Tajnovita Golija

Kao i mnogi drugi gradovi mletačke provincije Dalmacije i Pag je imao obavezu opremiti jednu Galiju (ponekad i više njih) za česte ratne potrebe Mlečana, osobio u doba intenzivnijih ratova s Osmanlijama.

Za relativno siromašnu pašku komunu bilo je to veliki materijalni izdatak i obaveza. Izrada mletačkih galija bila je strogo čuvana vojna tajna pa su se takvi brodovi isporučivali iz Arsenala u Veneciji i odvozili s minimalnom posadom u pojedine gradove (komune). Kapetan (Sopracomito) je mogao biti samo pripadnik venecijanskog plemstva (patricijata) ali i prekomorskog (Stato da Mar) plemstva kojeg je priznavala Venecija. Iz paškog plemstva bilo je više Sopracomita kao npr. iz plemićke obitelji Mišolić iz koje je bilo nekoliko zapovjednika galija (o ovoj temi detaljnije ću pisati u jednom od narednih tekstova). Kada je bio u aktivnoj službi, Sopracomito je bio dužan uvijek ostati na brodu i zabranjeno mu je dovoditi svoju obitelj ili čak imati smještaj na kopnu, njegova služba trajala je pet godina. Ostatak posade galije, galioti, sastojao se većinom od slobodnih građana, u našem slučaju paških pučana. Galioti (momčad) su se birali bacanjem kocke. U nedostatku pučana posadu ratnih brodova, veslače i strijelce, sačinjavali su dijelom kažnjenici. Svi oni bili su dobro plaćeni za obavljanje službe. Brodovi su morali biti savršeno održavani, oprema stalno nadomještana modernijom. Zanimljivo je i to da je glavna hrana na brodu bio "Biscotto" kruh pečen dvaput, poput paških "baškotina". U zimskom periodu, kada galije nisu plovile, galijoti su popravljali brodove, izgrađivali luke i utvrde i sl.  Najčešće su se za izviđanje i borbu protiv Uskoka korištena lakša i brža plovila poput Beigantina, Galleota i najčešće Fusta. Radi se o umanjenim verzijama galija dužine od 20 - 35 metara.

Otok Pag na kartografskom prikazu G. Rosaccia, 1606. 

Na karti Otok Pag na kartografskom prikazu G. Rosaccia, 1606. U akvatoriju Paga prikazani su sukobi uskočkih brodica (Scochi) s mletačkim ratnim brodovljem. Iz prikaza se vidi kako su se uskoci suprotstavljali Mlečanima sa malim brodovima na vesla velikih manevarskih mogućnosti, kojima su nerijetko postizali uspješne taktičke rezultate. U paškoj uvali ucrtan je i trgovački brod koji je služio za prijevoz tereta od kojih je najvažniji, poznavajući povijesnu težnju Venecije da preuzme trgovački monopol bila upravo sol.
G. Novak u knjizi "Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljeća" donosi sljedeći navod: "Smatrajući Jadransko more svojim, a isto tako monopol soli na njemu, stadoše Mlečani od 1626. plijeniti one dubrovačke brodove koji su preko Jadrana prevozili sol. Kad je Dubrovnik zbog toga protestirao, saopći mu Venecija otvoreno da ona »ne dozvoljava nikome da se po Jadranskom moru vozi bilo čija sol, osim venecijanske«."
Za monopol nad tim proizvodom od velike važnosti bila je i njegova cijena. Tome u prilog govori i dilema oko lokacije novog grada. Današnji položaj za razliku od, drugog predloženog predjela Košljun odabran je i iz razloga što je time trošak ukrcaja soli na brodove u paškoj uvali bio manji negoli tegljenje soli na mazgama do luke Košljun. Povijesne okolnosti vremenom su se promijenile a Uskoci su postali jedan od glavnih faktora opasnosti plovidbe osobito podvelebitskim kanalom.


Pojava Uskoka na sjevernom Jadranu

Uskoci

Po padu Hercegovine u turske ruke mnogi su kršćani napustili svoj kraj i otišli u Klis kojim je tada zapovijedao hrvatski velikaš Petar Kružić. Te su izbjeglice nazivali "Uskocima". Oni su pojačali posadu Klisa, koji je bio važan ključ za prolaz iz dalmatinskog zaleđa i Bosne na more. Turci su 1537. opsjeli Klis i nakon krvavih bitaka ga i osvojili. Uz mnoge branioce poginuo je i sam Petar Kružić. Oni Uskoci koji nisu poginuli povukli su se u Senj gdje su uzeti u carsku (Habsburšku) službu kao plaćenici. Uskoci su prvenstveno ratovali na kopnu, ali ubrzo spoznaju prednosti pomorskih akcija protiv Turaka te dobavljaju brodove i započinju s prodorima kroz Morlački (Velebitski) kanal i ušće Zrmanje. U svojim su pohodima često prelazili preko mletačkog teritorija, ali Venecija se nije bunila jer je uskočka aktivnost išla na ruku i samim Mlečanima. Nakon Mletačko – turskog mira 1540. godine to se promijenilo. Mlečanima uskočka protuturska aktivnost više nije išla u prilog jer su bili prisiljeni štititi turske brodove, kao i druge koji su prevozili tursku od uskočkih gusarskih napada. Ali i uz mletačku zaštitu napadi su se nastavili te je sultan Sulejman zaprijetio da će poslati svoju flotu da uvede red u Jadranu. Kako bi to spriječili Mlečani su počeli progoniti Uskoke, a 1557. blokiraju i sam Senj. (izvor: Hrvatski povijesni portal). Gusarenje uskoka time ne prestaje već se intenzivira, procjenjuje se da su Uskoci između 1592. i 1609. godine zaposjeli i potopili 250-300 brodova, što je činilo približno desetinu ukupne mletačke flote.
Zbog pljačkanja i ometanja trgovinskih veza od strane Uskoka pod čijom je upravom bio i Karlobag nametala se potreba ophodnje, obranu brodskih konvoja i zaštite trgovačkih ruta za koji su bili korišteni ratni brodovi - galije. Galije su se nakon provedenih pomorskih manevara morale tijekom noći sidriti u sigurnim lukama ili vraćati u matičnu luku od kojih je jedna bila i paška. Sukobi Mlečana i Uskoka završavaju 1617, ugovorom u kojom su se Austrijanci obvezali na dovođenje svoje posade u Senj i raseljavanje Uskoka. Obje su strane ubrzo ispunile ugovorom preuzete obaveze i Uskoci su raseljeni u unutrašnjost.


