Za D.O.M.

Naizgled, Hrvatska je demokratska zemlja s dugogodišnjom parlamentarnim iskustvom. Međutim, ispod te površine vibrira drugačija stvarnost, čiju je bit najbolje razotkrila jedna bizarna jezična igra. Njezina je stigma postao akronim D.O.M. koji nije samo partijska parafraza ili slogan, ona je zapravo sarkastični imperativ: "Za D.O.M. spremni!". Ovaj D.O.M. nije jednostavna skraćenica, to je trostruki stup sustava koji je ispunio nacionalnu svijest. U njemu možemo prepoznati tri temeljna načela ove vladavine:
D. – Domokratska
Prvo načelo je održavanje demokratske iluzije. Institucije postoje, izbori se redovito održavaju, a formalni postupci se poštuju. Ova "Domokratska" predigra ključna je za legitimnost cijelog sustava, služeći kao savršen paravan za ono što slijedi.
O. – Oligarhijska
Ispod demokratske fasade izranja Oligarhijska srž sustava. Ovo je carstvo mreža, gdje stvarnu moć drži savez političke elite i ekonomskih oligarha. Javne politike, zakoni i natječaji postaju alati za stvaranje i koncentraciju bogatstva u rukama malobrojne elite, dok se prava demokratska volja građana gubi u labirintu interesa.
M. – Mreža
Način na koji se ovaj sustav održava je mreža međusobno povezanih interesa. Temeljni mehanizam upravljanja čine dvije isprepletene prakse: nesmetano prelaženje istih lica između najviših državnih dužnosti i profitnih privatnih funkcija, te sustavno zapošljavanje po stranačkoj pripadnosti. Ove pojave nisu slučajne, već čine srž održavanja mreže. Ovdje se odanost sustavu cijeni više od stručnosti, a nejasni poslovni aranžmani postaju standardni način poslovanja.
U ovom kontekstu, povijesni rimski pozdrav "D.eus O.ptimus M.aximus" (Bog Najbolji i Najveći) dobiva gorku, suvremenu parodiju. U našoj "DOMokraciji", D.O.M. nije božanstvo s Olimpa, već svjetovni oltar partijkratsko-oligarhijske simbioze. To je D.omokratska O.ligarhijska M.reža novi, nepogrešivo božanstvo hrvatskog javnog života, kojemu se svi, voljno ili nevoljno, moraju "pokloniti". Stoga, kada se danas čuje poziv "Za D.O.M. spremni!", on ne označava nikakav povijesni relikt i spremnost za žrtvu za nacionalni dom, već poziv za pasivno prihvaćanje pravila ove vladavine. To je priznanje da smo svi postali sudionici u kazalištu gdje je demokracija samo kulisa, a pravu predstavu režira D.ominantna, O.ligarhijska M.afija. Dok god se ova tri slova doživljavaju kao neprikosnoveni i nepremostivi imperativ, Hrvatska će ostati zemlja gdje je istinska demokracija žrtvovana na oltaru tog novog, sarkastično shvaćenog D.O.M.-a.
Jeste li za to spremni?

Priče za djecu i dorasle - Legenda o Jurju i zmaju s Ledenika

 

Nekada davno, u vremenu kada su more i kamen još govorili jezikom bogova, grad Pag živio je pod sjenom straha. Sjeverno od grada, na Ledeniku, u tmini vlažne pećine, obitavao je zmaj. Bilo je to biće drevno i okrutno, s očima bistrim poput leda i dahom koji je, poput bure, palio i ono malo krša što je na otoku raslo.

Zmaj nije tražio zlato. Tražio je život. Svake godine, kako bi grad poštedio ognja, mještani su morali žrtvovati jednu djevojku. Izbor je bio nijem i pravedan: izvlačile su se tanke grančice tamarisa. Ona koja bi izvukla najkraću, bila bi odvedena na Glavicu, na kameni žrtvenik koji je tada bio obavijen tugom i mirisom straha.

Godinama je grad šutke plaćao svoj danak. Strah je postao navika.

Sve dok jedne godine kratka grančica nije dopala Anu, kćer ribara, djevojku čija je dobrota grijala srca mještana više no sunce paški kamen. U nju je bio zaljubljen Juraj, mladi vojnik čiji pogled nije poznavao uzmicanje. On nije mogao prihvatiti da njegova voljena postane plijen zvijeri dok grad samo stoji i gleda.

