Marko?

Jeste li se ikada zapitali ki je Marko?
U većini krajeva pokladna lutka ima poopćena imena, nazive poput Pust, Krnevo, Mesopust i sl. ona u Pagu ima osobno ime a to je Marko. Našao sam zanimljiv podatak da „Marka“ spaljuju i u djelu južne Hercegovine u dolini rijeke Neretve: Čapljina, Metković, Ljubuški, Neum, Opuzen, Komin, Čeljevo. U jednom povijesnom razdoblju taj prostor nazivao je naziv "Paganija".
Pretpostavlja se da je ime „Marko“ poteklo od Svetog Marka zaštitnika Venecije. Pa je tako Marko prikriveno simbolizirao Veneciju kojoj je puk na ovaj način pokazivao otpor, društvenu odnosno političku kritiku. To bi značilo da je Paški „Marko“ a samim time i karneval kao svetkovina starija od 1797. (godina propasti Venecije) jer je tada to imalo smisla. Ako je to točno onda su naši pučani očito bili poprilično smjeli heretici, kako to da su crkva (inkvizicija) i Venecija dozvolili da se pali personifikacija sveca zaštitnika. Ovo je objašnjenje koje nude etnolozi i folkloristi. Možda bi ipak trebalo razmotriti mogućnost i dovesti "Marka" u našu bližu povijest koju mnogi "zaobilaze". Pag i Venecija imaju svoj povijesni odnos koji nije završio 1797. Simboli Venecije krilati mletački lav svetog Marka (krilati lav sv. Marka, stoljećima je simbolizirao ne samo tog evanđelistu, nego i grad Veneciju te Mletačku Republiku). Kao obilježje "Talijanizacije" naših krajeva početkom prošlog stoljeća mletački lavovi dolaze pod udar zbog međunarodnih političkih zbivanja. U nekoliko primjera sa starih fotografija Paga koje datiraju s početka prošlog stoljeća, jasno se vide mletački lavovi (pročelje zborne crkve, magazini soli, pročelje na vratima Kneževa dvora) kojih danas nema. Potražio sam mogući povijesni uzrok i događaj koji je mogao prethoditi micanju navedenih simbola i našao slijedeće:
Godine 1932., Kraljevina Jugoslavija dolazi na rub rata sa Italijom. 1. prosinca 1932. dogodio se trogirski incident, tada su pripadnici Sokola Kraljevine Jugoslavije u Trogiru uništili ili teško oštetili čak osam starih mletačkih lavova. Taj je događaj imao znatan odjek u tadašnjoj hrvatskoj/jugoslavenskoj i talijanskoj javnosti, a bio je jedan u nizu incidenata koji su tijekom 1932. godine jugoslavensko-talijanske odnose doveli na rub izbijanja ratnog sukoba. (Mario Jareb, 2007). Vjerojatno je sličnih slučajeva bilo i kasnije među kojima se navodi početak prosinca 1944. godine.
Vrijeme je povratka u stvarnost. Maske se skidaju, zabavi i opijanju s „pokrićem“ došao je kraj, slijedi bolno otrežnjenje. Posljednji čin karnevala prepun je snažne simbolike. Do posljednjeg „sudnjeg“ dana vjerojatno nitko ni ne pita i ne pomišlja na „Marka“. On se pojavljuje tu, na kraju puta.
U Pagu Marka se spaljuje na "Cistu sridu" ili Pepelnicu, Pepelnica je kršćanski blagdan, početak korizmenog vremena. To je dan pokore, razmišljanja, nemrsa i posta. "Memento homo, quia pulvis es, et in pulverem reverteris". Ime Pepelnica dolazi od pepela kojim se obilježavalo čelo vjernika (križem), što je bio način žalovanja zbog smrti Isusove. Mi tog dana spaljujemo "Marka" pretvaramo ga u pepeo i za njime žalimo. Postavlja se pitanje čijim se to mi "pepelom" posipamo?
Karneval vuče svoje porijeklo iz drevnih magijskih (poganskih) obreda ma koliko to nekima bilo „čudno“ i dalje ima svoj utjecaj. U magijskom obredu spaljuje se simbol zla. Magijsko poimanje vremena je cikličko za razliku od kršćanskog linearnog poimanja. Ciklus je potrebno zatvoriti osudom i spaljivanjem zla iz čijeg pepela nastaje novi životni ciklus.
Vremenom se pojavilo ruganje (ismijavanje) onoga tko je simbolično izabran da sa svojom svitom preuzme vlast - „ključeve grada“. Često to nije bila slamnata lutka već živa osoba skromnijih sposobnosti kojoj to mjesto u svakodnevnom životu nikako ne bi moglo pripasti. Sudilo mu se u namještenom procesu s predvidivim krajem. Pod raznim utjecajima vremenom se običaji mijenjaju pod uvjetom da ih narod prihvati.
Danas je u Pagu taj običaj, obred, dobio novu dimenziju. Marko je do zadnjeg daha dio „kumpanije“, kumpanji ga nose „okolo“ kako bi na njegov račun popili još pokoju „putnu“ za kraj. Ono što je nekada bilo suđenje vjerojatno pod utjecajem gubitka vjere u „pravnu državu“ i „pravdu na ovom svitu“ postaje oporuka. Oporuka... da OPORUKA!!! 

