Marko?

Jeste li se ikada zapitali ki je Marko?
U većini krajeva pokladna lutka ima poopćena imena, nazive poput Pust, Krnevo, Mesopust i sl. ona u Pagu ima osobno ime a to je Marko. Našao sam zanimljiv podatak da „Marka“ spaljuju i u djelu južne Hercegovine u dolini rijeke Neretve: Čapljina, Metković, Ljubuški, Neum, Opuzen, Komin, Čeljevo. U jednom povijesnom razdoblju taj prostor nazivao je naziv "Paganija".
Pretpostavlja se da je ime „Marko“ poteklo od Svetog Marka zaštitnika Venecije. Pa je tako Marko prikriveno simbolizirao Veneciju kojoj je puk na ovaj način pokazivao otpor, društvenu odnosno političku kritiku. To bi značilo da je Paški „Marko“ a samim time i karneval kao svetkovina starija od 1797. (godina propasti Venecije) jer je tada to imalo smisla. Ako je to točno onda su naši pučani očito bili poprilično smjeli heretici, kako to da su crkva (inkvizicija) i Venecija dozvolili da se pali personifikacija sveca zaštitnika. Ovo je objašnjenje koje nude etnolozi i folkloristi. Možda bi ipak trebalo razmotriti mogućnost i dovesti "Marka" u našu bližu povijest koju mnogi "zaobilaze". Pag i Venecija imaju svoj povijesni odnos koji nije završio 1797. Simboli Venecije krilati mletački lav svetog Marka (krilati lav sv. Marka, stoljećima je simbolizirao ne samo tog evanđelistu, nego i grad Veneciju te Mletačku Republiku). Kao obilježje "Talijanizacije" naših krajeva početkom prošlog stoljeća mletački lavovi dolaze pod udar zbog međunarodnih političkih zbivanja. U nekoliko primjera sa starih fotografija Paga koje datiraju s početka prošlog stoljeća, jasno se vide mletački lavovi (pročelje zborne crkve, magazini soli, pročelje na vratima Kneževa dvora) kojih danas nema. Potražio sam mogući povijesni uzrok i događaj koji je mogao prethoditi micanju navedenih simbola i našao slijedeće:
Godine 1932., Kraljevina Jugoslavija dolazi na rub rata sa Italijom. 1. prosinca 1932. dogodio se trogirski incident, tada su pripadnici Sokola Kraljevine Jugoslavije u Trogiru uništili ili teško oštetili čak osam starih mletačkih lavova. Taj je događaj imao znatan odjek u tadašnjoj hrvatskoj/jugoslavenskoj i talijanskoj javnosti, a bio je jedan u nizu incidenata koji su tijekom 1932. godine jugoslavensko-talijanske odnose doveli na rub izbijanja ratnog sukoba. (Mario Jareb, 2007). Vjerojatno je sličnih slučajeva bilo i kasnije među kojima se navodi početak prosinca 1944. godine.
Vrijeme je povratka u stvarnost. Maske se skidaju, zabavi i opijanju s „pokrićem“ došao je kraj, slijedi bolno otrežnjenje. Posljednji čin karnevala prepun je snažne simbolike. Do posljednjeg „sudnjeg“ dana vjerojatno nitko ni ne pita i ne pomišlja na „Marka“. On se pojavljuje tu, na kraju puta.
U Pagu Marka se spaljuje na "Cistu sridu" ili Pepelnicu, Pepelnica je kršćanski blagdan, početak korizmenog vremena. To je dan pokore, razmišljanja, nemrsa i posta. "Memento homo, quia pulvis es, et in pulverem reverteris". Ime Pepelnica dolazi od pepela kojim se obilježavalo čelo vjernika (križem), što je bio način žalovanja zbog smrti Isusove. Mi tog dana spaljujemo "Marka" pretvaramo ga u pepeo i za njime žalimo. Postavlja se pitanje čijim se to mi "pepelom" posipamo?
Karneval vuče svoje porijeklo iz drevnih magijskih (poganskih) obreda ma koliko to nekima bilo „čudno“ i dalje ima svoj utjecaj. U magijskom obredu spaljuje se simbol zla. Magijsko poimanje vremena je cikličko za razliku od kršćanskog linearnog poimanja. Ciklus je potrebno zatvoriti osudom i spaljivanjem zla iz čijeg pepela nastaje novi životni ciklus.
Vremenom se pojavilo ruganje (ismijavanje) onoga tko je simbolično izabran da sa svojom svitom preuzme vlast - „ključeve grada“. Često to nije bila slamnata lutka već živa osoba skromnijih sposobnosti kojoj to mjesto u svakodnevnom životu nikako ne bi moglo pripasti. Sudilo mu se u namještenom procesu s predvidivim krajem. Pod raznim utjecajima vremenom se običaji mijenjaju pod uvjetom da ih narod prihvati.
Danas je u Pagu taj običaj, obred, dobio novu dimenziju. Marko je do zadnjeg daha dio „kumpanije“, kumpanji ga nose „okolo“ kako bi na njegov račun popili još pokoju „putnu“ za kraj. Ono što je nekada bilo suđenje vjerojatno pod utjecajem gubitka vjere u „pravnu državu“ i „pravdu na ovom svitu“ postaje oporuka. Oporuka... da OPORUKA!!! 
Oporuka koja se čita javno, jasno i glasno na pijaci a obilježava ju prikriveno izrugivanje sa svim promašajima zajednice i vlasti u proteklom periodu! To znači da naš paški karneval nema kraja!
On nije zatvoren ciklus koji bi služio novom početku već oporukom postaje ostavština. Marko se spaljuje ali s njim nisu skončale i naše nedaće već se „oporukom“ simbolički prenose i na ostali dio godine kojim Marko ne vlada. Ima li ova simbolika svoju težinu prosudite sami.
Kad zavlada tišina koja prethodi pucketanju zapaljene „kavše“ osjeti se neka čudna pomalo zbunjujuća napetost, neizvjesnost i tuga, kao da u zraku lebdi pitanje... koga mi to užigjemo?