Priča s Golije

Otok Pag na Coronellijevoj karti Dalmacije iz 1694.

U gradu Pagu imamo predio koji se zove Golija. Prema pučkoj predaji naziv dolazi od toga što su se na tom mjestu sidrile galije. Da se taj naziv upotrebljavao već od ranog vremena nakon nastanka grada na novom položaju (1443.) govori i podatak koji nalazimo na Coronellijevoj karti Dalmacije iz 1694, u predjelu grada Paga pored crkva sv. Nikole nalazimo "toponim" Gollia ili Galliola. Na Zavoreovoj karti iz 1808. godine u kojoj se jasno razabiru dva naziva “Colona” i “Galiola” na području Golije točnije starog trajektnog pristaništa.
Prema usmenim predajama (Barba Ante Belota, Ante Grašo - Burin, Miljenko Buljanović) koje sam nedavno prikupio pokušavajući doznati više podataka o “nesretnoj” koloni za vezivanje brodova koja se nalazila razbijena u predjelu Lokunja a na kojoj je prema riječima A. Graša (Burina) piše godina 1701, doznao sam još neke zanimljivosti koje su me potakle da ih podrobnije istražim. Prema njihovim navodima "postojala je još jedna kolona tamo gdje je sada kuća obitelji Maržić, cijeli ovaj predio bilo more a vremenom je nasuto". Podaci koje sam prikupio govore i o tome da je postojao naziv Vela i Mala golija "jer je na predjelu Vele golije bila potopljena velika galija a na predjelu Male (negdje ispred “Smokve”) bila potopljena mala galija ili manji brod". U prilog tim navodima govori i to što je prilikom manevra broda JRM negdje početkom 70-tih godina, vjerojatno prilikom početka izgranje “trajektnog pristaništa” 1972. godine ispod mulja izronila drvena konstrukcija. Sjećanja govore o velikim brodskim rebrima, kao i velikim željeznim čavalima koji su dosezali dužinu oko 30 cm. Također je navedeno da su tom prilikom “neka rebra izvađena i odnešena na nepoznatu lokaciju, možda muzej i da je radi već započetih radova na rivi a kako bi se oni nastavili, sve zataškano".

Prema navodima koji su iznijeli gore navedeni mještani teško je utvrditi o kojem se tipu broda radilo. Često su trošni brodovi pa i oni veći korišteni u formiranju lučkih konstrukcija. Radilo se to na način da bi se nakrcali kamenjem i nakon toga potapali na željeno mjesto kako bi formirali "temelj".
Ono što me potaklo da pokušam istražiti mogućnost kako je potopljeni brod možda ratna galija oštećena prilikom neke ratne operacije i postoji li neki povijesni izvor kada se to dogodilo?
Iz gore navedenog opisa važne uloge i vrijednosti galije, isključio bi mogućnost da se to dogodilo zbog nekog oblika nemara jer bi zapovjednik to “platio glavom”. Nije mi bio poznat niti neki pomorski sukob unutar paške uvale a nisam naišao ni na podatak o mogućem napadu ili pomorskoj blokadi grada Paga iz perioda 1443. do pada Mletačke republike 1797.
Podatak koji sam ipak nakon dužeg traženja našao, nalazi se u knjizi "Storia della repubblica di Venezia" - Pierrea Darua, (objavljenoj u 7 vol., u Parizu, 1819. godine) u talijanskom izdanju iz 1834. koji opisuje događaj iz 1613. u paškoj luci a poziva se na izvor "Manoscritto della Bibl. del re, proveniente della Bibl. di Brienna, n. 10". Događaj nešto drugačije prenosi i opisuje još nekoliko talijanskih autora. Naknadno sam u knjizi “ILUSTRIRANA POVIJEST JADRANSKOG POMORSTVA”, Dr. B. Kojić i Dr. R. Barbarić, 1975. koja kronološkim redom obrađuje najznačajnija zbivanja iz prošlosti našeg Jadrana našao opisan isti događaj iz godine 1613:

"U svibnju dolazi do jačeg sukoba na moru između uskoka i Mlečana. Tri uskočka broda, vraćajući se s Neretve, sukobiše se s mletačkim brodovima na kojima je bila arbanaska posada. U sukobu pogine 70 uskoka kojima Arbanasi odrube glave i odnesu u Zadar. Bijesni zbog toga, uskoci napadaju jednu mletačku galiju u luci Paga, poubijajući časnike, oslobode veslače, a njezinog zapovjednika Cristofora Veniera odvedu u Senj i tu ga ubiju."