Na dan žrtve, dok se grad u tišini okupljao na uzvisini, Juraj se sakrio iza oštre stijene. Nije imao čarobni mač, samo koplje i vjeru da nijedno čudovište nije jače od čovjeka koji štiti ono što voli.

Kad se zmaj pojavio, golem poput olujnog oblaka koji zaklanja sunce, Juraj mu je hrabro stao na put. Bitka je bila žestoka; zemlja je drhtala, a plamen je topio sol u zraku. No Juraj, vođen pravednošću, zadade zvijeri smrtonosan udarac u prsa. Ranjen i slomljen, zmaj se uz urlik povukao natrag u svoju ledenu pećinu.

Tada se dogodilo ono najvažnije. Mještani, potaknuti Jurjevom hrabrošću, prestali su drhtati. Složno su, rame uz rame, odronili ogromnu stijenu s litice i zauvijek zatvorili ulaz u pećinu. Zmaj je ostao zarobljen u tami, a grad je napokon prodisao.

Danas na tom mjestu stoji crkvica svetog Jurja, zaštitnika Paga. Ali legenda kaže da stijena na Ledeniku nije vječna. Ona će se otvoriti samo ako mještani zaborave što znači hrabrost i zajedništvo. Kažu da će se zmaj vratiti, ali ne kao krilata neman iz pećine. Vratit će se u srcima ljudi - onoga dana kada pohlepa, strah i sebičnost postanu važniji od čovjeka pored tebe.

Glavica više nije mjesto žrtve, već mjesto vidikovca. S nje se vidi cijeli Pag, miran i slobodan, kao vječni podsjetnik na snagu pojedinca koji je odbio biti žrtva i tako promijenio sudbinu čitavog grada.

(Autorska reinterpretacija legende o Sv. Jurju)

Priča za djecu i odrasle, Radivoj Pastorčić, 24.07.2025

Skupljač rogova

Na otoku gdje bura ne briše samo tragove na pijesku, nego i ono izgovoreno, živio je dječak Paško. Rodio se u gradu od soli i nedorečenosti, gdje nitko nikada nije govorio sve. Svi su nešto prešutjeli, zamotali u celofan i gurnuli u stranu. Govorilo se jedno, mislilo drugo, a činilo treće. Pažani su tu naviku saželi u tri riječi: „Rozi u tašku.”

Ali Paško je imao oči koje su vidjele dublje. Gledao je ruke koje se stiskaju u pozdravu dok se vilice koče u prikrivenom bijesu. Vidio je osmijehe koji bi ugasli čim bi se zamaknulo iza ugla. U tom neizgovorenom mraku, dječak je počeo opažati sjene... rogovlje.

Nisu to bili pravi rogovi. Izbijali bi na obrazu, u kutu oka ili u sjeni glasa, kad god bi čovjek lagao ili prešutio istinu dok mu duša vrišti. Paško ih je odlučio skupljati.

Uzeo je staru platnenu vreću u kojoj je njegova nana nekada sušila ljekovite trave. Nosio ju je svuda: u školu, na rivu, među ljude. Kad god bi netko rekao: „Ajme, baš mi je drago”, dok mu je u oku titrala zavist, ili „Neka ti je sa srićom”, s kamenom u srcu, Paško bi nevidljivim pokretom zagrabio u zrak. Ulovio bi taj rog i spremio ga u vreću.

Noću, kad bi grad utonuo u svoj teški san bez snova, Paško bi silazio do Rozinog boka. Bila je to uvala koju su stariji izbjegavali. More je ondje bilo čudno tiho, kao da sluša. Kamenje je bilo glatko i hladno. Tamo je Paško praznio vreću. Bacao bi rogove u crnu dubinu i gledao kako tonu bez glasa.

Jednog dana, ribari su odlučili povući mreže baš u toj uvali. Stariji su ih opominjali da Rozin bok nije za ribu, ali mlađi su bili tvrdoglavi. Izvukli su mreže teške i napete. Kad su ih otvorili, u njima nije bilo ničega. Samo more i gusta, ljepljiva tišina. Jedan ribar je tada tiho progunđao: „Možda smo napokon ulovili ono što smo zaslužili.”

