GLAVOM KROZ ZID















Jedan od čitanijih tekstova na ovom mom blogu su „Megaliti“ objavljen 2010. godine. Priča je to o zapažanju „megalitskog“ kamenog zida u dijelu koji pripada prvo izgrađenim magazina soli. Paški magazini soli nalaze se na predjelu Prosika. U povijesnim izvorima nalazimo naziv Istmos (prevlaka) koja se nalazi zapadno od povijesne jezgre grada Paga. 
Monumentalan je to zid koji na prvi pogled ostavlja dojam svojevrsnog umjetničkog mozaika čemu doprinose različiti masivni višekutni kameni oblici koji naliče kamenim skulpturama. Nisam mogao vjerovati da nitko prije nije primijetio neobično zdanje. Najnevjerojatnije tajne su nam često skrivene pred nosom. 
Razlog tome vjerojatno leži u činjenici što je za današnji Grad Pag (u čijoj užoj zoni su i magazini soli) poznat točan datum nastanka, kamen temeljac srednjevjekovnom gradu postavljen je 18. svibnja 1443. pa stoga nije bio u vidokrugu interesa ponajviše onih koji su se doticali antičkog perioda. U više navrata rekognosciran je predio Starog grada Paga, vjerojatno navođen i pisanjem M. L. Ruća o tome da se jedno antičko naselje nalazi na području Starog grada Paga ili u njegovoj neposrednoj blizini. 
Određene nalaze na tom području pronašao je ugledni arheolog dr. Šime Batović. U publikaciji Rekognosciranje otoka Paga u 1990. i 1991. godini, Š. Batović navodi, doduše vrlo sažeto, sljedeći podatak: "Na ostacima bedema Staroga grada Paga zapazili smo tri njihove faze gradnje: dvije najvjerojatnije iz prapovijesti, a jedna od njih s velikim klesanim blokovima poput grčko-helenističke tehnike". Tijekom ovog navedenog a evidentno i onih prije i poslije poduzetih rekognosciranja ovaj zid ostao je nezamijećen.

U više navrata pokušao sam zainteresirati neke stručne ljude (arheologe, povjesničare) za ovaj zid građen „neuobičajenom“ tehnikom slaganja velikih megalitskih kamenih blokova od kojih su neki teški i više tona, ali bezuspješno. Od tada proteklo je pet godina, preostaje mi da sam pokušam složiti što više fragmenata mozaika ove zagonetne priče.


Pozicija poligonalnog zida

MEGALITSKI ZID - NAČIN GRADNJE

Megalit (grčki: μέγας megas = velik; i λίθος lithos = kamen).
"Među najstarije tehnike pripadaju one koje su se upotrebljavale u izgradnji fortifikacija ili sličnih masivnih konstrukcija. Riječ je odreda o strukturama s velikim (kamenim) blokovima, koje često nazivamo megalitskim, mada se takav izraz ne uklapa posve sretno u arheološku terminologiju jer je "megalit" opozicija "mikrolitu". U pomanjkanju pogodnijeg naziva i mi ćemo se njime služiti" (M. Suić, 1976.).

"Sve ove suhozidne bedemske konstrukcije koje se odlikuju izvedbom od velikih kamenih blokova polu obrađenog ili finije obrađenog kamena ubrajamo u megalitske konstrukcije, bez obzira na datiranje ili geografsku rasprostranjenost". (A. Faber, 1976.)