Oporuka koja se čita javno, jasno i glasno na pijaci a obilježava ju prikriveno izrugivanje sa svim promašajima zajednice i vlasti u proteklom periodu! To znači da naš paški karneval nema kraja!

On nije zatvoren ciklus koji bi služio novom početku već oporukom postaje ostavština. Marko se spaljuje ali s njim nisu skončale i naše nedaće već se „oporukom“ simbolički prenose i na ostali dio godine kojim Marko ne vlada. Ima li ova simbolika svoju težinu prosudite sami.
Kad zavlada tišina koja prethodi pucketanju zapaljene „kavše“ osjeti se neka čudna pomalo zbunjujuća napetost, neizvjesnost i tuga, kao da u zraku lebdi pitanje... koga mi to užigjemo?

Karneval III – Poganstvo

Od davnina su ljudi promatrajući okolinu spoznali da se u prirodi događaju periodične promjene vremena. uzrokovane smjenom godišnjih doba u kojima glavnu ulogu ima sunce.
Uočili su da su dijelovi godine usko povezani s kretanjem Sunca na nebu. Sunce nakon ljeta gubi svoju snagu s njme i vegetacija. Noć pobjeđuje dan, dani postaju sve kraći sunce doseže najnižu točku na horizontu i „umire“ da bi se kratko nakon toga ponovno „rodilo“. Sunce se na dan 21. prosinca nalazi u najnižoj točki na horizontu u sažvježđu Jarca (Jarčeva obratnica, povezano sa Saturnalijama – astrološki vladar Jarca je Saturn) što se naziva zimski solsticij (suncostaj). Zimski solsticij i period poslije njega oduvijek je imao kultno mjesto u obredima i svetkovinama kod mnogih naroda u prošlosti pa tako i u predkršćanskom starohrvatskom. U to vrijeme vršili su se mnogi magijski obredi kako bi pomogli suncu da otjera duhove zime i ponovno potakne vegetaciju. Očigledno je u to vrijeme čovjek vjerovao da može utjecati na sile prirode.
Takve „magijske“ obrede možemo naći u izvornijem obliku u nekim našim sredinama, a danas ih ubrajamo u karnevalsku (pokladnu) tradiciju poput zvončara i bušara. Prema običaju formirale bi se maskirane povorke koje bi odjevene u zastrašujuće maske, plesom i bukom tjerali zle duhove. U nekim slavenskim zemljama obred bi završavao spaljivanjem lutke (Morane, More, Marane ili Moržane u staroslavenskoj mitologiji boginja smrti i zime) napravljene od slame, kao znak konačne pobjede nad zlom - zimom. Pepeo zapaljene lutke zakapavao se u zemlju ili bacao u vodu kako bi se stvorili uvjeti za novi početak, početak kojim otpuštamo staro i otvaramo prostor za novi prirodni ciklus.

