Što je fotograf reći htio - stihom on je približio...
Prikazani su postovi s oznakom Razno. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Razno. Prikaži sve postove
"Putevima Mentora" na otoku Mentor-ideš?
U Mitologoškom svijetu teško je razlučiti zamišljeno od zbiljskog, to je prostor u kojem se susreću poznato i nepoznato gdje se prožima ljudska svijest i podsvijest. Mitološka priča, je najvećim dijelom metaforička ili simbolička, te se u njenom "izmišljenom" stvarnošću pokušava predočiti ono ljudima neshvatljivo.
Ako ste bogovima prinijeli žrtvu i time dobili povoljan vjetar za plovidbu mitološkim bespućem, zaplovimo...
Ako ste bogovima prinijeli žrtvu i time dobili povoljan vjetar za plovidbu mitološkim bespućem, zaplovimo...
 |
| Gospodar otoka |
U potrazi za izgubljenim identitetom
Legenda o Carskoj
Od postanka otoka, obavijenog morem prije dolaska ljudi, Priroda je zadužila Buru da vlada. Dosljedan je to a ponekad i okrutan vladar ovih podneblja. Prvi stanovnici otoka zvali su je Boria. Uvjetovala je život po strogim pravilima i zakonima koje joj je dala majka Priroda. Dozvoljavala je život onima koji su te zakone razumjeli i prihvaćali a zauzvrat podarila ih je izobiljem vode i soli kao najvažnijima uvjetima za život. Dugo se tako živjelo poštujući i ne dovodeći u pitanje stare zakone Prirode.
Jednoga dana, na obzoru se pojavila flota mnogih lađa, a na otok je stupio moćni tiranin, Car, koji je svojom neumoljivom željom za bogatstvom i moći pokorio bezbrojne narode. Zapitao je: "Tko vlada ovim otokom?", okupljeni otočani su mu odgovorili: "Bura". "Pokažite mi put do te vaše Bure da ju pokorim i podredim". Na to mu otočani odgovoriše: "Ona je vjetar kojeg je postavila Priroda da vlada ovim otokom, mi je ne vidimo, samo je osjetimo. Čuli smo da su njeni dvori skriveni duboko u njedrima modre planine ali put do nje ne znamo. ".
Car se grohotom nasmije smatrajući otočane neukima i smiješnima jer kako to može vjetar vladati otokom. Vidjevši ljepotu krajolika i sve blagodati koju pruža ovaj otok odlučio se na njemu zadržati i odmoriti prije konačnog pohoda na posljednju neosvojenu zemlju.
Naredio je tada da mu se dovedu najučeniji mudraci toga doba, Mentori i zaprijetio im: "Sada kada imam sve potrebno kako bi i posljednja zemlja bila osvojena, želim da mi otkrijete tajnu najveće vrijednosti, nečeg najljepšeg a vrjednijeg i od soli i od zlata, po čemu će me ljudi pamtiti ili ću vas dati pogubiti".
Mentori su nakon dugog vijećanja odlučili otkriti Caru tajnu dobivanja skrletne boje rekavši mu da je to najljepše i najvrijednije na svijetu jer su za dobivanje te boje potrebni najvažniji sastojci života: voda i sol, koji se pomiješaju sa žrtvom stotine tisuća života morskih puževa za jedan jedini gram te boje, što Prirodi neće biti drago i da to može imati teške posljedice za onoga tko to učini.
Car se nije previše obazirao na upozorenja Mentora već je dao izgraditi grad i ogroman pogon za dobivanje skrletne boje. Naredio je da se dovede sva voda sa otoka, pobere sva sol, sakupi i razbije bezbroj morskih puževa kako bi se moglo dobiti boju kojom će obojati odore najvrijednije i najljepše na svijetu i u njima poći u posljednji boj kojim će postati vladarom cijelog svijeta.
