U malom otočnom gradiću uz more, gdje su kamen i sol živjeli u svakoj pukotini, živjela je djevojčica po imenu Lucija. Bila je vitka kao borova grančica, a oči su joj sjale kao da u njima svijetli nešto više od običnog sunca.
Lucija je voljela slušati svog djeda, koji se nakon mnogo godina vratio iz Amerike. Bio je drugačiji. Smijao se tiše, govorio mirnije i često gledao prema horizontu, kao da tamo još uvijek vidi neostvarene snove.
"Znaš, dušo," govorio bi joj dok su sjedili na skalama ispred kuće, "tamo daleko ljudi ne spavaju prazni. Tamo se snovi love, čuvaju i njeguju. Imaju nešto što zovu hvatačem snova. I vjeruju da, ako ga napraviš s ljubavlju, možeš zadržati ono lijepo i dobro… a loše nestane kad svane jutro s prvim zrakama sunca."
Lucija je zamišljala mrežu na nebu, punu svjetla i zvijezda, gdje loši snovi samo skliznu van kao kapljice kiše s maslinova lista i nestanu.
Ali njezin gradić nije vjerovao u snove.
Bio je to gradić tvrdih riječi i još tvrđih tišina. Ljudi su gledali u tuđe dvorište, ali nikada u vlastito srce. Bili su umorni, iako nisu radili previše. Bili su prazni, iako su imali sve. Nisu živjeli snove, spavali su bez njih.
Kad je Lucija krenula u školu, učila je šiti pašku čipku. Tanka bijela nit, ruke zaigrane poput leptira i beskrajno strpljenje stvarali su svetu geometriju, poput cvijeta života.
I dok su druge djevojčice šivale da udovolje učiteljici, Lucija je šila za nešto veće. U svakom kružiću, u svakoj niti, ona je vidjela nešto više. Ne samo običnu mrežu, već mrežu snova. Zamišljala je da će njezina čipka, kad odraste, biti poput hvatača snova za cijelo mjesto. Da će kroz te bijele niti proći samo ono dobro nježnost, istina, smijeh, radost... a ono ružno jednostavno nestati s prvim zrakama sunca.
Jednog dana, djed joj je poklonio pravi hvatač snova iz Amerike, star i prašnjav. Pogledao je njezinu čipku i nasmiješio se:
"Znaš, Lucija… tvoja čipka hvata daleko ljepše snove."
Godine su prolazile, a Lucija je šila. Tiho i strpljivo. Njezine čipke nisu bile samo ukras na zidovima one su bile ukras u srcima. Ljudi su počeli dolaziti k njoj, najprije potiho, zatim sve hrabrije. Donosili su joj svoje priče o snovima koje nisu smjeli reći nikome. Ona bi slušala i šila.
I govorili su:
"Ne znamo što točno radiš, dite, ali otkad si ti ovdje lakše i slobodnije se diše."
I tako, u gradiću gdje su snovi spavali, pojavila se djevojčica koja je svojim nitima budila ljude. Ne galamom, ne velikim riječima, već djelom…
Čipkom bijelom, tihom i čudesnom kao prva zraka sunca nakon duge zime.