Iako ima svoje korijene u poganskim magijskim obredima već odavno karneval to nije. Pod velikim utjecajem religije običaji i obredi su se mijenjali. Vremenom je „karneval“ nalazio svoju snagu u prikrivenoj kritici vlasti, a u najnovije vrijeme je postao globalno komercijalna, a kod nas tradicionalna zabava zajednice koja završava spaljivanjem krivca za sve naše nedaće.

Karneval I.

Vrime je od karnevala, običaja ki je duboko ukorjenjen u našu Pašku tradiciju, ki se od davnina isčekuje i štuje.
Kao i mnoge druge svetkovine karneval ima svoju povijest i ishodište. Stablo zvano karneval očito ima duboke korjene kad se uspjelo toliko vremena održati i ustaliti u našem životu. Što mu daje snagu, gdje nalazi plodno tlo za svoju dugovječnost? Kako to da se jedan od očito poganskh običaja uspio oduprijeti negodovanju snažne crkve i opstati?
Jedan od korjena vodi nas prema Veneciji koja je u razdoblju od 1192. pa sve do njene propasti 1797. godine. ostavljala dubok trag u prošlosti Paga. Godinama je Venecija postavljala vlastelu, doseljavala stanovništvo. S njima su došli i njihovi običaji i tradicija koja je imala veliki utjecaj u mnogim segmentima paškog života pa tako i u karnevalu. Najstariji europski pisani dokument o „karnevalu“ (maškarama - masqueraders) nalazimo u Veneciji, datira iz 1268. godine a odnosi na odredbe o korištenju maski.
Već tada u Veneciji se odvijao sladostrastni razulareni karneval koji su između ostalog sačinjavale bezobzirne i krvave borbe bikova, utrke s kolicima, neprestane zabave pod maskama koje su bile organizirane u najljepšim gradskim građevinama za užitak lokalnog stanovništva. Glavni događaj venecijanskog karnevala bio je fešta sv. Marka, fešta prepuna pjevanja i plesa maškara koja bi ljude nerijetko ostavila bez daha.
Na kraju bi se na središnjem dijelu Trga, između dva stupa, zapalilo lakrdijaša, a dok bi narod vikao i pjevao, zvona crkve San Francesco della Vigna označavala su kraj karnevala i početak korizme.
Brojna su nagađanja o nastanka riječi karveval. Pretpostavlja se da riječ Karneval dolazi iz latinskih riječi 'carne vale', što znači 'zbogom meso', odnjeti meso tj. mesopust. Postoje još neka tumačenja riječi karneval a ona sežu dublje u prošlost. Moguće tumačenje riječi karneval odnosi se na naziv „carrus navalis“ koji je označavao brodove na kotačima koji su sudjelovali u brojnim povorkama tijekom 14. i 15. stoljeća u Italiji. Sam običaj sudjelovanja brodova na kolima u povorkama mnogo je stariji od srednjeg vijeka. Kola na kotačima bila su dio proljetnih obrednih povorki u čast egipatske božice Izide. Prema jednom objašnjenju, riječ “karneval” dolazi od grčkog „carn“ što znači „onaj koji jede meso“, a taj je pojam bio vezan uz svečanosti boga Apolona.

Pogledati!

Vitomir Belaj - šetnja s bogovima

4. veljače na HTV-u 1 u 17.15, dokumentarni film.

Jeste li znali da razmještaj pojedinih kršćanskih crkava u pejzažu nije nimalo slučajan? Ali, što je još zanimljivije, nije ni kršćanski. Riječ je, zapravo, o otisku staroslavenskih poganskih mitova u zemljopisnom prostoru, nastalom još u vrijeme doseljavanja Hrvata.

Kako se to dogodilo i zbog čega i zašto su se ti prostorni odnosi zadržali sve do danas, ispričat će nam istraživač tog fenomena, etnolog Vitomir Belaj, redoviti profesor na studiju etnologije i kulturne antropologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 2007. godine dobitnik Nagrade za životno djelo Hrvatskog etnološkog društva.