Kada su odore bile gotove car ih je odjenuo. Mnoštvo ga je sa strahopoštovanjem pratilo dok se uputio prema luci u kojoj su bile usidrene njegove lađe. Kada je velika flota zaplovila u pohod na zadnju neosvojenu zemlju, podiže se strašna oluja, nebom podivljaše oblaci, bijesna bura zapuhala je orkanskom snagom i tako podigla moćne valove. Vjetar i more neslućenom su silinom potopili lađe raznjevši ih u tisuće komadića sitnih poput kristala i prosuli ih na stijene otoka. More se podiglo i preplavilo pogone bojaonice i grad.
Sutradan, kada je svanulo sunce, otok je bio prekriven svjetlucavom bjelinom kristala soli a grada i bojaonice više nije bilo, progutalo ih je more.
Narod koji je nastavio živjeti na otoku taj potonuli grad naziva Carska a ostatke raspršene carske flote - posolicom koju svake godine bura donese kao znak ljudima da treba poštivati zakone prirode. Mentori su iz tog događaja i simbolike prosute soli zaključili kako o svemu treba dobro promisliti, i za buduća pokoljenja zapisali mudru izreku:
"Treba imati zrno soli u glavi".
unucima napisao Radivoj Pastorčić, 2017.
Sliku kreirao ChatGPT na osnovi mojih uputa.
Sliku kreirao ChatGPT na osnovi mojih uputa.
Epilog Legendi o Carskoj
Od postanka otoka, dok su more i kamen još bili sami, Priroda je zadužila Buru da vlada. Bila je to dosljedna, a ponekad i okrutna gospodarica. Prvi stanovnici zvali su je Boria. Vladala je po strogim zakonima koje joj je dala majka Priroda, dopuštajući život onima koji su te zakone poštivali. Zauzvrat, otok ih je darivao izobiljem vode i soli – dvama stupovima opstanka.
Dugo se tako živjelo, u miru s vjetrom.
No, jednog se dana na obzoru pojavila flota moćnog Cara, tiranina koji je pokorio bezbrojne narode. Čim je stupio na obalu, upitao je:
„Tko vlada ovim otokom?”
„Bura”, odgovoriše mu otočani.
„Pokažite mi put do te vaše Bure, da je pokorim i podredim svom žezlu!”
„Ona je vjetar”, uzvratiše mu mirno. „Ne vidimo je, samo je osjećamo. Dvori su joj skriveni u njedrima planine, ali puta do njih nema.”
Car se grohotom nasmijao. Smatrao je otočane neukima. Vidjevši ljepotu krajolika, odlučio je sagraditi grad i odmoriti se prije svog konačnog pohoda na posljednju neosvojenu zemlju. Pozvao je svoje mudrace, Mentore, i zaprijetio im:
„Otkrijte mi tajnu najveće vrijednosti. Nešto najljepše, vrjednije i od soli i od zlata, po čemu će me povijest pamtiti. Ako ne uspijete, dat ću vas pogubiti.”
Nakon dugog vijećanja, Mentori mu otkriše tajnu skrletne boje. Rekli su mu da je to boja moći, za čiji su nastanak potrebni voda i sol, ali i žrtva stotina tisuća morskih puževa za jedan jedini gram. Upozorili su ga: „Prirodi to neće biti drago. Cijena takve ljepote bit će strašna.”
Car se nije obazirao. Sagrađen je grad Carska i golemi pogoni za boju. Naredio je da se otme sva voda s otoka, pobere sva sol i razbije bezbroj morskih puževa. Htio je odore toliko crvene da će u njima postati vladarom svijeta.
Kada su odore bile gotove, Car ih je odjenuo. Mnoštvo ga je pratilo dok je koračao prema luci. No, čim je velika flota zaplovila, nebo se smračilo. Bura je udarila orkanskom snagom, podigavši more do samih oblaka. Valovi su raznijeli lađe u tisuće komadića, sitnih poput kristala, i prosuli ih po stijenama. More se podiglo i u jednom jedinom dahu progutalo pogone, dvorce i cijeli grad.