Prvi korak u istraživanju posvetio sam samom načinu gradnje. Zid je sastavni dio najstarijih – četvrtog, petog i šestog magazina soli pritom je važno napomenuti kako su prvo izgrađena dva skladišta za sol 1553. a naknadno treće 1642. (Š. Peričić 2012.). Zid tvori njihov sjeverni dio, dug je cca 40m, visok cca 6m a debljina zida je cca 3m. Navedene dimenzije odgovaraju trenutnom stanju, što ne znači da su to i dimenzije izvornog oblika građevine. Kameni blokovi plašta sjevernog zida većih dimenzija prevladavaju u bazi, prvom i drugom nizu koji se vjerojatno nastavljaju na temelje. Ostali dio zida tvore nešto manji poligonalni ali i kvadratni kameni blokovi koji su odraz novijih, naknadnih rekonstrukcija. Bez obzira na prisutnu eroziju dade se vidjeti da su vanjska lica kamenih blokova fino obrađena. Unutrašnji dio sjevernog zida koji je s vanjske strane građen poligonalnim i trapezoidnim blokovima većinom od vapnenca, nadograđen je (podebljan) laporastim kamenom manjih blokova kvadratnog oblika. Istočni zid prvo izgrađenih magazina soli također se sastoji od velikih megalitskih kamenih blokova ali oni se nalaze samo u prvom, najnižem redu zida. Na njima je nadograđivan zid izrazito manjim blokovima kvadratnog oblika, četverokuta u stilu poznatom kao "opus quadratum". Dimenziju koju bi mogli odrediti je zasebna širina poligonalnog zida koja bi odgovarala dimenziji (dužini) dijatonog bloka o čemu će biti riječi kasnije u tekstu. Ono što ga barem meni čini neuobičajenim, pored toga što se radi o masivnim kamenim blokovima, je i njihov "netipičan" poligonalni oblik, kao i način na koji su ti megalitski kameni blokovi postavljeni bez upotrebe morta.

Tražeći upravo te dvije bitne komponente (u početku koristeći Internet) našao sam da se radi o poligonalnoj gradnji, gradnji velikim kamenim blokovima trapezoidnog i poligonalnog oblika. Iako bi ju mogli povezati sa "Kiklopskom gradnjom" koja je karakteristična za Mikenu, s obzirom da se gradilo velikim "megalitskim" kamenim blokovima, ovaj način gradnje karakterizira zahtjevna tehnika zidanja. Najstariji pisani dokaz o trapezoidno poligonalnom načinu gradnje, kako se navodi, datira iz Grčke s početka 5. stoljeća prije Krista.


Trapezoidni poligonalni zid hipostilne dvorane na Delosu usporedba sa Trapezoidno poligonalnim zidom u Pagu













Ovaj način gradnje poklapa se s rasprostranjenošću korištenja više tradicionalno poligonalnih stilova u grčkoj arhitekturi tog vremena kojim su građene utvrde, zidine, hramovi. Navodi se kako neki znanstvenici smatraju da je trapezoidno poligonalni stil gradnje prijelaz između poligonalnog zidanja i "opusa quadratum".
Ova tehnika može biti okarakterizirana time što je korištena u različitim područjima u istom povijesnom razdoblju. U stvari, ona je bila prisutna zajedno s oba načina gradnje - poligonalnim zidanjem i opusom quadratum. Razlika u načinu zidanja je i ta što su se za opus quadratum, kvadratni kameni blokovi jednakih dimenzija mogli izrađivati u samom kamenolomu, dok je za poligonalno-trapezpidanu gradnju bilo potrebno velike kamene blokove obrađivati na "licu mjesta".

Asclepiusov hram u Lissosu na Kreti
Takva gradnja je najučestalija tijekom 5. stoljeća pr. Kr. u različitim dijelovima kontinentalne Grčke (posebice u Atici, i na Peloponezu). Ono što karakterizira ovakav način gradnje autori navode kako iziskuje veće napore pri gradnji ali se njome dobivaju trajna i čvrsta svojstva zida.

(korištena literatura: https://books.google.hr Konstantin  Nossov - Greek Fortifications of Asia Minor 500-130 BC: From the Persian Wars to the Roman Conquest | http://www.architetturadipietra.it/wp/?p=4731 - Jurnal Archittetura di Pietra | Wikipedia)


(Napomena: Kada sam početkom 2015. godine počeo istraživati poligonalni i trapezoidni način gradnje upisujući taj pojam na internetskim pretraživačima nisam uspijevao dobiti značajnije podatke na hrvatskom jeziku, već samo na stranim jezicima) 