Ako ste propustili pogledati još uvjek to možete na YouTube-u:

1. dio: www.youtube.com/watch?v=Rf-2IbyDwnI
2. dio: www.youtube.com/watch?v=JdS-Yb82FEY&feature=relmfu

STARI GRAD

DEL ŠESTI
Rekonstruiranom praslavenskom mitskom pričom o visokim božanstvima, javljaju se združene po tri točke, tako da u prostoru tvore trokut (trodijelnu strukturu, rekao je Pleterski), a međusobno su vidljive. Te su tri točke uglavnom povezane s gromovnikom (Perunom, obično na višem vrhu), njegovim suparnikom ili sinom (Velesom, Jarylom/Jurjem kao vučjim pastirom, u pravilu niže, katkada uz vodu) i s njegovom ženom (obično blizu vode). Između Velesove točke i točke posvećene ženskome božanstvu je, u pravilu, voda kao granica dvaju svjetova – živih i mrtvih.
Smatra se da je crkva Svete Marije Stare sagrađena na mjestu starijeg, starokršćanskog svetišta. Smještena je pokraj velikoga izvora (Fons magnus, Velli) i zdenca koji nikada ne presušuje. Taj položaj, kao i ženski titular svetišta, uklapaju se u predodžbu kristijaniziranih mjesta štovanja Velike Majke, božice Mokoš čija su svetišta uvijek vezana uz mokra mjesta. To je svetište, u odnosu prema drugim elementima trokuta, uz vodu, i to na Gromovnikovoj strani, tamo gdje je bilo mjesto njegovoj ženi, gospođi Mokoš (Dodoli?).

To znači da su Hrvati sa svojim vračevima/žrecima došli na otok još kao pogani, te da je žrec, koji je bez sumnje morao odrediti svete točke prema kojima se trebao odvijati ciklički život, i to na svečan način, kazujući mit i pokazujući mjesta na kojima se odvijala "drama stvaranja". To je svetište bilo, ako smo dobro zaključili, "svetište prvoga, višeg reda". Lako možemo zamisliti staroga hrvatskog žreca sijede brade kako, nakon što je odredio položaje svetih točaka, pripovijeda mnoštvu o Perunu ili Svetovitu koji stoluje na Gori, o Jarylu/Jurju kako živi kod poočima, o Velesu koji se drznuo popeti tamo gdje mu nije mjesto, a zatim o tome kako je viši bog tjerao onog kojemu tamo nije mjesto gromovima natrag u vodu, bijući ga pritom u Dubravi i rascijepivši trbuhe planínā tamo gdje su danas špilje i izvori, i to sve pokazujući prstom, tako da su si tu priču svi mogli predočiti. Samo je puk još cijelo tisućljeće odlazio na svete poganske točke, odavna zaboravivši njihovo prvobitno značenje. A nama se danas, na početku trećega tisućljeća, otvara tajanstvena knjiga što je dosad bila zatvorena sa sedam pečata…

Sv VID

DEL PETI
Starohrvatska poganska organizacija svetoga javnog prostora dovodi me do uzvisine sv. Vid. To je svetište starohrvatskoga boga Sventovida, Peruna ili Gromovnika. Evidentno je kako je puk dugo štovao svoja poganske običaje pa tako piše: „postoji tvrdnja mletačkoga baroknog povjesnika Gianantonija Bommana kako su solunski "…nadbiskup i nekoliko svećenika s osobitom … pažnjom nastojali naučiti taj jezik kako bi mogli nagovoriti ove idolopoklonce neka napuste kult svojih lažnih božanstava“.
„Došavši na Sv. Vid, oni bi sedam puta obišli preko 2,5 m široke zidine. Zidina se obilazila idući na lijevo, tako da bi došavši na istočnu stranu prema izlazu sunca išli u smjeru od istoka prema zapadu kao i sunce po nebeskom svodu. Prema tom hodu, vjerovalo se da južna polovina kružne zidine pripada danu, a sjeverna polovina noćnoj tami. Ta je zidina zidana monolitnim kamenjem bez žbuke“. Evo što je Kolanjac Berto Balabanić (1909-1987) zapisao od svojega djeda koji je umro u 85. godini, a ovaj ju je pak čuo još u djetinjstvu.