Sutradan, kada je svanulo sunce, otoka više nije bilo. Bio je prekriven samo svjetlucavom bjelinom kristala soli. Grada Carske više nije bilo – progutala ga je tišina dubina.
Narod koji je ostao na otoku i danas taj potonuli grad naziva Carska, a ostatke raspršene flote – posolicom. Svake godine bura je donese kao znak da ljudski ponos ne smije gaziti zakone Prirode.
Mentori su iz tog poraza izvukli pouku i zapisali je za buduća pokoljenja, da se nikada ne zaboravi:
„Treba imati zrno soli u glavi.”
Od postanka otoka, dok su more i kamen još bili sami, Priroda je zadužila Buru da vlada. Bila je to dosljedna, a ponekad i okrutna gospodarica. Prvi stanovnici zvali su je Boria. Vladala je po strogim zakonima koje joj je dala majka Priroda, dopuštajući život onima koji su te zakone poštivali. Zauzvrat, otok ih je darivao izobiljem vode i soli – dvama stupovima opstanka.
Dugo se tako živjelo, u miru s vjetrom.
No, jednog se dana na obzoru pojavila flota moćnog Cara, tiranina koji je pokorio bezbrojne narode. Čim je stupio na obalu, upitao je:
„Tko vlada ovim otokom?”
„Bura”, odgovoriše mu otočani.
„Pokažite mi put do te vaše Bure, da je pokorim i podredim svom žezlu!”
„Ona je vjetar”, uzvratiše mu mirno. „Ne vidimo je, samo je osjećamo. Dvori su joj skriveni u njedrima planine, ali puta do njih nema.”
Car se grohotom nasmijao. Smatrao je otočane neukima. Vidjevši ljepotu krajolika, odlučio je sagraditi grad i odmoriti se prije svog konačnog pohoda na posljednju neosvojenu zemlju. Pozvao je svoje mudrace, Mentore, i zaprijetio im:
„Otkrijte mi tajnu najveće vrijednosti. Nešto najljepše, vrjednije i od soli i od zlata, po čemu će me povijest pamtiti. Ako ne uspijete, dat ću vas pogubiti.”
Nakon dugog vijećanja, Mentori mu otkriše tajnu skrletne boje. Rekli su mu da je to boja moći, za čiji su nastanak potrebni voda i sol, ali i žrtva stotina tisuća morskih puževa za jedan jedini gram. Upozorili su ga: „Prirodi to neće biti drago. Cijena takve ljepote bit će strašna.”
Car se nije obazirao. Sagrađen je grad Carska i golemi pogoni za boju. Naredio je da se otme sva voda s otoka, pobere sva sol i razbije bezbroj morskih puževa. Htio je odore toliko crvene da će u njima postati vladarom svijeta.
Kada su odore bile gotove, Car ih je odjenuo. Mnoštvo ga je pratilo dok je koračao prema luci. No, čim je velika flota zaplovila, nebo se smračilo. Bura je udarila orkanskom snagom, podigavši more do samih oblaka. Valovi su raznijeli lađe u tisuće komadića, sitnih poput kristala, i prosuli ih po stijenama. More se podiglo i u jednom jedinom dahu progutalo pogone, dvorce i cijeli grad.
Sutradan, kada je svanulo sunce, otoka više nije bilo. Bio je prekriven samo svjetlucavom bjelinom kristala soli. Grada Carske više nije bilo – progutala ga je tišina dubina.
Narod koji je ostao na otoku i danas taj potonuli grad naziva Carska, a ostatke raspršene flote – posolicom. Svake godine bura je donese kao znak da ljudski ponos ne smije gaziti zakone Prirode.
Mentori su iz tog poraza izvukli pouku i zapisali je za buduća pokoljenja, da se nikada ne zaboravi:
„Treba imati zrno soli u glavi.”