Vreća se s vremenom punila sve sporije. Zrak u gradu postajao je nekako lakši, rjeđi. Ljudi su počeli govoriti jednostavnije. Jedan otac je priznao da je pogriješio. Jedna žena se ispričala za staru uvredu. Čak je i svećenik priznao da ni on nema sve odgovore. Paško više nije morao svaku noć silaziti do uvale. Vreća je ostala prazna.

Dječak je znao... nije gotovo. Ljudi brzo zaboravljaju kako je to disati punim plućima.

I danas ga viđaju kako sjedi uz more. Više ne skuplja, samo promatra. Njegova je vreća odložena sa strane, ali on je budan. Sluša riječi i sluša tišine.

A u Rozinom boku, kad padne potpuna bonaca, more se ponekad uzburka samo od sebe, bez vjetra. To se dno budi. Tamo, u mraku, leže odbačeni rozi, kao opomena. Nitko tamo više ne baca mreže. Jer svi znaju da tamo na dnu leži ono što smo odbacili da bismo napokon postali ljudi.

Pag, 01. lipnja 2025. Radivoj Pastorčić

Dan ko svaki drugi...

Sat otkucava ponoć a misli naviru... Dan kad bi se trebali osjećati ponosno, a osjećam samo tišinu i gorčinu.

U zemlji koja ima sve more, rijeke, šume, tisućljetnu kulturu, talentiran narod i strateški položaj… paradoksalno osjećam da zapravo nemamo ništa. Imamo državu, ali ona kao da nam ne pripada. Imamo institucije, ali im ne vjerujemo ili ne rade kako od njih očekujemo. Imamo potencijal, ali on odlazi u Irsku, Njemačku, Kanadu. Sportski uspjesi, iako izvor ponosa, često su poslužili kao zavjesa koja privremeno prekriva duboku društvenu agoniju i sustavnu nepravdu. Hrvatska je mala zemlja s velikim ranama, od kojih neke nisu od jučer. One su duboko ukorijenjene u našu povijest, mentalitet i model preživljavanja.

Hrvatski prostor rijetko je imao luksuz samostalnog odlučivanja o vlastitoj sudbini. Od Rimskog Carstva, preko Bizanta, Mlečana, Osmanlija, Habsburgovaca, Austro-Ugarske, pa sve do Jugoslavije… uvijek smo bili nečiji. Taj stoljećima dug osjećaj podređenosti stvorio je mentalitet snalaženja, preživljavanja, otpora ali ne frontalnog, nego prikrivenog. Krađa od "njih", za "nas", nije bila grijeh. Bila je pravilo.
Otuda dolazi i romantični lik hajduka, uskoka, razbojnika koji pljačka "tuđe" i dijeli "svojima". U Kraljica Teuta Rimljanima je objasnila da gusarstvo nije kriminal, već gospodarska djelatnost. U Dalmaciji su hajduci slavili kao narodni junaci, a u 20. stoljeću šverceri, prekupci i ratni profiteri nastavili tu tradiciju u novim uvjetima.
U socijalizmu, sve je bilo "društveno", ali nitko nije osjećao stvarno vlasništvo. To je otvorilo vrata malim krađama "snađi se, druže" bila je parola epohe. No kada je došla tranzicija, ta logika se samo prebacila na višu razinu. Društveno vlasništvo preko noći postalo je privatno i to ne kroz tržište, već kroz političke veze i pogodbe. Tvornice, zemljišta, banke, hoteli sve je podijeljeno onima koji su znali gdje i kada treba stajati. Sve je rasprodano za “kunu”.
Demokracija je predstavljena kao sloboda, ali realno je značila novu hijerarhiju moći. Građani su brzo shvatili da se pravila ne pišu za njih. A ako pravila nisu poštena, zašto bi ih itko poštivao?
I tu dolazimo do možda najvećeg problema, do mentalne odvojenosti od "NAŠE" a ne njihove države. Javna imovina, javni novac, javne institucije… sve to doživljavamo kao nešto što nije naše, nego “nečije”. Kad se asfaltira cesta, ne kažemo: "To smo mi platili", nego... "Oni su nam dali." Taj jaz između naroda i države omogućuje korupciju jer nitko ne brani ono što ne osjeća svojim.
Hrvatska je mala. I u tome je problem. Svi se znaju, veze su gušće od zakona, a alternative slabe. Kad imaš dvije-tri velike stranke koje se izmjenjuju na vlasti, teško je razbiti začarani krug. Mediji, pravosuđe, pa i javna poduzeća sve se može pritisnuti, podijeliti ili ucijeniti. Mali broj igrača, veliki ulozi i ogromna tišina naroda koji više ne vjeruje da se išta može promijeniti.
Volio bih znati jesu li oni koji su pali za slobodu imali u mislima ovakvu Hrvatsku gdje pravda kleči, a lopovi stoje uspravno.
Jesu li ginuli za zemlju iz koje djeca odlaze, ili za onu u kojoj žele ostati?
Rezultat je porazan... mladi i obrazovani bježe, a zemlja se rasprodaje. Nekretnine uz obalu, izvori vode, koncesije, otoci sve ide u ruke "drugih". A pitanje koje ostaje visjeti u zraku je bolno... postoji li interes da nas se istisne kako bi netko drugi preuzeo ono što ne znamo cijeniti?
Možda. Ali još važnije je drugo pitanje: jesmo li doista zauvijek osuđeni biti gosti u vlastitoj zemlji?
Ovaj narod je preživio stoljeća neslobode, ratove, podjele i siromaštvo. Ima u sebi snagu. Ima znanje. Ima povijest. Ali mora prepoznati da država nije nešto izvanjsko. Ona nije "oni", nego mi. Tek kad shvatimo da su naši putevi, škole, bolnice, šume, more i zakoni doista naši prestat ćemo ih prepuštati onima koji ih vide samo kao priliku za osobni profit.
A do tada… gledat ćemo kako lijepa zemlja odlazi iz naših ruku ne zato što nas je netko pobijedio, nego zato što smo se predali.

