"Kletva"

Bez poznavanja prošlosti teško možemo graditi budućnost. Kažu da se povijest nikada ne ponavlja već ljudi ponavljaju povijest dok povjesničari ponavljaju jedan drugog. Koliko puta ste samo naišli na povijesnu interpretaciju o Krešimirovom spominjanju Paga (Mauna 1069., Kesse, Murowlana, Pecana i Wlasica 1071.) u uredbama koje su od presudne važnosti za daljnju povijest otoka.

Prva zapisana kletva nekog hrvatskog vladara nalazi se uklesana u jednom od najdragocijenijih hrvatskih spomenika - Bašćanskoj ploči. Dmitar Zvonimir (lat. Demetrius Suinimir, Suonimir, Suonemerius, Zolomer, Zuonimir) († ?, 1089.) darovao je neko zemljište samostanu svete Lucije u Baškoj na Krku. Redovnici su oko godine 1100. dali uklesati glagoljicom opis darivanja na Bašćansku ploču, na kojoj se spominje ime kralja Zvonimira (zvъnъmirъ, kralъ xrъvatъskъ).
Dio teksta koji se odnosi na kletvu u slobodnom prijevodu bi glasio: "Da tko poreče, nega ga prokune i Bog i 12 apostola i 4 evanđelista i sveta Lucija. Amen". Očito su kletve imale snažan pravni učinak neporicanja ali i magijski, jedan takav možemo prepoznati u "legendi" o istom kralju Dmitru Zvonimiru.

Legenda koja se prenosi već stotinama godinama kaže da se smrću kralja Dmitra Zvonimira prokleo hrvatski narod rekavši: “Da Bog da više nikad ne imali kralja svoje krvi!”. Iako se radi samo o legendi a njen magijski učimak teško je komentirati. Možemo konstatirati da od tada pa do danas Hrvatskom vladaju razni strani interesi, podjele, prevare, kriminal i korupcija a oni koji "kraljuju" u ime naroda to dozvoljavaju. No da li je to učinak Zvonimirove kletve ili nečeg drugog tema je koja seže u domenu ezoterije.

Nekoliko godina ranije "kletve" su bile puno blaže izrečene ali su posljedice zapisanog ostale dugosežne. Uredba Petra Krešimira IV. podijelila je otok Pag. (1071, 8. srpnja. U Biogradu. Odredba i potvrda kralja Petra Krešimira IV. o području Rapske biskupije). Ona je teritorijalno utemeljila liniju podjele zbog koje je stvorila i podjele među običnim ljudima. Za te "zasluge" grad Pag dodijelio mu je središnji glavni, gradski trg - trg Petra Krešimira IV.

U uredbi Petar Krešimir IV. stoji: “I odlučujem da ova uredba ostane zauvijek nepovrediva, kao što smo od starijih naučili da je uredba već rečene crkve uvijek bila nepovrediva”.

Uredbu i njen prijevod možete pogledati ovdije: http://arhinet.arhiv.hr/_DigitalniArhiv/Monumenta/HR-HDA-876-7.htm

(Dio tekata uredbe: "Kissam suis cum pertinentiis, tantum retinentes de iure suo paucas uillas Pagi: Pecani, Murowlani, Wlasici, quas et si pro malo habet, nouo dedimus episcopo Nonensi...")

“Pag se prvi put oglasio u povelji kralja Petra Krešimira IV. koji je navodno sjeverni dio otoka s Kišom (Kissam op.a.) i njenim pripadnostima darovao rapskom biskupu, a njegov južni dio dodjeljuje tobože ninskom biskupu. Iako je već odavno dokazana lažnost ove isprave, ona ipak odražava pravno i političko stanje teritorijalne i crkvene podijeljenosti otoka.”
(Miroslav Granić - SREDNJOVJEKOVNI PAG)

“8. srpnja 1071. u Biogradu kralj Krešimir IV. određuje i potvrđuje područje rapske biskupije. (Isprava se nalazi u Državnom arhivu u Zagrebu: Doc. ant. 7. Također u Luciusa, Farlatija i Račkog. Svi se slažu da je falsifikat)."
(Milko Brković - INVOKACIJA U POVELJAMA HRVATSKIH NARODNIH VLADARA, 1998.)

Srednji vijek obilovao je krivotvorenjem isprava i dokumenata najviše iz koristoljublja ali i nekih drugih namjera. Često su to prijepisi prijepisa nekog “navodnog” originala. U krivotvorine koje se odnose na Pag ulazi i isprava iz 1069. kojom kralj Krešimir IV. poklanja samostanu sv. Krševana u Zadru otok Maun, kao i još cijeli niz falsifikata u kasnijem periodu.
O poznatom povijesnom sporazumu nazvanom "Pacta Conventa" koja govori o “personalnoj uniji” hrvatskog plemstva sa Ugarskom Neven Budak piše: »Ugovor između njega (Kolomana) i predstavnika dvanaest hrvatskih plemena u obliku u kojemu je dospio do nas svakako nije autentičan, ali je gotovo sigurno da je do nekog ugovora među njima moralo doći.« 
Nada Klaić je dokazala da su mnoge hrvatske darovnice ili povelje krivotvorene. Tako se i Bašćanska ploča dovodi u sumnju vjerodostojnosti ali s obzirom da su je povjesničari pripisali najvjerojatnije "najznamenitijem spomeniku rane hrvatske pismenosti", to pitanje morati ćemo, vjerojatno i zbog same kletve, ostaviti otvorenim.

