Rapsodija u bijelom

Web izložba "Rapsodija u bijelom"

TA "BULA" RAZA

Danas slavimo dan Grada Paga potomka Starog Grada Paga. Potomak je nasta od tragično stradalog oca „Starog grada“ i matere Venecije koja je preuzela skrbništvo nad njim. Inače zna se da je potomak (sadašnji Pag) rojen i blagoslovljen postavljanjem kamena temeljca dana 18.05.1443. Dan postavljanja kamena temeljca bio bi i logičan rođendan ali ni tako. Nasljednicima je izgledalo da njegov rođendan nema neku vridnost i ne dosiže dovoljno u povijest. Mater mu nisu volili pa su stili da mu daju obilježje nečeg ocevog. Kumovanjem odlučiše da njegov dan bude dan kada je njegov tragično stradali otac dobio toliko željenu povelju o slobodi. Kada se uzimaju događaji iz povjesti oca a prenose na sina mora da su bili jako vridni bremena koje će sin nositi. Prisjetimo se povjesti:
Ugarsko-hrvatski kralj Bela IV biža je pred Tatarima. Biža je po dalmatinskoj obali sklanjajući se u gradove tražeći spas. Spasili su ga Pažani u bici koja se vodila negdi blizu Paga a u kojoj su pažani imali velike žrtve. Kraljevi, kad im se radilo o guzici bili su izdašni u obećanjima i darovnicama. Dana 30.03.1244. godine dodjeljuje Pagu (tadašnjem Starom Gradu) povelju (BULU) kojom Pag postaje slobodni kraljevski grad. SAMO TRI MISECA potli Bela da bi se libera borbe s Venecijom daruje joj ove krajeve zajedno s Pagom. Pag ponovno gubi slobodu i biva podjeljen (otok) između Zadra i Raba. Pažanima je preostalo... kako bilježi Ruić... jedino da se uvuku među svoje zidine kao zmija sa žalcem punim otrova koja čeka da ujede čim je netko dotakne...
TRI MISECA SLOBODNOG KRALJEVSKOG GRADA!!!!
TA BULA RAZApela je stare pažane na križ razočaranja.
A mi je slavimo kao dan potomka Paga. ZAC?

Marko?