Gotovo identičan opis istog događaja "u paškoj luci" nalazim i u knjizi Grge Novaka - "Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljeća", dio II, str. 63.
Posložimo li priču uzimajući dijelove iz navedenih opisa možemo donekle rekonstruirati još neke dijelove događaja. Uskoci su se noću iskrcali u većem broji na otok s druge strane zaljeva, prešli su preko brda i u ranim jutarnjim satima napali galiju sa kopna dok je istovremeno sa mora napalo 6 uskočkih brodica. Poubijaše časnike, više od četrdeset veslača bace u more. Zapovjednika Cristofora Veniera odvedu u Senj i tamo dekapitiranjem biva pogubljen.
Ovaj događaj izazvao je burne reakcije u Veneciji. Jedan od razlog tome je taj što je ubijen jedan od članova ugledne plemićke obitelji Cristofor Venier, ali i prema (rekao bi uobičajenim) mletačkim pisanjima iz tog vremena o okrutnom, barbarskom i bestijalnom načinu na koji je ubijen. 

Jedan od najuglednijih članova porodice Veniera bio je Sebastiano Venier (oko 1496. - 3. ožujka 1578.) mletački dužd od 11. lipnja 1577. do 3. ožujka 1578. Bio je admiral mletačke flote i jedan od protagonista bitke kod Lepanta 1571. godine. Zanimljivo je to da se porijeklo imena mjesta Vinjerac povezuje se s mletačkim nazivom Kaštelom Venier (Castel Venier) iz 15. st. koji je bio u vlasništvu te venecijanske plemićke porodice.

Sudbina Cristofora Veniera iz navedenih izvora poznata je, međutim, sudbina galije ostaje i dalje tajna. Neki od navoda koji dolaze iz mletačkih izvora govore o tome da je odvedena u Senj i opljačkana.

Kolona sa golije dovela me do ovog zanimljivog povijesnog događaja, mada prema uklesanoj godini na njoj (1701.) nije svjedočila istom to ne umanjuje njenu povijesnu vrijednost. Ona je kao vizualni element u obilju novostvorenog prostora važna u prezentiranju bogate ali često i tajnovite paške povijesti. More brodi sudbine a kamen priča svoju priču kao nijemi svjedok vremena.

TAJNA ZALUTALE STEĆAK PLOČE

Zahvaljujem se Dr. Mladenu Brajši na iskazanoj želji da putem mog bloga podijeli sa Vama svoja nadasve vrijedna zapažanja:

TAJNA ZALUTALE STEĆAK PLOČE

Moja velebitska i podvelebitska istraživačka lutanja i susreti sa skrivenim, zapuštenim i nijemim svjedocima prošlosti dobro su mi poslužila i na otoku Pagu. Kad tako život prestane govoriti, otkrio sam da nam mnogo toga o njemu može reći i smrt, točnije ukopna mjesta, groblja, i svi oni običaji i obredi koji traju ili koji tek ostaju jedva vidljivi do naših dana. Upravo zbog toga jedna od prvih točaka koje posjećujem u svakom novom mjestu na koje naiđem jest mjesno groblje, koje mi, dopušta li to veličina groblja i negdašnja brojnost pučanstva, daje poprilično dobar uvid u podrijetlo mještana.

Tako je bilo i u mjestancu Lunu na krajnjem sjeverozapadnom dijelu Paga, čije mi je groblje podarilo pravi mali dragulj. Mjestance je to od tristotinjak stanovnika čija pisana povijest seže u daleku 1653. godinu kada se u matičnim knjigama otoka Raba (kojemu je taj dio otoka Paga službeno pripadao sve do 1946. godine; iste je godine, usput budi rečeno, uslijedilo i službeno ukinuće feudalnih odnosa) spominje prvi stalni stanovnik, Matej Badurina.

Groblje se nalazi iza crkve Sv. Jeronima, a tik uz ulaz s lijeve strane privuklo me maleno ukopno mjesto, bit će valjda nekog djeteta. Bilo je neodržavano i jadno, komadić zemljice i sasušene drače podno raspucana, oronula kamena zida, ni po čemu različit od okolna tla, omeđen tek nabačenim i slomljenim betonskim rubnicima. Unutar tog narušenog pravokutnika ležale su dvije nepravilno oblikovane grobne ploče od običnog lunjskog kamena, pretpostavljam, jedna uz uzglavlje groba, a druga otprilike u sredini. Ne zna se što se je dogodilo s ostatkom ploče, ni je li čak i postojala ili su možda za nedavna uređivanja groblja te dvije ploče samo tu bile položene. Tko god bio krivac i kada se to dogodilo i s kojom svrhom, to moram prepustiti mašti ili možebitnom znanju svakog čitatelja ovih redaka, ali mene se i više nego dovoljno dojmilo i ono što je ostalo.