Trendovi krivotvorenja dokumenata nisu prestali ni danas. Takve dokumente obično piše učeni pojedinac, osoba sa svim dobrim i lošim ljudskim osobinama. Većina originala na koji se povjesničari pozivaju vremenom su nestali, ostali su navodno autentični prijepisi, neki čak i nepotpuni ili oštećeni na koje su nepoznati sholisti dodavali svoje tumačenje teksta koji nedostaje. Pisani dokumenti važni su izvor za dokaze radi istraživanja, analize te potom i interpretacije povijesti. Povijest može podrazumijevati samo ljudsku prošlost. Da su ljudi vremenom prihvatili tvrdnju “historie est mater studiorum” ona ne bi bila pisana krvlju i glupostima. Čini se da ipak stoji tvrdnja A Huxleya: Najvažnija je pouka povijesti da ljudi ništa ne uče iz povijesnih poruka.

Artefakti - Foto galerija

Artefakti kao arheološki nalazi ponekad su i vrlo sićušni elementi mozaika povjesti koji prenose važnu informaciju u sagledavanju njene jasnije slike. Mnogi takvi nalazi otkriveni su slučajno, najčešće od strane amatera, često na površini tla, bez ikakvog iskopavanja. No, oni ipak mogu biti vrlo korisni jer kao takvi mogu biti temelj za znanastveno sustavni terenski pregled koji prethodi daljem istraživanju.

Arheološko naslijeđe važano je i za razumjevanje kako se razvijamo unutar određene kulture/zajednice a konstantno je pod prijetnjom devastacije, nebrige ili zaborava. 

Ovo je mala digitalna zbirka (fotografija) arheoloških artefakata, slučajnih nalaza sa područja otoka Paga. Nalazi su dio "privatnih zbirki" (poznatih autoru) koje sam fotografirao i istima pridodao prikupljene informacije o nalazištu kako bi dobili svoju moguću vrijednost u arheološkom kontekstu. Za modernu je znanost danas nalaz sam po sebi, bez arheološkog konteksta gotovo bez vrijednosti, on je tek puki predmet. 

Nalaznici artefakata spremni su ih ustupiti u svrhu znanstvenih istraživanja ali i darovati gradskoj zbirci kada se za to stvore odgovarajući uvjeti.

Pozivam i apeliram na sve koji imaju slične nalaze da ih fotografiraju i uz informaciju o nalazištu uvrste u ovu zbirku (Priloge možete poslati i putem WhatsApp-a ili Viber-a na 091 212 5453) kao doprinos sagledavanju naše prošlosti.

Za odlazak u foto galeriju klikni na sliku:

Foto galerija - Artefakti

Foto galerija će biti nadopunjavana novim nalazima.

Marko?

Jeste li se ikada zapitali ki je Marko?
U većini krajeva pokladna lutka ima poopćena imena, nazive poput Pust, Krnevo, Mesopust i sl. ona u Pagu ima osobno ime a to je Marko. Našao sam zanimljiv podatak da „Marka“ spaljuju i u djelu južne Hercegovine u dolini rijeke Neretve: Čapljina, Metković, Ljubuški, Neum, Opuzen, Komin, Čeljevo. U jednom povijesnom razdoblju taj prostor nazivao je naziv "Paganija".
Pretpostavlja se da je ime „Marko“ poteklo od Svetog Marka zaštitnika Venecije. Pa je tako Marko prikriveno simbolizirao Veneciju kojoj je puk na ovaj način pokazivao otpor, društvenu odnosno političku kritiku. To bi značilo da je Paški „Marko“ a samim time i karneval kao svetkovina starija od 1797. (godina propasti Venecije) jer je tada to imalo smisla. Ako je to točno onda su naši pučani očito bili poprilično smjeli heretici, kako to da su crkva (inkvizicija) i Venecija dozvolili da se pali personifikacija sveca zaštitnika. Ovo je objašnjenje koje nude etnolozi i folkloristi. Možda bi ipak trebalo razmotriti mogućnost i dovesti "Marka" u našu bližu povijest koju mnogi "zaobilaze". Pag i Venecija imaju svoj povijesni odnos koji nije završio 1797. Simboli Venecije krilati mletački lav svetog Marka (krilati lav sv. Marka, stoljećima je simbolizirao ne samo tog evanđelistu, nego i grad Veneciju te Mletačku Republiku). Kao obilježje "Talijanizacije" naših krajeva početkom prošlog stoljeća mletački lavovi dolaze pod udar zbog međunarodnih političkih zbivanja. U nekoliko primjera sa starih fotografija Paga koje datiraju s početka prošlog stoljeća, jasno se vide mletački lavovi (pročelje zborne crkve, magazini soli, pročelje na vratima Kneževa dvora) kojih danas nema. Potražio sam mogući povijesni uzrok i događaj koji je mogao prethoditi micanju navedenih simbola i našao slijedeće:
Godine 1932., Kraljevina Jugoslavija dolazi na rub rata sa Italijom. 1. prosinca 1932. dogodio se trogirski incident, tada su pripadnici Sokola Kraljevine Jugoslavije u Trogiru uništili ili teško oštetili čak osam starih mletačkih lavova. Taj je događaj imao znatan odjek u tadašnjoj hrvatskoj/jugoslavenskoj i talijanskoj javnosti, a bio je jedan u nizu incidenata koji su tijekom 1932. godine jugoslavensko-talijanske odnose doveli na rub izbijanja ratnog sukoba. (Mario Jareb, 2007). Vjerojatno je sličnih slučajeva bilo i kasnije među kojima se navodi početak prosinca 1944. godine.
Vrijeme je povratka u stvarnost. Maske se skidaju, zabavi i opijanju s „pokrićem“ došao je kraj, slijedi bolno otrežnjenje. Posljednji čin karnevala prepun je snažne simbolike. Do posljednjeg „sudnjeg“ dana vjerojatno nitko ni ne pita i ne pomišlja na „Marka“. On se pojavljuje tu, na kraju puta.
U Pagu Marka se spaljuje na "Cistu sridu" ili Pepelnicu, Pepelnica je kršćanski blagdan, početak korizmenog vremena. To je dan pokore, razmišljanja, nemrsa i posta. "Memento homo, quia pulvis es, et in pulverem reverteris". Ime Pepelnica dolazi od pepela kojim se obilježavalo čelo vjernika (križem), što je bio način žalovanja zbog smrti Isusove. Mi tog dana spaljujemo "Marka" pretvaramo ga u pepeo i za njime žalimo. Postavlja se pitanje čijim se to mi "pepelom" posipamo?
Karneval vuče svoje porijeklo iz drevnih magijskih (poganskih) obreda ma koliko to nekima bilo „čudno“ i dalje ima svoj utjecaj. U magijskom obredu spaljuje se simbol zla. Magijsko poimanje vremena je cikličko za razliku od kršćanskog linearnog poimanja. Ciklus je potrebno zatvoriti osudom i spaljivanjem zla iz čijeg pepela nastaje novi životni ciklus.
Vremenom se pojavilo ruganje (ismijavanje) onoga tko je simbolično izabran da sa svojom svitom preuzme vlast - „ključeve grada“. Često to nije bila slamnata lutka već živa osoba skromnijih sposobnosti kojoj to mjesto u svakodnevnom životu nikako ne bi moglo pripasti. Sudilo mu se u namještenom procesu s predvidivim krajem. Pod raznim utjecajima vremenom se običaji mijenjaju pod uvjetom da ih narod prihvati.
Danas je u Pagu taj običaj, obred, dobio novu dimenziju. Marko je do zadnjeg daha dio „kumpanije“, kumpanji ga nose „okolo“ kako bi na njegov račun popili još pokoju „putnu“ za kraj. Ono što je nekada bilo suđenje vjerojatno pod utjecajem gubitka vjere u „pravnu državu“ i „pravdu na ovom svitu“ postaje oporuka. Oporuka... da OPORUKA!!! 