IZ DJELA NAŠIH AUTORA

Naš poznati arheolog Mate Suić (1915.-2002.) koji se između ostalog bavio i grčkom kolonizacijom na Jadranu u svojoj knjizi "Antički grad na istočnom Jadranu" (1976) navodi:
"Upotreba velikih blokova u navedene svrhe ima na Mediteranu dugu tradiciju i već su stari Grci bedeme s takvom strukturom nazivali „kiklopskim zidinama“.
"Postoje, uglavnom, dva temeljna tipa tehnike zidanja velikim blokovima: zidovi poligonalne strukture i zidovi pravokutne strukture. Za ove prve predložio je izvrsni poznavalac rimske graditeljske tehnike G. Lugli naziv opus siliceum. On evoluira od posve nepravilnih poligonalnih tehnika, prema tehnikama sa pravilnijim poligonalnim oblicima finije obrađenim i dobro sljubljenim, do pravilnih pravokutnih struktura (opus quadratum; G. Lugli 1957.; Crema 1959.,4 i d.; 134 i d.)
Na našem području nema čistih poligonalnih tehnika, a to je i razumljivo jer njihova upotreba počinje, po G. Lugliju, negdje u 6. st. pr. Krista. Naprotiv susreću se prijelazni načini gradnje, uz upotrebu poligonalnih, većinom peterokuta koji se u daljnjem razvitku sve više približavaju pravokutniku. Primjena ove manire počinje u 2. st. pr. Krista. Ostaci poligonalne tehnike zapažaju se u strukturama gdje uz pravokutne blokove ima i trapezoidnih. Takve kompozicije se npr. susreću u zapadnom traktu bedem stare Varvarije. Uzevši u cjelini, na istočnoj jadranskoj obali ipak prevladava posljednja manira – opus quadratum „klasičnih“ oblika, bilo u grčkim gradovima i zdanjima (Vis, Stari Grad, Tor kod Jelse, Stobreč) bilo u gradovima koji su u predrimsko doba bili pod grčkim utjecajem (Ulcinj, Medun, Ošanići), ili napokon u rimskim gradovima (Salona, Narona), osobito onima na području Liburnije (Varvaria, Aserija, Nedin, Jader, Enona, Kurik i dr.)".
(M. Suić, 1976.)

Poligonalni (osmerokutni) megalitski kameni blok 
U zidu prvih magazina soli nalazimo poligonalne blokove trokutnog i četverokutnog oblika vanjskog lica, peterokutnog pa sve do nekoliko vrlo neobičnog osmerokuta. 
Kameni blokovi u dnu zida masivniji su i obzirom na dimenziju teže više tona. Prema vrhu zida veličina kamenih blokova postepeno se smanjuje. S obzirom da se radi o velikim blokovima poligonalnog oblika zadivljujuća je preciznost s kojom su ti kameni blokovi sljubljeni. 


M. Suić ishodište takvih struktura na našoj obali pripisuje "Grčkom svijetu":
Ishodište ovoj strukturi valja svakako tražiti u grčkom svijetu. K Etrušćanima, a potom i pojedinim gradovima Italije, ona je došla izravnim dodirima Grka i Etrušćana na tlu Italije. K nama je došla posve drugim putem, iz Grčke preko Epira i južne Iliride, i svojim je rasprostiranjen zatvorila krug jadranske obale sve do Istre 
(M. Suić, 1976).

Megalitski kameni blok približnih dimenzija 2,10 x 1,2m
Što se tiče dimenzija blokova , oni su bili zaista megalitski: dužina im je ponekad iznosila i do 2m, a visina do 1m pa su težili i nekoliko tona. Tijekom razvitka dimenzije su se smanjivale, ali su ipak najviše ovisile o lokalnim prilikama i upotrjebljenom materijalu, a prvenstveno o namjeni građevine.
Suićev kriterij o "zaista megalitskim" kamenim blokovima nalazimo u našem zidu, megalitski kameni blok šesterokutnog lica dimenzije 2,15 x 1,20m.

"U Rimsko doba blokovi bunja redovito se vezuju žbukom pa je već time otpala potreba da se oni komponiraju po starijoj grčkoj tradiciji upotrebom poprečnih blokova (dijatona). Temelj svih kasnijih građevnih struktura činila je žbuka. U obzir valja uzimati mnogo faktora. kao što su sastav kamena, njegova podatnost detaljnoj obradi, dostupnost kamena određene kakvoće, ambijentalni uvjeti, namjena gradnje itd. Na hrvatskom priobalju ta se tehnika pojavljuje sa osnivanjem grčkih naseobina, dakle početkom 4. st. pr. Krista te, kao ni drugdje, ne ide dalje od Trajanove vladavine, tj seže do početka 2. st. n. e." (M. Suić, 1976).