Jeste li se ikada zapitali ki je Marko?
U većini krajeva pokladna lutka ima poopćena imena, nazive poput Pust, Krnevo, Mesopust i sl. ona u Pagu ima osobno ime a to je Marko. Našao sam zanimljiv podatak da „Marka“ spaljuju i u djelu južne Hercegovine u dolini rijeke Neretve: Čapljina, Metković, Ljubuški, Neum, Opuzen, Komin, Čeljevo. U jednom povijesnom razdoblju taj prostor nazivao je naziv "Paganija".
Pretpostavlja se da je ime „Marko“ poteklo od Svetog Marka zaštitnika Venecije. Pa je tako Marko prikriveno simbolizirao Veneciju kojoj je puk na ovaj način pokazivao otpor, društvenu odnosno političku kritiku. To bi značilo da je Paški „Marko“ a samim time i karneval kao svetkovina starija od 1797. (godina propasti Venecije) jer je tada to imalo smisla. Ako je to točno onda su naši pučani očito bili poprilično smjeli heretici, kako to da su crkva (inkvizicija) i Venecija dozvolili da se pali personifikacija sveca zaštitnika. Ovo je objašnjenje koje nude etnolozi i folkloristi. Možda bi ipak trebalo razmotriti mogućnost i dovesti "Marka" u našu bližu povijest koju mnogi "zaobilaze". Pag i Venecija imaju svoj povijesni odnos koji nije završio 1797. Simboli Venecije krilati mletački lav svetog Marka (krilati lav sv. Marka, stoljećima je simbolizirao ne samo tog evanđelistu, nego i grad Veneciju te Mletačku Republiku). Kao obilježje "Talijanizacije" naših krajeva početkom prošlog stoljeća mletački lavovi dolaze pod udar zbog međunarodnih političkih zbivanja. U nekoliko primjera sa starih fotografija Paga koje datiraju s početka prošlog stoljeća, jasno se vide mletački lavovi (pročelje zborne crkve, magazini soli, pročelje na vratima Kneževa dvora) kojih danas nema. Potražio sam mogući povijesni uzrok i događaj koji je mogao prethoditi micanju navedenih simbola i našao slijedeće:
Godine 1932., Kraljevina Jugoslavija dolazi na rub rata sa Italijom. 1. prosinca 1932. dogodio se trogirski incident, tada su pripadnici Sokola Kraljevine Jugoslavije u Trogiru uništili ili teško oštetili čak osam starih mletačkih lavova. Taj je događaj imao znatan odjek u tadašnjoj hrvatskoj/jugoslavenskoj i talijanskoj javnosti, a bio je jedan u nizu incidenata koji su tijekom 1932. godine jugoslavensko-talijanske odnose doveli na rub izbijanja ratnog sukoba. (Mario Jareb, 2007). Vjerojatno je sličnih slučajeva bilo i kasnije među kojima se navodi početak prosinca 1944. godine.
Vrijeme je povratka u stvarnost. Maske se skidaju, zabavi i opijanju s „pokrićem“ došao je kraj, slijedi bolno otrežnjenje. Posljednji čin karnevala prepun je snažne simbolike. Do posljednjeg „sudnjeg“ dana vjerojatno nitko ni ne pita i ne pomišlja na „Marka“. On se pojavljuje tu, na kraju puta.
U Pagu Marka se spaljuje na "Cistu sridu" ili Pepelnicu, Pepelnica je kršćanski blagdan, početak korizmenog vremena. To je dan pokore, razmišljanja, nemrsa i posta. "Memento homo, quia pulvis es, et in pulverem reverteris". Ime Pepelnica dolazi od pepela kojim se obilježavalo čelo vjernika (križem), što je bio način žalovanja zbog smrti Isusove. Mi tog dana spaljujemo "Marka" pretvaramo ga u pepeo i za njime žalimo. Postavlja se pitanje čijim se to mi "pepelom" posipamo?
Karneval vuče svoje porijeklo iz drevnih magijskih (poganskih) obreda ma koliko to nekima bilo „čudno“ i dalje ima svoj utjecaj. U magijskom obredu spaljuje se simbol zla. Magijsko poimanje vremena je cikličko za razliku od kršćanskog linearnog poimanja. Ciklus je potrebno zatvoriti osudom i spaljivanjem zla iz čijeg pepela nastaje novi životni ciklus.
Vremenom se pojavilo ruganje (ismijavanje) onoga tko je simbolično izabran da sa svojom svitom preuzme vlast - „ključeve grada“. Često to nije bila slamnata lutka već živa osoba skromnijih sposobnosti kojoj to mjesto u svakodnevnom životu nikako ne bi moglo pripasti. Sudilo mu se u namještenom procesu s predvidivim krajem. Pod raznim utjecajima vremenom se običaji mijenjaju pod uvjetom da ih narod prihvati.
Danas je u Pagu taj običaj, obred, dobio novu dimenziju. Marko je do zadnjeg daha dio „kumpanije“, kumpanji ga nose „okolo“ kako bi na njegov račun popili još pokoju „putnu“ za kraj. Ono što je nekada bilo suđenje vjerojatno pod utjecajem gubitka vjere u „pravnu državu“ i „pravdu na ovom svitu“ postaje oporuka. Oporuka... da OPORUKA!!! 

Oporuka koja se čita javno, jasno i glasno na pijaci a obilježava ju prikriveno izrugivanje sa svim promašajima zajednice i vlasti u proteklom periodu! To znači da naš paški karneval nema kraja!

On nije zatvoren ciklus koji bi služio novom početku već oporukom postaje ostavština. Marko se spaljuje ali s njim nisu skončale i naše nedaće već se „oporukom“ simbolički prenose i na ostali dio godine kojim Marko ne vlada. Ima li ova simbolika svoju težinu prosudite sami.
Kad zavlada tišina koja prethodi pucketanju zapaljene „kavše“ osjeti se neka čudna pomalo zbunjujuća napetost, neizvjesnost i tuga, kao da u zraku lebdi pitanje... koga mi to užigjemo?