Obiteljsko ime
Kad sagledavam povijest našega Paga javlju mi se spontani osjećaji domoljublja, pripadnosti. Pažanin nisam potpuno "genetski" ali pripadnost nečemu je više stanje svijesti. Od kada smo „Pažani“? Polazim od svog prezimena, obiteljskog imena, ono nešto govori, od kuda potječe... Prezimena se počinju davati u 12. stoljeću, vremenom ih crkva notira u svojim matičnim knjigama a obavezna postaju u 18. stoljeću.Povijest govori da su prvo ovdje živjeli Iliri točnije Liburni možda i Grci ali sigurno Rimljani. Raspalo se Rimsko carstvo na Istočno i Zapadno. Istočno je bio Bizant i on je neko vrijeme bio prisutan na otoku. Seobom naroda došli su Hrvati. Formiraju se gradovi države. Jadranom dominira Venecija. U vrijeme dok je Zadar upravljao gradom dovodio je svoje ljude na bitne položaje, doseljavao podobne. Venecija je naseljavala svoju radnu snagu ali dovodila i postavljala knezove, imenovala plemiće. Mnogo je stanovištva pristiglo pred bijegom od osmanlija. Vremenom se pojavljuju Austro-ugari, Francuzi, Talijani, Njemci.
Turbulentno područje našeg otoka uništilo je tragove mnogih porodica, nestaju prezimena koja su u prošlosti Paga ostavile traga. Povijest bilježi prezimena poput Bilinić, Greško, Skitković, Kreljčić, Bisanić, Cerniković, Prestačić, Dešinjić, Mišolić, Dišković, Dojmović, Dominčić, Frisković, Garbin, Grubonić, Jadrulić, Radogostić, Kalurić, Karleta, Kašić, Kukovezić, Luca, Mirković (Zoranić), Norčić, Paladinić, Pesaro, i mnoga druga... to su neka od paških prezimena koja su se izgubila.
Jedno od kontinuiteta ima prezime Palčić ali i ono je izvorno izumlo a otalo je plod ljudske slabosti.
Trag svog prezimena nalazim u knjizi Don Blaža Karavanića: "Na otok su izbjegle i mnoge obitelji iz okolice. Primorje su poharali Turci, 1525. osvojili su Uskočko utočište Karlobag a na otok su se tada zaklonile obitelji Budak, Milmanić, Gulić, Hrtić i Misoli, Fabijanić, Rakamarić, Pastorčić." Nešto precizniji izvor nalazim u knjizi Josipa Celića - "Stanovništvo grda Paga za francuske uprave po anagrafu iz 1810. godine" u kojoj navodi: "Pastorčić. Prilikom razaranja Baga (današnjga Karlobaga) 1525. godine od strane Osmanlija pobjegli su na Pag Juraj Pastorčić s obitelji i njegov nećak don Petar, župnik Ljubča. Baguški plemić Nikola Rakamarić i spomenuti don Petar Pastorčić prenijeli su u Pag i srebrninu Baguških crkava zbog čega su imali neprilika s ninskim biskupom Jakovom Divnićem. Godine 1629. kum je na krštenju Juraj Pastorčić, pučki prokurator. Obiteljske im se loze dijele po nadimcima."
Jedan od svećenika Pastorčića spominje se kada je paška plemićka obitelj Paladinići baštinila obiteljsko pravo skrbništva (patronata) izumrlih Sprehnića nad crkvom sv. Marije Stomorice u Slatini kod Kolana. U porodičnom su lenu držali selo Kolan, koje su kasnije od njih naslijedili plemići Zorovići. U Zadarskom državnom arhivu, STB, Carte varie, b. unica, V, fol. 5. U dokumentu od 7. V. 1605. Vicko Paladinić postavlja don Marka Pastorčića za rektora porodičnog beneficija. [1]
M. L. Ruić napravio je rodoslovno stablo Pastorčića od dolaska iz Karlobaga od 1525. do svog vremena (1736 – Pag, 9. II. 1808.). U tom razdoblju bilo je desetak svećenika iz loze Pastorčića. Dokument se nalazi u Državnom arhivu u Splitu.