Sveti Vide, božji dide,
Mi k tebi na gorika,
Ti k nama na dolika.
Oj dondole dondole!
Na tvojemu na oltaru
Položi nam ovcu šaru.
Oj dondole dondole!
Da nam krave budu plodne,
Da nam njive budu rodne.
Oj dondole dondole!
Da nam ovce janjci vode,
Da u lokvam bude vode.
Oj dondole dondole!

Malo sam progugla ovu zanimljivu riječ koja se priziva - DODOLE. Nešto malo podataka, možda ovo iz Wiki na engleskom:

Dodola (also spelled Doda, Dudulya and Didilya, pronounced: doh-doh-la, doo-doo-lya, or dee-dee-lya), Perperuna or Preperuša in Dalmatian Croatia is a being in old Slavic mythology.

According to some interpretations, she is the Slavic goddess of rain,[1] and the wife of the supreme god Perun (who is the god of thunder). Slavs believed that when Dodola milks her heavenly cows, the clouds, it rains on earth. Each spring Dodola is said to fly over woods and fields, and spread vernal greenery, decorating the trees with blossoms.

Ako niste razumili, ukratko radi se o staroslavenskoj božici dažja. Dodola je "žena" vrhovnog boga Peruna. Slijedom rječi Perun - Perperuna - Preperuša podsjeti me na PERUNIKU ili IRIS. Naravno opet wikipedia i zanimljiv rezultat: Božica Iris je kao glasnica bogova, dugom šarala s visina prenoseći poruku na Zemlju. Tamo gdje bi duga dotakla tlo, kao i munja boga gromovnika Peruna, izrastala je perunika, možda svaki put druge boje.

RANE

Još malo o škrapingu na mikulu... crikvice u osami na nepristupačnom mistu nima pravi pristup ni s mora (nema mulića) s kopna da i ne govorim. Osuđena je da prati pogledom mornare na putu u neizvjesno dok je oni počaste kojim pogledom strahopoštovanja a možda i pokojom molitvom. Koliko tragikomedije u činjenici da se baš u plićaku ispod nje nalazi potopljen ratni brod...
Moram se osvrnut na jednu pojavu ka me fascinirala. Na mistu di je nekad valjda bi oltar nalazi se kamen iz kojeg lagano izvire voda kao da kamen plače... krvari, i jedno i drugo ukazuje mi na rane. Oko crikvice nalazim još nekoliko mjesta sa istom pojavom. Iz kamena teku suze, kamen krvari zar su rane takve da nikad neće zacijelit?

KULT

DEL CETVRTI
Wiki kaže: Kult ili slavlje jedna je od glavnih značajki svake religije, a predstavlja skup radnji i postupaka koji imaju određeno simboličko značenje.
U kultnom slavlju čovjek susreće prisutnost božanskog, njegovu objavu i svoju mogućnost da mu se približi. Za tu posebnu božansku prisutnost često postoje određena vremena i određeni prostori. Kod prirodnih naroda ova prisutnost se odvija u različitim vremenima, koja su odsjaj vječnog, anonimnog povratka vremena i događaja. Ovo „anonimnog povratka vremena i događaja“ osobito je zanimljivo...

...izdvajam o svetištu Velesa na Jurjevoj galvici: „Gosp. Anti Fabijaniću zahvaljujem ove zanimljive folklorističke podatke o tamnoj strani toga svetišta. Bio je do prije 50. godina [tj. do oko god. 1880.] običaj, da se hodočasti sv. Juri na jedan vrh na sjevernoj strani otoka. Tu bi se osim drugoga svijeta sakupili mladići i djevojke i igrali kolo. No to nije pojava osamljena, jer se i dandanas [tj. oko god 1930.] na nekim mjestima Dalmacije hodočasti baš k sv. Juri (tako na pr. sv. Juri na Biokovu, 1.178 m). Onamo idu osobito mlade nevjeste, koje nemaju poroda, na zavjet. Djevojke za što bolji uspjeh zavjeta penju se i potrate oko dva dana, čvrsto odlučivši, da dadu svoj tribut ne braneći tvrdoglavo svoje djevičanstvo. Priča se, da u tim danima na tim vrhuncima vlada seksualna anarhija“.

