Zahvaljujem se Dr. Mladenu Brajši na iskazanoj želji da putem mog bloga podijeli sa Vama svoja nadasve vrijedna zapažanja:
TAJNA ZALUTALE STEĆAK PLOČE
Moja velebitska i podvelebitska istraživačka lutanja i susreti sa skrivenim, zapuštenim i nijemim svjedocima prošlosti dobro su mi poslužila i na otoku Pagu. Kad tako život prestane govoriti, otkrio sam da nam mnogo toga o njemu može reći i smrt, točnije ukopna mjesta, groblja, i svi oni običaji i obredi koji traju ili koji tek ostaju jedva vidljivi do naših dana. Upravo zbog toga jedna od prvih točaka koje posjećujem u svakom novom mjestu na koje naiđem jest mjesno groblje, koje mi, dopušta li to veličina groblja i negdašnja brojnost pučanstva, daje poprilično dobar uvid u podrijetlo mještana.
Tako je bilo i u mjestancu Lunu na krajnjem sjeverozapadnom dijelu Paga, čije mi je groblje podarilo pravi mali dragulj. Mjestance je to od tristotinjak stanovnika čija pisana povijest seže u daleku 1653. godinu kada se u matičnim knjigama otoka Raba (kojemu je taj dio otoka Paga službeno pripadao sve do 1946. godine; iste je godine, usput budi rečeno, uslijedilo i službeno ukinuće feudalnih odnosa) spominje prvi stalni stanovnik, Matej Badurina.
TAJNA ZALUTALE STEĆAK PLOČE
Moja velebitska i podvelebitska istraživačka lutanja i susreti sa skrivenim, zapuštenim i nijemim svjedocima prošlosti dobro su mi poslužila i na otoku Pagu. Kad tako život prestane govoriti, otkrio sam da nam mnogo toga o njemu može reći i smrt, točnije ukopna mjesta, groblja, i svi oni običaji i obredi koji traju ili koji tek ostaju jedva vidljivi do naših dana. Upravo zbog toga jedna od prvih točaka koje posjećujem u svakom novom mjestu na koje naiđem jest mjesno groblje, koje mi, dopušta li to veličina groblja i negdašnja brojnost pučanstva, daje poprilično dobar uvid u podrijetlo mještana. Tako je bilo i u mjestancu Lunu na krajnjem sjeverozapadnom dijelu Paga, čije mi je groblje podarilo pravi mali dragulj. Mjestance je to od tristotinjak stanovnika čija pisana povijest seže u daleku 1653. godinu kada se u matičnim knjigama otoka Raba (kojemu je taj dio otoka Paga službeno pripadao sve do 1946. godine; iste je godine, usput budi rečeno, uslijedilo i službeno ukinuće feudalnih odnosa) spominje prvi stalni stanovnik, Matej Badurina.
Groblje se nalazi iza crkve Sv. Jeronima, a tik uz ulaz s lijeve strane privuklo me maleno ukopno mjesto, bit će valjda nekog djeteta. Bilo je neodržavano i jadno, komadić zemljice i sasušene drače podno raspucana, oronula kamena zida, ni po čemu različit od okolna tla, omeđen tek nabačenim i slomljenim betonskim rubnicima. Unutar tog narušenog pravokutnika ležale su dvije nepravilno oblikovane grobne ploče od običnog lunjskog kamena, pretpostavljam, jedna uz uzglavlje groba, a druga otprilike u sredini. Ne zna se što se je dogodilo s ostatkom ploče, ni je li čak i postojala ili su možda za nedavna uređivanja groblja te dvije ploče samo tu bile položene. Tko god bio krivac i kada se to dogodilo i s kojom svrhom, to moram prepustiti mašti ili možebitnom znanju svakog čitatelja ovih redaka, ali mene se i više nego dovoljno dojmilo i ono što je ostalo.
Mirjana Trošelj, vrsna poznavateljica velebitskih mirila, upozorila me je na sličnost uklesane ornamentike s stećcima i stećak pločama koje je Šefik Bešlagić otkrio i dokumentirao na jugozapadnom dijelu otoka Paga i u okolici Zadra. Pa odakle onda to s druge strane Kunfina, na krajnjem sjeverozapadnom dijelu Paga, u potpuno drugom povijesnom, kulturnom i društvenom okružju?!
