Već duže vrijeme zanimanje mi pobuđuje suhozidno zdanje na jednom uzvišenju predjela Ledenik. Zdanje ima formu četverostrane piramidalne (naizgled) nedovršene ili urušene suhozidne građevine. Nalazi se 600-tinjak metara sjeverozapadno od glavice sv. Jurja.
Suhozidna “građevina” je skoro pravokutne baze približno 3x3m, dok joj se plohe zidova uzdizanjem sužavaju tvoreći nedovršenu ili urušenu piramidalnu strukturu. Na jednom dijelu zid je visok oko 1,5 metara. Unutrašnjost građevine je zatrpana kamenjem. Građevina nema vidnih naznaka ulaznog otvora.
Vrijeme nastanka, niti bilo koji drugi pisani podatak o “zagonetnoj građevini” nisam našao. Javila se pomisao kako bi ona mogla biti u nekoj službi signalizacije u prošlosti i pripadati arealu bizantske utvrde čije ostatke nalazimo na obližnjoj “glavici” sv. Jurja.
Osim tog argumenta malo toga govorilo je u prilog toj hipotezi. Neposredna blizina utvrde nije iziskivala bolju poziciju za signalizaciju jer se jednako tako pa čak i uz manje napora signalizacija mogla obavljati iz same utvrde. Sa pozicije na kojoj se građevina nalazi lijepi je pogled na pašku uvalu i dio prema “Paškim vratima”, ali ne i prema Velebitskom kanalu odakle je mogla dolaziti neposredna opasnost a time i potreba za signalizacijom.
Uz samu građevinu nije bilo nikakvih arheoloških nalaza poput fragmenata keramike i sl.
Najstarija zdanja izgrađena su rustičnom tehnikom gradnje koju M. Suić naziva opus icertum kao način slaganja kamenih blokova različitih veličina bez upotrebe veziva. U našem slučaju građevinu možemo donekle svrstati u red građene tom tehnikom mada se na obližnjim starim strukturama zidova zapaža da je stabilitet zida postignut postavljanjem većih kamenih blokova u bazi a zatim slijede sve manji kameni blokovi što ovdje nije slučaj, stabilnost se u ovom slučaju “šaroliko” naslaganih neobrađenih kamenih blokova postizala nagibom zidnih ploha kao da se gradi piramidalna građevina.
Dok vrijeme prolazi, materijalni dokazi i fizičke strukture prošlosti postupno blijede i nestaju, ostaju samo sjećanja živih svjedoka prolaznosti koje ako ne pohranimo otežavamo proces spoznaje.
Pretpostavka da bi se moglo raditi o nekoj građevini starije pa čak i antičke provenijencije nažalost rasplinuta je u potpunosti nedavno kada sam sreo barba A. Buljanovića vitalnog starijeg paškog cobana koji je kako kaže: “Celo ditinjstvo prove gori na Buljanovićevim stanima (Trnovcu).”
Pitam ga zna li možda nešto više o građevini koju mu pokazujem na jednom od uzvisina zapadno od “Čučinove drage”...
“Je, to ti je gradi noga puta… cinimi mi se tek kad je poce kamp na Bašacu… On je bi neki Slovenac, planinar. Uvik je odi tom dražicom gori i onda bi ti svaki put gradi tote ka neki šinjal. Ma, godinamin ti je on dolazi u kamp, ja san ga dobro pozniva…”
Ako je za vjerovati barba Anti, a nemamo razloga sumnjati, enigma građevine piramidalne strukture na Ledeniku time je riješena.
U dužem razgovoru tog ljetnog predvečerja doznao sam još ponešto iz prošlosti ovog predjela. Interpretacije povijesnih događaja bile su zanimljive a ono što je pomalo nestalo a vrijedno je znati osobito su toponimi od kojih većina više nije u upotrebi.
Zanimljiva mi je pored ostalog suhozidna građevina nalik na čobanski tor sa lijeve strane ceste koja vodi prema Velom boku. Doznajem da je to Pudarica u kojoj je boravio pudar, čuvar vinograda ili drugih usjeva, i da se taj predio po toj građevini dobio naziv.
U vremenu prve polovice dvadesetog stoljeća područje grada Paga imalo je i do 6 pudara kojima je zadatak bio da nadgledaju i kažnjavaju čobane čije bi ovce prešle granicu suhozida koji je dijelio pašnjake od agrarnog dijela obradive zemlje osobito vinograda.
Dok je nabrajao nazive pomno sam ih upisivao u mali blokić koji mi je uvijek u ruksaku. Bilježim i toponim “Njekulinova greda” dublje uvučen u obronak brežuljka prema Ledeniku neposredno prije parkinga na Velom boku. “Nonde gori pod gredu ti je ogradica di su znali držat krave”... pa nastavlja, “Ki su vode znali bit panji noga puta! Grozje je bilo slarko ka cukar i puno gradi je cinlo. E, a znali smo jedni drugima doć pomoć prekop cint, a kad je bila tergatva došlo bi puno judi, znalo se i zapivat. A nekako su svi bili u istoj pokori, bilo je drugacije nego danas…”
Dok zapisujem zamišljam taj predio u duhu vremena o kojem barba govori. Danas nema ni traga vinogradima, ostali su tek obrisi terasa, cobana još ima, a težaka nestaje. Svako vrijeme nosi svoje vrijednosti te kao i obično možemo zaključiti kako je jedino promjena trajna.