Oporuka koja se čita javno, jasno i glasno na pijaci a obilježava ju prikriveno izrugivanje sa svim promašajima zajednice i vlasti u proteklom periodu! To znači da naš paški karneval nema kraja!

On nije zatvoren ciklus koji bi služio novom početku već oporukom postaje ostavština. Marko se spaljuje ali s njim nisu skončale i naše nedaće već se „oporukom“ simbolički prenose i na ostali dio godine kojim Marko ne vlada. Ima li ova simbolika svoju težinu prosudite sami.
Kad zavlada tišina koja prethodi pucketanju zapaljene „kavše“ osjeti se neka čudna pomalo zbunjujuća napetost, neizvjesnost i tuga, kao da u zraku lebdi pitanje... koga mi to užigjemo?

Planet Pag - Strukturni nemir

Web izložba fotografija - Planet Pag - Strukturni nemir



Galerija Strukturni nemir... vuče svoje korjene u starohrvatskoj mitologiji koja govori o dramatičnom sukobu između vojski-sila nerdeda koju predvodi Veles-Zmija i vojske-sila reda koje predvodi Gromovnik-(Perun). Zmija narušava red, a Gromovnik ga pokušava ponovno uspostaviti. Jedan od motiva je priča kako se Zmija penje na vrh koji je Gromovnikovo mjesto, pa ju ovaj svojim gromovima bije u hrastovoj šumi (dubravi) i tjera natrag u njezin svijet uz vodu. Prema starohrrvatskoj (slavenskoj) mitologiji postoje tri točke koje zatvaraju sveti trokut unutar kojeg se događa vječita borba. Prema nekim autorima (pogledaj Vladimir Belaj - Šetnja s bogovima) na Pagu postoje tri točke mitskog svetog tokuta. Jedna od tih mitskih točaka je najviši vrh na Pagu sv. Vid na kojoj prema starohrvatskoj mitologiki stoluje bog Gromovnik ili Svantevid (Perun). Ispod te točke nalazi se šuma-dubrava i voda danas more mada je nekada u prošlosti tuda tekla rijeka. Na tom predjelu sukobljavaju se vojske reda i nereda a sa te lokacije potječu i ove fotografije...

Bura

Škura bura zatvorila nas u kuće, ne da van. Jedna je to od tri "Marčane" koja iskaljuje bijes na sve i svakog, a mi joj ne smijemo, prema starim paškim predajama uzvratiti osobito ne psovanjem jer će ju to još više razbjesniti.

Prema starohrvatskim vjerovanjima Bura je djevojka koja se, kad netko opsuje vjetar, muči i ranjava po krovovima i drveću. Za osvetu, može onome tko je opsovao vjetar zapaliti kuću iskrom iz dimnjaka. Zbog toga, prema narodnim običajima, buru se nikad nije smjelo opsovati. U nekim našim krajevima "Vrag se ženi!" kaže se i danas za jaku buru. 