PAŠKI PUČKI NAPJEVI - Ljubav ili preljub

Nisam neki ljubtelj paških pučkih napjeva ali tradiciju poštujem. Tradiciju tvore djelići mozaika prošlosti koje je zajednica iznjedrila kao vrijedna dostignuća. Tradicija ne pripada pojedincu, osobno mene se ne tiče, ja ju nisam proživio a ona je ipak tu, ima svoju vrijednost u narodu i traje. Nisam od onih kojima sve završava sa „to je tako“ već pokušavam postavljati pitanja (tko, što, gdje, kada, zašto i kako) i naći odgovore. Kada sam prvi puta čuo karnevalsake pučke napjeve zasmetao mi je „istočnjački“ prizvuk stihova poput „Ajd idemo da zapijevamo“, spominjanje Konstantina, Budima, penđera i sl. Bio sam uvjerenja da to nije izvorno „Paški“ već da je nastalo pod utjecajem „Istoka“ za vrijeme bivše kraljevine. Živio sam u tom uvjerenju do nedavno...
Zanimajući se za ovu temu pročitao sam trenutno jedinu relevantnu knjižicu Jure Maržića Smamjaka – „Zbornik starih paških napjeva“ u kojoj je notirano 211 napjeva. Čitajući autorov pogovor naišao sam na podatak kako postoje neki povjesni izvori koji potječu čak iz „Starog grada“ starosti preko 600 godina. Navedeno je kako paškim pučkim napjevima slične neke pjesme iz Istre, sa otoka Krka i Murtera. Osim ovih površnih podataka autor se nije bavio njihovim nastankom. Napuštam „Zbornik“ koji je vrijedan namjere da se napjevi zapišu i time sačuvaju za buduća pokoljenja jer kako kaže: „riječi lete a ono što je zapisano ostaje“... no nažalost u njemu nisam našao zadovoljavajuće odgovore pa sam odlučio poslužiti se internetom. Zanimajući se za ovu temu došao sam do nekih saznanja:

Pagu grade, naša mila diko,
U teb ima svega preveliko.
Sira, vina a i janjetine,
Da bi bilo za duge godine.

Možemo vidjeti da se u stihovima paških pučkih napjeva (i lirskim i epskim) najčešće radi o epskom desetercu (stanka na četvrtom slogu) što je i najstariji stih Hrvatske usmene književnosti. Njime su obično kazivane epske junačke pjesme (poput Hasanaginice). Vrijeme nastanka starih paških pučkih napjeva nije poznato pa su se tu pored ostalih (nespomenutih) našle i autorove pjesme novijeg datuma.

Karnevalski napjevi drugačiji su, „čudnog“ stiha-osmerca/deveterca zbog dodanog uzvika „Oj“.

Ako nisi znao dosad,
ako nisi, oj znao dosad.
Stanovito znat ćeš odsad,
stanovito, oj znat ćeš odsad.

Uzvik „oj“ karakterističan je za „ojkanje“ podvrstu Gange. Ganga je izvornam najstarija etnoglazbena forma našega glazbenog izražaja nastala na području južne Hercegovine a obilježava ju epski deseterac. Sličan primjer „ojkanja“ nalazimo u Ličkim rozgalicama koje su spoj ojkanja dalmatinskog zaleđa i panonskog pjevanja na bas (Oj livado rosna travo...)

Karnevalski pučki napjevi sadrže i one meni u početku upitne riječi koje su mi bile povod za ovu temu. Radi se o stihovima:

Car Konstantin di se rodi,
Car Konstantin oj di se rodi.
U Budimu bijelome.
U kraljevstvu oj slavenskome.

S namjerom da nešto više doznam o caru Konstantinu i njegovor rođenju upisujem u pretraživač pojam „Car Konstantin di se rodi“ i dolazim do iznenađujućeg... kako znakovito... „AKO NISI ZNAO DO SAD“. Od sad ću znati da su to stihovi pjesme „Jeleni Križarici“ fra. Andrije Kačića Miošića!!!!

Jelini Križarici (fra. Andrija Kačić Miošič)

Ako nisi znao do sad,
Car Konstantin gdi se rodi,
Stanovito znat' ćeš od sad,
Da s' u Nišu ovo zgodi.

U kraljestvu slovinskomu,
Blizu Bosne od istoka,
Bog darova puku svomu
Vladaoca privisoka.

Otac mu se Kloro zvaše,
Cesar rimski plemeniti.
Od Klaudia izlazaše
Takvi vitez hrabreniti.

Dalmatina Ilirika,
I rimskoga još cesara.
Koji biše čast i dika
Slavnog' puka srića stara.

A Jelina Križanca,
Konstantina majka biše.
Od Rimljanah cesarica.
Zlatno pero kako piše.