Kvragu, ovo djeluje poprilično raskalašeno, pa ako je istina vo ca govori Ante Fabijanić a bi je učitelj, kakvi su to kršćani hodočastili na Jurjevu glavicu?

POTVRDA

Ponukani današnjom simbolikom pošli smo u škraping na Mikulu, nisam bi baš stoposto siguran da je ona slika - slika crikvice na Mikuli. Pošli smo to potvrdit. Potli ubeda usljedi je mali popodnevni odmor, malo interneta, objava komentara na stranici i onda pokret. Dobro smo se obukli, rusak na rame i ajmo. Pošli smo autom do platoa naših kolektora a onda pol ure škrapinga uz jaku buru. Dok tako škrapasmo prisjetih se komentara na stranici Radio Paga kog sam zadnjeg objavi a bi mi je zanimjiv. Napisa ga je Posejdon pod nazivom JEDAN JE OTOK PAG: ... za stvoriti priču na otoku Pagu imamo: - lunjske maslinike - novaljski podvodni akvadukt ( rjetkost u svijetu) - novaljsku baziliku - paški zaliv istočni izapadni dio akvatorije - kolanjsko blato - paški trokut - razdjelnica 15. meridijana - grad Pag kao urbana cjelina rađena po načelima struke onog doba - stari grad Pag - paška solana - povljansko blato - povjesna previranja i sukobi radi solane itd S ovim sam samo htio natuknuti što sve turistima i posjetiteljima možemo ispričati, bez obzira gdje oni bili smješteni od krajnjeg juga otoka do Luna. Zato,evala, za ovakav proje... stoji u komentaru. ETO!!!!!!! još jedna PRIČA!!!!!! Jesmo li sposobni prepoznat priču? Kao i svi ne moren pobignut od materijalnog, materijalističkog pa se već mislim kako „opernatit“ i ovu priču... TURIZAM je živim od toga e pa neki dan sam geda emisiju na jednoj starnoj TV kako je vjerski turizam u velikom porastu, siti san se i škrapinga na dugom otoku koji se već nekoliko godina održava u ovo vrime i na koga dolazi puno judi... mislim se triba znat upakirat priču i prodat je, a kad bi vo nekomu poša govorit voltiva bi balama a misli da mi nisu svi doma. Najdi argumenti... pokušaj im reć kako čudovište iz Loch Nessa niki ni vidi a puno ih o njemu zna, a da ne govorim ki biznis su od toga nacinli... reci im o Grčkoj, tamo turiste vodiju i na dva tri bokunića zidića ca viriju iz zemje... a mi vode imamo barem tri lipe pozicije za izlet zamisli se svaki dan jedan izlet pa da ispuniš tjedan dan predsezone... ma daj molim te fermaj zanaš kakvi smo – TAKVI SMO PA CA!
Ubije me vo... uto se iza jedne škrape ukaza potvrda mog strahovanja da je ono od jutros istina.

SIMBOLI

Budim se uz zvuk i slani miris paške bure... pomalo ga minja miris kuvane kafe... uputi san se na doručak.
Ca nisi moga spat noćas? Pita žena. Ma ne, objašnjavam joj, ovo kako ti pišem ovaj mali blogić u kome trenutno razmišljam „naglas“ o ovoj temi PAŠKOG SVETOG TROKUTA jednostavno mi ni dava mira. Poša san malo gedat taj trokut, njegova značenja, simbole... ah da simbole koje više zbog dominacije materijalnog niti ne vidimo odgovara žena. Poj vo govorit u zeca pa ćeju te držat za mujenoga. Ma ni me briga za onih u zeca. Ma misli sam kako je puno prepoznatljivih točkama svetog trokuta na pagu ti trokuti nisu jedino u Pag ima ih po celoj Hrvatskoj a i drujdi. Malo san geda ove karte, toponime iliti imena mista i govorin joj kako mi je u oko upala crikvica kod Mikule i kako sam pokušava nju dovest u neki odnos u tom trokutu... žena je pošla pogedat je se diga Ivan ki je noćas bi na maturalnu u Pagus. Tornala se iz njegove komore i pokazuje mi ca je sinoć dobi na lutriju...

