Nisam neki ljubtelj paških pučkih napjeva ali tradiciju poštujem. Tradiciju tvore djelići mozaika prošlosti koje je zajednica iznjedrila kao vrijedna dostignuća. Tradicija ne pripada pojedincu, osobno mene se ne tiče, ja ju nisam proživio a ona je ipak tu, ima svoju vrijednost u narodu i traje. Nisam od onih kojima sve završava sa „to je tako“ već pokušavam postavljati pitanja (tko, što, gdje, kada, zašto i kako) i naći odgovore. Kada sam prvi puta čuo karnevalsake pučke napjeve zasmetao mi je „istočnjački“ prizvuk stihova poput „Ajd idemo da zapijevamo“, spominjanje Konstantina, Budima, penđera i sl. Bio sam uvjerenja da to nije izvorno „Paški“ već da je nastalo pod utjecajem „Istoka“ za vrijeme bivše kraljevine. Živio sam u tom uvjerenju do nedavno... Zanimajući se za ovu temu pročitao sam trenutno jedinu relevantnu knjižicu Jure Maržića Smamjaka – „Zbornik starih paških napjeva“ u kojoj je notirano 211 napjeva. Čitajući autorov pogovor naišao sam na podatak kako postoje neki povjesni izvori koji potječu čak iz „Starog grada“ starosti preko 600 godina. Navedeno je kako paškim pučkim napjevima slične neke pjesme iz Istre, sa otoka Krka i Murtera. Osim ovih površnih podataka autor se nije bavio njihovim nastankom. Napuštam „Zbornik“ koji je vrijedan namjere da se napjevi zapišu i time sačuvaju za buduća pokoljenja jer kako kaže: „riječi lete a ono što je zapisano ostaje“... no nažalost u njemu nisam našao zadovoljavajuće odgovore pa sam odlučio poslužiti se internetom. Zanimajući se za ovu temu došao sam do nekih saznanja:
Pagu grade, naša mila diko,
U teb ima svega preveliko.
Sira, vina a i janjetine,
Da bi bilo za duge godine.
Možemo vidjeti da se u stihovima paških pučkih napjeva (i lirskim i epskim) najčešće radi o epskom desetercu (stanka na četvrtom slogu) što je i najstariji stih Hrvatske usmene književnosti. Njime su obično kazivane epske junačke pjesme (poput Hasanaginice). Vrijeme nastanka starih paških pučkih napjeva nije poznato pa su se tu pored ostalih (nespomenutih) našle i autorove pjesme novijeg datuma.
Karnevalski napjevi drugačiji su, „čudnog“ stiha-osmerca/deveterca zbog dodanog uzvika „Oj“.
Ako nisi znao dosad,
ako nisi, oj znao dosad.
Stanovito znat ćeš odsad,
stanovito, oj znat ćeš odsad.
Uzvik „oj“ karakterističan je za „ojkanje“ podvrstu Gange. Ganga je izvornam najstarija etnoglazbena forma našega glazbenog izražaja nastala na području južne Hercegovine a obilježava ju epski deseterac. Sličan primjer „ojkanja“ nalazimo u Ličkim rozgalicama koje su spoj ojkanja dalmatinskog zaleđa i panonskog pjevanja na bas (Oj livado rosna travo...)
Karnevalski pučki napjevi sadrže i one meni u početku upitne riječi koje su mi bile povod za ovu temu. Radi se o stihovima:
Car Konstantin di se rodi,
Car Konstantin oj di se rodi.
U Budimu bijelome.
U kraljevstvu oj slavenskome.
S namjerom da nešto više doznam o caru Konstantinu i njegovor rođenju upisujem u pretraživač pojam „Car Konstantin di se rodi“ i dolazim do iznenađujućeg... kako znakovito... „AKO NISI ZNAO DO SAD“. Od sad ću znati da su to stihovi pjesme „Jeleni Križarici“ fra. Andrije Kačića Miošića!!!!
Jelini Križarici (fra. Andrija Kačić Miošič)
Ako nisi znao do sad,
Car Konstantin gdi se rodi,
Stanovito znat' ćeš od sad,
Da s' u Nišu ovo zgodi.
U kraljestvu slovinskomu,
Blizu Bosne od istoka,
Bog darova puku svomu
Vladaoca privisoka.
Otac mu se Kloro zvaše,
Cesar rimski plemeniti.
Od Klaudia izlazaše
Takvi vitez hrabreniti.
Dalmatina Ilirika,
I rimskoga još cesara.
