Na otoku gdje bura ne briše samo tragove na pijesku, nego i ono izgovoreno, živio je dječak Paško. Rodio se u gradu od soli i nedorečenosti, gdje nitko nikada nije govorio sve. Svi su nešto prešutjeli, zamotali u celofan i gurnuli u stranu. Govorilo se jedno, mislilo drugo, a činilo treće. Pažani su tu naviku saželi u tri riječi: „Rozi u tašku.”
Ali Paško je imao oči koje su vidjele dublje. Gledao je ruke koje se stiskaju u pozdravu dok se vilice koče u prikrivenom bijesu. Vidio je osmijehe koji bi ugasli čim bi se zamaknulo iza ugla. U tom neizgovorenom mraku, dječak je počeo opažati sjene... rogovlje.
Nisu to bili pravi rogovi. Izbijali bi na obrazu, u kutu oka ili u sjeni glasa, kad god bi čovjek lagao ili prešutio istinu dok mu duša vrišti. Paško ih je odlučio skupljati.
Uzeo je staru platnenu vreću u kojoj je njegova nana nekada sušila ljekovite trave. Nosio ju je svuda: u školu, na rivu, među ljude. Kad god bi netko rekao: „Ajme, baš mi je drago”, dok mu je u oku titrala zavist, ili „Neka ti je sa srićom”, s kamenom u srcu, Paško bi nevidljivim pokretom zagrabio u zrak. Ulovio bi taj rog i spremio ga u vreću.
Noću, kad bi grad utonuo u svoj teški san bez snova, Paško bi silazio do Rozinog boka. Bila je to uvala koju su stariji izbjegavali. More je ondje bilo čudno tiho, kao da sluša. Kamenje je bilo glatko i hladno. Tamo je Paško praznio vreću. Bacao bi rogove u crnu dubinu i gledao kako tonu bez glasa.
Jednog dana, ribari su odlučili povući mreže baš u toj uvali. Stariji su ih opominjali da Rozin bok nije za ribu, ali mlađi su bili tvrdoglavi. Izvukli su mreže teške i napete. Kad su ih otvorili, u njima nije bilo ničega. Samo more i gusta, ljepljiva tišina. Jedan ribar je tada tiho progunđao: „Možda smo napokon ulovili ono što smo zaslužili.”
Vreća se s vremenom punila sve sporije. Zrak u gradu postajao je nekako lakši, rjeđi. Ljudi su počeli govoriti jednostavnije. Jedan otac je priznao da je pogriješio. Jedna žena se ispričala za staru uvredu. Čak je i svećenik priznao da ni on nema sve odgovore. Paško više nije morao svaku noć silaziti do uvale. Vreća je ostala prazna.
Dječak je znao... nije gotovo. Ljudi brzo zaboravljaju kako je to disati punim plućima.
I danas ga viđaju kako sjedi uz more. Više ne skuplja, samo promatra. Njegova je vreća odložena sa strane, ali on je budan. Sluša riječi i sluša tišine.
A u Rozinom boku, kad padne potpuna bonaca, more se ponekad uzburka samo od sebe, bez vjetra. To se dno budi. Tamo, u mraku, leže odbačeni rozi, kao opomena. Nitko tamo više ne baca mreže. Jer svi znaju da tamo na dnu leži ono što smo odbacili da bismo napokon postali ljudi.
Pag, 01. lipnja 2025. Radivoj Pastorčić
