3. smostalna izložba fotografija

~"More brodi sudbine" naziv je moje 3. samostalne izložbe fotografija proizašle iz doživljaja kojim prevladava stanje duha u interpretaciji motiva. Spektar boja oslikava različite vidove trenutnih raspoloženja koje će sa lakoćom prepoznati svako ljudsko biće kojemu emociju nije strana. Prizori su to namočeni kapljicama mora i pokojom suzom obasjanu svijetlom tu na horizontu gdje sunce zalazi u bezdan. Platon je rekao: "Postoje tri vrste ljudi: živi, mrtvi i oni koji plove". Stojeći na obali čovjek je sanjao plovidbu i stoga stvori čovjek brod na svoju sliku, da njime plovi on ga stvori. 

Najljepše osjećaje slobode doživio sam na moru. Dok brodim, vjetar crta nebo a valovi tiho pjevuše "Brodovi su isti ka i ljudi", nadam se da ih čujete. Život vam je ka svića na buri - malo svitla i brzo zaškuri. Pomalo kopnim u plitkoj luci, prizivam sjećanja na plovidbu, i molim sudbinu za vjetar koji će me otisnuti prema pučini u zagrljaj slobodi. 

Posvećeno ploviteljima i roditeljima,

Radivoj Pastorčić



Gorica

 

Naselje Gorica udaljeno je oko šest kilometara "slavenskim putem" od grada Paga "na jugo". Za naziv "Gorica" navodi se da dolazi od umanjenice slavenske riječi "gora". 

Gorica je rijetko ciljano odredište putnika namjernika i naizgled nema "ono nešto" što bi na prvi pogled privuklo. Mnogi će reći sve je u očima promatrača, naravno, pod uvjetom da ne zanemarimo da osim vida postoje i mnogi drugi načini opažanja... svojevrstan "subjektivni odraz objektivne stvarnosti"

Na putu prema vinogradu u predjelu Konija, moj pokojni dide Ante, prekrižio bi se pred malom kapelicom sv. Ante. Goričani ga pamte kao poštenog, jakog i radišnog čovjeka. Vinogradi su vremenom postali pašnjaci jer stočar nije u većoj mjeri ovisio o atmosferilijama. Tragom tog težačkog puta svraćam u Goricu do obitelji Škoda Ive po "afitancu". 

Za mene se ovaj posjet (2018.) pretvorio u puno veću afitancu od samog najma zemlje za ispašu ovaca. Druženje sa barba Ivom (Ive) Škoda započelo je mojim propitkivanjem o "pamćenju" stare Gorice i namjeri da doznam nešto više od onoga što je napisano i poznato. 

Povjesničari tvore prošlost na osnovi zapisa koje nalaze u starim vrelima. Oni ponekad mogu biti nepouzdani pa čak i oprečni s obzirom da se najčešće radi o prijepisima originala nadopunjeni sholijama - interpretacijama na osnovi kojeg se formiraju zaključci. 

Naš vrsni poznavatelj paške povijesti M. Granić, u svom djelu "Srednjovjekovni Pag (Povijesni pregled i toponimija)" donosi nam slijedeće podatake: "Selo je osnovano sedamdesetih godina 15. st.  Paški vlastelin Petar Karleta 1489. godine "In Gorixiah in confino Sancti Michaelis" navodi Petrus de Pago (Petar Grubonić/ Dišković, op.a.) prodaje neku zemlju.... Matične knjige (MK, Pag Inv. br. 728, fol. 11. u kasnijim dokumentima spominje se pod nazivom "de ville Gorize (1588.) tadašnja župna crkva bila je Sv. Mihovila", "Krešimirova isprava spominje naselje Murovlani nalazilo se u neposrednoj blizini ove crkve."

Nama osobito zanimljio naselje Murovlani iz "Krešimirave isprave" po mišljenju mnogih pa i M. Granića: "Između Mihovila i Gorice je moralo biti neko srednjovjekovno naselje, prije utemeljenja Gorice koja je kasnija paška seoska aglomeracija. Gorice kao sela nema u paškom katastiku 1452., a on je mjerodavan izvor za naselje". 

Branimir Brgles i Dunja Brozović Rončević - Povijesne potvrde Paške toponimije; nalaze podatak o tome da se naselje Gorica  spominje već 1290. godine u spisima zadarskih bilježnika Petrusa de Pago te Vennesa Bernardi de Firmo u neobjavljena djelima spisa zadarskih bilježnika. Nedoumica je u tome što nije potpuno jasno sudeći prema navedenom izvoru - odnosi li se naziv na toponim ili naselje.

Župna crkva sv. Antuna Padovanskog je sagrađena 1830. god. i kasnije više puta obnavljana i preuređivana. Obnavljana je i kad je nabavljen novi kameni oltar kojeg je na blagdan sv. Ante, 13. lipnja 1998. posvetio nadbiskup u miru, mons. Marijan Oblak uz sudjelovanje poslužitelja iz Paga, župnika dekana, don Srećka Frke Petešića, čijom je zaslugom postavljen na zvonik kameni križ sa hrvatskim pleterom.

