Priče za djecu i dorasle URAR

U gradu stisnutom između brda i zaborava stajala je mala radnja koju nitko nije posjećivao. Iznad vrata visjela je zahrđala ploča s natpisom:
URAR Popravljam vrijeme.

Ljudi su prolazili pokraj nje ne zastajući. Pogledi su im klizili na satove. Na tornjevima, iznad izloga, na rukama. Kazaljke su išle naprijed, mirno i pouzdano. Grad je disao u tom ritmu.

Jednog jutra kazaljke su zastale.

Gotovo neprimjetno, kao kad netko zadrži dah, i zatim krenule unatrag.
U početku nitko nije govorio. Samo su stajali i gledali. Na trgovima, u uredima, na raskrižjima. Minuta se povlačila preko brojčanika, brišući trag koji je maloprije ostavila.
Neki su podigli ruke, kao da će ih zaustaviti. Drugi su okretali satove prema svjetlu, tražeći kvar.

Grad je šutio, ali nije bio miran.

Vrata radnje tog su se jutra prvi put otvorila.
Djevojčica je ušla bez žurbe. Zrak je unutra bio gust, mirisao je na ulje i staro željezo. Satovi su prekrivali zidove, stolove, police. Svi su kretali unatrag, svaki u svom ritmu.

Urar je sjedio za stolom. Nije podigao pogled dok nije progovorila.
„Zašto?”
Ruke su mu bile tamne od rada. Podigao je oči, kratko, kao da mjeri koliko treba reći.
„Da vide”, odgovorio je...

Djevojčica je pogledala oko sebe. Otkucaji nisu bili usklađeni. Neki su bili brzi, drugi jedva čujni.
„Što?”
Urar je prislonio jedan mali mehanizam bliže svjetlu. Zupčanici su se okretali tiho, uredno, prema natrag.
„Ono što prolazi...”

Nije više ništa dodao.

Djevojčica je stajala još trenutak. Zatim je izašla.

Na trgu su ljudi i dalje gledali u satove. Lica su im bila napeta, kao da pokušavaju zadržati nešto što se već briše. Netko je nervozno koračao u krug. Netko se smijao, kratko i bez glasa. Većina je samo stajala.

Ona je prošla pokraj njih bez riječi.

Kod kuće je uzela stolicu, popela se i skinula sat sa zida. Kazaljke su i dalje klizile unatrag. Spustila ga je u ladicu i zatvorila.
U sobi je ostala tišina. Kasnije, dok je grad još brojio ono što se smanjuje, ona je sjedila i slušala

Iznad vrata radnje natpis je ostao isti. Hrđa je otpala, ali slova su ostala.

URAR Popravljam vrijeme.

Radivoj Pastorčić djeci i unucima, 23. travnja 2026.

ŠOK U ARHIVU: EKSKLUZIVNO DONOSIMO FOTOGRAFIJU PRONAĐENE ZLATNE BULE!

PAG - Dok su djelatnici paškog arhiva 30. ožujka pokušavali napraviti reda u pretrpanim ormarima ne bi li pronašli mjesta za nove spise, dogodilo se pravo čudo. Iza hrpe starih ovrha i jednog prašnjavog projekta kanala, pronađen je originalni dokument Bele IV. iz 1244. godine!

I ne samo to, stručnjaci su potvrdili: Pečat nije od voska ni olova nego od čistog, 24-karatnog zlata!
Ovim pronalaskom paški su gradski novinari napokon dobili veliku satisfakciju i potvrdu svog rada. Naime, godinama su gradski novinari tvrdili da se radi o "Zlatnoj buli" a ne o bilo kakvom pečatu na izdanoj privilegiji zbog čega su često bili meta kritika neupućenih krugova. Njihov istraživački nos za pravdu (i zlato) još jednom se pokazao nepogrešivim.

Ovime je Pag i službeno "izbacio" Zagreb s trona jedinog posjednika Zlatne bule!

Međutim, pravi "hladan tuš" za gradsku upravu stigao je s dekodiranjem datuma. Na dnu dokumenta stoji: 1. travnja 1244. čime je proslava dana grada Paga 30. ožujka dovedena u pitanje.