Pjesma je poprilično duga pa ovdije donosim onaj dio u kojem se mogu naći nekoliko spomenutih paških pučkih napjeva.
Pjesma je dio pučko-prosvjetiteljskog epa fra. Andrije Kačića Miošića (1704 - 1760) “Razgovor ugodni naroda slovinskoga” djela koje je bitno obilježilo književnu kulturu postavši u drugoj polovici XVIII. stoljeća u svim područjima hrvatskih zemalja neobično popularno. Kačićeva pjesmarica zbornik je epskih deseteračkih pjesama i proznih kroničkih izvješća u kojima se pripovijedaju i opjevavaju različiti povijesni događaji, ponajprije bitke protiv Turaka, na području južnoslavenskih zemalja. Kačićevo djelo uvelike se razlikovalo od dotadašnjih trendova te je kako autor navodi pisano za neobrazovane, seljake i pastire, koji ne znaju latinski što je uvelike obilježilo hrvatsku pučku kulturu.

Moram se osvrnuti na kako autor Zbornika starih paških napjeva naziva ljubavne pjesme „Mantinjude“. Zapisana je samo jedna pjesma koja po sadržju i nije baš ljubavna...

Ajd idemo da zapijevamo, ajd idemo.
Jer odavno zapijevali nismo, jer odavno.
A sad ćemo, vira ti je moja, a sad ćemo.
Vira moja i po Bogu brate, vira ti je moja...

Već nakon prvog čitanja riječi Mantinjuda vjerovao sam da se radi o tiskarskoj grešci, poznate su mi Mantinjade (tal. mattinata: jutarnja pjesma) koje su učestale u našim krajevima ali za Mantinjude nisam čuo. Riječ Mantinjuda ponavlja se na nekoliko mjesta pa otpada mogućnost da se radi o tiskarskoj grešci... Nije moje područje pa koristim google... nalazim jedino dva odgovora i to sa paških stranica basnasbriga.hr i paskikarneval.webs.com... mislim se, to je to baš nas briga mi imamo Mantinjude!!!
Daj ne budi zlocest, ca ima veze jedno slovo gori doli... sve isto...
Vidi vraga koliko zapisana riječ ima težinu. Naziv postoji u knjizi o paškim pučkim napjevima prihvaćen TO JE TAKO i amen. Kao relevantan podatak u koji nitko ne sumnja prenosi se dalje i postaje TRADICIONALAN!!!!!
A sad ono najgore... Kako to da se naziv „Mantinjuda“ uzima kao naziv za ljubavne pjesme starih paških pučkih napjeva kojeg je gospodin Maržić upotrijebio u svojoj knjizi nastaloj 2006 godine kad je 364 godina prije nastala pomalo zaboravljene knjige pjesama (1575-1652) koja da tragedija bude veća nosi naziv: „Mantinjade, to jest pisni ljubvene za pivat, u gusle svojem divojkam“!!!! (Tiskane u Veneciji 1647 kao i još jedna njegova knjiga ljubavnih pjesama „Sloge ljubvene“). Upravo ova knjiga ljubavnih pjesama pažanina Ivana Mršića (za kojeg M.L. Ruić kaže da je hrvatski Petrarca, "Petrarca Illirico) mogla je poslužiti autoru kao dokaz starosti a možda i originalnosti paških pučkih napjeva ili Mantinjada.

PAŠKOG PJESNIKA IVANA MRŠIĆA
Kako tužno je reći „riječi lete a ono što je zapisano ostaje“... volio bi da je zapisano 1647. ostalo, ne samo iz poštovanja prema Ivanu Mršiću kojeg je kao i mnoge koje je ovaj “grad” odavno zaboravio, već i zbog toga što će kad tad netko “pismen” doći do podatka iz knjige Nikole Kustića - Cakavski govor Grada Paga i pod riječju Mantinjuda za razliku od Mantinjada naći: Mantinjuda - tal. mantinuta. milosnica, ljubavnica, metresa... i objašnjenje iste… da bi uvatila muža kako gre kod mantinjude, prosula je po njenim škalamin prašinu od japna.

