U gradiću od kamena i soli, tamo gdje se bura uvlači u svaku pukotinu, živjela je djevojčica Lucija. U očima joj je titralo nešto mirno, poput odsjaja sunca na moru.
Njezin djed, povratnik s dalekih obala, donio je sa sobom okruglu mrežu od konopca, isprepletenu i ukrašenu perjem. Objesila ju je iznad kreveta. Noću bi se lagano njihala na povjetarcu.
Lucija ju je promatrala prije spavanja.
U staroj školi u središtu mjesta, jedna je tiha, sijeda žena učila djecu šivanju čipke. Uzorci su bili isti kao i uvijek. Prenosili su se iz ruku u ruke, bez promjene.
Bijela nit, igla i tvrdi kušin.
Lucija je dolazila svako popodne.
Dok su druge djevojčice slijedile zadani obrazac, ona bi ponekad zastala. Pogled bi joj ostao na praznini između niti, ondje gdje uzorak još nije bio zatvoren.
Sjedila je kraj prozora, tamo gdje svjetlo najdulje ostaje.
Počela je mijenjati raspored.
Najprije neznatno. Jedan razmak drukčiji od ostalih. Zatim još jedan. Krug koji nije bio potpuno zatvoren. Linija koja je postajala valovita.
Nitko to isprva nije primijetio. Godine su prolazile.
Na kušinu pred njom uzorak se širio, ali nikada nije bio dovršen. Uvijek je negdje ostajao otvoren.
Ljudi su počeli zastajati.
Ribar bi stajao malo po strani i gledao dulje nego što je mislio. Sutradan su ga čuli kako tiho pjeva dok krpa mreže.
Jedna je žena zastala, sklopila ruke iza leđa i nagnula se bliže da bolje vidi, kao da traži gdje se uzorak nastavlja.
Mladić koji je često žurio počeo je usporavati. U prolazu bi podigao pogled i zadržao ga na ljudima oko sebe.
Jednoga dana jedna je žena upitala:
„Odakle ti takav uzorak?”
Lucija je kratko podigla pogled.
„Iz snova”, rekla je.
I nastavila šiti.
Ujutro bi svjetlo padalo preko bijelih niti. Zadržavalo se na mjestima gdje je uzorak ostajao otvoren.
Lucija ga nije zatvarala.
Gradić je ostao isti. Kamen, sol i vjetar.
Ali ponegdje su se ljudi počeli zadržavati ondje gdje prije nisu.