Čipka snova

U gradiću od kamena i soli, tamo gdje se bura uvlači u svaku pukotinu, živjela je djevojčica Lucija. U očima joj je titralo nešto mirno, poput odsjaja sunca na moru.

Njezin djed, povratnik s dalekih obala, donio je sa sobom okruglu mrežu od konopca, isprepletenu i ukrašenu perjem. Objesila ju je iznad kreveta. Noću bi se lagano njihala na povjetarcu.

Lucija ju je promatrala prije spavanja.

U staroj školi u središtu mjesta, jedna je tiha, sijeda žena učila djecu šivanju čipke. Uzorci su bili isti kao i uvijek. Prenosili su se iz ruku u ruke, bez promjene.

Bijela nit, igla i tvrdi kušin.

Lucija je dolazila svako popodne.

Dok su druge djevojčice slijedile zadani obrazac, ona bi ponekad zastala. Pogled bi joj ostao na praznini između niti, ondje gdje uzorak još nije bio zatvoren.

Sjedila je kraj prozora, tamo gdje svjetlo najdulje ostaje.

Počela je mijenjati raspored.

Najprije neznatno. Jedan razmak drukčiji od ostalih. Zatim još jedan. Krug koji nije bio potpuno zatvoren. Linija koja je postajala valovita.

Nitko to isprva nije primijetio. Godine su prolazile.

Na kušinu pred njom uzorak se širio, ali nikada nije bio dovršen. Uvijek je negdje ostajao otvoren.

Ljudi su počeli zastajati.

Ribar bi stajao malo po strani i gledao dulje nego što je mislio. Sutradan su ga čuli kako tiho pjeva dok krpa mreže.

Jedna je žena zastala, sklopila ruke iza leđa i nagnula se bliže da bolje vidi, kao da traži gdje se uzorak nastavlja.

Mladić koji je često žurio počeo je usporavati. U prolazu bi podigao pogled i zadržao ga na ljudima oko sebe.

Jednoga dana jedna je žena upitala:
„Odakle ti takav uzorak?”
Lucija je kratko podigla pogled.
„Iz snova”, rekla je.
I nastavila šiti.

Ujutro bi svjetlo padalo preko bijelih niti. Zadržavalo se na mjestima gdje je uzorak ostajao otvoren.
Lucija ga nije zatvarala.

Gradić je ostao isti. Kamen, sol i vjetar.
Ali ponegdje su se ljudi počeli zadržavati ondje gdje prije nisu.

