima na njihovo prenošenje s koljena na koljeno.
Tako možemo u vezu dovesti ime Mokoš (Mokro) sa imenom Moranom (Morena, Marana, Marena, Mora, Mara, Maržana ((a nedaj bog i MOREUZ - UZ-MORE)), vidite i sami koliko varijanti istog imena, u nekim krajevima Baba Ruga, Baba Zima  ) najvjerojatnije je u vezi s praindijskom riječi "mara" što znači silom umrijeti.
Morana je boginja smrti i zime, kiše, studeni i leda. Stari Slaveni su vjerovali da sve zimske nepogode, studen, snijeg, led i smrt dolaze od Morane, te su je prozvali božicom smrti ljudskog, životinjskog i biljnog svijeta. U nekim slavenskim narodima postojao je običaj spaljivanja Morane ili Babe Ruge u znak da je zimska opasnost prošla. U Dalmaciji i Sloveniji taj se običaj i danas održava u obliku povorke maškara s lutkom Morane na čelu, koju se spaljuje u prisustvu mnoštva naroda pa tako i u našem paškom karnevalu.
Prilikom pokrštavanja na takva mjesta postavljana su crkve posvećene Blaženoj Djevici Mariji. Blizu crkve je veliki izvor (fons magnus) što ga spominje paški Katastar iz 1452. (Catastro di Pago, fol. 24; spis iz 1493., u Državnom arhivu u Zadru) Nalazio se otprilike 100-200 m od crkve. Drugi je izvor uobličen u zdenac u samostanskom dvorištu, pokraj crkve sv. Marije. Nekoć je, kažu, u doba rata na otoku zavladala suša i za pomoć su se tada obratili Blaženoj Djevici Mariji. Ona im je dala toliko vode da se ona u tom zdencu prelijevala. Ljudi to pripisuju čudu, jer je crkva na brdašcu na kojem se ne bi očekivao priliv vode. Ti su podaci sukladni etimologiji imena Mokoš. Doista, ima dovoljno elemenata da se ova točka poveže s pretpostavljenim svetim mjestom poganske božice koja sjedi uza zdenac.