Ako znamo da je to jedno od područja koje su naselili Bunjevci, Hrvati iz zapadne Hercegovine i kontinentalne Dalmacije, izbjegli tijekom stoljetnih kršćansko-turskih ratova u potrazi za sigurnijim i mirnijim životom. Povrh toga, nedvojbeno je da su Sunce i Stablo kao simboli svjetlosti, rođenja i trajanja stigli na stećke i na poneka mirila kao ostatak poganskog slavenskog solarno-lunarnog kulta koji je živio usporedno sa službenim religijama čak još i u srednjem vijeku.
Jer ljudi kad putuju ili prolaze svijetom ne nose samo sebe. Više od toga, oni nose ono u sebi svaki svoj dio kulture i vjerskih običaja iz prvotnih prebivališta koji nam i kad oni nestanu, nastave govoriti o njima.
Dr. Mladen Brajša (autor teksta)
O navedenom zapažanju na lunskom groblju Dr. Mladen Brajša upoznao je Prof. Mirjanu Trošelj koja već dugi niz godina istražuje velebitska "Mirila" - pogrebna spomen obilježja kao sredstvo duhovnog izričaja u kršćanstvu uz magijsko – mitsku simboliku koja tvori zanimljiv fenomen ali i zagonetku. Specifičnost uklesanih simbola dovode ih u vezu sa sličnim simbolima nađenim na kasnoantičkim i ranokršćanskim nadgrobnim stelama, u srednjovjekovnoj sakralnoj umjetnosti Dalmacije i Istre, na stećcima i starobalkanskim tetovažama kao i sakralnoj umjetnosti ruralne sredine do 19. stoljeća. Navedena zapažanja Mirjana Trošelj objavila je u znanstvenom članku: PRILOG PROUČAVANJU IKONOGRAFSKOG MOTIVA STABLA SVIJETA/ŽIVOTA NA MIRILIMA JUŽNOG VELEBITA koji je izašao u Senjskom zborniku br. 44, str. 311-332 (2017.) u kojem između ostalog navodi:
"Dvije nadgrobne ploče na lunskom groblju na otoku Pagu
Na lunske grobne ploče na otoku Pagu upozorio me 2012. dr. Mladen Brajša iz Zagreba pa mu ovom prilikom zahvaljujem. Obje su ploče minijaturne i oštećene, a reljefni likovni prikazi naglašeno istrošeni. Na njima su površno urezane tri temeljne ideogramske simboličke strukture: križ u središtu kompozicije s pridodanim atributima sunca i stabla svijeta u gotovo arhetipskoj formi. Ova struktura, najbliža je likovno-simboličkim strukturama pretkršćanskog (stablo, sunce na vrhu stabla, pri dnu ili sa strane) i ranokršćanskog doba (križ flankiran dvama stablima). Ovdje je sunce atribuirano s lijeve strane križa, a stablo s desne. Ideogram sunca ne nalazimo na mirilištu Kose Reljinovačke/Renjovačke, ali je prisutan na drugim mirilištima kao samostalan znak."
Znanstveni članak dostupan je ovdje:
Ovo nisu jedina takva pogrebna spomen obilježja na otoku Pagu. Jednu takvu ploču sa isklesanim glagoljskim natpisom i astralnim motivima objavio je Šefik Bešlagić u svom radu "NATPISI STEĆAKA SJEVERNE DALMACIJE", 1975. godine.
Jedna, (osim onih iz Vlašića) nalazila se u arheološkom muzeju Zadar koju sam nakon duže potrage uspio naći među većim brojem nerazvrstanih ploča bez arheološkog konteksta. Nađena je na groblju u Gorici i bila uzidana u pročelje crkve sv. Ante da bi prilikom sanacije pročelja 1994. bila skinuta i odvezena u AMZ. Ploča je vraćena 2021. i nalazi se u crkvi sv. Ante u Gorici.
Tema je opširna i zahtjevna stoga ću joj posvetiti jedan od narednih tekstova.
