Kao i mnogi drugi gradovi mletačke provincije Dalmacije i Pag je imao obavezu opremiti jednu Galiju (ponekad i više njih) za česte ratne potrebe Mlečana, osobio u doba intenzivnijih ratova s Osmanlijama.
Za relativno siromašnu pašku komunu bilo je to veliki materijalni izdatak i obaveza. Izrada mletačkih galija bila je strogo čuvana vojna tajna pa su se takvi brodovi isporučivali iz Arsenala u Veneciji i odvozili s minimalnom posadom u pojedine gradove (komune). Kapetan (Sopracomito) je mogao biti samo pripadnik venecijanskog plemstva (patricijata) ali i prekomorskog (Stato da Mar) plemstva kojeg je priznavala Venecija. Iz paškog plemstva bilo je više Sopracomita kao npr. iz plemićke obitelji Mišolić iz koje je bilo nekoliko zapovjednika galija (o ovoj temi detaljnije ću pisati u jednom od narednih tekstova). Kada je bio u aktivnoj službi, Sopracomito je bio dužan uvijek ostati na brodu i zabranjeno mu je dovoditi svoju obitelj ili čak imati smještaj na kopnu, njegova služba trajala je pet godina. Ostatak posade galije, galioti, sastojao se većinom od slobodnih građana, u našem slučaju paških pučana. Galioti (momčad) su se birali bacanjem kocke. U nedostatku pučana posadu ratnih brodova, veslače i strijelce, sačinjavali su dijelom kažnjenici. Svi oni bili su dobro plaćeni za obavljanje službe. Brodovi su morali biti savršeno održavani, oprema stalno nadomještana modernijom. Zanimljivo je i to da je glavna hrana na brodu bio "Biscotto" kruh pečen dvaput, poput paških "baškotina". U zimskom periodu, kada galije nisu plovile, galijoti su popravljali brodove, izgrađivali luke i utvrde i sl. Najčešće su se za izviđanje i borbu protiv Uskoka korištena lakša i brža plovila poput Beigantina, Galleota i najčešće Fusta. Radi se o umanjenim verzijama galija dužine od 20 - 35 metara.
Na karti Otok Pag na kartografskom prikazu G. Rosaccia, 1606. U akvatoriju Paga prikazani su sukobi uskočkih brodica (Scochi) s mletačkim ratnim brodovljem. Iz prikaza se vidi kako su se uskoci suprotstavljali Mlečanima sa malim brodovima na vesla velikih manevarskih mogućnosti, kojima su nerijetko postizali uspješne taktičke rezultate. U paškoj uvali ucrtan je i trgovački brod koji je služio za prijevoz tereta od kojih je najvažniji, poznavajući povijesnu težnju Venecije da preuzme trgovački monopol bila upravo sol.
G. Novak u knjizi "Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljeća" donosi sljedeći navod: "Smatrajući Jadransko more svojim, a isto tako monopol soli na njemu, stadoše Mlečani od 1626. plijeniti one dubrovačke brodove koji su preko Jadrana prevozili sol. Kad je Dubrovnik zbog toga protestirao, saopći mu Venecija otvoreno da ona »ne dozvoljava nikome da se po Jadranskom moru vozi bilo čija sol, osim venecijanske«."
Za monopol nad tim proizvodom od velike važnosti bila je i njegova cijena. Tome u prilog govori i dilema oko lokacije novog grada. Današnji položaj za razliku od, drugog predloženog predjela Košljun odabran je i iz razloga što je time trošak ukrcaja soli na brodove u paškoj uvali bio manji negoli tegljenje soli na mazgama do luke Košljun. Povijesne okolnosti vremenom su se promijenile a Uskoci su postali jedan od glavnih faktora opasnosti plovidbe osobito podvelebitskim kanalom.
