Za vrijeme zimske oseka dio morskih pličina postanu na nekoliko sati “kopno”. Jedno takvo mjesto nalazi se na predjelu Bašaca. Mjesto je to koje u svom kratkom periodu nudi mogućnost nalaženja posebnih gastronomskih specijaliteta poput prnjavica, klapunića, volaka, prilipaka i poneke kamenice. Stanujem u blizini i godinama sam bio posvećen “zbiranju” tih delicija dok se nisam počeo zanimati za povijest a onda sam uočio neobično mnogo cigli i crijepova kao i fragmenata keramike. Obilje većinom srednjovjekovne obojene keramike (koju tijekom ljeta nerijetko skupljaju i odnose turisti) i “građevnog materijala” pobudilo je moje zanimanje za taj lokalitet.
Nedaleko od “oseke” samo pedesetak metara istočno od mora nalazi se ruševina crkve Sv. Katarine od koje je ostao samo dio apside koja prkosi ljudima i vremenu. Crkva se po prvi puta spominje 1428. godine. Približna širina građevine ista je kao kod Crkve sv. Marije Magdalene (u Bošani) 5,40 m, a slična je i sačuvana dužina od preko 8,25 m. Prema tim karakteristikama moguće je njenu izgradnju okvirno datirati u isto vrijeme a to je druga polovica 14. stoljeća. Crkva je orijentirana u smjeru istok-zapad. Don Blaž Karavanić (Građa za povijest grada i otoka Paga) pretpostavlja da se pored crkve Sv. Katarine nalazila postaja pustinjaka (Eremita), navodi:
“Sva je prilika da se kod ove crkve nalazila postaja (ćelija) za pustinjake, koji su poslije sagrađenja novog grada povukli se u predjel Sv. Katarine (iz Starog grada). Ovo proizlazi iz knjige godova, gdje se spominje smrt pustinjaka Marka (Marcus eremita de Sancta Catherina), koji je umro 24.03.1495.”
Katarina Aleksandrijska – zauzima istaknuto i posebno mjesto u hrvatskoj srednjovjekovnoj kulturi. Svetačka legenda (
Legenda Sv. Katarine divice, Arhiv HAZU) o životu svete Katarine zapisana je u zadarskoj latiničkoj proznoj legendi o aleksandrijskoj mučenici i svetici, zapisana/prepisana krajem 15. stoljeća, jedno je od najljepših djela hrvatske srednjovjekovne proze. Glavni je lik sv. Katarina, ne samo lijepa nego i obrazovana i učena žena koja svojim znanjem, mudrošću i retoričkim umijećem brani kršćansku istinu. Lik učene žene rijetkost je u hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti. U Rimokatoličkoj crkvi (jedna od
Četrnaest svetih pomoćnika) Sv. Katarina zaštitnica je djevojaka, djevica i supruga, pomoćnica kod bolesti jezika i govornih mana, zaštitnica je učenih i raznih zanata.
Crkvu Sv. Katarine navodi
Statut Paške općine (1433.) kao jednu od dvije gradske luke (pristaništa):
“Htijući ujedno spriječiti ljudsku himbu (podmuklost, podlost op.a.) odlučismo da ako neki građanin ili stanovnik Paga proda određenu količinu soli ili obavi s tuđincem ili tuđincima kakvu prodaju, dopuštenu i provedenu uz pribavljenu izvoznu dozvolu i carinsku potvrdu u pristaništima sv. Katarine ili pak u pristaništu sv. Nikole uključeno, neka taj građanin ili stanovnik Paga bude obvezan i dužan trgovačkim posrednicima platiti posredništvo pod prethodno potanko objašnjenim uvjetima. Posrednici pak neka budu obvezni i dužni marljivo voditi račune o svim i pojedinim kupnjama i prodajama tuđincima kojima bijahu nazočni, pod prijetnjom gubitka plaće”.
Još i danas nazire se niz poredanih kamenih blokova u dužini od 20-tak metara koja je bila dio pristaništa (mula ili lukobrana). Luka je bila putem povezana sa gradskom jezgrom u dužini od približno 1 km. Crkva i put ucrtani su na karti koju je izradio inžinjer Frane Zavoreo 1808. godine. Jedan od važnijih uvjeta za pristanište je izvor vode kojom su se brodovi mogli opskrbljivati. Jedna od gušterni nalazi se upravo u mom dvorištu 15 m od mora i mada je njeno dno ispod morske razine i za vrijeme ljetnih mjeseci ima hladnu i pitku vodu. Druge dvije (na udaljenosti nekoliko metara jendna od druge) nalaze se na posjedu obitelji Rumora.
U stara kamena zdanja upisana je priča paške povijesti. Priče su to iz davnina koje rijetko koga mogu ostaviti ravnodušnim. Naša bogata povijest traži i adekvatan odnos koji nažalost izostaje. Na nama je ipak odgovornost poduzeti osnovne korake u postupku zaštite "povijesnog bogatstva" ovog i drugih arheoloških lokaliteta u okviru naših skromnih mogućnosti i čekati bolja vremena.
Apel!
Križ je najrašireniji i najizrazitiji simbol kršćanstva i kao takav nepoželjan je predmet improvizacije pojedinca. Dali je itko kontaktirao konzervatore? Nije mi poznato tko je i dali je itko klesaru dao dozvolu ili su hirovi dozvoljeni pa čak i kada je u pitanju nešto sveto? Postavljati križeve sa kojekakvim nepismenim natpisima, potpisom klesara kao "autorskog djela" ili inicijalima gradonačelnika je najblaže rečeno neprimjereno!
Primjerenije bi bilo, obilježiti lokalitete što ne iziskuje velike troškove (za primjer može poslužiti "pano" na Goliji), kao i dokumentirati (fotografirati) postojeća stanja. Na panou, napisati koja se građevina tu nalazi, njenu dataciju i kratku povijest, ako je moguće na nekoliko jezika.
Već je postalo uobičajeno čuti "Pag je pravi arheološki raj". Bogatstvo kulturno-povijesne baštine neiskorišteni je potencijal pored zdravstvenog turizma koji čeka neka bolja, buduća vremena za valorizaciju.
Izvor / Literatura:
Don Blaž Karavanić - Građa za povijest grada i otoka Paga (Zadar, 2006.)
D. Fališevac - Sveta Katarina – prva učena žena u hrvatskoj (Zagreb, 2010.)
Emil Hilje - Spomenici srednjovjekovnog graditeljstva na Pagu, (Zadar, 1999.)
Statut Paške općine (1433.), (Pag, Zagreb 2011.)
Fotografije: © Radivoj Pastorčić
Pristanište Sv. Katarine (Dio drugi)
