Tempus fugit!
Materijalni dokazi i fizičke strukture prošlosti postupno blijede i nestaju zamagljujući sliku onoga što se na ovim prostorima zbivalo.
U ovom prilogu iznijeti ću neka svoja zapažanja dobivena rekognosciranjem predjela crkve sv. Ivana na Pagu kao prilog dosadašnjim i kao doprinos u nadi neophodnih budućih arheoloških istraživanja.
Stručna literatura crkvu sv. Ivana svrstava u crkve ranog srednjeg vijeka. Arhitektonski pripada tipu crkava kasne romanike. Prvi spomen crkve sv. Ivana (Evanđelista) nalazimo u bilježničkim spisima 1337. godine. Pod bilješkom E. Hilje (2011.) navodi izvor: »... terre ... in confinio sancti Johannis de Cangerig* ...« 20. III. 1337, (SZB II, str. 253). *(Cangerig - Kanjarić, Kangerić = Krčevina op.a.).
U zapisima apostolskih vizitacija iz kojih možemo saznati više o materijalnom stanju pojedinih crkava na otoku Pagu do sada imamo tek jedan objavljen tematski članak D. Knežića - Crkve Staroga Grada na Pagu u apostolskim vizitacijama od 1579. do 1625. godine (Zadar, 2005). U navedenom članku nalazim podatak o spomenu crkve sv. Ivana "u polju" (postojala je i crkva sv. Ivana Krstitelja u Starom Gradu op.a.) i to u vizitaciji M. Priulia iz 1603. godine koji glasi: "Poljsku crkvu sv. Ivana zatječe s pola vrata da ne ulaze životinje. Uz crkvu je vezan prosti beneficij koji pripada već spomenutom vikaru, a oltar je razvaljen. Prihod ubire od četiriju solina i nešto zemalja. Bogoslužje se obavlja nedjeljom i na blagdane sv. Ivana Krstitelja i sv. Ivana Evangeliste."
C. F. Bianchi u djelu Zara cristiana (I–II, 1877–79) taksativno nabrajajući uvrštava je u "ostale Paške ruševne crkve", pridodavši joj titulara: "Sv. Ivan Evanđelist u Kangeriću, uz koju ide nadarbina."
Vrijeme 13. i 14. stoljeća iako obilježeno mnogim sukobima možemo smatrati periodom značajnijeg procvata Paške komune. U tom periodu nastaje više tipološki sličnih ruralnih crkvica. Krajolik kao egzistencijalni prostor posebno obilježuju poljske crkvice kao izražajne odrednice u prostoru ("confine"). Svojom arhitekturom odražavaju poseban kulturni vjerski identitet zajednice i ljudi koji su krajolik tijekom vremena oblikovali.
U kolovozu 1950. poduzeta je naučna ekskurzija prilikom koje zapušteni lokalitet posjećuje I. Petricioli koji u svojim zapažanjima pri topografskom rekognosciranju bilježi:
“Crkvica sv. Ivana kod solana sačuvala se u svom sjeveroistočnom dijelu. Ostala je čitava samo apsida pokrivena škriljama i zid, na koji je vezana, te mali dio longitudinalnih zidova vezanih za taj zid. Širina crkve 3.24 m (5,24 m - vjerojatno tiskarska greška op.a.), apside 2.20, dubina apside 1.65 m). Polukalota apside je ovoidna. Na zidovima ima tragova boje. Naziru se obrisi posvetnog križa naslikanog crvenom bojom na žutoj podlozi.”
Detaljnije je o srednjovjekovnoj arhitekturi na Pagu pisao Emil Hilje. Godine 2011. nadopunjuje svoje prethodno izdanje iz 1999. - “Spomenici srednjovjekovnog graditeljstva na Pagu” navodeći: "...sve je spomeničke cjeline bilo potrebno još jednom posjetiti, utvrditi eventualne promjene te dopuniti postojeće spoznaje."
Bilježi širinu od 5,25 m sa naglaskom kako je "veća za čitav metar od prosječne širine tih građevina". Navedeni podatak o dimenziji crkve zasigurno nije zanemariv već uz informaciju koju nalazimo tek u bilješci opisa navedene crkve daje joj novi aspekt: “Osim obrađenog i neobrađenog kamenja ima ostataka sedre, škrilja, kupa, pa čak i antičkih tegula te školjaka, a ostaci kostiju upućuju na to da je uz crkvu vjerojatno postojalo i groblje.”