Pojava Uskoka na sjevernom Jadranu
Po padu Hercegovine u turske ruke mnogi su kršćani napustili svoj kraj i otišli u Klis kojim je tada zapovijedao hrvatski velikaš Petar Kružić. Te su izbjeglice nazivali "Uskocima". Oni su pojačali posadu Klisa, koji je bio važan ključ za prolaz iz dalmatinskog zaleđa i Bosne na more. Turci su 1537. opsjeli Klis i nakon krvavih bitaka ga i osvojili. Uz mnoge branioce poginuo je i sam Petar Kružić. Oni Uskoci koji nisu poginuli povukli su se u Senj gdje su uzeti u carsku (Habsburšku) službu kao plaćenici. Uskoci su prvenstveno ratovali na kopnu, ali ubrzo spoznaju prednosti pomorskih akcija protiv Turaka te dobavljaju brodove i započinju s prodorima kroz Morlački (Velebitski) kanal i ušće Zrmanje. U svojim su pohodima često prelazili preko mletačkog teritorija, ali Venecija se nije bunila jer je uskočka aktivnost išla na ruku i samim Mlečanima. Nakon Mletačko – turskog mira 1540. godine to se promijenilo. Mlečanima uskočka protuturska aktivnost više nije išla u prilog jer su bili prisiljeni štititi turske brodove, kao i druge koji su prevozili tursku od uskočkih gusarskih napada. Ali i uz mletačku zaštitu napadi su se nastavili te je sultan Sulejman zaprijetio da će poslati svoju flotu da uvede red u Jadranu. Kako bi to spriječili Mlečani su počeli progoniti Uskoke, a 1557. blokiraju i sam Senj. (izvor: Hrvatski povijesni portal). Gusarenje uskoka time ne prestaje već se intenzivira, procjenjuje se da su Uskoci između 1592. i 1609. godine zaposjeli i potopili 250-300 brodova, što je činilo približno desetinu ukupne mletačke flote.
Zbog pljačkanja i ometanja trgovinskih veza od strane Uskoka pod čijom je upravom bio i Karlobag nametala se potreba ophodnje, obranu brodskih konvoja i zaštite trgovačkih ruta za koji su bili korišteni ratni brodovi - galije. Galije su se nakon provedenih pomorskih manevara morale tijekom noći sidriti u sigurnim lukama ili vraćati u matičnu luku od kojih je jedna bila i paška. Sukobi Mlečana i Uskoka završavaju 1617, ugovorom u kojom su se Austrijanci obvezali na dovođenje svoje posade u Senj i raseljavanje Uskoka. Obje su strane ubrzo ispunile ugovorom preuzete obaveze i Uskoci su raseljeni u unutrašnjost.
Priča s Golije
U gradu Pagu imamo predio koji se zove Golija. Prema pučkoj predaji naziv dolazi od toga što su se na tom mjestu sidrile galije. Da se taj naziv upotrebljavao već od ranog vremena nakon nastanka grada na novom položaju (1443.) govori i podatak koji nalazimo na Coronellijevoj karti Dalmacije iz 1694, u predjelu grada Paga pored crkva sv. Nikole nalazimo "toponim" Gollia ili Galliola. Na Zavoreovoj karti iz 1808. godine u kojoj se jasno razabiru dva naziva “Colona” i “Galiola” na području Golije točnije starog trajektnog pristaništa.
Prema usmenim predajama (Barba Ante Belota, Ante Grašo - Burin, Miljenko Buljanović) koje sam nedavno prikupio pokušavajući doznati više podataka o “nesretnoj” koloni za vezivanje brodova koja se nalazila razbijena u predjelu Lokunja a na kojoj je prema riječima A. Graša (Burina) piše godina 1701, doznao sam još neke zanimljivosti koje su me potakle da ih podrobnije istražim. Prema njihovim navodima "postojala je još jedna kolona tamo gdje je sada kuća obitelji Maržić, cijeli ovaj predio bilo more a vremenom je nasuto". Podaci koje sam prikupio govore i o tome da je postojao naziv Vela i Mala golija "jer je na predjelu Vele golije bila potopljena velika galija a na predjelu Male (negdje ispred “Smokve”) bila potopljena mala galija ili manji brod". U prilog tim navodima govori i to što je prilikom manevra broda JRM negdje početkom 70-tih godina, vjerojatno prilikom početka izgranje “trajektnog pristaništa” 1972. godine ispod mulja izronila drvena konstrukcija. Sjećanja govore o velikim brodskim rebrima, kao i velikim željeznim čavalima koji su dosezali dužinu oko 30 cm. Također je navedeno da su tom prilikom “neka rebra izvađena i odnešena na nepoznatu lokaciju, možda muzej i da je radi već započetih radova na rivi a kako bi se oni nastavili, sve zataškano".