Slično tvrdi i A. Faber znanstvenom radu PRILOG KRONOLOGIJI FORTIFIKACIJA U PRIMORSKOM ILIRIKU (1976.) piše: 
"Prodorom rimske civilizacije uz ostale se tekovine pojedinih grana privrede uvode i nove građevne tehnike. prije svega upotreba vezivnog sredstva - vapnenog i hidrauličkog (puzzolan) maltera.
Vjerojatno će vrijeme Cezara biti i granicom kada zamire gradnja bedema >u suho<.
Osebujnost i monumentalnost megalitskih zidina na našem tlu te njihova pojava u određenoj regiji koja zahvaća teritorij priobalnog Ilirika potakla je mnoge stručnjake da se tim problemom pozabave, bilo sa arhitektonskog, bilo s arheološkog i historijskog gledišta. No ta su se istraživanja bazirala većim dijelom na površinskoj studiji same strukture bedema, ne vodeći mnogo računa
o stratigrafiji, koja je pratila zatrpane dijelove zidina ili njihove temelje.

Gradnja ove vrste primjenjivala se na Mediteranu najviše pri gradnji fortifikacija, i to od kraja brončanog doba pa sve do početka prvog milenija n.e. kao što imamo priliku pratiti u mnogim utvrdama na tlu Grčke i Italije pa i Francuske, ne isključujući maloazijsku obalu." (A. Faber, 1976).

"Postavlja se pitanje: da li su se graditelji bedema Albe Fucens (Italija) koristili umijećem u gradnji po istim uzorima kao graditelji bedema u Lissosu (Grčka), jer i jedni i drugi grade u dotjeranoj tehnici poligonale. I u nastavku: "Želim time istaknuti nužnost tijesne suradnje s pojedinim arheolozima na terenima jadranskih obala" (A. Faber, 1976).

"Monumentalnost ove arhitekture ovisi o kulturnom stupnju njezinih graditelja.
Previše bi smjela bila tvrdnja da su baš naše megalitske fortifikacije istočnog jadranskog pojasa karakteristične gradnje autohtonih ilirskih plemena." (A. Faber, 1976).

Iz gore navedenih rečenica dade se iščitati kompleksnost teme megalitske poligonalne gradnje i mnoga pitanja koja su do danas ostala otvorena. Mnogi znanstvenici, što se vidi iz priložene karte, nisu zamijetili paške megalitske zidine. Ono što možemo zamijetiti je to da i sjevernije i južnije od Paga postoje megalitska zdanja, stoga naš poligonalno građen megalitski zid ne bi trebao biti neki "neobičan izuzetak" jedini takav sagrađen u Venecijansko doba. 

Dataciji našeg megalitskog zida pomogao bi uvid u način na koji su megalitski blokovi povezani osobito ako se u obzir uzme navod M. Suća: "U Rimsko doba blokovi bunja redovito se vezuju žbukom pa je već time otpala potreba da se oni komponiraju po starijoj grčkoj tradiciji upotrebom poprečnih blokova (dijatona)".

Veliki dio našeg zida naknadno je i u više navrata rekonstruiran, naknadno je i "fugiran" kako bi se spriječilo ulaženje vlage u magazine soli. Vidljivo je nanošenje novijeg betonskog, kao i vapnenačkog morta (žbuke) u pore između kamenih blokova što mi je otežalo bolji uvid u izvorni način spajanja kamenih blokova. Vremenom su te naknadno izvedene fuge u većem dijelu otpale jer su utori između kamenih blokova toliko mali da se u njih nije uvukla dovoljna količina morta koja bi držala fugu.

U nižim dijelovima zida kod pojedinih masivnijih kamenih blokova u očito "izvornom obliku" uočljiva je zapanjujuća preciznost u njihovom slaganju. S obzirom na preciznost fuge između tih blokova (nije moguće ugurati bankovnu karticu - slika desno) za pretpostaviti je da za njihovo povezivanje nije bilo korišteno vezivo (žbuka).





















Nedavnim obilaskom lokaliteta u potrazi za mogućim fragmentima keramike, naišao sam na nekoliko skrivenih, "odbačenih" kamenih blokova za koje se sa velikom sigurnošću može reći da su pripadali našem zidu (građevini).

Blokovi su uzidani u rivu ispred magazina soli. Na samom udaru mora, vjetra i valova kameni blokovi poprilično su oštećeni. Na jednom od blokova imamo mogućnost vidjeti njegovu horizontalnu plohu na kojoj se ističu utori u kamenu u kojima su bile smještene spojnice. Sva 4 kamena bloka imaju vidljive tragovi spojnica (stezaljki). Na nekim utorima uočavamo oksidirane željezne spojnice i olovo kojim su bile učvršćene. Nalaz utora za spojnice govorio bi u prilog tome kako u spajanju kamenih blokova nije korištena žbuka.