Na gornjoj ploči, čiju starost procjenjujem na otprilike stotinu godina, uočio sam plitke i do neprepoznatljivosti izlizane tragove natpisa koje nikakva tehnika kojom sam raspolagao, uključujući i fotografsku rekonstrukciju, nije mogla učiniti čitkom. Na donjoj ploči, uz slovo-dva koje se moglo razabrati, uočljiva je bila i primitivna, stilizirana ornamentika od dva simbola iznad imena pokojnika. Jedan je bio očito simbol Sunca, krug s koncentrično raširenim zrakama, a drugi nešto nalik na riblju kost, strelicu ili stablo, bor pravilno raspoređenih raširenih grana ili palmina grana. Otkriće te simbolike na kršćanskome groblju bilo mi je i više nego dovoljno da pokušam doći do njezina izvora, osobito zato što me je podsjetila na sličnu simboliku s velebitskih mirila, točno određenih mjesta na kojima su se na putu s planine do mjesnoga groblja smjeli spustiti preminuli kako bi se nosači i povorka odmorili. Tako sam se bacio u potragu.

Mirjana Trošelj, vrsna poznavateljica velebitskih mirila, upozorila me je na sličnost uklesane ornamentike s stećcima i stećak pločama koje je Šefik Bešlagić otkrio i dokumentirao na jugozapadnom dijelu otoka Paga i u okolici Zadra. Pa odakle onda to s druge strane Kunfina, na krajnjem sjeverozapadnom dijelu Paga, u potpuno drugom povijesnom, kulturnom i društvenom okružju?!

Malo dalje na lunjskome groblju naišao sam na još jednu kamenu ploču s istom simbolikom, uščuvaniju i očito mlađu. Slova u natpisu imena pokojnika bila su lakše raspoznatljiva, a između dvaju simbola bora ponad natpisa bio je uklesan križ. O svemu sam više podataka uspio doznati od mještanke Tovarnela, zaseoka nekoliko stotina metara udaljenog od Luna, koje mu je od davnine služilo kao luka, dakle od gospođe Celine Baričević, starice od devedeset i nešto ljeta, i Elvire i Ivana Baričević. Prema njihovim riječima, klesar te ploče bio je Blaž Pupolja, doseljenik iz podgorskog zaseoka Bačvice kod Prizne, s druge strane Velebitskog kanala.

Ako znamo da je to jedno od područja koje su naselili Bunjevci, Hrvati iz zapadne Hercegovine i kontinentalne Dalmacije, izbjegli tijekom stoljetnih kršćansko-turskih ratova u potrazi za sigurnijim i mirnijim životom. Povrh toga, nedvojbeno je da su Sunce i Stablo kao simboli svjetlosti, rođenja i trajanja stigli na stećke i na poneka mirila kao ostatak poganskog slavenskog solarno-lunarnog kulta koji je živio usporedno sa službenim religijama čak još i u srednjem vijeku.

Jer ljudi kad putuju ili prolaze svijetom ne nose samo sebe. Više od toga, oni nose ono u sebi svaki svoj dio kulture i vjerskih običaja iz prvotnih prebivališta koji nam i kad oni nestanu, nastave govoriti o njima.

Dr. Mladen Brajša (autor teksta)

O navedenom zapažanju na lunskom groblju Dr. Mladen Brajša upoznao je Prof. Mirjanu Trošelj koja već dugi niz godina istražuje velebitska "Mirila" - pogrebna spomen obilježja kao sredstvo duhovnog izričaja u kršćanstvu uz magijsko – mitsku simboliku koja tvori zanimljiv fenomen ali i zagonetku. Specifičnost uklesanih simbola dovode ih u vezu sa sličnim simbolima nađenim na kasnoantičkim i ranokršćanskim nadgrobnim stelama, u srednjovjekovnoj sakralnoj umjetnosti Dalmacije i Istre, na stećcima i starobalkanskim tetovažama kao i sakralnoj umjetnosti ruralne sredine do 19. stoljeća. Navedena zapažanja Mirjana Trošelj objavila je u znanstvenom članku: PRILOG PROUČAVANJU IKONOGRAFSKOG MOTIVA STABLA SVIJETA/ŽIVOTA NA MIRILIMA JUŽNOG VELEBITA koji je izašao u Senjskom zborniku br. 44, str. 311-332 (2017.) u kojem između ostalog navodi:

"Dvije nadgrobne ploče na lunskom groblju na otoku Pagu

Na lunske grobne ploče na otoku Pagu upozorio me 2012. dr. Mladen Brajša iz Zagreba pa mu ovom prilikom zahvaljujem. Obje su ploče minijaturne i oštećene, a reljefni likovni prikazi naglašeno istrošeni. Na njima su površno urezane tri temeljne ideogramske simboličke strukture: križ u središtu kompozicije s pridodanim atributima sunca i stabla svijeta u gotovo arhetipskoj formi. Ova struktura, najbliža je likovno-simboličkim strukturama pretkršćanskog (stablo, sunce na vrhu stabla, pri dnu ili sa strane) i ranokršćanskog doba (križ flankiran dvama stablima). Ovdje je sunce atribuirano s lijeve strane križa, a stablo s desne. Ideogram sunca ne nalazimo na mirilištu Kose Reljinovačke/Renjovačke, ali je prisutan na drugim mirilištima kao samostalan znak."

Znanstveni članak dostupan je ovdje: 

https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=283638

Ovo nisu jedina takva pogrebna spomen obilježja na otoku Pagu. Jednu takvu ploču sa isklesanim glagoljskim natpisom i astralnim motivima objavio je Šefik Bešlagić u svom radu "NATPISI STEĆAKA SJEVERNE DALMACIJE", 1975. godine.  