[1] Miroslav Granić - BLASONE GENERALICO M. L. Ruića iz 1784. godine (Pag, 2011)
Nomen est omen
Kad sam se rodi tribalo mi je kai i svakome dat ime. Ime ne morete birat odabireju vam ga. Nakon ca se nisu mogli složit oko mog imena odlucili su da to bude ime ko se na dan mog rođenja nalazilo u katoličkom kalendaru. Ime je zapravo prva informacija u kontaktu s drugima koju iznosite „drago mi je ja sam Radivoj“ (Značenje imena Radivoj dolazi od pridjeva rad i praslavenskog vojb – vojnik). Ako ste Ante, Marija, Luka, Mate, Ana, Ivan, Jure... lako se uklopite. Sitin se kad bi u naše vrime učitelj u škuli prozvajuć reka Ante diglo bi se „pol razreda“. Iz onog vrimena datira i pošalica za Metajnare: „Zato ča smo vode svi Ivani a zato ča san ja ovde najpametniji mene ćete zvat Zizi!“. Ako vaše ime „zazvuči čudno“ ljudi su skloni doživjeti vas s predrasudom a da vas nisu bolje upoznali. Puno sam puta morao ispravljat „istočni greh“ u svome imenu da bi postao „prihvatljiv“. Ime vam daju a vi ga nosite kroz život. Mnogi vjeruju u staru latinsku poslovicu Nomen est omen - ime je znak, prema kojem nas naše ime određuje... Noga puta su mi znali pitat Nanu „kako ti se nuk zove“ odgovorila bi „...a nekako Radio“.
Dajte mater ditetu
Danas na Moru otoka (Aralsko more prevedeno na hrvatski jezik znači „ More otoka“)… sutra možda na vašem otoku. Homo cirkcus s predstavom “Dajte mater ditetu”.Aralsko jezero (zbog svoje veličine, velikog broja otoka i obilja života u njemu nazivali i Aralsko more) sa površinom od 68.000 kvadratnih kilometara (cca veličina Irske) nekada je bilo četvrto po veličini na planetu a NESTALO je zahvaljujući ponajviše čovjeku. Nestajanje Aralskog jezera počelo je šezdesetih godina prošlog stoljeća, nakon što je Sovjetski Savez preusmjerio rijeke koje su ga snabdijevale vodom (Amu Darya i Sir Darja) radi navodnjavanja plantaža pamuka. Presušivanje jezera dovelo je do brojnih ekoloških i ekonomskih problema u samom jezeru i okolnom području. Promjene se očituju u sve hladnijim zimama i sve toplijim ljetima jer je jezero veličine Irske, dok je postojalo, bilo glavni klimatski modifikator između hladnih sibirskih vjetrova i vruće pustinje. Otkako je svedeno na mali dio nekadašnje površine, voda sve brže isparava, vlaga vuče podzemne soli na površinu i nekadašnja oaza nepovratno se pretvara u mrtvu, neplodnu zemlju. Nedavnom posjetom Aralskom jezeru glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon ostao je, kako kaže, šokiran "jednom od najvećih ekoloških katastrofa našeg doba". "Ovo je znak da moramo pod hitno poduzeti potrebne akcije za spašavanje Zemljinih prirodnih resursa. Ostao sam duboko dirnut, potresen, tužan spoznajom da je jedno tako moćno i veliko more samo nestalo", rekao je Ban tijekom svoga posjeta, "Ovo je živo svjedočanstvo što se događa kad zanemarujemo okoliš i uludo trošimo svoje prirodne resurse. Okolišem moramo puno bolje upravljati jer naša je dužnost planet Zemlju ostaviti generacijama koje dolaze nakon nas kako bi one mogle živjeti u boljem svijetu".