Arahna

Vrućina je uzela maha, siše na slamku ono malo voje. U jeku toplotnog vala približava nam se i Prvi međunarodni festival čipke u Pagu. Događaj je to koji svakako treba dostojanstveno popratit. Naravno niš ne more proć bez karnevala pa izgleda kako su se te dvi tradicije skladno uklopile davajuć potpunu sliku svekolikog bogatstva našega grada… napuštam ovaj slijed misli.
Siti sam se da sam ne tako davno ispravlja neke podatke na najvećoj internet enciklopediji Wikipediji. Izvor je to zanimljivih podataka pa sam se poša prisjetiti:
Specifičnost paške čipke je u tome što se smatra da je njezin korijen u Mikeni i da je se zadržala u gradu Pagu od davnine jer prvi zapisi o paškoj čipki potječu iz 15. stoljeća kada se spominje samostan sestara benediktinki, također izrazita osobina paške čipke je da prije nisu postojale šablone ili nacrti za izradu već se način izrade te njihov uzorak prenosio sa koljena na koljeno, sa majki na kćeri usmenom predajom i praktičnim radom.
Vidi zanimljivo… pa ima elemenata pojma MIT. Mit prvenstveno nastaje na područjima gdje se kulturna tradicija prenosi sa koljena na koljeno, putem usmene predaje. Mit predstavlja priče nastale u raznim kulturnim područjima širom svijeta koje govore o porijeklu i nastanku čovjeka, naroda, i drugih živih bića, te bogova i heroja kulture, kao i nastanka civilizacije i cjelokupnog svemira…

 Mit „Arahna“ govori o vještini tkanja, rukotvorinama žena onog doba:

Princeza Arahna iz Lidije (Jedna od verzija pojavljuje se u "Metamorfozama" rimskog pjesnika Ovidija) bila je tako vješta u tkanju da se ni sama Atena nije mogla mjeriti s njom. Arahna se hvalila svojom vještinom, a Atena ju je posjetila prerušena kao starica i rekla joj da se ispriča zbog svoje oholosti. Arahna to nije učinila - izazvala je Atenu na natjecanje. Atena je satkala prizor sukoba Posejdona s Atenjanima, a Arahna je satkala prizor u kojem je ismijavala Zeusa i sve njegove ljubavnice. Atena je bila bijesna zbog njezine vještine i izbora teme (Atena je Zeusova miljenica). Premda natjecanje nikad nije odlučeno, Atena je dugo i pažljivo promatrala tkaninu ne bi li našla grešku. No nije je našla, stoga ona, puna osvetničke mržnje, iskida pokrivač, a Arahnu pretvori u pauka - insekta kojeg je najviše mrzila, osudivši ga da vječno tka svilu da bi uhvatio hranu.Unatoč istinoljubivoj i pravednoj naravi, Atena je samo jedanput kaznila iz osjećaja ljubomore. To govori da je i ona imala svoje slabosti.

Mantra

Put u toplije krajeve nanio je Jonathan Livingston u prekrasnu pašku valu. Ondje je naišao na jato domorodačkih galebova koji su vidno deprimirani i bezvoljni, besciljno plutali na mirnom moru. Ugledavši ga poceli su glasno grintati i jadikovati. Tužili su se na nemoć da se išta promini kako bi im život poče bit dostojan te riči. Jonathan odluči pomoći nesretnom jatu. Vjerovao je kako je priča o njegovom životu a opisana u poznatoj knjizi ku i vrapci na granama već cvrkuću ostavila traga i ovdije. Lagano se ljuljuškajuči na valićima Jonathan Livingston mudro je zborio okupljenom jatu prepričavajući im svoj životni put. Pričao im je o visinama, o uzvišenim letovima, o novim područjima, o iskustvima drugih jata. Pričao im je kako je potrebno učiti i napredovati. Priča im je o moralu i etici. Svi su kimali glavama u znak nijemog odobravanja ali se Jonathan nije mogao oteti dojmu da ga niko ne sluša. Pokušavajući ih zainteresirati priča im kako je potrebno suzbiti pohlepu i misliti na budućnost. Pričao im je o održivom razvoju i očuvanju biljnih i životinjskih vrsta. Priča im je o racima, hobotnicama, jatima plave i strne ribe... Odjednom, iznenađen učinkom ovih nekoliko posljednjih riječi pomisli kako ima nade… jato se pokrenulo. Jedan od njih mu je kroz kljun graktanjem dobaci: Drž ti govor al mi moramo nešto itit u kjun jer ćemo krepat… I tako život ide, a jesti se mora. Potaknuti pričom o hrani ogladniše. Šuplja gladna criva davala su dubok, prodoran zvuk njihovim krikovima. Uznemireni vlastitim nesnosnim graktanjem vinuli su se u visine i raspršili. Iz plavih visina okom iskusnih strvinara lijepo su se mogle razabrati netom odložene raznobojne vrećice. Graktanje se pretvorilo u usklike MOJA MOJA MOJA… Uz obrušavanje i slijetanje zabadali bi svoje glave u raznobojne vrećice. Gozba bi počela, brza i laka hrana ubrzo bi zasitila njihove želuce a oni bi se uz ljeno mahanje krilima sjatili na zrcalnom moru perući svoje kljuniće od netom završenog obroka. Predajući se toplini ljetnog sunca lagano bi tuhinjili ponavljajući svoja iskustva složena u mantre: tko prije njemu dvije, ko radi umire od gladi, ki zna zasebe neda drugome, bog je prvo sebi kjun stvori, znam da sve znam… Ponavljali bi mumljajući tiho usvojene mantre i polako tonuli u san.