Evo i jedan moj mali prilog paškim pučkim napjevima:

Pagu grade u što se pretvori
Kad do crikve došli su ti tori
Kad bi trava na pijaci rasla
Naša ovca i po njoj bi pasla

...u nadi da neće postati tradicionalan :)

Karneval III – Poganstvo

Od davnina su ljudi promatrajući okolinu spoznali da se u prirodi događaju periodične promjene vremena. uzrokovane smjenom godišnjih doba u kojima glavnu ulogu ima sunce.
Uočili su da su dijelovi godine usko povezani s kretanjem Sunca na nebu. Sunce nakon ljeta gubi svoju snagu s njme i vegetacija. Noć pobjeđuje dan, dani postaju sve kraći sunce doseže najnižu točku na horizontu i „umire“ da bi se kratko nakon toga ponovno „rodilo“. Sunce se na dan 21. prosinca nalazi u najnižoj točki na horizontu u sažvježđu Jarca (Jarčeva obratnica, povezano sa Saturnalijama – astrološki vladar Jarca je Saturn) što se naziva zimski solsticij (suncostaj). Zimski solsticij i period poslije njega oduvijek je imao kultno mjesto u obredima i svetkovinama kod mnogih naroda u prošlosti pa tako i u predkršćanskom starohrvatskom. U to vrijeme vršili su se mnogi magijski obredi kako bi pomogli suncu da otjera duhove zime i ponovno potakne vegetaciju. Očigledno je u to vrijeme čovjek vjerovao da može utjecati na sile prirode.
Takve „magijske“ obrede možemo naći u izvornijem obliku u nekim našim sredinama, a danas ih ubrajamo u karnevalsku (pokladnu) tradiciju poput zvončara i bušara. Prema običaju formirale bi se maskirane povorke koje bi odjevene u zastrašujuće maske, plesom i bukom tjerali zle duhove. U nekim slavenskim zemljama obred bi završavao spaljivanjem lutke (Morane, More, Marane ili Moržane u staroslavenskoj mitologiji boginja smrti i zime) napravljene od slame, kao znak konačne pobjede nad zlom - zimom. Pepeo zapaljene lutke zakapavao se u zemlju ili bacao u vodu kako bi se stvorili uvjeti za novi početak, početak kojim otpuštamo staro i otvaramo prostor za novi prirodni ciklus.

Iako ima svoje korijene u poganskim magijskim obredima već odavno karneval to nije. Pod velikim utjecajem religije običaji i obredi su se mijenjali. Vremenom je „karneval“ nalazio svoju snagu u prikrivenoj kritici vlasti, a u najnovije vrijeme je postao globalno komercijalna, a kod nas tradicionalna zabava zajednice koja završava spaljivanjem krivca za sve naše nedaće.

Karneval II – Saturnalije

Dublje u prošlosti korjene karnevala možemo naći u starorimskim svetkovinama saturnalijama koje prema sadržanim elementima uvelike podsjećaju na karneval.
Prema legendama, Saturnalije potiču još iz vremena prije postanka Rimskog Carstva odnose se na zahvalnost bogu Saturnu (pandan Kronosu iz grčke mitologije), bogu zemljoradnje i novca a u sjećanje na mitološko zlatno doba ili vrijeme dok su, kako se navodi "bogovi hodali Zemljom" ?!. Označavale su završetak zemljoradničkih radova u protekloj godini i početak nove agrarne godine.
Saturnalije su bile jedna od najomiljenijih svetkovina u starom Rimu sve do uspostave kršćanstva. Bilo je to vrijeme kada se daruju maleni prigodni darovi ali i vrijeme opuštanja i gozbe. Pilo se, kockalo i pjevalo, a česta je bila i javna golotinja. Veliko veselje i odmor od formalnih pravila.
Zaboravljane su sve staleške razlike, robovi su tih dana uživali punu slobodu. Bili su pošteđivani od kazni, a mogli su se odnositi prema gospodarima s nepoštivanjem, kao prema sebi ravnima. Na gozbama su sjedili za njihovim stolom, pa čak i bili posluživani od njih. Gospodari i robovi su se izjednačavali u pravima, pa su robovi mogli gospodariti što je bila simbolična predaja vlasti. Svatko je smio govoriti i raditi što je htio. Sluge su izrugivale gospodare, prostaci se rugali finim gospođama, a djeca starijima. Svetkovina je započinjala prinošenjem žrtve ispred hrama posvećenoga Sturnu, a zatim je priređivana gozba i karneval koji je predvodio izabrani kralj Saturnalija (Saturnalicius princeps). U vrijeme trajanja svetkovine svi su mu se morali pokoravati, a on sam je vjerojatno predstavljao ljudsku žrtvu koja je u davnoj rimskoj prošlosti prinošena Saturnu kako bi se osigurala plodnost zemlje.
U Saturnalijama možemo prepoznati osnovne elemente karnevala koji on sadrži i danas kao što su raskalašeno slavlje, simbolička predaja vlasti, izrugivanje društvenim normama, kralj ili sada princ karnevala koji biva žrtvovan. Smatra se da je običaj puno stariji ali prema nekim podacima Satunalije datiraju od 217 p.n.e (prije Krista) dakle u doba prareligije ili poganstva.

