Epilog Legendi o Carskoj
Od postanka otoka, dok su more i kamen još bili sami, Priroda je zadužila Buru da vlada. Bila je to dosljedna, a ponekad i okrutna gospodarica. Prvi stanovnici zvali su je Boria. Vladala je po strogim zakonima koje joj je dala majka Priroda, dopuštajući život onima koji su te zakone poštivali. Zauzvrat, otok ih je darivao izobiljem vode i soli – dvama stupovima opstanka.
Dugo se tako živjelo, u miru s vjetrom.
No, jednog se dana na obzoru pojavila flota moćnog Cara, tiranina koji je pokorio bezbrojne narode. Čim je stupio na obalu, upitao je:
„Tko vlada ovim otokom?”
„Bura”, odgovoriše mu otočani.
„Pokažite mi put do te vaše Bure, da je pokorim i podredim svom žezlu!”
„Ona je vjetar”, uzvratiše mu mirno. „Ne vidimo je, samo je osjećamo. Dvori su joj skriveni u njedrima planine, ali puta do njih nema.”
Car se grohotom nasmijao. Smatrao je otočane neukima. Vidjevši ljepotu krajolika, odlučio je sagraditi grad i odmoriti se prije svog konačnog pohoda na posljednju neosvojenu zemlju. Pozvao je svoje mudrace, Mentore, i zaprijetio im:
„Otkrijte mi tajnu najveće vrijednosti. Nešto najljepše, vrjednije i od soli i od zlata, po čemu će me povijest pamtiti. Ako ne uspijete, dat ću vas pogubiti.”
Nakon dugog vijećanja, Mentori mu otkriše tajnu skrletne boje. Rekli su mu da je to boja moći, za čiji su nastanak potrebni voda i sol, ali i žrtva stotina tisuća morskih puževa za jedan jedini gram. Upozorili su ga: „Prirodi to neće biti drago. Cijena takve ljepote bit će strašna.”
Car se nije obazirao. Sagrađen je grad Carska i golemi pogoni za boju. Naredio je da se otme sva voda s otoka, pobere sva sol i razbije bezbroj morskih puževa. Htio je odore toliko crvene da će u njima postati vladarom svijeta.
Kada su odore bile gotove, Car ih je odjenuo. Mnoštvo ga je pratilo dok je koračao prema luci. No, čim je velika flota zaplovila, nebo se smračilo. Bura je udarila orkanskom snagom, podigavši more do samih oblaka. Valovi su raznijeli lađe u tisuće komadića, sitnih poput kristala, i prosuli ih po stijenama. More se podiglo i u jednom jedinom dahu progutalo pogone, dvorce i cijeli grad.
Sutradan, kada je svanulo sunce, otoka više nije bilo. Bio je prekriven samo svjetlucavom bjelinom kristala soli. Grada Carske više nije bilo – progutala ga je tišina dubina.
Narod koji je ostao na otoku i danas taj potonuli grad naziva Carska, a ostatke raspršene flote – posolicom. Svake godine bura je donese kao znak da ljudski ponos ne smije gaziti zakone Prirode.
Mentori su iz tog poraza izvukli pouku i zapisali je za buduća pokoljenja, da se nikada ne zaboravi:
„Treba imati zrno soli u glavi.”