Prema navodima koji su iznijeli gore navedeni mještani teško je utvrditi o kojem se tipu broda radilo. Često su trošni brodovi pa i oni veći korišteni u formiranju lučkih konstrukcija. Radilo se to na način da bi se nakrcali kamenjem i nakon toga potapali na željeno mjesto kako bi formirali "temelj".
Ono što me potaklo da pokušam istražiti mogućnost kako je potopljeni brod možda ratna galija oštećena prilikom neke ratne operacije i postoji li neki povijesni izvor kada se to dogodilo?
Iz gore navedenog opisa važne uloge i vrijednosti galije, isključio bi mogućnost da se to dogodilo zbog nekog oblika nemara jer bi zapovjednik to “platio glavom”. Nije mi bio poznat niti neki pomorski sukob unutar paške uvale a nisam naišao ni na podatak o mogućem napadu ili pomorskoj blokadi grada Paga iz perioda 1443. do pada Mletačke republike 1797.
Podatak koji sam ipak nakon dužeg traženja našao, nalazi se u knjizi "Storia della repubblica di Venezia" - Pierrea Darua, (objavljenoj u 7 vol., u Parizu, 1819. godine) u talijanskom izdanju iz 1834. koji opisuje događaj iz 1613. u paškoj luci a poziva se na izvor "Manoscritto della Bibl. del re, proveniente della Bibl. di Brienna, n. 10". Događaj nešto drugačije prenosi i opisuje još nekoliko talijanskih autora. Naknadno sam u knjizi “ILUSTRIRANA POVIJEST JADRANSKOG POMORSTVA”, Dr. B. Kojić i Dr. R. Barbarić, 1975. koja kronološkim redom obrađuje najznačajnija zbivanja iz prošlosti našeg Jadrana našao opisan isti događaj iz godine 1613:
"U svibnju dolazi do jačeg sukoba na moru između uskoka i Mlečana. Tri uskočka broda, vraćajući se s Neretve, sukobiše se s mletačkim brodovima na kojima je bila arbanaska posada. U sukobu pogine 70 uskoka kojima Arbanasi odrube glave i odnesu u Zadar. Bijesni zbog toga, uskoci napadaju jednu mletačku galiju u luci Paga, poubijajući časnike, oslobode veslače, a njezinog zapovjednika Cristofora Veniera odvedu u Senj i tu ga ubiju."
Gotovo identičan opis istog događaja "u paškoj luci" nalazim i u knjizi Grge Novaka - "Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljeća", dio II, str. 63.
Posložimo li priču uzimajući dijelove iz navedenih opisa možemo donekle rekonstruirati još neke dijelove događaja. Uskoci su se noću iskrcali u većem broji na otok s druge strane zaljeva, prešli su preko brda i u ranim jutarnjim satima napali galiju sa kopna dok je istovremeno sa mora napalo 6 uskočkih brodica. Poubijaše časnike, više od četrdeset veslača bace u more. Zapovjednika Cristofora Veniera odvedu u Senj i tamo dekapitiranjem biva pogubljen.
Ovaj događaj izazvao je burne reakcije u Veneciji. Jedan od razlog tome je taj što je ubijen jedan od članova ugledne plemićke obitelji Cristofor Venier, ali i prema (rekao bi uobičajenim) mletačkim pisanjima iz tog vremena o okrutnom, barbarskom i bestijalnom načinu na koji je ubijen.
 |
| Otok Pag na kartografskom prikazu G. Rosaccia, 1606. |
G. Novak u knjizi "Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljeća" donosi sljedeći navod: "Smatrajući Jadransko more svojim, a isto tako monopol soli na njemu, stadoše Mlečani od 1626. plijeniti one dubrovačke brodove koji su preko Jadrana prevozili sol. Kad je Dubrovnik zbog toga protestirao, saopći mu Venecija otvoreno da ona »ne dozvoljava nikome da se po Jadranskom moru vozi bilo čija sol, osim venecijanske«."