Karneval I.

Vrime je od karnevala, običaja ki je duboko ukorjenjen u našu Pašku tradiciju, ki se od davnina isčekuje i štuje.
Kao i mnoge druge svetkovine karneval ima svoju povijest i ishodište. Stablo zvano karneval očito ima duboke korjene kad se uspjelo toliko vremena održati i ustaliti u našem životu. Što mu daje snagu, gdje nalazi plodno tlo za svoju dugovječnost? Kako to da se jedan od očito poganskh običaja uspio oduprijeti negodovanju snažne crkve i opstati?
Jedan od korjena vodi nas prema Veneciji koja je u razdoblju od 1192. pa sve do njene propasti 1797. godine. ostavljala dubok trag u prošlosti Paga. Godinama je Venecija postavljala vlastelu, doseljavala stanovništvo. S njima su došli i njihovi običaji i tradicija koja je imala veliki utjecaj u mnogim segmentima paškog života pa tako i u karnevalu. Najstariji europski pisani dokument o „karnevalu“ (maškarama - masqueraders) nalazimo u Veneciji, datira iz 1268. godine a odnosi na odredbe o korištenju maski.
Već tada u Veneciji se odvijao sladostrastni razulareni karneval koji su između ostalog sačinjavale bezobzirne i krvave borbe bikova, utrke s kolicima, neprestane zabave pod maskama koje su bile organizirane u najljepšim gradskim građevinama za užitak lokalnog stanovništva. Glavni događaj venecijanskog karnevala bio je fešta sv. Marka, fešta prepuna pjevanja i plesa maškara koja bi ljude nerijetko ostavila bez daha.
Na kraju bi se na središnjem dijelu Trga, između dva stupa, zapalilo lakrdijaša, a dok bi narod vikao i pjevao, zvona crkve San Francesco della Vigna označavala su kraj karnevala i početak korizme.
Brojna su nagađanja o nastanka riječi karveval. Pretpostavlja se da riječ Karneval dolazi iz latinskih riječi 'carne vale', što znači 'zbogom meso', odnjeti meso tj. mesopust. Postoje još neka tumačenja riječi karneval a ona sežu dublje u prošlost. Moguće tumačenje riječi karneval odnosi se na naziv „carrus navalis“ koji je označavao brodove na kotačima koji su sudjelovali u brojnim povorkama tijekom 14. i 15. stoljeća u Italiji. Sam običaj sudjelovanja brodova na kolima u povorkama mnogo je stariji od srednjeg vijeka. Kola na kotačima bila su dio proljetnih obrednih povorki u čast egipatske božice Izide. Prema jednom objašnjenju, riječ “karneval” dolazi od grčkog „carn“ što znači „onaj koji jede meso“, a taj je pojam bio vezan uz svečanosti boga Apolona.

Pogledati!

Vitomir Belaj - šetnja s bogovima

4. veljače na HTV-u 1 u 17.15, dokumentarni film.

Jeste li znali da razmještaj pojedinih kršćanskih crkava u pejzažu nije nimalo slučajan? Ali, što je još zanimljivije, nije ni kršćanski. Riječ je, zapravo, o otisku staroslavenskih poganskih mitova u zemljopisnom prostoru, nastalom još u vrijeme doseljavanja Hrvata.

Kako se to dogodilo i zbog čega i zašto su se ti prostorni odnosi zadržali sve do danas, ispričat će nam istraživač tog fenomena, etnolog Vitomir Belaj, redoviti profesor na studiju etnologije i kulturne antropologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 2007. godine dobitnik Nagrade za životno djelo Hrvatskog etnološkog društva.

Ako ste propustili pogledati još uvjek to možete na YouTube-u:

1. dio: www.youtube.com/watch?v=Rf-2IbyDwnI
2. dio: www.youtube.com/watch?v=JdS-Yb82FEY&feature=relmfu