Jedna, (osim onih iz Vlašića) nalazila se u arheološkom muzeju Zadar koju sam nakon duže potrage uspio naći među većim brojem nerazvrstanih ploča bez arheološkog konteksta. Nađena je na groblju u Gorici i bila uzidana u pročelje crkve sv. Ante da bi prilikom sanacije pročelja 1994. bila skinuta i odvezena u AMZ. Ploča je vraćena 2021. i nalazi se u crkvi sv. Ante u Gorici. 

Tema je opširna i zahtjevna stoga ću joj posvetiti jedan od narednih tekstova.

Sveta Oliva

“Predaja je Paška, koja je i sada živa u Pagu, da je sveta Oliva djevica od grada Agnani, čija svečanost pada na 5 lipnja, da je uvela talijanski teg.” [1]

Navod prenosim iz knjige Građa za povijest grada i otoka Paga, odlomka Čipkarstvo - Don Blaža Karavanića (1917. - 1950.). Tekst je napisan povodeći se navodom Don Blaža Karavanića u vjeri da isti nije imao razloga ne prenijeti istinitu predaju. Iz navedenog proizlazi kako je u prvoj polovici prošlog stoljeća predaja o Svetoj Olivi bila “živa” vjerojatno koliko i djelatnost uz koju je vezana - izradu Paške čipke (paškog tega). U pobožnim zajednicama puk teži da svoje teško stečene vrijednosti, koje poprimaju elemente “svetog” u ovom slučaju paške rukotvorine stavi pod zaštitu svetaca. Možemo li na osnovi ove prenesene predaje pučkog štovanja svetu Olivu staviti u ulogu sveca zaštitnika paških rukotvorina?

U potrazi za antičkim natpisom

Fotografija sa web stranice CZKI Pag

Na web stranici Centar za kulturu i informacije, grad Pag pod naslovom Upoznajte grad Pag nailazim na fotografiju za koju se tvrdi da je "Jedini antički natpis u Pagu".

Pojam antika prvenstveno se odnosi na kulturu Grčke i Rima i svih zemalja koje su bile pod utjecajem grčke i rimske kulture. Posebnu grupu antičkih spomenika koji čine neprolaznu povijesnu vrijednost imaju antički novac i epigrafski spomenici. Antički epigrafski spomenici izvanredno su bogati i rašireni (grčki, rimski, ilirski) a osim grafoloških, lingvističkih, likovnih i religijskih, često imaju i prvorazredno značenje za dataciju različitih spomenika i događaja.
Na prostoru otoka prije dolaska rimljana obitavali su "Liburni" za koje se smatra da nisu imali pismo. Dolaskom rimljana postupo dolazi do romanizacije, procesa koji je obuhvaćao i širenje latinskog jezika i rimske kulture. Time nastaju i epigrafski spomenici na latinskom jeziku.

Gornji natpis ima "latinska slova", možemo prepoznati i dio koji upućuje na riječ "PODPIS". Nekoliko "slova" ispred ostaju nepoznanica. Fotografiju sam poslao nekolicini stručnih ljudi, međutim dobio sam poprilično "rezervirane" odgovore. Da gornji "natpis" ima neku povijesnu vrijednost vjerojatno bi bio barem spomenut u znanstvenoj literaturi.

Sl 1 M. Sabljar - Bilježnica broj 5 Bag-Pag

Moju pažnju i zanimanje privukao je natpis kojeg je Mijat Sabljar objavio u Bilježnici broj 5, Bag-Pag, 1852.
Mijat Sabljar (hrvatski muzealac i sakupljač umjetnina (1790 – 1865)). Sabljar je poduzeo dva velika putovanja po Hrvatskom primorju i Dalmaciji, prvo 1852. i drugo 1853.-1854. godine. U svojim bilježnicama precizno je zabilježio i precrtavao sve spomenike i zanimljivosti s kojima se na putovanju susretao. Posjetio je i Pag a ono što je zabilježio nalazi se u Bilježnici broj 5 Bag-Pag.

Sabljar je negdje "Pred kućom Jose Mirkovića" (slika 1) zabilježio ploču sa rimskim natpisom za koji Anamarija Kurilić navodi: "...ono što se može razumjeti iz njega je da se radi o nadgrobnom spomeniku postavljenom za nekog T. Karijana (sina Kapitonova?)."
 

Našao sam i nešto noviji podatak o ploči s rimskim natpisom u knjizi Josipa Celića "Pag kroz rukopis Gjure Szabe" Pag, 2015. Knjižica Gjure Szabo "Otok i mjesto Pag" napisana je 1933. Na strani 78. stoji navod G. Szabe:
"Vjerojatno je iz ovih strana (Časke) prenesena u Pag ploča,koja se danas nalazi pred kućom stare familije Mirković /grb: polumjesec i 2 zvijezde/, a na toj se izlizanoj ploči mogu još danas čitati nekoliko slova rimskoga natpisa:

T.CAR. I F  
----------L I  
T-------I NI 
---------------".

U razdoblju između navedenih zapažanja, prošlo je osamdedetak godina, vidljivo je kako je vjerojatno djelovanjem atmosferilija veliki dio natpisa već 1933. poprilično nestao. Razabiru se tek slova u prvom redu i nekoliko u naredna dva dok je ostatak potpuno nečitljiv u odnosu na Sabljarov. Od Szabove zabilježbe do danas prošlo je otprilike isto vremena koliko i od Sabljarove do Szabove. Nametalo se pitanje da li je uopće išta ostalo od navedenog zapisa za kojeg i Szabo navodi da je na "izlizanoj ploči"  koja se "nalazi pred kućom stare familije Mirković?"

