Samo što nije...

Žalosno je gledati ruševno zdanje Franjevačkog samostana nadograđenog uz crkvu Svete Marije u Starom gradu. Prostor je to vjere i nade, ali i vječnog počivališta mnogih starih Pažana. Tu se u tišini stapaju prolaznost i vječnost, prostor je to posebnog unutarnjeg doživljaja koji teško mogu jasno odrediti. Najčešće ipak prevlada tuga pobuđena onim što vidim, a nada uzmakne pred tim dojmom i skrije se u najdublje predjele duše.

Da, često pomislim... koliko se hvalimo tradicijom i poviješću, a koliko su nam duše zapravo nalik ovom zapuštenom zdanju na temeljima naših predaka.
Novo doba nosi neke nove prioritete i ulaganja u beznačajne kvazi spomenike, poput "sunčanog sata" na osami neke punte, valjda sa svrhom da se prolaznicima ukaže kako je vrijeme ono što nemamo... A vrijeme istječe i našoj baštini.
Iznad ulaza u samostan u Starom gradu još uvijek stoji ploča - epigrafski spomenik - posveta paškom plemiću Juraju Diškoviću. On je o svom trošku, a ne iz proračuna komune, dao izgraditi 1589. godine to, vjerujem tada, velebno zdanje za "malu braću". Odmah iznad ploče nalazi se i heraldički reljef plemićke obitelji Dišković (iz obitelji Dišković Farlati spominje splitskog nadbiskupa Petra Diškovića).
I dok konzervatori šalju dopise Gradu, ova dva vrijedna povijesna kamena svjedoka samo što se ne uruše... dok sunce obasjava sat na punti Škamica koji će pokazivati i ljetno i zimsko vrijeme i biti moreplovcima orijentir čini se da nam orijentacija izmiče iz vida.

Čovjek čuči dok je živ...

Čovjek čuči dok je živ... I dok čuči, uči iz bola, iz tišine, iz pogleda djece, iz vijesti koje više ne želi čuti. Ali učenje rijetko vodi miru. Češće vodi samo naizgled boljem snalaženju u istoj maskiranoj predstavi... kako preživjeti, kako platiti račune, kako preživjeti u svijetu koji se sve manje trudi biti razuman... Mozak je ovdje višak. Mi smo sisavci. To zaboravljamo kad govorimo o idealima. Imamo iste osnovne potrebe kao i svaka druga životinja... parenje, hranu, sigurnost, potomstvo. Iz toga dolazi briga prema potomstvu. I strah za njih. Ali iz toga dolazi i natjecanje, pohlepa, borba za prostor i resurse.
Mozak nam dopušta da o svemu tome mislimo i raspravljamo, ali tijelo na kraju preteže. Svijet je velik i bučan. Glasove više ne biramo oni su svuda oko nas... ima li smisla vikati dok traje buka? Krize se mijenjaju, a netko na svakoj profitira. Ostali se pripremaju kako će izdržati sljedeću.
Po globalnom selu pleše pajac, samouvjeren i glasan. Ružičasto maskiran u pijetla, zaljubljen u sebe, uvjeren da vodi povorku... karnevalsku povorku odjevenu u crninu. U ruci baklja, u očima uvjerenje da je rođen za pozornicu. Gomila gleda, lajka, neki navijaju. Neki šute. Što ako zaluta u štalu sa suhim sijenom... Bitno je da predstava traje. Ponekad mi se sve to više ne gleda. Umori na način koji ne traži dramatične riječi samo mir. Sada svodim život na najuže oblike postojanja... na male, jednostavne stvari koje danu daju trunku smisla. I to je dovoljno za danas...

Ne postoji vlast bez korupcije. Postoji samo razlika između korupcije koju društvo može podnijeti i korupcije koja uništi društvo

PRAVILO DESETOG ČOVJEKA:

Ako se devet ljudi slaže oko iste informacije ili plana, dužnost desetog čovjeka je da se NE slaže. Bez obzira koliko situacija djeluje očito, deseti čovjek mora pretpostaviti da ostalih devet griješi i mora aktivno tražiti dokaze za suprotan scenarij. To je osigurač protiv katastrofe.
Inovacija se rađa iz konflikta ideja. Ako svi mislimo isto, status quo se nikada ne mijenja. Napredak zahtijeva onog ludog pojedinca koji kaže: Mislim da ovo možemo napraviti drugačije i bolje, dok svi ostali klimaju glavom starom načinu rada.

AKO SVI MISLIMO ISTO - SIGURNO GRIJEŠIMO!

(Procedura nastala na temelju izraelske vojno-obavještajne doktrine.)