#Pag #ZlatnaBula #BelaIV #NovinariSuZnali #PovijestPaga #PrviTravnja #Senzacija

Priče za djecu i dorasle - Kap za Pag

 

Kap za Pag

Jednog suhog i vrućeg ljeta iznad grada Pag zapuhala je jaka bura. U kamenjaru iznad suhozida planula je vatra. Plamen je brzo zahvaćao suhu travu i grmlje, a dim se dizao visoko iznad starog grada i zvonika crkve.
Ptice su se uznemireno digle u zrak. Galebovi su kružili iznad mora i govorili:
„Vatra je prevelika. Ne može se tu ništa.”
Na žicama uz cestu sjedile su druge ptice i samo promatrale kako plamen polako guta kamenjar.

Samo je jedna mala lastavica poletjela prema moru. Spustila se do površine, zagrabila kap vode u svoj mali kljun i odletjela prema vatri. Ispustila je kap na plamen.
Zatim se opet vratila prema moru.
Pa opet.
Pa opet.

Jedan galeb joj je dobacio:
„Što to radiš? Zar ne vidiš kolika je vatra? Tvoja kap ne znači ništa.”

Lastavica je na trenutak sletjela na stari suhozid da se odmori i mirno odgovorila:
„Možda je moja kap mala. Ali ovo je moj dom.”

I ponovno je poletjela prema moru.
Letjela je tako cijelo vrijeme između mora i vatre. Kad je sunce počelo tonuti iza otoka Paga, umorna se vratila među ostale ptice.

Promatrali su iscrpljenu Lastavicu i progunđale:
„Vidiš da je bilo uzalud.”

Mala lastavica pogledala je prema spaljenom kamenjaru, pa prema moru a zatim je rekla:

„Možda moja kap nije bila dovoljna.
Ali da smo svi počeli nositi vodu na vrijeme, možda bismo spasili naš dom.”

Radivoj Pastorčić

Ova priča postoji u mnogim kulturama svijeta i prenosi se u različitim oblicima. Jedan od najstarijih poznatih motiva dolazi iz budističkih Jataka Tales, drevnih poučnih priča starih više od dvije tisuće godina, u kojima mala ptica pokušava ugasiti šumski požar noseći vodu u kljunu.
U novije vrijeme najpoznatija je verzija o kolibriću koji, dok šuma gori, nosi kapljice vode i govori: „Ja činim svoj dio.” Tu je priču u svijetu posebno popularizirala kenijska nobelovka Wangari Maathai.
U Europi, pa tako i u Hrvatskoj, slične verzije često se pojavljuju u zbirkama kratkih poučnih priča, primjerice u knjigama talijanskog salezijanca i pisca Bruno Ferrero, koji prikuplja i prepričava legende i parabole iz različitih kultura.
Bez obzira na varijacije u likovima i završetku, poruka priče ostaje ista: i najmanji doprinos može biti važan, a zajednički problemi mogu se riješiti samo ako svatko učini svoj dio.

Samo što nije...

Žalosno je gledati ruševno zdanje Franjevačkog samostana nadograđenog uz crkvu Svete Marije u Starom gradu. Prostor je to vjere i nade, ali i vječnog počivališta mnogih starih Pažana. Tu se u tišini stapaju prolaznost i vječnost, prostor je to posebnog unutarnjeg doživljaja koji teško mogu jasno odrediti. Najčešće ipak prevlada tuga pobuđena onim što vidim, a nada uzmakne pred tim dojmom i skrije se u najdublje predjele duše.Da, često pomislim... koliko se hvalimo tradicijom i poviješću, a koliko su nam duše zapravo nalik ovom zapuštenom zdanju na temeljima naših predaka.
Novo doba nosi neke nove prioritete i ulaganja u beznačajne kvazi spomenike, poput "sunčanog sata" na osami neke punte, valjda sa svrhom da se prolaznicima ukaže kako je vrijeme ono što nemamo... A vrijeme istječe i našoj baštini.
Iznad ulaza u samostan u Starom gradu još uvijek stoji ploča - epigrafski spomenik - posveta paškom plemiću Juraju Diškoviću. On je o svom trošku, a ne iz proračuna komune, dao izgraditi 1589. godine to, vjerujem tada, velebno zdanje za "malu braću". Odmah iznad ploče nalazi se i heraldički reljef plemićke obitelji Dišković (iz obitelji Dišković Farlati spominje splitskog nadbiskupa Petra Diškovića).
I dok konzervatori šalju dopise Gradu, ova dva vrijedna povijesna kamena svjedoka samo što se ne uruše... dok sunce obasjava sat na punti Škamica koji će pokazivati i ljetno i zimsko vrijeme i biti moreplovcima orijentir čini se da nam orijentacija izmiče iz vida.