Nedavnim detaljnim obilaskom "Palače Mirković" i ostalih kuća koje su bile u njihovom vlasništvu nisam uspio pronaći ploču sa pretpostavljam već sada, nekoliko slova rimskog natpisa. Preostalo mi je jedino da još jednom vratim tragu koji navodi Anamarija Kurilić u knjizi "Arheološka karta otoka Paga":

Ruićev crtež nalaza sa Zameta

“U gradu Pagu, kao ni u njegovom prethodniku, Starome Gradu, nema rimskih arhitektonskih ostataka. Doduše pred crkvom Bl. Dj. Marije u Starome Gradu nalazi se stup od kamene breče ali on niti mora biti rimski niti potjecati baš sa tog područja, slično kao i ulomak slabo očuvanog rimskog natpisa koji se nalazi uzidan u kulu Skrivanat u gradu Pagu. Doduše, možda taj natpis potječe s nekropole koju Ruić smješta na položaj Zamet jer ono malo što se može razumjeti iz njega je da se radi o nadgrobnom spomeniku postavljenom za nekog T. Karijana (sina Kapitonova?). Ako su paške solane funkcionirale već i u rimsko doba - a što ne bi bilo nimalo neočekivano ni čudno - ostaje još utvrditi gdje se moglo nalaziti uz njih vezano antičko naselje, što je vrlo teška (ako ne uistinu i nemoguće) zadaća jer se neprestanim ljudskim djelovanjem uništilo većinu ili sve tragove ljudskih aktivnosti iz starijih razdoblja."

Već sam pred više godina detaljno, povodeći se navodom: "slabo očuvanog rimskog natpisa koji se nalazi uzidan u kulu Skrivanat" bezuspješno pretražio kulu Skrivanat. Tada nisam imao predodžbu kako taj natpis uopće izgleda. Sada sam imao nešto više podataka o natpisu, imao sam i Sabljarov crtež a time i izgled natpisa. Neprimjereno je da autori A. Kurilić i Ivo Oštarić u knjizi izdanoj 2013. - "Arheološka karta otoka Paga", nisu našli za shodno objaviti preslik crteža M. Sabljara o "jedinom" pa time i vrijednom antičkom natpisu u Pagu. Oprostite mi na slobodnoj prosudbi ali imam osjećaj da netko, nehotice ili namjerno "izbjegava antiku" na prostoru grada Paga. Shvatio sam donekle i zašto... ali to je jedna druga tema.

Uz Sabljarove informacije i sitne intervencije oko čišćenja dijela ploče kako bi razaznao dijelove natpisa, osobito dio slova T, urodilo je plodom. Rimski natpis ukazao se pred mojim očima...

Ostaci (antičkog) rimskog natpisa sa ploče u usporedbi sa Sabljarovim crtežom

Natpis je skoro u potpunosti nečitljiv osim dijelom prvog reda "T CARIE.." čija visina slova iznosi približno 12,5 cm. U drugom redu natpisa jedva se naziru konture dva manja zadnja slova vjerojatno I i F.
Trenutno najstariji antički natpis u Pagu služi kao kamen za popločenje ulice, zabetoniran sa lijeve strane ispred ulaza u kulu Skrivanat, žalosno...





Dodatak:
U stručnoj literaturi koja obrađuje rimske natpise naišao sam na dva rada u kojima se spominju "imena" koja navodi A. Kurilić "...o nadgrobnom spomeniku postavljenom za nekog T. Karijana (sina Kapitonova?)."

Jelena Stričak, Narodnosti i zavičaji u natpisima rimske Senije, (2014) navodi:

"Memorijalna ploča od bijelog mramora pronađena je u bivšoj crkvi svetog Ivana Krstitelja 1956. godine u sekundarnoj upotrebi, tijekom koje je oštećena. Dimenzije su ploče 28 x 57 x 8 centimetara, a na natpisnom polju visine 18 centimetara i uokvirenom trostrukom profilacijom u četiri je retka uklesano: DEANAE · AVG · SA[ ] MEMORIAM · CARIENAE ·[ ] MATRIS · L · VALERIVS · PR[.]SC[ .]ONIVGE · SVA · VERATIA · PA [..] A[ Restitucija glasi: Deanae Aug(ustae) Sa[c(rum)] / [in] memoriam Carienae I[/ ]matris L(ucius) Valerius Pr[i]sc[us cum] / c]oniuge sua Veratia Pa[ul]a[. Natpis je uklesan pravilnom kapitalom. Visina je slova u prvome retku 3,5, u ostalima 2,5 centimetara. Riječi su odvojene trokutastim distingvensima. Miroslav Glavičić je natpis pročitao Deanae Aug(ustae) Sa[c(rum)] / [in] memoriam Carienae [ /] matris suo? Valerius Pr[i]sc[us cum] / [c]oniuge sua Veratia Pa[ul]a [Sporni dio u trećem retku je otučen i nečitak, ali zbog neslaganja padeža u izrazu matris suo zanemarila sam njegovo te se odlučila za prvo navedeno čitanje.