Sporadično se crkva sv. Ivana pojavljuje u stručnoj literaturi, ali autori koji su o njoj pisali koristili su prethodno navedene radove kao izvor.
Iako oko crkve postoji niz podzida za terase razlika je u tome što navedena dva zida imaju veću širinu, naziru se i dva lica dok su potporni zidovi terasa u kojima se nalazi kamen crkve u sekundarnoj upotrebi jednostruki. Razlika je i u tome što su ta dva zida jednako usmjerena u pravcu istok-zapad 86 - 88 stupnjeva, dok potporni zidovi terasa imaju veći otklon prema jugu i azimut iznosi ≈ 126 stupnjeva.
Od V. stoljeća na Zapadu crkve se počinju orijentirati pročeljem prema zapadu a apsidom prema istoku, a od IX stoljeća ta praksa postaje redovita. Istok je smjer izlaska sunca, simbolom Kristovog uskrsnuća i nade u vječni život. Stoga je usmjeravanje apside prema istoku simboliziralo očekivanje Kristovog povratka i duhovno uskrsnuće. Orijentacija crkava prema istoku također je imala praktični razlog. Postavljanje apside prema istoku omogućavalo je usklađivanje s liturgijskom praksom, kao što je usmjerenje molitve prema istoku i usklađivanje s liturgijskim kalendarom koji se temeljio na suncu.
Prilikom mjerenja orijentacije koristio sam ravne površine sačuvanog istočnog zida te preostali dio longitudinalnih zidova. Tlocrti pravokutnih građevina “Paškog tipa” (E. Hilje) crkava najčešće nisu pravilni. One su očito djelo lokalnih nevještih majstora što pored ostalog dovodi i do nepravilnosti u tlocrtima. Te nepravilnosti u gradnji utjecale su na odstupanja koja se javljaju prilikom mjerenja bočnih zidova crkava (kod kojih je to bilo moguće) a razlike iznose i po nekoliko stupnjeva.
Pretpostavlja se kako je solarna orijentacija vršena na način da se jutarnji izlazak sunca i pritom njegova zraka obasjala okomito postavljen štap graditelja a njegova sjena bila bi označena kao smijernice građevine. Prilikom toga veliki utjecaj ima i reljef kao geografski element koji utječe na otklon kuta pod kojim izlazi sunce. Crkva sv. Ivana nalazi se u nanosu zemlje stoga mjerenje kuta otklona nije moguće preciznije odrediti. Kutna visina otklona tvori pozicija crkve u udolini u odnosu na istočni hrbat otoka i iznosi približno 14° h (umjesto kutne visine "h" može se koristiti i zenitna daljina tada se označava sa "z", z = 90° - h).
Smatra kako su ulogu u određivanju smjera imale zrake sunca na dan svečane slave titulara crkve.
Za titulara crkve navodi se sv. Ivan Evangelista čiji spomendan je 27. prosinca što bi odgovaralo približno vremenu zimskog solsticija kada sunce na horizontu izlazi pod kutom od ≈ 124°. Primjenjujući navedeno otklon bi trebao biti maksimalno u smjeru juga što ovdje nije slučaj.
Prema vizitaciji M. Priulia navodi: “Bogoslužje se obavlja nedjeljom i na blagdane sv. Ivana Krstitelja i sv. Ivana Evanđeliste." Spomendan sv. Ivana Krstitelja (Baptiste) ujedno je i važan blagdan koji bilježi i Paški statut kao državni praznik 24. lipnja. Zanimljiv podatak donosi iz statuta da se blagdan sv. Ivana i Pavla mučenika rođenih u Rimu u 4. st, poznatih kao “braće po krvi i vjeri” slavio 26. lipnja. Oba datuma bliska su danu 22. lipnja tj. ljetnom solsticiju kada sunce izlazi u najsjevernije na horizontu, azimut tada iznosi ≈ 56 stupnjeva.