Za monopol nad tim proizvodom od velike važnosti bila je i njegova cijena. Tome u prilog govori i dilema oko lokacije novog grada. Današnji položaj za razliku od, drugog predloženog predjela Košljun odabran je i iz razloga što je time trošak ukrcaja soli na brodove u paškoj uvali bio manji negoli tegljenje soli na mazgama do luke Košljun. Povijesne okolnosti vremenom su se promijenile a Uskoci su postali jedan od glavnih faktora opasnosti plovidbe osobito podvelebitskim kanalom.
Pojava Uskoka na sjevernom Jadranu
 |
| Uskoci |
Zbog pljačkanja i ometanja trgovinskih veza od strane Uskoka pod čijom je upravom bio i Karlobag nametala se potreba ophodnje, obranu brodskih konvoja i zaštite trgovačkih ruta za koji su bili korišteni ratni brodovi - galije. Galije su se nakon provedenih pomorskih manevara morale tijekom noći sidriti u sigurnim lukama ili vraćati u matičnu luku od kojih je jedna bila i paška. Sukobi Mlečana i Uskoka završavaju 1617, ugovorom u kojom su se Austrijanci obvezali na dovođenje svoje posade u Senj i raseljavanje Uskoka. Obje su strane ubrzo ispunile ugovorom preuzete obaveze i Uskoci su raseljeni u unutrašnjost.
Priča s Golije
 |
| Otok Pag na Coronellijevoj karti Dalmacije iz 1694. |
Prema usmenim predajama (Barba Ante Belota, Ante Grašo - Burin, Miljenko Buljanović) koje sam nedavno prikupio pokušavajući doznati više podataka o “nesretnoj” koloni za vezivanje brodova koja se nalazila razbijena u predjelu Lokunja a na kojoj je prema riječima A. Graša (Burina) piše godina 1701, doznao sam još neke zanimljivosti koje su me potakle da ih podrobnije istražim. Prema njihovim navodima "postojala je još jedna kolona tamo gdje je sada kuća obitelji Maržić, cijeli ovaj predio bilo more a vremenom je nasuto". Podaci koje sam prikupio govore i o tome da je postojao naziv Vela i Mala golija "jer je na predjelu Vele golije bila potopljena velika galija a na predjelu Male (negdje ispred “Smokve”) bila potopljena mala galija ili manji brod". U prilog tim navodima govori i to što je prilikom manevra broda JRM negdje početkom 70-tih godina, vjerojatno prilikom početka izgranje “trajektnog pristaništa” 1972. godine ispod mulja izronila drvena konstrukcija. Sjećanja govore o velikim brodskim rebrima, kao i velikim željeznim čavalima koji su dosezali dužinu oko 30 cm. Također je navedeno da su tom prilikom “neka rebra izvađena i odnešena na nepoznatu lokaciju, možda muzej i da je radi već započetih radova na rivi a kako bi se oni nastavili, sve zataškano".
Prema navodima koji su iznijeli gore navedeni mještani teško je utvrditi o kojem se tipu broda radilo. Često su trošni brodovi pa i oni veći korišteni u formiranju lučkih konstrukcija. Radilo se to na način da bi se nakrcali kamenjem i nakon toga potapali na željeno mjesto kako bi formirali "temelj".
Ono što me potaklo da pokušam istražiti mogućnost kako je potopljeni brod možda ratna galija oštećena prilikom neke ratne operacije i postoji li neki povijesni izvor kada se to dogodilo?
Iz gore navedenog opisa važne uloge i vrijednosti galije, isključio bi mogućnost da se to dogodilo zbog nekog oblika nemara jer bi zapovjednik to “platio glavom”. Nije mi bio poznat niti neki pomorski sukob unutar paške uvale a nisam naišao ni na podatak o mogućem napadu ili pomorskoj blokadi grada Paga iz perioda 1443. do pada Mletačke republike 1797.