Sva tri imena koja se spominju, Karijena, u čiji je spomen ploča postavljena, njezin sin Lucije Valerije Prisk te njegova supruga Veracija Paula, koji ploču podižu, indiciraju njihovo italsko podrijetlo. Karijenin kognomen je na žalost otučen te ga ne možemo razaznati, no gentilno ime Cariena dolazi iz Italije. Etruščanskog je podrijetla. Osim u ovome slučaju iz Senije, ime do sada nije bilo potvrđeno u našim krajevima; štoviše, u ovome je obliku potvrđeno samo na natpisu iz Senije."



Salmedin Mesihović - PROCONSVLES, LEGATI ET PRAESIDES Rimski namjesnici Ilirika, Gornjeg Ilirika i Dalmacije, (Sarajevo, 2014). Navodi vojničku diplomu koja se datira 3. IX. 84. god. n. e.:

„Imperator Cezar, sin božanskog Vespazijana, Domicijan August Germanik, vrhovni svećenik, tribunske moći tri (puta op. a.), imperator sedam (puta op. a.), otac domovine, konzul deset (puta op. a.) konjanicima i pješadincima koji su se borili u pet ala i deset kohorti i tri koje se zovu I. Rimskih građana i I. i II. Arvakorumska i Frontiana i Siliana i I. Norička i I. Britanska  i Planinska i I. Luzitanska i i I. i II. Alpska i i II. Španska i i III. Tračka i V. Galska i V. Galicijska Lucensijska i VI. Tračka i VIII. Retska koje su u Panoniji pod Lucijem Funisulanom Vetonijanom koji su odslužili 25 stipendija (godina službe op. a.) ili više, čija imena su dole potpisana, njima, djeci i potomcima daje građanstvo i pravo zakonitog braka sa suprugama koje su tada imali i građanstvo njoj se daje ili ako su bili sili ako su bili samci sa onima koje su poslije doveli, naravno pojedini sa pojedinom.edini sa pojedinom.
Tri dana prije septembarskih nona, za konzula Gaja Tulija Kapitona Pomponijana Plotija Firma i Gaja Kornelija Galikana, I. Planinske kohorte pod zapovjedništvom Nipija Akvile, pješadincu Dasiju sinu Dasentisasinu Dasentisa Delmati. Prepisano i provjereno sa bakrene ploče koja je pričvršćena u Rimu, na Kapitolu, nakon „starih kočija.”431431 // (pečat) Publija Atina Rufija, (pečat) Kvinta Mucija Augustala, (pečat) Gaja Lukrecija Modesta, (pečat) Gaja Julija Modesta, (pečat) Gaja Julija Klementisa, (pečat) Lucija Sesta Maksima, (pečat) Kvinta Junija Sila, (pečat) Publija Kornelija Verekunda (svjedoci op. a.)."


REFERENCE:

Ivo Oštarić. Anamarija Kurilić - Arheološka karta otoka Paga, (Novalja, 2013.)
Jelena Stričak, Narodnosti i zavičaji u natpisima rimske Senije, (2014.)
Josip Celić "Pag kroz rukopis Gjure Szabe Pag", (Pag, 2015.), (Knjižica Gjure Szabo "Otok i mjesto Pag" napisana je 1933.)
Mijat Sabljar - Bilježnici broj 5, Bag-Pag, 1852.
Salmedin Mesihović - PROCONSVLES, LEGATI ET PRAESIDES Rimski namjesnici Ilirika, Gornjeg Ilirika i Dalmacije, (Sarajevo, 2014)

Centar za kulturu i informacije, grad Pag - Upoznajte grad Pag

http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=3034

Palača Plača

Grb plemićke porodice Mirković 

“Mirkovići su jedna od najuglednijih plemenitaških porodica na Pagu. Starinom plemstva, ugledom, naslovima i častima pripadaju onom uskom krugu višeg plemstva u Hrvatskoj uopće. Malobrojne su obitelji među hrvatskim plemstvom koje su stekle toliko plemićkih naslova kao Mirkovići iz Paga.”

Miroslav Granić - BLASONE GENEALOGICO M. L. Ruića iz 1784. godine (Pag, 2011). 

(Desno na slici: Grb plemićke porodice Mirković na nadvratniku u ulici I. Mirkovića br. 4).

"Putevima Mentora" na otoku Mentor-ideš?

U Mitologoškom svijetu teško je razlučiti zamišljeno od zbiljskog, to je prostor u kojem se susreću poznato i nepoznato gdje se prožima ljudska svijest i podsvijest. Mitološka priča, je najvećim dijelom metaforička ili simbolička, te se u njenom "izmišljenom" stvarnošću pokušava predočiti ono ljudima neshvatljivo.

Ako ste bogovima prinijeli žrtvu i time dobili povoljan vjetar za plovidbu mitološkim bespućem, zaplovimo...

Gospodar otoka

Tragom bijele niti

Vrijedan sakupljač i pisac Građe za povijest grada i otoka Paga - Don Blaž Karavanić u svom rukopisu napisao je mnoštvo, javnosti dotad nepoznatih povijesnih zanimljivosti. Osvrnuti ću se na dio u kojem je pisao o Paškoj čipki, te nastaviti tragom bijele niti i iznijeti neka moja zapažanja. Gradivu koje je Don Blaž Karavanić pisao kao i drugim pisanim sadržajima (pa i ovom "eseju") poželjno je kritičko promišljanje. Pozornost treba obratiti na uočljive spornije pretpostavke, koje samim time traže detaljniju analiziru. Osobito danas kada nam je, za razliku od piščevog vremena, dostupno mnogo digitalizirane arhivske građe (nešto malo i Hrvatske) kao osnove, koja je putem interneta dostupna široj publici. Potrebno je to i iz razloga da određene "sporne teze" višekratnim ponavljanjem, prepisivanjem ne postanu "istina".