Spojnice datiraju iz egipatskog vremena a može ih se naći sve do rimskog razdoblja. Služile su za povezivanje kamenih blokova kako bi tvorile čvrstu a i tektonski otpornu strukturu.


Učestala su pojava u antičkoj grčkoj (područje intenzivnih seizmičkih aktivnosti) gdje je korišteno više tipova spojnica različitih oblika (slika dolje desno). Obično su izrađene od željeza, rijetko od bronce. Smještene su u posebnim pravokutnim reznicama u kamenu i učvršćivane olovom.


Različiti oblici spojnica
"Načela grčkog graditeljstva raspoznaju se ne samo u obradi zidnog lica, u dimenzijama i sl. već i u slaganju blokova uzduž i poprijeko (dijatoni ključevi zida od lica do lica) koji su se u grčkom graditeljstvu vezivali željeznim sponama, u doba kada se žbuka u takvoj tehnici još nije upotrebljavala" (M.Suić, 1976).



Dijatoni ključ
Upravo jedan od blokova za koje M. Suić kaže da spadaju u načela grčkog graditeljstva - dijatoni ključ (kameni blok) koji ide od jednog do drugog lica zida nalazi se "odbačen" i ugrađen u rivi. Vidljivi su utori spojnica na gornjoj plohi, utori su okomiti na obije njegove duže linije koja iznosi približno 1,20 m. Dužina bloka koja u ovom slučaju definira ujedno i širinu, vjerojatno jednog od zidova nepoznate građevine, odgovarala bi približno dužini od 4 antičke stope. Pretražio sam dostupnu literaturu kako bi našao uklapa li se ta širina u slične primjere antičkih zidova i našao:
"Sjeverno i južno od Porta Caesarea u antičkoj Saloni, sačuvan je segment zidina najstarije gradske jezgre. Vanjski zid, debljine 1,20 m sastoji se od većih kamenih blokova u pravilnim horizontalnim redovima povezanima malterom s nešto manjim kamenjem, koji tvore njegovo unutrašnje lice. Prema izgledu, Dyggve ga je smatrao grčkim." (NOVA ISTRAŽIVANJA GRADSKIH ZIDINA SALONE, Jasna Jeličić-Radonić)

Najzapadnije u rivi nalazi se jedan od blokova koji se razlikuje od ostalih po tome što ima sa lijeve i desne strane uzdignuća. Dužina mu je 1m, širina je približno 40cm (koliko se dalo izmjeriti) a debljina mu je 25cm. Namjenu ovog kamenog bloka teško je odrediti bez njegovog vađenja i detaljnije analize.

Većina gore citiranih autora služila se starim izvorima. Jedan od takvih zapisa, za koji se smatra da datira između 16. i 13. godine prije Krista djelo je Marka Vitruvija Poliona.

MARKO VITRUVIJE O TEHNIKAMA GRADNJE ARHITEKTURE GRČKE I RIMA

Marko Vitruvije Polion je rimski pisac (rođen oko 80.-70. p. n. e., umro oko 15. p. n. e. ), arhitekta i vojni inženjer. Njegovo djelo „Deset knjiga o arhitekturi“ (De architetctura libri decem) sinteza je brojnih ranijih autora. U djelu spominje grčke teoretičare čiji radovi nisu sačuvani. Iz toga djela saznajemo da je živio u razdoblju prvog stoljeća prije Krista za vrijeme Gaja Julija Cezara i Cara Augusta. Djelo „Deset knjiga o arhitekturi“ je mala enciklopedija o teoriji i praksi cijele klasične tehnike arhitekture Grčke i Rima.

Vitruvije o oblicima zidanja, između ostalog piše:

Stoga ne treba odbaciti ni grčki način zidanja. Grci se ne služe žbukanim zidom od mekog lomljenog kamena, nego kad ne zidaju klesanim kamenom, polažu slojeve od bazaltnog ili tvrdog kamenja, pa vežu njihove sljubnice naizmjeničnim slojevima kao da zidaju opekama. Tako dobivaju trajna i čvrsta svojstva zida. Oni zidaju na dva načina. Jedan se zove isodomum, drugi pseudoisodomum. Isodomum je oblik kada se svi slojevi zidaju u jednoj visini, a pseudoisodomum kada se redovi slojeva rade nejednaki i različiti. Jedan i drugi način je čvrst, prvo zato što je i samo kamenje gusta i čvrsta svojstva pa ne može tekućinu upiti iz morta, te mort ostaje vlažan do vrlo velike starosti; a onda i sami slojevi kamenja, položeni vodoravno, ne daju da mort ispada nego vezani po debljini zida drže se zajedno do velike starosti.