TAKVI SMO A ZAC?

TAKVI SMO A ZAC?

Postoje mjesta gdje vrijeme ne teče, nego stoji. Ne zato što je priroda ondje posebno lijepa, ni zato što je ljudima lako, nego zato što se kolektivna svijest naučila živjeti u kružnom vremenu, gdje se prošlost ne analizira, sadašnjost ne preispituje, a budućnost ne traži.
U takvim zajednicama, tolerira se sve što ne izaziva potres. Tolerira se neefikasnost, nepotizam, korupcija, kriminal pa i tiha nepravda. Tolerira se i siromaštvo kako materijalno tako i duhovno, ako je podnošljivo i obučeno u “nošnju” tradicije. Jer siromaštvo koje traje dovoljno dugo prestane biti "problem" i postaje "naš način života".
Pitanje koje se rijetko postavlja… zašto ljudi ostaju u uvjetima koji očito ne vode naprijed?
Nije stvar samo u navici. Navika je površina. Ispod nje su slojevi prošlih vremena,
psihološke i društvene logike. Ljudi biraju stabilnost, čak i kad je neprosperitetna, jer im nudi predvidivost. Strah od promjene nije slabost, i tu se u mentalnim sklopovima javlja zaštitni mehanizam zajednice koja su preživljava ne mijenjajući se.
U selu koje živi od soli i sira, ništa se nije promijenilo stotinama godina. Sol se skuplja kao i nekad u tišini, pod suncem. Ovce se muzu, sir se suši na buri. Uvjeti su isti, tržište je drugačije. Ali ne postoji unutarnji impuls da se stvari sagledaju izvan tradicije. Jer to bi značilo priznati da nešto nije u redu. A to je teško. Bolno. Gotovo izdaja!
U takvim sredinama, tolerancija prema stagnaciji nije nepažnja. To je izbor. Kolektivni konsenzus da se sačuva ono što se poznaje, pa i pod cijenu vlastitog nazadovanja. Čak i ako mladi odlaze, čak i ako škole zjape prazne, ako ljeti turisti traže nešto "autentično", a nitko ne zna što bi im to značilo, svejedno se nastavlja po starom.
Ispod svega, često su u pitanju ekonomske strukture. Ako zajednica nikad nije razvila gospodarstvo koje podrazumijeva konkurenciju, inovaciju ili potrebu za stručnim znanjem tada ni svijest o promjeni ne postoji. Ljudi ne razmišljaju o "napretku", jer nikad nisu bili u poziciji ni potrebi da ga traže. Kad ti je sve što znaš način kako se ovce muzu ili kako se more suši tada drugačiji svjetonazor djeluje gotovo kao izdaja.
Tolerira se, dakle, ono što šteti, jer se ne prepoznaje kao štetno. Ili se prepoznaje, ali je prevelik društveni trošak reći to naglas. Jer kad jedan progovori, drugi će ga gledati kao čudaka. I radije će se smijati nego slušati. Hrabrost je neizvjesna, šutnja je mnogo sigurnija.
Tek rijetki pojedinci, uglavnom oni koji su otišli pa se vratili, ponekad otvore pukotinu u tom naizgled miru sa mirisom truleži.
Pitaju: A zac? Može li se drugačije?
I tada se cijela ustajala lokva zajednice uzburka. Ne zbog tog pitanja, nego zbog mogućnosti da je odgovor:
Da, može!
Ali to bi značilo kraj jedne iluzije, dugog sna u prividu stabilnosti. A “snovi” se teško napuštaju, čak i kad su “noćna mora”.

Pišem knjigu radnog naslova "Pred zidom"... ili možda bolje rečeno, ona piše mene. To nije običan posao, to je Sizifov zadatak, ali još zamršeniji, Sizifov kamen bio je okrugao, predvidljiv u svojoj sudbini. Moj je poligonalni megalit s oštrim rubovima, svaki put drugačije težine, uvijek spreman da se zaglavi, prevrne ili otkotrlja u pogrešnom smjeru. Podsjeća me na stanje moje trenutne frekvencije...

I mi kamen za trku imamo...

U pripremi za tisak...