U potrazi za izgubljenim identitetom

Jedno od obilježja srednjovjekovnih gradova pa tako i Paga bile su turniri vojnog karaktera. Potreba je to pučanstva za zabavom, igrama i natjecanjem koja se odvijaju na posebnim, često uređenim prostorima većinom uz utvrde ili na središnjem gradskom trgu. Za turnire takvog karaktera smatra se da su nastali u Franačkim zemljama, u Italiji nalazimo dokaze već u dvanaestom stoljeću dok su u naše krajeve (Dalmacije) "turniri" stigli sa Mletačkom republikom sredinom 15. stoljeća. Srednjovjekovni turniri su viteške igre koja se sastoji od nadmetanja vojnog karaktera sa namjerom obučavanja učesnika ali i održavanja vojne spreme. Paška komuna kroz dugi niz godina imala je obavezu opremanja vojnih galija sa posadom kao i potrebu osnivanja mjesne vojske (corpo di ordinanze ossia miliziotti). Od 1528. djeluju Cernide, lokalno poznati i kao černide ili crna vojska. Pisani zapis o osnivanju jedne takva postrojbe nalazimo u odluci kapetana-generala Marchia Michiela 14.11.1565. brojala je 104 vojnika iz Paga i isto toliko sa sela. Zanimljivo je da je M. L. Ruić 1762. postao kapetan takve lokalne postrojbe cernide.

Sv. Katarina - tragom "pijetlove stope" (Dio drugi)

Svaka od starih crkvica kao i ostala povijesna zdanja ali i mali, naizgled beznačajni predmeti imaju svoju priču protkanu nitima davno nestalih pokoljenja.

Na prostoru južno od linije kamenih blokova pristaništa sv. Katarine pored već navedenog građevnog materijala, crijepova i cigli, razbacano je i mnoštvo ulomaka razne keramike (sl.1). Keramika je u fragmentima (ulomcima), većina primjeraka nalaza pripada prema mojoj procjeni skupini engobirane keramike. Zastupljena je i njena gravirana varijanta kao i manje nađenih fragmenata samo slikane ili jednobojne keramike. Pored navedene ima nalaza i "grubljih" fragmenta keramike bez tragova bojanja i gravure. Neki od nalaza fragmenata keramičkih posuda imaju ugravirane geometrijske i vegetabilne motive čiji je ukras rađen oštrim šiljkom. Nađeni fragmenti uglavnom su oslikani nijansama bakreno zelene, željezno žute i žutosmeđe boje. Fragmenti su pripadali posuđu raznih namjena, vjerojatno posudama za pečenje kruha, loncima, kotlićima, zdjelama, tanjurima. vrčevima itd. Posude sličnog ukrasa rasprostranjene su na cijeloj istočno jadranskoj obali, a pripadaju periodu većinom XV - XVII stoljeća.

(Sl.1) Pristanište Sv. Katarine - ulomaci keramike

Pristanište Sv. Katarine (Dio prvi)

Za vrijeme zimske oseka dio morskih pličina postanu na nekoliko sati “kopno”. Jedno takvo mjesto nalazi se na predjelu Bašaca. Mjesto je to koje u svom kratkom periodu nudi mogućnost nalaženja posebnih gastronomskih specijaliteta poput prnjavica, klapunića, volaka, prilipaka i poneke kamenice. Stanujem u blizini i godinama sam bio posvećen “zbiranju” tih delicija dok se nisam počeo zanimati za povijest a onda sam uočio neobično mnogo cigli i crijepova kao i fragmenata keramike. Obilje većinom srednjovjekovne obojene keramike (koju tijekom ljeta nerijetko skupljaju i odnose turisti) i “građevnog materijala” pobudilo je moje zanimanje za taj lokalitet.

Ostaci apside crkve Sv. Katarine

Nedaleko od “oseke” samo pedesetak metara istočno od mora nalazi se ruševina crkve Sv. Katarine od koje je ostao samo dio apside koja prkosi ljudima i vremenu. Crkva se po prvi puta spominje 1428. godine. Približna širina građevine ista je kao kod Crkve sv. Marije Magdalene (u Bošani) 5,40 m, a slična je i sačuvana dužina od preko 8,25 m. Prema tim karakteristikama moguće je njenu izgradnju okvirno datirati u isto vrijeme a to je druga polovica 14. stoljeća. Crkva je orijentirana u smjeru istok-zapad. Don Blaž Karavanić (Građa za povijest grada i otoka Paga) pretpostavlja da se pored crkve Sv. Katarine nalazila postaja pustinjaka (Eremita), navodi: “Sva je prilika da se kod ove crkve nalazila postaja (ćelija) za pustinjake, koji su poslije sagrađenja novog grada povukli se u predjel Sv. Katarine (iz Starog grada). Ovo proizlazi iz knjige godova, gdje se spominje smrt pustinjaka Marka (Marcus eremita de Sancta Catherina), koji je umro 24.03.1495.”