Poligonalni kameni blok u kompleksu Gize (Egipat)
Primjere slične strukture nalazimo i drugdje, jedan od najstarijih primjera poligonalnih i trapezoidnih kamenih blokova nalazimo u kompleksu Gize u Egiptu za koji se smatra da datira oko 2500. p.n.e.

Često se ovakav način gradnje velikim kamenim blokovima naziva i "Kiklopska gradnja". Kiklopska je gradnja karakteristična za mikensku Grčku, a naziv je, kao što donosi Pauzanija (Pauzanija 110-180 n.e. je bio grčki putopisac i zemljopisac, poznat po djelu Opis Grčke u kome je u 10 knjiga detaljno prikazao sve najvažnije lokalitete i znamenitosti Grčke op.a.), dobila prema mitskim stvorenjima Kiklopima. 

"Tom su se tehnikom gradili prije svega bedemi mikenskih citadela poput Mikene, Tirinta, Mideje, ali se primjenjivala i u gradnji podzida, mostova, brana i tolosa. Kiklopska je gradnja megalitska i karakterizira je uporaba velikih, uglavnom netesanih blokova bez vezivnoga materijala. Mikenska kultura je arheološka kultura brončanog doba u Grčkoj (oko 1600. pr. Kr. - 1200. pr. Kr.)." (H.Tomas - O Kiklopima i kiklopskoj gradnji)

Uspoređivanjem pojedinih zidnih struktura na istočnoj i zapadnoj jadranskoj obali dolazimo do zaključka da u tim gradnjama ima vrlo mnogo sličnosti kako u tlocrtnoj kompoziciji tako i u izvedbi detalja, no te se sličnosti ne ograničavaju samo na sjeverno obalno područje Italije nego ih susrećemo i na tlu Lacija (Arpino, Ferentino, Alatri) pogotovu sa našim objektima II grupe (u II grupu A. Faber svrstava fortifikacije nastale u 4. i 3. st. pr.n.e. op.a.). Razlika je u tome što se uočavaju osebujnosti u površinskoj obradi i izradi fuga. Moramo naime imati na umu da su mnogi od tih objekata građeni od drugog materijala, travertina, tufa ili kamena eruptivnog porijekla, koji se daleko teže obrađivao od našeg vapnenca, te se to očituje i u vanjskom plaštu fortifikacija (Aleksandra Faber PRILOG KRONOLOGIJI FORTIFIKACIJA U PRIMORSKOM ILIRIKU 1976.).

Megalitske zidine Alatri (drevni Aletrium), regija Lazio, u Italiji
Na slici lijevo megalitske su zidine koje se nalaze u gradu Alatri (drevni Aletrium), regija Lazio, u Italiji. Alatri je poznat po predrimskoj akropoli sagrađenoj od megalitskih zidova koji su izuzetno dobro očuvani.

U novije vrijeme, znanstve
nik Giulio Magli, profesor arhitekture na Veleučilištu u Milanu, navodi: "Rimljani nikada nisu ostavili nikakav pisani zapis ili dokaz da su koristili poligonalni način gradnje", te da "poligonalni način zidanja nije bio dio njihovog načina razmišljanja". 
Zaključio je, kako je to snažan pokazatelj predrimske poligonalne gradnje u Italiji.

Ovakav način gradnje prisutan je i drugdje na Mediteranu a mi imamo čast da nas povezuje sa sličnim građevinama antičkog svijeta. 
Namjera mi je bila je prikupiti što više relevantnih podataka iz znanstvenih radova koji bi potvrdili tezu o poligonalnom megalitskom zidu antičke provenijencije. Nadam se da će navedeno pobuditi interes znanstvenika.

Kamen je nijemi svjedok vremena a njegovu priču treba pažljivo slušati...  







GLAVOM KROZ ZID - II. DIO
____________________________________________________________