Smjer crkve sv. Ivana na dan ljetnog solsticija nije bilo moguće odrediti izlaskom sunca na horizontu i kutom od približno 56° zbog toga što u tom trenutku sunce zaklanja reljef Velebita i hrbat otočne kose stoga je trebalo pričekati izlazak sunca iznad navedenih zapreka. Da bi se ukazale prve zrake sunca ono se moralo uspinjati po ekliptici u otklonu od horizonta tvoreći kutnu visinu od ≈ 14° h . Time je azimut izlaska sunca na dan ljetnog solsticija za poziciju promatranu sa mjesta impostacije crkve povećan. Pridodamo li približni odmak, azimut pod kojim izlazi sunce uz manju toleranciju iznosio bi približno ≈ 72° što se podudara sa izmjerenim usmjerenjem crkve. Uzroku određenih odstupanja uz navedene, moglo je pridonijeti još nekoliko faktora pored navedenih poput atmosferskih prilika na dan određivanja usmjerenja i sl.
Na osnovi ovih mjerenja uz određenu toleranciju možemo ustvrditi da se gradnja crkve dogodila u periodu ljetnog solsticija ili spomendana sv. Ivana Krstitelja. Ljetni solsticij imao je važnu ulogu u agrarnom ciklusu i bio je vremenska referenca za poljoprivrednike kako bi uskladili svoje aktivnosti s prirodnim ritmovima i ciklusima godine. Mnogi pretkršćanski rituali i proslave bile su održavane kako bi se obilježio plodni period godine i zahvali za uspješnu žetvu. Poganski običaji koji su se odnosili na proslavu ljetnog suncostaja povezani su sa blagdanom rođenja sv. Ivana Krstitelja, kojemu je dan i najviši mogući liturgijski stupanj, a time i naročita važnost u ciklusu liturgijske godine.
Ivo Petricioli (1950) iznosi zapažanje: “Naziru se obrisi posvetnog križa naslikanog crvenom bojom na žutoj podlozi.” Obzirom na proteklo vrijeme i izloženosti atmosferilijama obrisi križa i dalje se naziru na lijevoj strani začelnog zida apside u visini gdje započinje trijumfalni luk.
Prema klasifikaciji križeva koju nalazimo u Leksikonu ikonografije, liturgije i simbolike zapadnog kršćanstva (A. Badurina, 1979.) možemo zaključiti da se radi o sunčanom križu. Za razliku od posvetnog, kod sunčanog križa krakovi su spojeni sa kružnicom.
Križ je crvene boje, radijus kojeg je bilo moguće izmjeriti iznosi 18 cm što bi značilo da je promjer kružnice 36 cm. Krakovi križa na krajevima su podebljani. Križ je ugraviran oštrim šiljkom u ožbukani zid, kružnica je dvostruko ugravirana unutar obojenog dijela a razmak između dva kruga iznosi približno 2,5 - 3 cm.
Simbole sunčevog križa crvene boje i sličnih dimenzija zapaža i I. Petricioli 1950. prilikom rekognosciranja crkve sv. Nikole u Povljani. Pritom navodi: “Sastoje se od jedne kružnice promjera 25,5 cm, debele 2 cm, unutar koje je naslikan jednostavan križ isto toliko debelih krakova.” Nalazi ih naslikane na pilonima i zidnoj plohi unutar crkve. Crkva sv. Nikole u Povljani ima sličnosti i u otklonu usmjerenosti prema sjeveru kao i crkva sv. Ivana.
Ovi djelići mozaika naše povijesti podsjećaju nas da smo dio šireg tkiva ljudske priče ovih prostora. Ta nit koja povezuje naše pretke, nas i buduće naraštaje, obvezuje nas da cijenimo i razumijemo različite kulture i tradicije koje baštinimo i da se prema njima savjesno i odgovorno odnosimo.
Nadam se da će ova zapažanja privući pozornost i biti poticaj za daljnja istraživanja
U zapisima apostolskih vizitacija iz kojih možemo saznati više o materijalnom stanju pojedinih crkava na otoku Pagu do sada imamo tek jedan objavljen tematski članak D. Knežića - Crkve Staroga Grada na Pagu u apostolskim vizitacijama od 1579. do 1625. godine (Zadar, 2005). U navedenom članku nalazim podatak o spomenu crkve sv. Ivana "u polju" (postojala je i crkva sv. Ivana Krstitelja u Starom Gradu op.a.) i to u vizitaciji M. Priulia iz 1603. godine koji glasi: "Poljsku crkvu sv. Ivana zatječe s pola vrata da ne ulaze životinje. Uz crkvu je vezan prosti beneficij koji pripada već spomenutom vikaru, a oltar je razvaljen. Prihod ubire od četiriju solina i nešto zemalja. Bogoslužje se obavlja nedjeljom i na blagdane sv. Ivana Krstitelja i sv. Ivana Evangeliste."