Deveti krug pakla

Jeste li znali da Dante Alighieri u svojoj Božanstvenoj komediji, točnije u Paklu (Inferno), spominje današnje dijelove Hrvatske koji su bili pod Mletačkom vlašću, simbolom Svetog Marka pod čijom je bio i Pag.
Danteov Pakao sastoji se od devet krugova, a svaki je namijenjen određenoj vrsti grijeha. Grijesi su hijerarhijski raspoređeni. Što je grijeh teži, to je duša smještena dublje u Paklu i kazna je okrutnija. Pakao se može zamisliti kao veliki lijevak koji vodi prema Luciferu u središtu Zemlje.
Danas na cistu sridu spaljujemo Marka. Marko nije bio obična slamnata lutka, već metafora svih prevaranata, izdajnica i političkih marioneta koje su se decenijama grijale na paškom suncu, prodajući komad po komad otoka i njegovu budućnost za šaku Judinih škuda. Njegov pepeo trebao je zatvoriti deveti krug pakla, ali umjesto toga samo ga je razbuktalo još jače.
Još od vremena kada su Mlečani ovdje vladali, Pažani su naučili kako preživjeti uz malo poslušnosti, malo trgovine, malo prevare i puno smiješka za one na višem položaju. Karneval je bio njihov način da kažu sve što misle, a da ih vlast ne bi objesila na trgu (pijaci). Maskirani su mogli šaptati istinu. Danas je drugačije, istinu nitko ni ne želi čuti.
Dok su se ljudi okupljali na trgu, tračaju o svemu i svačemu. Tko je kome namjestio posao, tko je dobio poticaje za maslinik koji nikad nije vidio maslinu. Rijetki su promišljali…
"A zašto njega palimo?"
Tišina je vladala, nitko nije odgovorio.
Dante je u Infernu deveti krug pakla rezervirao za izdajnike , one koji su prodali svoju čast, domovinu i prijatelje. Ovdje, na Pagu, taj krug nije bio zaleđeno jezero Cocytus već ustajala paška kaljuža - beskonačna spirala korupcije i malih interesa, začinjena solju i licemjerjem.
U prvom dijelu kruga bili su izdajnici naroda. U drugom su sjedili izdajnici pravde, oni koji su gradili bez dozvole i štitili svoje ljude dok su obični smrtnici čekali u redovima za birokratski pakao. Treći sloj pripadao je izdajnicima prijatelja, onima koji su se prodali za poziciju u vijeću.
A u središtu svega, kao sarkastična perverzija Danteova Lucifera, stajao je Marko ali ne više lutka, nego simbol svega što nije ispaštalo svoje grijehe, nego ih je samo prenijelo dalje. Jer su mu pažani napisali oporuku a ne osudu!
Kada su baklje dotakle Marka, plamen je buknuo, a narod je šutke odobravao, ali ne iz katarze, već iz navike. "Eto, riješili smo probleme!", rekli su. "Sad počinjemo iznova!"
Ali deveti krug se nije zatvorio!
Jer pravi krivci nisu bili "spaljeni". Oni su sjedili u zadnjim redovima, s maskama na licima i smiješkom na usnama i rozima u tašku i već planiraju tko će biti idući Marko.
I tako, dok su se posljednje iskrice raspršile u noći, ostao je samo Pažanin s maskom u ruci i sarkastičnim osmijehom.
"Iduće godine možda zapalimo i istinu," promrmljao je netko, ali znao je da se to nikada neće dogoditi.
Jer na Pagu, karneval nikada ne prestaje.

[Sliku generirao AI]

Jeste li znali da Dante Alighieri u svom Paklu spominje krajeve pod mletačkim lavom, istim onim koji je stoljećima bdio i nad paškim vratima? Danteov pakao je lijevak koji se sužava, a na samom dnu, u devetom krugu, vlada vječni led. Tamo su izdajice.

Danas, na Čistu srijedu, na Pagu spaljujemo Marka. Ali naš Marko nije samo lutka od slame. On je metafora svih onih prevaranata, izdajica i političkih marioneta koji su se desetljećima grijali na paškom suncu, prodajući komad po komad otoka i njegovu budućnost za šaku Judinih škuda. Njegov je pepeo trebao zatvoriti deveti krug, ali ga je samo jače razbuktao.

