U potrazi za izgubljenim identitetom

Jedno od obilježja srednjovjekovnih gradova pa tako i Paga bile su turniri vojnog karaktera. Potreba je to pučanstva za zabavom, igrama i natjecanjem koja se odvijaju na posebnim, često uređenim prostorima većinom uz utvrde ili na središnjem gradskom trgu. Za turnire takvog karaktera smatra se da su nastali u Franačkim zemljama, u Italiji nalazimo dokaze već u dvanaestom stoljeću dok su u naše krajeve (Dalmacije) "turniri" stigli sa Mletačkom republikom sredinom 15. stoljeća. Srednjovjekovni turniri su viteške igre koja se sastoji od nadmetanja vojnog karaktera sa namjerom obučavanja učesnika ali i održavanja vojne spreme. Paška komuna kroz dugi niz godina imala je obavezu opremanja vojnih galija sa posadom kao i potrebu osnivanja mjesne vojske (corpo di ordinanze ossia miliziotti). Od 1528. djeluju Cernide, lokalno poznati i kao černide ili crna vojska. Pisani zapis o osnivanju jedne takva postrojbe nalazimo u odluci kapetana-generala Marchia Michiela 14.11.1565. brojala je 104 vojnika iz Paga i isto toliko sa sela. Zanimljivo je da je M. L. Ruić 1762. postao kapetan takve lokalne postrojbe cernide.

Sv. Katarina - tragom "pijetlove stope" (Dio drugi)

Svaka od starih crkvica kao i ostala povijesna zdanja ali i mali, naizgled beznačajni predmeti imaju svoju priču protkanu nitima davno nestalih pokoljenja.

Na prostoru južno od linije kamenih blokova pristaništa sv. Katarine pored već navedenog građevnog materijala, crijepova i cigli, razbacano je i mnoštvo ulomaka razne keramike (sl.1). Keramika je u fragmentima (ulomcima), većina primjeraka nalaza pripada prema mojoj procjeni skupini engobirane keramike. Zastupljena je i njena gravirana varijanta kao i manje nađenih fragmenata samo slikane ili jednobojne keramike. Pored navedene ima nalaza i "grubljih" fragmenta keramike bez tragova bojanja i gravure. Neki od nalaza fragmenata keramičkih posuda imaju ugravirane geometrijske i vegetabilne motive čiji je ukras rađen oštrim šiljkom. Nađeni fragmenti uglavnom su oslikani nijansama bakreno zelene, željezno žute i žutosmeđe boje. Fragmenti su pripadali posuđu raznih namjena, vjerojatno posudama za pečenje kruha, loncima, kotlićima, zdjelama, tanjurima. vrčevima itd. Posude sličnog ukrasa rasprostranjene su na cijeloj istočno jadranskoj obali, a pripadaju periodu većinom XV - XVII stoljeća.

(Sl.1) Pristanište Sv. Katarine - ulomaci keramike

Pristanište Sv. Katarine (Dio prvi)

Za vrijeme zimske oseka dio morskih pličina postanu na nekoliko sati “kopno”. Jedno takvo mjesto nalazi se na predjelu Bašaca. Mjesto je to koje u svom kratkom periodu nudi mogućnost nalaženja posebnih gastronomskih specijaliteta poput prnjavica, klapunića, volaka, prilipaka i poneke kamenice. Stanujem u blizini i godinama sam bio posvećen “zbiranju” tih delicija dok se nisam počeo zanimati za povijest a onda sam uočio neobično mnogo cigli i crijepova kao i fragmenata keramike. Obilje većinom srednjovjekovne obojene keramike (koju tijekom ljeta nerijetko skupljaju i odnose turisti) i “građevnog materijala” pobudilo je moje zanimanje za taj lokalitet.

Ostaci apside crkve Sv. Katarine

Nedaleko od “oseke” samo pedesetak metara istočno od mora nalazi se ruševina crkve Sv. Katarine od koje je ostao samo dio apside koja prkosi ljudima i vremenu. Crkva se po prvi puta spominje 1428. godine. Približna širina građevine ista je kao kod Crkve sv. Marije Magdalene (u Bošani) 5,40 m, a slična je i sačuvana dužina od preko 8,25 m. Prema tim karakteristikama moguće je njenu izgradnju okvirno datirati u isto vrijeme a to je druga polovica 14. stoljeća. Crkva je orijentirana u smjeru istok-zapad. Don Blaž Karavanić (Građa za povijest grada i otoka Paga) pretpostavlja da se pored crkve Sv. Katarine nalazila postaja pustinjaka (Eremita), navodi: “Sva je prilika da se kod ove crkve nalazila postaja (ćelija) za pustinjake, koji su poslije sagrađenja novog grada povukli se u predjel Sv. Katarine (iz Starog grada). Ovo proizlazi iz knjige godova, gdje se spominje smrt pustinjaka Marka (Marcus eremita de Sancta Catherina), koji je umro 24.03.1495.”