Božanstvo vjetra zvano Boria na našim prostorima štovali su Histri i Liburni. Smatra se da ishodište riječi Bura treba tražiti u starogrčkoj riječi borea što znači sjever, ali i sa starogrčkim bogom sjevernog vjetra i sjeverne strane svijeta grčki Βορέας, Boreas, latinski Aquilo, Septentrio.

Neki autori povlače paralelu između naziva za olujni vjetar na hrvatskom priobalju - Bura i staroiranskog božanstva olujna nevremena - Burija. 

U narodnim vjerovanjima, postoje razne legende o Buri u liku mlade djevojke. Jednu od verzija nalazimo u romanu Planine Petra Zoranića davne 1536. Prema toj narodnoj priči, Bura je bila mlada i vrlo lijepa, ali i ohola djevojka, plemenitog roda. Zbog svoje naprasitosti i oholosti, odbijala je redom sve prosce. Svoju ljepotu ipak je previše hvalila i dičila se njome, i jednom prilikom izjavila je da je ljepša i od samih besmrtnih vila. Zbog takve oholosti, Bog ju je ošinuo gromom i bacio u pakao. Kad god neka žena zgriješi istim grijehom, ohološću, ona gorko uzdahne sjećajući se svog nekada sretnog života. Od njenih uzdaha nastaje snažan i hladan vjetar, bura. 

Prilagodivši narodnu uzrečicu "Čovjek snuje, Bog odlučuje" stari pažani su znali reći: 

"Covik laura (radi) i snuje, a bura odlucuje!"

15.05.2010.

Južina

Južina uzima svoj danak u prosuđivanju... Kaže se da jugo negativno utječe na racionalno prosuđivanje.
Možda je to uzrok.
Netko reče „takav sam pa ca i ja sam samo covik od krvi i mesa“... mislim se kako neprimjereno opravdanje... ako smo „samo“ ljudi od krvi i mesa što nas to razlikuje od ovce...
Ugodan glas predavačice Dr. Sc. Anamarije Kurilić prekida moje tlapnje, budi mi znatiželju. Vijećnica je iznenađujuće dobro popunjena, više judi nego na zadnjem gradskom vijeću. „Rimske starine iz Paga i njegove okolice“ tema zanimljiva, povijesna, pretvori sam se u uho. Pozorno slušam, Pag... da, lokacija Zameti, ah nema „pravih“ nalaza. Stari grad... nisu nađeni dokazi... Postoji jedna nadgrobna ploča u Pagu iz rimskog doba ali je nema... i onda Cissa, Gissa ili Kissa kako ki voli. Dokazi, nekropole, istraživanja, nalazi... jedan od najvrjednijih drveno sidro kojih ima samo nekoliko nađenih na sredozemlju, akvadukti, buže, grobi, keramika, zidovi, mozaici, kanalizacija, bogate rimske obitelji, značajna luka, plovni putevi, istraživanja u toku... Sve se svelo na to znate u Pagu tražimo.... u Novalji nalazimo... u mislima mi se izokreće naziv ovog predavanja slažem ga kako triba pa sad glasi „Rimske starine iz Cisse i njene okolice“.... A naša nadgrobna ploča? Šmrc... uzidana je u gradskoj kuli... izblidila... na njoj je pisalo nešto ka... „počivao ovdje u miru dovijeka“. U miru dovijeka? U zidu dovijeka! Da bi nadomjestili kamen ki je fali... uzeli su epitaf s tvog groba...
Na platnu projekcija... na njoj stihovi za kraj:

Svaki narod onoliko vridi
Kol'ko svoje poštuje i cini.
Koj prid tuđim svoje zapostavja,
Ni dostojan da svoj rod obnavja.
(Berto Balabanić)

Dan zdravlja!

Danas je svjetski dan zdravlja. Svjetski dan zdravlja 2010. godine obilježava se pod motom "1000 gradova 1000 života". Naši susedi uključili su se u obilježavanje mnogim sportsko-rekreativnim aktivnostima na čelu sa svojim Gradonačelnikom. A mi? Mi nimamo potrebu stalno dokazivanje da smo Grad, ca sad ne moramo bit u ovih 1000. Ca će to namin, samo šušur, televizija, novinari, mediji, besplatna prilika za promociju... hm. Ako nastavim škodit će mi zdravlju zato fermivan. Samo da se podsitin:
Umjerena tjelesna aktivnost je zajedno s pravilnim navikama hranjenja temelj zdravoga života. Bilo koja količina tjelesne aktivnosti postići će da se bolje osjećate. Najmanja količina tjelesne aktivnosti koja je potrebna za prevenciju bolesti jest 30 minuta dnevno. To ne mora značiti odlazak u teretanu nego i jednostavnije pothvate, hodanje do posla, vježbanje na kućnoj bicikli, košarka u dvorištu ili plesanje s ukućanima. Početnici bi trebali postepeno povećavati količinu fizičke aktivnosti, 30 minuta je minimum aktivnosti potreban za prevenciju bolesti. Naravno, svaka minuta više predstavlja veće ulaganje u svoje zdravlje.
Pa proslavimo ga dostojno onog ca nan je jedna od najvažnijih ako ne i najvažnija stvar u životu. Movimo se!