C. F. Bianchi u djelu Zara cristiana (I–II, 1877–79) taksativno nabrajajući uvrštava je u "ostale Paške ruševne crkve", pridodavši joj titulara: "Sv. Ivan Evanđelist u Kangeriću, uz koju ide nadarbina."
Vrijeme 13. i 14. stoljeća iako obilježeno mnogim sukobima možemo smatrati periodom značajnijeg procvata Paške komune. U tom periodu nastaje više tipološki sličnih ruralnih crkvica. Krajolik kao egzistencijalni prostor posebno obilježuju poljske crkvice kao izražajne odrednice u prostoru ("confine"). Svojom arhitekturom odražavaju poseban kulturni vjerski identitet zajednice i ljudi koji su krajolik tijekom vremena oblikovali.
Crkva sv. Ivana je longitudinalna jednobrodna građevina sa polukružnom apsidom rustično zidana upotrebom različitih vrsta grubo tesanog kamena. Bila je ožbukana iznutra i izvana. Pripada tipu crkvica koje su se gradile u periodu kasne romanike.
U kolovozu 1950. poduzeta je naučna ekskurzija prilikom koje zapušteni lokalitet posjećuje I. Petricioli koji u svojim zapažanjima pri topografskom rekognosciranju bilježi:
“Crkvica sv. Ivana kod solana sačuvala se u svom sjeveroistočnom dijelu. Ostala je čitava samo apsida pokrivena škriljama i zid, na koji je vezana, te mali dio longitudinalnih zidova vezanih za taj zid. Širina crkve 3.24 m (5,24 m - vjerojatno tiskarska greška op.a.), apside 2.20, dubina apside 1.65 m). Polukalota apside je ovoidna. Na zidovima ima tragova boje. Naziru se obrisi posvetnog križa naslikanog crvenom bojom na žutoj podlozi.”
Detaljnije je o srednjovjekovnoj arhitekturi na Pagu pisao Emil Hilje. Godine 2011. nadopunjuje svoje prethodno izdanje iz 1999. - “Spomenici srednjovjekovnog graditeljstva na Pagu” navodeći: "...sve je spomeničke cjeline bilo potrebno još jednom posjetiti, utvrditi eventualne promjene te dopuniti postojeće spoznaje."
Bilježi širinu od 5,25 m sa naglaskom kako je "veća za čitav metar od prosječne širine tih građevina". Navedeni podatak o dimenziji crkve zasigurno nije zanemariv već uz informaciju koju nalazimo tek u bilješci opisa navedene crkve daje joj novi aspekt: “Osim obrađenog i neobrađenog kamenja ima ostataka sedre, škrilja, kupa, pa čak i antičkih tegula te školjaka, a ostaci kostiju upućuju na to da je uz crkvu vjerojatno postojalo i groblje.”
Sporadično se crkva sv. Ivana pojavljuje u stručnoj literaturi, ali autori koji su o njoj pisali koristili su prethodno navedene radove kao izvor.
Početkom 2023, nakon što sam pretraživao i otkrio ostatke crkve sv. Stjepana često sam za polazište kretao sa pozicije crkve sv. Ivana. Usputna zapažanja u predjelu crkve bila su dovoljan razlog da se istima detaljnije posvetim i zabilježim.
Nalazi okolnih zidova
Na mjestu gdje završava bočni zid i tvori kut crkve okomito vidljivi su ostaci prislonjenog zida građenim sličnim kamenom uz upotrebu veziva. Zid se Izdiže iz nanosa zemlje i usitnjenog kamena. Ostatak zida doseže (usporedbe radi) visinu početka čeonog luka apside. Širina i dužina zida te njegova funkcija bez arheološkog zahvata ostaje nepoznanica.