U bližem okružju Gorice nalazi se nekoliko arheoloških lokaliteta od kojih neka mogu ponuditi nalaze za odgovore na zagonetke paške povijesti. Nažalost, neke od tih lokaliteta devastiralo je vrijeme ponajviše rukama čovjeka donekle opravdano potrebom za preživljavanjem. Od važnosti za pašku povijest, lokalitet i Crkva sv. Mihovila biti će jedna od mojih narednih tema.

Uz ugodan i informativan razgovor kojeg obasjava proljetno sunce na putu prema zalazu dolazimo do starog djela naselja, u malu ulicu dugu pedesetak metara koju tvore omanje kućice naslonjene jedna na drugu. Građene su "po starinski", raznim vrstama kamena povezanim vapnenačkim mortom. Skromna kamena zdanja bilježe mnoštvo zanimljivih pamćenja. Jedno takvo ispričao mi je barba Ive: 

Nekom prigodom dolazi svećenik u posjet omanjoj seoskoj kući ispunjenoj dimom ognjišta zagušljivog i neugodnog mirisa goričanin mu kaže: "Uđite velečasni, ajmo unutra...". Okolnosti velečasnom nisu baš bile motivirajuće pa uzvrati... "ne hvala, ne bi ulazio unutra...". Gostoljubivi domaćin ustraje u svojoj namjeri: "Ali velečasni, uskoro je gotova janjetina pod pekom.", Zov slasne mlade janjetine bio je očito velečasnom neodoljiv: "A onda uđimo!"

Uđosmo i mi u predio tih starinskih nastambi. Na samom početku nalazi se oveća štala građena u suhozidu, u dobrom je stanju i još uvijek ju pokriva krov od "šavara" (trske) za koju barba Ive kaže da se koristi u te namjene, zbog dobrog svojstva odvodnje padalina, još od davnina. Ono što mi pobuđuje znatiželju su "izbočena kamena postolja" - ploče na kućama čije je pročelje okrenuto prema sjeverozapadu. Kuće omanjih dimenzija približno 4 x 5 metara koje su još uvijek poprilično dobro očuvane imale su desno od ulaza na visini od ca. 2 m kameno postolje (od sedimentne stijene - sedre) za koje mi barba Ive objašnjava:

"To su ti sige ili kako bi mi rekli "siđe", služile su da se na njih stavi boketić mlika kad bi se večer pomuzlo ovce. Noga puta ni bilo frižidera, pa je tako vanka na siđi mliko ostajalo zdravo do jutra. U kućamin u to vrime se gori oganj pa je bilo teplo." 

Zanimljivo, to kameno postolje, njegovu fotografiju, pojam, kao ni njegovu funkciju povezanu sa stočarstvom i čobanskim nastambama ne nalazim u knjizi našeg revnog Ive Oštarića - Stani otoka Paga.

Obzirom na vremenom nastale zdravstvene poteškoće nisam se uspio detaljnije upustiti u istraživanje navedenog. Ako tražite lakši put i upišete pojam sika ili siđa u svemoćne tražilice vjerojatno nećete dobiti kao ni ja ništa suvislo.

Sige (siđe) nalazim i u zaseoku Šišini (vjerojatno ih ima i u ostalim mjestima na "jugo"). Na jednoj nastambi oveća je kamena ploča od domaćeg kamena. Od stanovnika zaseoka dobio sam odgovor da taj naziv dolazi kao varijacija riječi "sika", "siga" ili "siđa" ali da taj naziv koriste i za kamen na kojem je sjedio čoban dok bi muzao ovce. "Imaš jednu "sigu" ovdi iza brda di su naši stani. Na nju bi sili i muzli ovce...". Na siđi poput na našoj siciji, mještani bi znali siditi pridkućon i u slobodnom vremenu i razgovarati. Naziv siđa, siga ili sika tražio bi mnogo vremena za obrazlaganje pošto ni sami etimolozi nisu suglasni oko ishodišta. Jezik je postojao i prije dolaska rimljana i latinsko-italskog. Zasigurno su narodi koji su tu živjeli ili dolazili, a nisu iz te "elitne" provenijencije, imali svoje nazive koje i danas možemo prepoznati. 

Ne sekira me ta igra riječi, ostavimo je stručnjacima... ili Perunu kome je sikira jedan od atributa u svrsi odsijecanja zmijske glave koja je ukrala sunčevu svjetlost ili možda čvora kojim je Gordije privezao jaram uz rudo svojih kola. Uskoro će se ionako smračiti. Put nas vodi ka mjesnom groblju i crkve sv. Ante zaštitnika mjesta, sveca kojeg su štovali do te mjere da su stariji znali reći: "Isuse, moli svetog Antu da nam pomogne"!

Kamen je vjerni čovjekov pratitelj, nijemi svjedok vremena od rođenja do smrti. Posjet groblju slika je odnosa prema kultu mrtvih, mjesto je to gdje se dodiruju frekvencije nejasnih relacija. Tim prostorom u tišini šapuću minula pokoljenja. Na nama je da ih poslušamo...