Šparoge

Lipo vrime izmamilo je šetače u prirodu. Blagodati naše „škrte“ prirode naucili su obilato koristiti i vikendaši. Na pristupačnim mistima covik više i ne more nać šparogu nego se za nju triba trmendo nahodit. To i ni tako loše jer smo izašli iz zime pofaldani zalihama masnog tkiva pa tako ni svako zlo za zlo. Pomalo mi je jedino zlo kad ispred sebe vidim vikendaše raspoređene u strijelce kako brstiju šparoge. Idilu i mir prirode pomilovane prolitnjim suncem para dozivanje "cuceka" ki pušteni na slobodu skaceju okolo puni veseja. Tek smo izašli iz zimske predstave „nidi nikoga“ i teško se naviknut na carataniju. Trudim se da mi ne pade napamet kako im mi ki živemo vode celu godinu financiramo „hladne pogone“ komunalnog, nerentabilnu infrastruktu struje, vode, kanalizacije, ceste, javnu rasjetu... Ma neka, neka judi uživaju kad moreju. Sa gorkim okusom u ustima odlazim na drugu bandu verujuć da će taj okus zaminit lipišim gorkim okusom šparoge za viceru.

Nešto o Šparogi...

U staroj Kini, 3000 g.p.n.e. jedna je vrsta šparoge s Dalekog istoka bila tražena kao lijek protiv kašlja, čireva i oteklina. Smatralo se da ublažava bolove u nogama te se koristila u pripremanju kupki.
Šparoga je jedna od najstarijih samoniklih kultura Mediterana, gdje je uzgajana još od antičkog doba. Egipćani su divlju šparogu, koja je rasla uz tok rijeke Nila, osim za prehranu, nudili bogovima na dar, a u grobnicama faraona pronađene slike šparoga. Grci su brali divlje šparoge, a kao i Rimljani, vjerovali su da ima ljekovita svojstva te su ih dodatno upotrebljavali kod uboda insekta i zubobolje. Rimljani prvi počinju kultivirati šparogu, a znali su ju i zamrznuti: nakon branja na jugu, kočijama su dopremali šparoge na Alpe gdje bi njene izdanke držali u snijegu do šest mjeseci, a nazad bi ih dopremili za velika slavlja.
Arapi su smatrali da ovaj izdanak ima afrodizijačko djelovanje, te ga u 16-stoljetnom ljubavnom priručniku spominju kao stimulans za ljubavne želje. U Francuskoj je bila poznata po diuretičkom djelovanju, a bogataši su joj pripisivali afrodizijska svojstva.

Šparoga ima malu energetsku, a veliku nutritivnu vrijednost i njezina je najveća vrijednost u ljudskoj prehrani bogatstvo mineralnim tvarima i vitaminima. Najbogatija je kalijem, zatim fosforom, sumporom, kalcijem i magnezijem. Sadrži dosta mikroelemenata kao što su željezo, bakar, cink, fluor i jod. Šparoge su odličan izvor folata i vitamina C; dobar izvor tiamina i vitamina B6; dok su osrednji izvor vlakana, vitamina A, bjelančevina, riboflavina, niacina i magnezija.

Šparoge su jedan od najbogatijih izvora rutina, flavonoida koji reducira kolesterol, snižava krvni tlak i ojačava oslabljene kapilare. Sadrže i glutation, jedan od najsnažnijih antikarcinogena i antioksidansa. Šparoga ujedno djeluje stimulirajuće kod dugotrajnog i napornog umnog rada.

PODJELE

Iako se otvara knjiga koja je bila zatvorena sa sedam pečata cini se da nam „rukopis“ ni u potpunosti jasan... rukopis je izbledi, neke stranice otpuhalo je vrime. Kako pročitat tu knjigu prepunu ruševina iz kih se nazire vječita borba „dobra i zla“, „reda i nereda“. Definiranjem prostora Paga kao svetišta starohrvatskog dualizma zloslutno se naslućuje obilježje koje se proteže do dan danas. Čovjek je postavio odnose na temelju svojih saznanja, spoznaja o prirodi a ljudi su dio te prirode. Živeći u određenom dualistički podjeljenom prostoru čovjek poprima utjecaj i obilježje tog prostora. Već sa prvim pisanim dokumentima Pagu se udara pečat podjele koji ne bljedi ni danas. Prvi pisani dokument kojim Pag vrlo rano ulazi u pisanu hrvatsku povijest je darovnica kralja Petra Krešimira. Darovnica kojom davne 1071. rabskoj crkvi dodjeljuje sjeverni dio otoka a južni dio otoka daruje biskupu u Ninu. Podjele moćnika iz određenih interesa ostavile su dubok trag u ljudima koji žive na ovom prostoru. Često se ti isti ljudi ne pitaju čemu granica već je „kao takvu“ prihvaćaju ne misleći na posljedice koje ta ista granica nosi. Granica dijeli ljude na one s jedne strane i one suprotstavljene s druge strane „granice“. Nažalost u našem Paškom slučaju podjeljenosti postoji i dodatni element koji dodaje SOL na ranu.

Danas se dogodila velika stvar za naš otok, dogodilo se to da su se podjele koje nosimo pobijedile u svrhu zajedničkog cilja. Zajedništvom i vrijednim rukama odana je počast tragično stradalim vatrogascima na Kornatima izradom prvog „Paškog“ križa u suhozidu. Vjerujem da nam neće biti potrebna tragedija da bi shvatili kako moramo prevladati podjele da bi zajedno dosegnuli više ciljeve.