Još od vremena Mlečana, Pažani su naučili preživljavati: malo poslušnosti, malo trgovine, pokoja prevara i puno osmijeha za one na vlasti. Karneval je oduvijek bio jedini trenutak kad se smjelo reći sve, a da te ne objese na Pijaci. Pod maskom se šaptala istina. Danas je drugačije – istinu više nitko ne želi ni šaptati, a kamoli čuti.

Dok su se ljudi okupljali na trgu, žamor je ispunjavao zrak. Tračalo se o namještenim poslovima i poticajima za maslinike koji maslinu nikad vidjeli nisu. Rijetki su se zapitali:
„A zašto zapravo njega palimo?”
Odgovora nije bilo. Samo tišina.

Dante je deveti krug rezervirao za izdajnike domovine i prijatelja. Ovdje, na Pagu, taj krug nije zaleđeno jezero, već ustajala paška kaljuža – beskonačna spirala korupcije i sitnih interesa, začinjena solju i licemjerjem.

U prvom sloju te kaljuže guše se izdajnici naroda. U drugom sjede izdajnici pravde, oni što grade bez dozvola dok obični smrtnici čekaju u birokratskom paklu. Treći sloj pripada izdajnicima prijatelja, onima koji su obraz prodali za fotelju u vijeću.

A u središtu svega, kao sarkastična utvara, stoji Marko. On više nije lutka, on je simbol grijeha koji ne ispaštaju, nego se množe. Jer, Pažani mu nisu napisali osudu – napisali su mu oporuku!

Kad su baklje dotakle slamu, plamen je suknuo u nebo. Narod je odobravao, ne iz katarze, već iz navike.
„Eto, riješili smo probleme!” vikali su. „Sad počinjemo iznova!”

Ali deveti krug se nije zatvorio. Pravi krivci nisu bili na lomači. Oni su stajali u zadnjim redovima, s maskama na licima i „rozima u tašku”, već planirajući tko će biti idući Marko.

Dok su se posljednje iskre raspršile u noći, ostao je samo Pažanin s maskom u ruci i gorkim osmijehom.
„Iduće godine možda zapalimo i istinu,” promrmljao je netko u mraku. Znao je da se to neće dogoditi. Istina se na Pagu ne pali. Ona se jednostavno pusti da istrune u kaljuži.

Jer na Pagu karneval nikada ne prestaje. Maske se samo mijenjaju.

Trifratri

Jedna legenda o hodočasničkom zavjetnom putu duboko je ukorijenjena u pučkoj predaji otoka Paga. Ta predaja govori o trojici redovnika – asketama, posvećenima strogoj duhovnosti, kontemplaciji i odricanju od svjetovnih užitaka – koji su se zavjetovali na hodočašće pokore. Svoj put dug desetak kilometara započeli su bosi, iz Staroga Grada Paga, odlučni da dosegnu crkvu sv. Vida na najvišem vrhu otoka, uzdignutom na visini od 349 metara nad morem.

Put koji su odabrali bio je iznimno težak, posut oštrim i grubim kamenjem koje je nemilosrdno ranjavalo njihova gola stopala. Sa svakim korakom ostavljali su tragove krvi na kamenitom terenu, simbol svoje žrtve i predanosti. Usprkos boli i iscrpljenosti, nastavili su koračati, vođeni vjerom i nadom da će njihovo iskušenje biti milo Božjim očima.

No, težina puta i zadobivene ozljede ubrzo su postale prevelike. Njihova krv, prolivena po stazi, bila je posljednje svjedočanstvo njihove pokore. Prema predaji, trojica redovnika iskrvarila su prije nego su stigli do cilja, a njihova tijela ostala su na tom osamljenom, surovom mjestu.

Danas, na tom zavjetnom putu, stoji velika kamena gomila za koju se vjeruje da u sebi krije posljednje počivalište trojice redovnika. Gomila je u narodu poznata kao “Trifratri”, ime koje čuva uspomenu na njihovu žrtvu i neispričane priče duhovne snage, vjere i ljudske patnje.

Legenda o “Trifratri” nije samo priča o smrti, već i o nadljudskoj odlučnosti i snazi duha, koje i danas inspiriraju hodočasnike i znatiželjnike da kroče istim putem, osjećajući težinu povijesti pod svojim stopalima.

Autor: Radivoj Pastorčić