Pored navedenog, naziru se ostaci još dva zida. Prvi zid nalazi se desetak metara jugozapadno. Iako jako oštećen većim dijelom vide se ispresijecani ostaci očuvane strukture. Drugi zid tek se nazire iz nanosa zemlje u dužini od približno 2 m. Na zidovima je vidljiv veći nanos grubog veziva.
Pored navedenog, naziru se ostaci još dva zida. Prvi zid nalazi se desetak metara jugozapadno. Iako jako oštećen većim dijelom vide se ispresijecani ostaci očuvane strukture. Drugi zid tek se nazire iz nanosa zemlje u dužini od približno 2 m. Na zidovima je vidljiv veći nanos grubog veziva.
Iako oko crkve postoji niz podzida za terase razlika je u tome što navedena dva zida imaju veću širinu, naziru se i dva lica dok su potporni zidovi terasa u kojima se nalazi kamen crkve u sekundarnoj upotrebi jednostruki. Razlika je i u tome što su ta dva zida jednako usmjerena u pravcu istok-zapad 86 - 88 stupnjeva, dok potporni zidovi terasa imaju veći otklon prema jugu i azimut iznosi ≈ 126 stupnjeva.
Moguće groblje
Prema riječima J. Maržića neposredno uz sjeveroistočni bočni zid prilikom kopanja za izgradnju “gušterne za vodu” iskopan je grob u kojem su se nalazile ljudske kosti. Ovaj navod govori u prilog pretpostavci E. Hilje “...da je uz crkvu vjerojatno postojalo i groblje.”
Površinski nalazi
Pored veće krčevine (gromače) koja je neposredno uz samu crkvu nalaze se još nekoliko manjih gromača. Na svima nalazimo ostatke antičkih tegula žućkaste do crvenkaste boje, kupa, školjaka, ulomke ručnog žrvnja ali i dosad neevidentirane površinske nalaze keramičkih fragmenata koji pripadaju različitim vremenskim razdobljima. Osobito je zanimljiv površinski nalaz nekoliko ulomka amfore.
Pored crkve nalazi se nekoliko razbijenih komada crkvenog namještaja i jedan dio vjerojatno crkvenog praga. Slične ostatke keramike nalazimo i na krčevini nedavno otkrivenih ostataka crkve sv. Stjepana koja se nalazila 500-tinjak metara sjeverno, kao i kilometar južnije na ruševinama crkve sv. Mihovila.
Nalazi antičkih tegula na crkvama i okolnim gromačama u trokutu crkava sv. Ivan - sv. Stjepan - sv. Mihovil upućuju na postojanje antičkog gospodarskog objekta ili nekih drugih građevina antičke provenijencije. Lokalitet je neposredno uz solanu a ima i veliki agrarni potencijal u vinogradima kao i komunikaciju prema pašnjacima kroz usjek "Na dol" prema pastirskim stanovima i pašnjacima na predjelu Ravna.
Pored veće krčevine (gromače) koja je neposredno uz samu crkvu nalaze se još nekoliko manjih gromača. Na svima nalazimo ostatke antičkih tegula žućkaste do crvenkaste boje, kupa, školjaka, ulomke ručnog žrvnja ali i dosad neevidentirane površinske nalaze keramičkih fragmenata koji pripadaju različitim vremenskim razdobljima. Osobito je zanimljiv površinski nalaz nekoliko ulomka amfore.
Pored crkve nalazi se nekoliko razbijenih komada crkvenog namještaja i jedan dio vjerojatno crkvenog praga. Slične ostatke keramike nalazimo i na krčevini nedavno otkrivenih ostataka crkve sv. Stjepana koja se nalazila 500-tinjak metara sjeverno, kao i kilometar južnije na ruševinama crkve sv. Mihovila.
Nalazi antičkih tegula na crkvama i okolnim gromačama u trokutu crkava sv. Ivan - sv. Stjepan - sv. Mihovil upućuju na postojanje antičkog gospodarskog objekta ili nekih drugih građevina antičke provenijencije. Lokalitet je neposredno uz solanu a ima i veliki agrarni potencijal u vinogradima kao i komunikaciju prema pašnjacima kroz usjek "Na dol" prema pastirskim stanovima i pašnjacima na predjelu Ravna.