SJEĆANJA

Sićan se kaj mali večernjih naninih i didovih pripovidanja kako je bilo noga puta. Dide bi zna razvest povjest u Kačićevom desetercu o poznatim i slavnim junacima iz vrimena borbe s Turcima. Culo bi se tiho ono škrebetalo od radija cigov zvuk sa kratkog vala ostavja dojam nestvarnog putovanja krez vrime i prostor. Ni bilo televizije da nam nametne sliku već je bila prepuštena našem doživljaju i mašti. Nana je imala lakše priče za laku noć mišajuć anđele i vile prizijajuć ih kao zaštitnike. U sobi, nidi na drugom podu stare kuće ugrad, u toplini krpatura na belon zidu osvitljenom blagim titranjem lumace odvijala se igra nestvarnih likova ka na filmskom platnu. Kad bi hitila nevera i zapuhala bura znala bi reć da su došli svi vrazi voga svita na nas. Ma ki nas je vo ureka, juta ga kuga umorila. Koliko je zapravo starohrvatskih mitskih bića spomenuto u te dvi rečenice... vile, uroci, mora, nevera, bura, vrazi. Sitin se lipe pisme ku su nan godimamin branili pivat i radi ke su mnogi patili A ZAC:

Oj ti vilo, vilo Velebita,
Ti našeg roda diko,
Tvoja slava jeste nama sveta,
Tebi Hrvat kliko:

Ti vilo Velebita,
Ti našeg roda diko!
Živila, premila,
Živila, premila,
Živila, oj premila,
Ti vilo svih Hrvata!

Velebite, vilovito stijenje,
Ja ljubim tvoje smilje.
Ljubim tvoga u gorici vuka,
I onoga - Ličkoga hajduka.

Ti vilo Velebita
Ti našeg roda diko!
Živila, premila,
Živila, premila,
Živila, oj premila,
Ti vilo svih Hrvata!

Lipo je sitit se svog djetinjstva. Covik ki se ne siti svog ditinjstva je nesretan covik.
Nesretan narod je onaj ki ne pamti i ne poštuje svoju prošlost.

TRTAR

Vratit ću se malo na starohrvatsku mitologiju koja obiluje božanstvima koje imaju ulogu tumačenje prirodnih odnosa a ona su postavljena u određeni prostor. Nekako zbunjuje obilje božanstava i mitskih bića. Moram napomenuti kako su neka božanstva bile sile bez oblika, pa su stvorili svoje matrijalizirane oblike. Zanima me prostorni plan i odnosi prema istom. Određene su svete točke prema kojima se trebao upravljati život, i to na svečan način, kazujući mit o vječitoj borbi dobra i zla, reda i nereda. Navodi se voda kao granica dvaju svjetova. Na suprotnom kraju svjetla (Peruna, svantevida) nalazilo se carstvo Crnoboga (bog zla i patnje), TRTAR koji je stalno u mraku. U čeličnim dvorima žive pomoćnici Crnoboga Morana i Bijes, te njihov opaki sin Bjesomor, božanstvo mučke smrti i mahnitog bijesa. Morana je boginja smrti i zime, a ponekad iz prelijepe djevojke mijenja oblik u ružnu staricu Baba Jagu. Pomoćnici Crnoboga, oblici koje uzima Črt (materijalizirani oblik Crnoboga, može mijenjati oblik) su Ognjeni zmaj i Demonski jahač, crna spodoba koja jaše konjsku sjenu praćena lovačkim psom i odlazi u lov na duše prokletih i zlih ljudi.
U raznim mitologijama susrećemo sličnosti pa tako i u grčkoj mitologiji nalazimo: Tartar (grč. Τάρταρος, Tártaros) u grčkoj mitologiji ime je podzemnog svijeta - pakla - još niže smještenog od Hada. Tartarom vlada istoimeni bog - Tartar. Isprva je Tartar služio za zatvaranje bogova, a poslije je postao mjesto u kojem kazna odgovara zločinu. Ovdje je bio Sizif koji je bio lopov i ubojica te je osuđen da vječno gura kamen do vrha brda koji bi se potom otkotrljao natrag.

SPAS?

paKad malo „zaružiš“ drugi dan se liciš... Boli glava, boli mozak sve te boli ko da je neki bagerom proša preko tebe. Kako gremo sve stariji vridi ona narodna „slabo pamtim – brzo zaboravjan“. U očaju tražiš lik, šaka tablet puno gušta. Još kad cuješ da je medicina toliko napredovala da praktično više ni jedan covik ni zdrav sve ti je ćaro. Vraćam se prirodnom liku, tražim... gej vo pa voga ima svuda okolo nas...
Slavuja! Ime Salvia, što je latinski naziv za ovu biljku, dolazi od latinske riječi „salvare“- SPASITI, odnosno IZLJEČITI, što nam najbolje pokazuje da su kadulji već odavna pripisivane ljekovite osobine. Travari koji su prije više stoljeća savjetovali kadulju ZA GLAVU i MOZAK znali su što čine, potvrđuju znanstvenici koji su dokazali da ta biljka, koja se najčešće koristi kao začin, doista poboljšava pamćenje. Čini se da rezultati ovise i o količini: pamćenje se popravilo uzimanjem srednjih doza, a ne uzimanjem velikih ili malih doza kaduljina ulja.

