URAR - Popravljam vrijeme
U jednom gradu, stisnutom između brda i zaborava, postojao je dućan koji nitko nije posjećivao. Iznad vrata, na dotrajaloj, hrđavoj ploči, stajao je natpis koji su odrasli smatrali ludim, a djeca zagonetnim… „URAR - Popravljam vrijeme.”
Godinama su ljudi prolazili pokraj tog izloga, bacajući letimičan pogled na svoje satove. Bili su sretni. Gledali su kako kazaljke jure naprijed, s deset na jedanaest, iz ponedjeljka u utorak, iz jedne godine u drugu. Svaki otkucaj bio je novi broj, veći od prethodnog. Imali su osjećaj da nešto skupljaju, kao da zbrajaju dane poput zlatnika u duboku vreću. Vjerovali su da rastu jer brojke rastu.
A onda je jednog jutra, bez najave, urar odlučio popraviti vrijeme.
Kazaljke su se zatresle, zastale na djelić sekunde, a onda krenule unatrag.
U gradu je najprije nastao muk. Ljudi su stajali skamenjeni na ulicama, zureći u svoje satove. Čovjek koji je upravo ušao u ured, gledajući kako mu kazaljka klizi s devet prema osam, osjetio je kako ga prožima ledeni znoj. Do jučer je mislio da ima cijeli dan pred sobom. Danas je vidio kako mu taj dan klizi kroz prste.
To nije bila zbunjenost. Bio je to strah.
Dok su kazaljke išle naprijed, ljudi su se osjećali bogatima. Ali onog trenutka kad je vrijeme krenulo unatrag, maska je pala. Ostala je istina koju su cijeli život izbjegavali… vrijeme nije nešto što dolazi. Vrijeme je ono što odlazi!
Grad je postao mjesto tihog, neumoljivog odbrojavanja. Vrijeme više nije bila cesta koja se proteže u beskraj, nego pijesak koji curi. Odrasli su stajali pred izlozima i gledali kako im minute nestaju, kako se smanjuje ono što su do jučer uzimali zdravo za gotovo.
U tom općem ludilu, jedna je djevojčica, jedina koja nije gledala u svoj sat, tiho otvorila vrata urarske radnje.
Unutra je zrak bio težak, ispunjen mirisom ulja i starog metala. Zidovi su bili prekriveni satovima koji su svi išli unatrag. Za stolom je sjedio stari urar. Ruke su mu bile crne od zupčanika, a lice izbrazdano borama kao da su mu sve godine ovog svijeta prešle preko čela. Nije podizao pogled.
„Zašto si to učinio?” upitala je djevojčica, glasom koji je bio jedina mirna stvar u tom gradu.
Urar je napokon podigao glavu. Oči su mu bile gorke, ali bistre.
„Ljudi vole satove jer ih satovi oduvijek lažu”, rekao je hrapavo. „Dok kazaljke idu naprijed, vjeruju da dobivaju. Mislili su da im se život povećava jer se brojke povećavaju.” Zastao je, pa tiše dodao: „Vrijeme se ne zbraja.”
„Okrenuo sam ih da napokon vide. Dok god kazaljka ide naprijed, ne osjećaš kako vrijeme ističe. Tek kad vidiš da ga je sve manje, svaka sekunda prestaje biti broj.”
Djevojčica je gledala u zid prepun satova koji su odbrojavali prema nečemu što se nije moglo imenovati.
„Ali ti im ne popravljaš vrijeme”, rekla je polako. „Ti si im oduzeo mir.”
Urar je na trenutak zašutio, pa se blago nasmiješio, više umorno nego pobjednički.
„Možda”, rekao je. „Ali možda mir koji počiva na zabludi i nije nešto što vrijedi čuvati. Ako sad počnu gledati jedni druge, a ne samo brojke… možda će shvatiti.”
Djevojčica nije ništa rekla.
Izašla je na trg. Ljudi su i dalje stajali zarobljeni u pogledu na satove koji su im pokazivali koliko im je još ostalo. Netko je plakao. Netko se smijao bez razloga…
Ona je mirno otišla kući, popela se na stolicu i skinula veliki sat sa zida. Nije ga spremila zato što se bojala. Spremila ga je jer je shvatila da tko mjeri vrijeme, samo gleda kako ga gubi.
Te večeri, dok su kazaljke u gradu i dalje išle unatrag, ona više nije gledala brojke. Slušala je glasove, gledala lica, zadržavala se u trenucima koji nisu imali oznaku.
Ona je mirno otišla kući, popela se na stolicu i skinula veliki sat sa zida. Nije ga spremila zato što se bojala. Spremila ga je jer je shvatila da tko mjeri vrijeme, samo gleda kako ga gubi.
Te večeri, dok su kazaljke u gradu i dalje išle unatrag, ona više nije gledala brojke. Slušala je glasove, gledala lica, zadržavala se u trenucima koji nisu imali oznaku.
I možda se u mehanizmu svijeta ništa nije promijenilo.
Ali u onima koji su te noći prestali gledati u kazaljke i prvi put uistinu pogledali jedni druge, nešto se počelo popravljati.
Iznad vrata stare radnje natpis je i dalje stajao, kao da se ništa nije promijenilo…
„URAR - Popravljam vrijeme.”
Radivoj Pastorčić djeci i unucima, 23. travnja 2026.