Koji biše čast i dika
Slavnog' puka srića stara.
A Jelina Križanca,
Konstantina majka biše.
Od Rimljanah cesarica.
Zlatno pero kako piše.
Pjesma je poprilično duga pa ovdije donosim onaj dio u kojem se mogu naći nekoliko spomenutih paških pučkih napjeva.
Pjesma je dio pučko-prosvjetiteljskog epa fra. Andrije Kačića Miošića (1704 - 1760) “Razgovor ugodni naroda slovinskoga” djela koje je bitno obilježilo književnu kulturu postavši u drugoj polovici XVIII. stoljeća u svim područjima hrvatskih zemalja neobično popularno. Kačićeva pjesmarica zbornik je epskih deseteračkih pjesama i proznih kroničkih izvješća u kojima se pripovijedaju i opjevavaju različiti povijesni događaji, ponajprije bitke protiv Turaka, na području južnoslavenskih zemalja. Kačićevo djelo uvelike se razlikovalo od dotadašnjih trendova te je kako autor navodi pisano za neobrazovane, seljake i pastire, koji ne znaju latinski što je uvelike obilježilo hrvatsku pučku kulturu.
Moram se osvrnuti na kako autor Zbornika starih paških napjeva naziva ljubavne pjesme „Mantinjude“. Zapisana je samo jedna pjesma koja po sadržju i nije baš ljubavna...
Ajd idemo da zapijevamo, ajd idemo.
Jer odavno zapijevali nismo, jer odavno.
A sad ćemo, vira ti je moja, a sad ćemo.
Vira moja i po Bogu brate, vira ti je moja...
Već nakon prvog čitanja riječi Mantinjuda vjerovao sam da se radi o tiskarskoj grešci, poznate su mi Mantinjade (tal. mattinata: jutarnja pjesma) koje su učestale u našim krajevima ali za Mantinjude nisam čuo. Riječ Mantinjuda ponavlja se na nekoliko mjesta pa otpada mogućnost da se radi o tiskarskoj grešci... Nije moje područje pa koristim google... nalazim jedino dva odgovora i to sa paških stranica basnasbriga.hr i paskikarneval.webs.com... mislim se, to je to baš nas briga mi imamo Mantinjude!!!
Daj ne budi zlocest, ca ima veze jedno slovo gori doli... sve isto...
Vidi vraga koliko zapisana riječ ima težinu. Naziv postoji u knjizi o paškim pučkim napjevima prihvaćen TO JE TAKO i amen. Kao relevantan podatak u koji nitko ne sumnja prenosi se dalje i postaje TRADICIONALAN!!!!!
A sad ono najgore... Kako to da se naziv „Mantinjuda“ uzima kao naziv za ljubavne pjesme starih paških pučkih napjeva kojeg je gospodin Maržić upotrijebio u svojoj knjizi nastaloj 2006 godine kad je 364 godina prije nastala pomalo zaboravljene knjige pjesama (1575-1652) koja da tragedija bude veća nosi naziv: „Mantinjade, to jest pisni ljubvene za pivat, u gusle svojem divojkam“!!!! (Tiskane u Veneciji 1647 kao i još jedna njegova knjiga ljubavnih pjesama „Sloge ljubvene“). Upravo ova knjiga ljubavnih pjesama pažanina Ivana Mršića (za kojeg M.L. Ruić kaže da je hrvatski Petrarca, "Petrarca Illirico) mogla je poslužiti autoru kao dokaz starosti a možda i originalnosti paških pučkih napjeva ili Mantinjada.
Kako tužno je reći „riječi lete a ono što je zapisano ostaje“... volio bi da je zapisano 1647. ostalo, ne samo iz poštovanja prema Ivanu Mršiću kojeg je kao i mnoge koje je ovaj “grad” odavno zaboravio, već i zbog toga što će kad tad netko “pismen” doći do podatka iz knjige Nikole Kustića - Cakavski govor Grada Paga i pod riječju Mantinjuda za razliku od Mantinjada naći: Mantinjuda - tal. mantinuta. milosnica, ljubavnica, metresa... i objašnjenje iste… da bi uvatila muža kako gre kod mantinjude, prosula je po njenim škalamin prašinu od japna.
Evo i jedan moj mali prilog paškim pučkim napjevima:
Pagu grade u što se pretvori
Kad do crikve došli su ti tori
Kad bi trava na pijaci rasla
Naša ovca i po njoj bi pasla
...u nadi da neće postati tradicionalan :)