Kadulja je česta u starim narodnim medicinskim tekstovima koje su znanstvenici proučili. Travar John Gerard napisao je 1597.: "Osobito je dobra za glavu i mozak i ubrzava živce i pamćenje."
Evo opisa kadulje Nicholasa Culpeppera iz 1652.: "Ona liječi pamćenje, zagrijava i ubrzava osjete."
Glavna istraživačica Nicola Tildesley sa Sveučilišta Northumbria kaže: "Time se pokazuje kako je vrijedan bio rad starih travara i ne treba ga zanemariti samo zato što je star nekoliko stoljeća."
Beremo list i cvijet. List beremo prije njegove cvatnje, u travnju i iza cvatnje u lipnju, a cvijet u svibnju i lipnju ( Premda je potrebno napomenuti da je list puno ljekovitiji od cvijeta ). Sušimo je na toplom i zračnom mjestu.
Koristi se i kao začin za pripremu jela od mesa (jetra) i ribe (jegulja, ugor, raža, morski pas). Kod pečenog mesa kadulja se dodaje za dobivanje arome, a dodajemo je i u mljevena mesa, u vidu praška i mljevenog svježeg lista.

Pa ako i vo ne pomogne na kraju ostaju narodna mudrost nakon ke je svima bar malo lakše jer ništa nije tako loše da ne može biti gore.

PRIČA

DEL OSMI

Kada sam nekako pričom zatvori ove točke „svetog trokuta“ osjeti sam potribu da na kraju nešto napišem nešto ka sažetak. Poce sam ponovo prelistavat svi ti libri ki san skupi i pročita a ki su mi bili povod za priču. Nakon kratkog iskanja inspracije otvorila mi se jedna stranica a iz nje su izašle besede kaj da su to baš te...


… hrvatska domovina zbori i priča svojim sinovima: zbori svaki dol i brijeg, svaki kut i jarak, svaki potok i mnoga rijeka, zbori i priča svako selo i grad. Ako je ikoju domovinu koji narod ikada doista osvojio, obuhvatio ju sa svojih pet osjetila, a to je Hrvat osvojio svoju Hrvatsku time, što su koljena i koljena naših predaka u tisućama i tisućama imena mjesta ostavila potomcima pečat svojih dojmova, svoje misli i svoga rada. U tim je imenima naša domovina tako opisana, njezina prošlost tako ispričana, kako bi ju opisali i njezinu prošlost izpričati jedva mogao ikoji zemjopisac ili povjesničar. To je domovina, koja svojim sinovima zbori i priča, jer stoljetnim nazivima i imenima mjesta zbore i pričaju mrtvi, davno nestala pokoljenja.


Antun Radić, utemeljitelj suvremene hrvatske etnologije, godine 1914.

FONS MAGNUS

Subotnje popodne proveli smo u šetnji starigradom. Marcovsko sunce je nesebično zračilo pozitivnom energijom... osjećam da se baterije nakon duge i hladne zime konačno pune. Došli smo vidit taj spomenuti slavni izvor, izvor ki nas je puno put spasi od suše o kome su ispripovidane lipe priče. Fons magnus ki je očito puno nekomu znači kad ga je stavi u katastar još davne 1452. Mislim se koliko je to godišć.... ajme toliko godišć toliko bi nam toga gosp. fons magnus moga ispripovidat... a kad staneš dozgor njega, ćutiš ka da se inati, neće za inat niš reć jer su ga neki u šagume stavili i u ciment obukli ca je sasvin prirodno ruho (čitaj ruglo)... nakon toliko godišć, ma siguro i puno duže, a na kraju dospiješ u ciment! Prilazimo našem najvećem svetištu, doima se zapušteno kaj i naše duše. Raznobojnim najlonićima okitila je bura stoljetnu šumu. Nekoliko kada iz kupaonic odiše domaćom atmosferom ku upotpunjava miris friških baložic od ovce. Skladište građevinskog odpada na svetom mistu kazuje da nam je isti jako bitan čak štovanja vridan! Leše, kućice ili štalice za blago pune duha improvizacije su sve redom. Primjećujemo da je na svetištu živo... legionari iz pag2 i subotom su na djelu, vridne ruke se (trenutno) odmaraju uz propovid „tribalo bi vo... tribalo bi no“. Ono što mi je proparalo uši bila je propovid „tribalo bi vo bagerom skopat“! Molim se Majki Božjoj da nam prosvitli pamet. Mora se priznat da tucanik (ne stavjaj „za“ ispred molim te) u nutrašnjem djelu svetišta baš paše. Sve djeluje urednije a ruševina boje dolazi do izražaja. Strahopoštovanje osjećam u zraku i ni materijalno pa ga se nemore „u(ne)redit“. Nakon vih besed moga bi mene kikod „u(ne)redit“ mislim se. Pomalo tužno napuštam Sveto Misto žalostan jer nisan vidi nanki jedan simbol svoje crikve i vire - križ! jednostavno ga nima zadnji se skoturi sa zvonika a one od prije nosimo u sebi.