PAŠKI SVETI TROKUT

DEL TRETI

„Pag spada među jadranske otoke koji su najranije bili naseljeni Hrvatima“ Kad su došli ovamo donili su sa sobom ono ca se zove mitologijom - „poganskim“ vjerovanjima, takozvanom „prareligijom“ iliti neka vrsta zoroastrizma ca bi značilo dualizam - borbu između dobra i zla. Kad su prvi Hrvati stupili nogon na Pag, verujem da su se bar malo parili kaj onaj Neil Armstrong na misecu - bar u onom trenu di skace okolo kaj mujen ili kaj da se je nabo na paške škrape... E sad kad su već došli vode di je na prvi pogled bilo vidljivo da su uvjeti života teški... ca bi mi rekli „vrag im ni da mira“ nego su stili ostat - ZAC. Vajda su shvatili da je vode bog odavno reka „laku noć“ – znali su da moraju upotrijebit sva stečena znanja iz odnosa prirode i covika ka su dotad imali i da nesmiju zajebat prostorni plan jer su znali da je predhodno veće misto Kissa pretrpila velu kalvariju. Ono uc su oni onda verovali našli su u prostoru na način na ki znanstvenici iznose u članku „PAŠKI SVETI TROKUT“ (ne radi se o „onom“ trokutu) ako vas zanima morete ga uzet vode: PAŠKI SVETI TROKUT.
Kako govoriju „utrđene su tri točke praslavenskog svetog prostora na Pagu“ a to su crikvica setog Vida, svetog Jurja (ne ugrad nego Jurjeva glavica) i Blažene Djevice Marije u Starome Gradu. Prema poganskom sakralnom trokutu polazište je tekuća voda – izvor (Pramajka – Mokoš, vjerovatno poput „mokro“) , gledajući nizvodno s njegove dene strane je stijena koja pripada bogu Velesu koji se povezivao sa zmijom/zmajem a s lijeve strane viši gorski vrh čije se ime može povezati sa staroslavenskim bogom Perunom – Gromovnikom ili Svantevidom.

Riječ je o slavenskoj inačici dramatičnoga sukoba između Reda i Nereda. Sile Reda predstavlja u slavenskoj predaji Gromovnik (*Perunъ), a sile Nereda Zmija (*Velesъ). Zmija narušava red, a Gromovnik ga pokušava ponovno uspostaviti. Jedan od motiva je priča kako se Zmija penje na vrh koji je Gromovnikovo mjesto, pa ju ovaj svojim gromovima bije u hrastovoj šumi (dubravi) i tjera natrag u njezin svijet uz vodu (ispod, preko vode). Srž motiva jest, da je gromovnik gore na vrhu gore/svjetskoga stabla, a zmija/ zmaj dolje ispod, u vodi/špilji i sl. Mislav Ježić je to rekao:

...središnji kult starih Slavena bio je, s jedne strane, kult nebeskoga gromovnika Peruna koji boravi u višnjim i suhim područjima ispunjenim vatrom ili suncem i, s druge, stočnoga boga Velesa, boga blaga, koji boravi u donjim i vlažnim prostorima. Oni su u opreci i dolaze u sukob, pri čem Veles uzimlje lik zmije, zmaja ili zvijeri, koja se može penjati i u viša područja, a Perun ga svojom strijelom ruši u donje prostore (Ježić 2006:53).


Nastaviću kad stignem...

Poganstvo (od lat.: paganus pagano; i pagus mjesto)

DEL DRUGI

Ma pogej ti vo, do jedna rječ u sebi ima PAG, ova jedna ima i ANUS a ova zadnja vajda znači i poganstvo i mjesto ili selo ca su nan oduvik sašivali. Ti jarca da pag-anus, sad kad san sta - odvuklo me ono ca se zove "misao" na aktualnu bandu, bemti!!! K-ANAL. Pa tu nešto smrdi sama rječ ti govori. Daj daj ne pini se odma... pag-anus – k-anal ma nima nikakve veze. To je neka druga štorija. Ma da... imaš pravo neka te ne brine kanal Pag-Košljun - neka te brinu kanali u glavama...

Nastaviću sutra....