Razmatranje usmjerenja crkve sv. Ivana
Orijentacija crkve sv. Ivana iznosi okvirno ≈ 72° (azimut horizontalnog koordinatnog sustava) što je otklon od ≈ 18° od geografskog istoka u smjeru sjevera. Iako nije bila do sada predmet sustavnog istraživanja prevladava mišljenje kako je u usmjeravanju crkvi prilikom gradnje imala solarna orijentacija. Tome u prilog mogla bi biti i orijentacija crkve sv. Ivana koja pokazuje znatnija odstupanja od geografskog istoka.
Prilikom mjerenja orijentacije koristio sam ravne površine sačuvanog istočnog zida te preostali dio longitudinalnih zidova. Tlocrti pravokutnih građevina “Paškog tipa” (E. Hilje) crkava najčešće nisu pravilni. One su očito djelo lokalnih nevještih majstora što pored ostalog dovodi i do nepravilnosti u tlocrtima. Te nepravilnosti u gradnji utjecale su na odstupanja koja se javljaju prilikom mjerenja bočnih zidova crkava (kod kojih je to bilo moguće) a razlike iznose i po nekoliko stupnjeva.
Pretpostavlja se kako je solarna orijentacija vršena na način da se jutarnji izlazak sunca i pritom njegova zraka obasjala okomito postavljen štap graditelja a njegova sjena bila bi označena kao smijernice građevine. Prilikom toga veliki utjecaj ima i reljef kao geografski element koji utječe na otklon kuta pod kojim izlazi sunce. Crkva sv. Ivana nalazi se u nanosu zemlje stoga mjerenje kuta otklona nije moguće preciznije odrediti. Kutna visina otklona tvori pozicija crkve u udolini u odnosu na istočni hrbat otoka i iznosi približno 14° h (umjesto kutne visine "h" može se koristiti i zenitna daljina tada se označava sa "z", z = 90° - h).
Smatra kako su ulogu u određivanju smjera imale zrake sunca na dan svečane slave titulara crkve.
Za titulara crkve navodi se sv. Ivan Evangelista čiji spomendan je 27. prosinca što bi odgovaralo približno vremenu zimskog solsticija kada sunce na horizontu izlazi pod kutom od ≈ 124°. Primjenjujući navedeno otklon bi trebao biti maksimalno u smjeru juga što ovdje nije slučaj.
Prema vizitaciji M. Priulia navodi: “Bogoslužje se obavlja nedjeljom i na blagdane sv. Ivana Krstitelja i sv. Ivana Evanđeliste." Spomendan sv. Ivana Krstitelja (Baptiste) ujedno je i važan blagdan koji bilježi i Paški statut kao državni praznik 24. lipnja. Zanimljiv podatak donosi iz statuta da se blagdan sv. Ivana i Pavla mučenika rođenih u Rimu u 4. st, poznatih kao “braće po krvi i vjeri” slavio 26. lipnja. Oba datuma bliska su danu 22. lipnja tj. ljetnom solsticiju kada sunce izlazi u najsjevernije na horizontu, azimut tada iznosi ≈ 56 stupnjeva.
Smjer crkve sv. Ivana na dan ljetnog solsticija nije bilo moguće odrediti izlaskom sunca na horizontu i kutom od približno 56° zbog toga što u tom trenutku sunce zaklanja reljef Velebita i hrbat otočne kose stoga je trebalo pričekati izlazak sunca iznad navedenih zapreka. Da bi se ukazale prve zrake sunca ono se moralo uspinjati po ekliptici u otklonu od horizonta tvoreći kutnu visinu od ≈ 14° h . Time je azimut izlaska sunca na dan ljetnog solsticija za poziciju promatranu sa mjesta impostacije crkve povećan. Pridodamo li približni odmak, azimut pod kojim izlazi sunce uz manju toleranciju iznosio bi približno ≈ 72° što se podudara sa izmjerenim usmjerenjem crkve. Uzroku određenih odstupanja uz navedene, moglo je pridonijeti još nekoliko faktora pored navedenih poput atmosferskih prilika na dan određivanja usmjerenja i sl.