"Znaš, ovdi na crikvi ispod zvonika (preslice) bila ti je jedna ploča sa natpisom na glagoljici. Nju ti je negdi početkom devedesetih, odni u muzej (AMZD) Ivo Oštarić sa judima iz muzeja". 

Prema informacijama koje sam naknadno dobio druga osoba u društvu Ive Oštarića bio je S. Gluščević. Ploča je bila skinuta sa pročelja prilikom rekonstrukcije crkve. Nakon toga odnesena je u Zadrski muzej a ploču je preuzeo tadašnji ravnatelj muzeja Smiljan Gluščević.

"Više godišć provali smo doć do te ploče ali nikoga ni briga... izgubila se", "Barem da imamo tu ploču pa da turisti dođu viti našu starinu". Barba Ivine riječi izgovorene prisutnom tugom dotiče me u srce tjeskobe. Ne, ne mogu ostati ravnodušnim i obećavam barba Ivi da ću potegnuti inicijativu da se ploča nađe i vrati župnoj crkvi Gorice. (Dio dokumentacije u prilogu).

U potrazi za pločom pokušao sam doći do informacija. Posao nije bio lagan, mnogo toga je vrijeme izbrisalo. Nema više ni fotografije na kojoj je bila, preostala su uglavnom sjećanja. Krenuo sam od imena koje mi je barba Ive spomenuo. Kontaktirao sam profesora (magistra) Ivu Oštarića koji je, po navodu barba Ive Škode bio jedan od sudionika kada se ta ploča odnijela. Zanimljivo da tu povijesnu ploču na glagoljici isti nije prepoznao kao imalo vrijednu zapisa. Ne nalazimo je spomenutu u bogatim izdanjima poput "Arheološke karte otoka Paga" kao ni "Toponimiji otoka Paga" ali niti spomenutu u raznim znanstvenim djelima koje obuhvaćaju glagoljaške natpise i sl. na otoku Pagu. Prema sjećanju I. Oštarića. u našem telefonskom razgovoru, opisuje ju kao kamenu ploču omanjih dimenzija sa 3-5 slova na glagoljici. U kontaktu sa gospodinom Jakovom Vučićem, sadašnjim ravnateljem AMZD i njegovim kustosima imam jako lijepa iskustva. Gospodin Jakov izrazio je želju za pomoć oko nalaženja ploče. Prepreka je bila ta što se ona nalazila u velikom broju neevidentiranih ploča bez arheološkog konteksta. U tom trenutku misija pronalaženja izgledala je nemoguća s obzirom na to da sam nastavio potragu tek nakon oporavka početkom 2021. Bio je to vremenski odmak od skoro tridesetak godina. Jedno predvečerje kojem caruje suton pun mistične energije dovelo me natrag u Goricu. Informacija o tome da su Martina Maričević i njen pokojni muž povratnici iz Amerike - ponukalo me na promišljanje koje sam iznio teti Martini da pogleda stare VHS kazete. Vjerojatno je negdje ispred crkve možda snimljeno kakvo vjenčanje ili krštenje. Sutradan ujutro, gle čuda, teta Martina mi šalje mobitelom slikan ekran TV-a na kome se jasno vidi "izgubljena" ploča. To je bilo od velikog značaja za nastavak. Uslijedio je ponovni kontakt sa Jakovom Vučićem koji ju je na koncu i pronašao u gomili ploča na čemu sam mu neizmjerno zahvalan. Ploča je konačno nađena, vraćena je župi Pag i danas (13. lipnja 2021.) na Antonju biti će postavljena u crkvi sv. Ante (padovanskog). 



Naizgled mala ploča nosi na sebi malu ali vrijednu informaciju o životu naših predaka i komadić je puno većeg povijesnog mozaika. Na Vama je izbor osjećate li i vi potrebu za "afitancu" ili poštovanje, danak prema najmu ovih prostora. Moja afitanca je ispunjena, moja duša mirno i slobodno sniva dok ju nosi blagi istočnjak vrletima otočnoga kamenjara... 


Radivoj u spomen svom didu Anti, Pastorčić. 























Post festum

Skončala je moja izložba fotografija na temu Čipke grada Paga - BIJELA NIT - STVARA MIT. Htio bih se zahvaliti svima koji su mi ukazali potporu u realizaciji iste. Zahvala i onima koji su joj nazočili kao i onima koji nisu. Dok je "domaćima" interes pobuđen u konstatacijama "ova je umrla", "ova je još uvijek živa", "ova ti je od onoga", itd. Veseli me interes gostiju za čipku, našu povijest i kulturu.

Malo sam problema imao objasniti nekim strancima kako to da je jedini "spomenik na pijaci" poprsje Bartolu Kašiću a pijaca se naziva "TRG PETRA KREŠIMIRA IV"... no uz malo "driblanja" uspio sam riješiti tu nebulozu.
 
Niti vremena neumoljivo ostavljaju sjećanja na putu konca. Život se i dalje šije bijelom niti, ljepotom djela se kiti, djelić mita lipo je biti... Hvala Vam.




BIJELA NIT STVARA MIT | Radivoj Pastorčić