Podatak koji sam ipak nakon dužeg traženja našao, nalazi se u knjizi "Storia della repubblica di Venezia" - Pierrea Darua, (objavljenoj u 7 vol., u Parizu, 1819. godine) u talijanskom izdanju iz 1834. koji opisuje događaj iz 1613. u paškoj luci a poziva se na izvor "Manoscritto della Bibl. del re, proveniente della Bibl. di Brienna, n. 10". Događaj nešto drugačije prenosi i opisuje još nekoliko talijanskih autora. Naknadno sam u knjizi “ILUSTRIRANA POVIJEST JADRANSKOG POMORSTVA”, Dr. B. Kojić i Dr. R. Barbarić, 1975. koja kronološkim redom obrađuje najznačajnija zbivanja iz prošlosti našeg Jadrana našao opisan isti događaj iz godine 1613:
"U svibnju dolazi do jačeg sukoba na moru između uskoka i Mlečana. Tri uskočka broda, vraćajući se s Neretve, sukobiše se s mletačkim brodovima na kojima je bila arbanaska posada. U sukobu pogine 70 uskoka kojima Arbanasi odrube glave i odnesu u Zadar. Bijesni zbog toga, uskoci napadaju jednu mletačku galiju u luci Paga, poubijajući časnike, oslobode veslače, a njezinog zapovjednika Cristofora Veniera odvedu u Senj i tu ga ubiju."
Gotovo identičan opis istog događaja "u paškoj luci" nalazim i u knjizi Grge Novaka - "Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljeća", dio II, str. 63.
Posložimo li priču uzimajući dijelove iz navedenih opisa možemo donekle rekonstruirati još neke dijelove događaja. Uskoci su se noću iskrcali u većem broji na otok s druge strane zaljeva, prešli su preko brda i u ranim jutarnjim satima napali galiju sa kopna dok je istovremeno sa mora napalo 6 uskočkih brodica. Poubijaše časnike, više od četrdeset veslača bace u more. Zapovjednika Cristofora Veniera odvedu u Senj i tamo dekapitiranjem biva pogubljen.
Ovaj događaj izazvao je burne reakcije u Veneciji. Jedan od razlog tome je taj što je ubijen jedan od članova ugledne plemićke obitelji Cristofor Venier, ali i prema (rekao bi uobičajenim) mletačkim pisanjima iz tog vremena o okrutnom, barbarskom i bestijalnom načinu na koji je ubijen.
Jedan od najuglednijih članova porodice Veniera bio je Sebastiano Venier (oko 1496. - 3. ožujka 1578.) mletački dužd od 11. lipnja 1577. do 3. ožujka 1578. Bio je admiral mletačke flote i jedan od protagonista bitke kod Lepanta 1571. godine. Zanimljivo je to da se porijeklo imena mjesta Vinjerac povezuje se s mletačkim nazivom Kaštelom Venier (Castel Venier) iz 15. st. koji je bio u vlasništvu te venecijanske plemićke porodice.
Sudbina Cristofora Veniera iz navedenih izvora poznata je, međutim, sudbina galije ostaje i dalje tajna. Neki od navoda koji dolaze iz mletačkih izvora govore o tome da je odvedena u Senj i opljačkana.
Kolona sa golije dovela me do ovog zanimljivog povijesnog događaja, mada prema uklesanoj godini na njoj (1701.) nije svjedočila istom to ne umanjuje njenu povijesnu vrijednost. Ona je kao vizualni element u obilju novostvorenog prostora važna u prezentiranju bogate ali često i tajnovite paške povijesti. More brodi sudbine a kamen priča svoju priču kao nijemi svjedok vremena.
Kolona sa golije dovela me do ovog zanimljivog povijesnog događaja, mada prema uklesanoj godini na njoj (1701.) nije svjedočila istom to ne umanjuje njenu povijesnu vrijednost. Ona je kao vizualni element u obilju novostvorenog prostora važna u prezentiranju bogate ali često i tajnovite paške povijesti. More brodi sudbine a kamen priča svoju priču kao nijemi svjedok vremena.