Na osnovi ovih mjerenja uz određenu toleranciju možemo ustvrditi da se gradnja crkve dogodila u periodu ljetnog solsticija ili spomendana sv. Ivana Krstitelja. Ljetni solsticij imao je važnu ulogu u agrarnom ciklusu i bio je vremenska referenca za poljoprivrednike kako bi uskladili svoje aktivnosti s prirodnim ritmovima i ciklusima godine. Mnogi pretkršćanski rituali i proslave bile su održavane kako bi se obilježio plodni period godine i zahvali za uspješnu žetvu. Poganski običaji koji su se odnosili na proslavu ljetnog suncostaja povezani su sa blagdanom rođenja sv. Ivana Krstitelja, kojemu je dan i najviši mogući liturgijski stupanj, a time i naročita važnost u ciklusu liturgijske godine.
Obrisi posvetnog križa
Ivo Petricioli (1950) iznosi zapažanje: “Naziru se obrisi posvetnog križa naslikanog crvenom bojom na žutoj podlozi.” Obzirom na proteklo vrijeme i izloženosti atmosferilijama obrisi križa i dalje se naziru na lijevoj strani začelnog zida apside u visini gdje započinje trijumfalni luk.
Prema klasifikaciji križeva koju nalazimo u Leksikonu ikonografije, liturgije i simbolike zapadnog kršćanstva (A. Badurina, 1979.) možemo zaključiti da se radi o sunčanom križu. Za razliku od posvetnog, kod sunčanog križa krakovi su spojeni sa kružnicom.
Križ je crvene boje, radijus kojeg je bilo moguće izmjeriti iznosi 18 cm što bi značilo da je promjer kružnice 36 cm. Krakovi križa na krajevima su podebljani. Križ je ugraviran oštrim šiljkom u ožbukani zid, kružnica je dvostruko ugravirana unutar obojenog dijela a razmak između dva kruga iznosi približno 2,5 - 3 cm.
Simbole sunčevog križa crvene boje i sličnih dimenzija zapaža i I. Petricioli 1950. prilikom rekognosciranja crkve sv. Nikole u Povljani. Pritom navodi: “Sastoje se od jedne kružnice promjera 25,5 cm, debele 2 cm, unutar koje je naslikan jednostavan križ isto toliko debelih krakova.” Nalazi ih naslikane na pilonima i zidnoj plohi unutar crkve. Crkva sv. Nikole u Povljani ima sličnosti i u otklonu usmjerenosti prema sjeveru kao i crkva sv. Ivana.
Ovi djelići mozaika naše povijesti podsjećaju nas da smo dio šireg tkiva ljudske priče ovih prostora. Ta nit koja povezuje naše pretke, nas i buduće naraštaje, obvezuje nas da cijenimo i razumijemo različite kulture i tradicije koje baštinimo i da se prema njima savjesno i odgovorno odnosimo.
Nadam se da će ova zapažanja privući pozornost i biti poticaj za daljnja istraživanja
Fotografije:
Ostaci okolnih zidova, lijevo dio zida prislonjen na crkvu:
Jedna od gromača (krčevina) nedaleko crkve:
Gušterna na mjestu na kojem je iskopan grob:
Fragmenti keramike, školjaka i krovnih crijepova:
Izlazak sunca na dan 24.06.1300 u 6:00 (izvor: https://stellarium-web.org/)
Tragovi naslikanog križa:
Sunčani križ u crkvi sv. Nikole, Povljana
'per anima mea'
Literatura:
A. Badurina - Leksikonu ikonografije, liturgije i simbolike zapadnog kršćanstva, (Zagreb, 1979.)
C. F. Bianchi - Zara cristiana (I–II, 1877–79), (Zadar, 2011.)
D. Čepulo - Statut Paške općine (Pag, Zagreb, 2011.)
D. Knežića - Crkve Staroga Grada na Pagu u apostolskim vizitacijama od 1579. do 1625. godine (Zadar, 2005).
E. Hilje - Spomenici srednjovjekovnog graditeljstva na Pagu, (1999. i 2011.)
I. Petricioli - Crkva sv. Nikole kraj Povljane na otoku Pagu
I. Petricioli - Spomenici srednjovjekovne arhitekture na otoku Pagu
S. Pilipović - Razmatranje o orijentaciji starohrvatskih crkava u Dalmaciji (Split, 1993.)
Fotografije - Radivoj Pastorčić
