Od postanka otoka, obavijenog morem prije dolaska ljudi, Priroda je zadužila Buru da vlada. Dosljedan je to a ponekad i okrutan vladar ovih podneblja. Prvi stanovnici otoka zvali su je Boria. Uvjetovala je život po strogim pravilima i zakonima koje joj je dala majka Priroda. Dozvoljavala je život onima koji su te zakone razumjeli i prihvaćali a zauzvrat podarila ih je izobiljem vode i soli kao najvažnijima uvjetima za život. Dugo se tako živjelo poštujući i ne dovodeći u pitanje stare zakone Prirode.
Jednoga dana doplovila je lađa, a na otok se iskrcao moćni tiranin, Car, koji je pokorio mnoge narode kako bi stekao bogastvo i moć. Zapitao je: "Tko vlada ovim otokom?", okupljeni otočani su mu odgovorili: "Bura". "Pokažite mi put do te vaše Bure da ju pokorim i podredim". Na to mu otočani odgovoriše: "Ona je vjetar kojeg je postavila Priroda da vlada ovim otokom, mi je ne vidimo, samo je osjetimo, a put do nje ne znamo".
Car se grohotom nasmije smatrajući otočane neukima i smiješnima jer kako to može vjetar vladati otokom. Vidjevši ljepotu krajolika i sve blagodati koju pruža ovaj otok odlučio se na njemu zadržati i odmoriti prije konačnog pohoda na posljednju neosvojenu zemlju.
Naredio je tada da mu se dovedu najučeniji mudraci toga doba, Mentori i zaprijetio im: "Sada kada imam sve potrebno kako bi i posljednja zemlja bila osvojena, želim da mi otkrijete tajnu najveće vrijednosti, nečeg najljepšeg a vrijednijeg i od soli i od zlata, po čemu će me ljudi pamtiti ili ću vas dati pogubiti".
Mentori su nakon dugog vijećanja odlučili otkriti Caru tajnu dobivanja skrletne boje rekavši mu da je to najljepše i najvrijednije na svijetu jer su za dobivanje te boje potrebni najvažniji stastojci života: voda i sol, koji se pomješaju sa žrtvom stotine tisuća života morskih puževa za jedan jedini gram te boje, što Prirodi neće biti drago i da to može imati teške posljedice za onoga tko to učini.
Car se nije previše obazirao na upozorenja Mentora već je dao izgraditi grad i ogromnan pogon za dobivanje skrletne boje. Naredio je da se dovede sva voda sa otoka, pobere sva sol, sakupi i razbije bezbroj morskih puževa kako bi se moglo dobiti boju kojom će obojati odore najvrijednije i najljepše na svijetu i u njima poći u posljednji boj kojim će postati vladarom cijelog svijeta.
Kada su odore bile gotove car ih je odjenuo. Mnoštvo ga je sa strahopoštovanjem pratilo dok se uputio prema luci u kojoj su bile usidrene njegove lađe. Kada je velika flota zaplovila u pohod na zadnju neosvojenu zemlju, podiže se strašna oluja, nebom podivljaše oblaci, bijesna bura zapuhala je orkanskom snagom i tako podigla moćne valove. Vjetar i more neslućenom su silinom potopili lađe raznjevši ih u tisuće komadića sitnih poput kristala i prosuli ih na stijene otoka. More se podiglo i preplavilo pogone bojaonice i grad.
Sutradan, kada je svanulo sunce, otok je bio prekriven svjetlucavom bjelinom kristala soli a grada i bojaonice više nije bilo, progutalo ih je more.
Narod koji je nastavio živjeti na otoku taj potonuli grad naziva Carska a ostatke raspršene carske flote - posolicom koju svake godine bura donese kao znak ljudima da treba poštivati zakone prirode. Mentori su iz tog događaja i simbolike prosute soli zaključili kako o svemu treba dobro promisliti, i za buduća pokoljenja zapisali mudru izreku:
"Treba imati zrno soli u glavi".
unucima napisao Radivoj Pastorčić, 2017.