IZVOR

DEL SEDMI
Žal mi je ali u vom delu ne moren pisat po "paški".
Tumačenje starohrvatske mitologije zasniva se na istraživanju narodnih običaja, folklora kao „pisanom“ dokumentu koji je ostao do današnjih dana. Tjekom vremena dolazilo je do stanovitih „promjena“ u načinu interpretacije kako i do promjena imena, naziva „mitograma“ pa samim tim teško je posložiti elemente mozaika kako bi se dobila jasnija slika ali pokušajmo:
Perunova žena ali i Velesova ljubavnica smještena je uz vodu (zdenac, izvor, rijeku) voda je granica između svjeta živih i svijeta mrtvih. Pola godine/dana nalazi se gore kod „muža“, a pola godine/dana dolje kod „ljubavnika“, posreduje između njih šaljući ljude u smrt. Postoje puno sličnih imena za staro Hrvatske (Slavenske) bogove ovisno o području na kojem su živjeli i utjecajima na njihovo prenošenje s koljena na koljeno.
Tako možemo u vezu dovesti ime Mokoš (Mokro) sa imenom Moranom (Morena, Marana, Marena, Mora, Mara, Maržana ((a nedaj bog i MOREUZ - UZ-MORE)), vidite i sami koliko varijanti istog imena, u nekim krajevima Baba Ruga, Baba Zima  ) najvjerojatnije je u vezi s praindijskom riječi "mara" što znači silom umrijeti.
Morana je boginja smrti i zime, kiše, studeni i leda. Stari Slaveni su vjerovali da sve zimske nepogode, studen, snijeg, led i smrt dolaze od Morane, te su je prozvali božicom smrti ljudskog, životinjskog i biljnog svijeta. U nekim slavenskim narodima postojao je običaj spaljivanja Morane ili Babe Ruge u znak da je zimska opasnost prošla. U Dalmaciji i Sloveniji taj se običaj i danas održava u obliku povorke maškara s lutkom Morane na čelu, koju se spaljuje u prisustvu mnoštva naroda pa tako i u našem paškom karnevalu.
Prilikom pokrštavanja na takva mjesta postavljana su crkve posvećene Blaženoj Djevici Mariji. Blizu crkve je veliki izvor (fons magnus) što ga spominje paški Katastar iz 1452. (Catastro di Pago, fol. 24; spis iz 1493., u Državnom arhivu u Zadru) Nalazio se otprilike 100-200 m od crkve. Drugi je izvor uobličen u zdenac u samostanskom dvorištu, pokraj crkve sv. Marije. Nekoć je, kažu, u doba rata na otoku zavladala suša i za pomoć su se tada obratili Blaženoj Djevici Mariji. Ona im je dala toliko vode da se ona u tom zdencu prelijevala. Ljudi to pripisuju čudu, jer je crkva na brdašcu na kojem se ne bi očekivao priliv vode. Ti su podaci sukladni etimologiji imena Mokoš. Doista, ima dovoljno elemenata da se ova točka poveže s pretpostavljenim svetim mjestom poganske božice koja sjedi uza zdenac.

STARI GRAD

DEL ŠESTI
Rekonstruiranom praslavenskom mitskom pričom o visokim božanstvima, javljaju se združene po tri točke, tako da u prostoru tvore trokut (trodijelnu strukturu, rekao je Pleterski), a međusobno su vidljive. Te su tri točke uglavnom povezane s gromovnikom (Perunom, obično na višem vrhu), njegovim suparnikom ili sinom (Velesom, Jarylom/Jurjem kao vučjim pastirom, u pravilu niže, katkada uz vodu) i s njegovom ženom (obično blizu vode). Između Velesove točke i točke posvećene ženskome božanstvu je, u pravilu, voda kao granica dvaju svjetova – živih i mrtvih.
Smatra se da je crkva Svete Marije Stare sagrađena na mjestu starijeg, starokršćanskog svetišta. Smještena je pokraj velikoga izvora (Fons magnus, Velli) i zdenca koji nikada ne presušuje. Taj položaj, kao i ženski titular svetišta, uklapaju se u predodžbu kristijaniziranih mjesta štovanja Velike Majke, božice Mokoš čija su svetišta uvijek vezana uz mokra mjesta. To je svetište, u odnosu prema drugim elementima trokuta, uz vodu, i to na Gromovnikovoj strani, tamo gdje je bilo mjesto njegovoj ženi, gospođi Mokoš (Dodoli?).

To znači da su Hrvati sa svojim vračevima/žrecima došli na otok još kao pogani, te da je žrec, koji je bez sumnje morao odrediti svete točke prema kojima se trebao odvijati ciklički život, i to na svečan način, kazujući mit i pokazujući mjesta na kojima se odvijala "drama stvaranja". To je svetište bilo, ako smo dobro zaključili, "svetište prvoga, višeg reda". Lako možemo zamisliti staroga hrvatskog žreca sijede brade kako, nakon što je odredio položaje svetih točaka, pripovijeda mnoštvu o Perunu ili Svetovitu koji stoluje na Gori, o Jarylu/Jurju kako živi kod poočima, o Velesu koji se drznuo popeti tamo gdje mu nije mjesto, a zatim o tome kako je viši bog tjerao onog kojemu tamo nije mjesto gromovima natrag u vodu, bijući ga pritom u Dubravi i rascijepivši trbuhe planínā tamo gdje su danas špilje i izvori, i to sve pokazujući prstom, tako da su si tu priču svi mogli predočiti. Samo je puk još cijelo tisućljeće odlazio na svete poganske točke, odavna zaboravivši njihovo prvobitno značenje. A nama se danas, na početku trećega tisućljeća, otvara tajanstvena knjiga što je dosad bila zatvorena sa sedam pečata…

Sv VID

DEL PETI
Starohrvatska poganska organizacija svetoga javnog prostora dovodi me do uzvisine sv. Vid. To je svetište starohrvatskoga boga Sventovida, Peruna ili Gromovnika. Evidentno je kako je puk dugo štovao svoja poganske običaje pa tako piše: „postoji tvrdnja mletačkoga baroknog povjesnika Gianantonija Bommana kako su solunski "…nadbiskup i nekoliko svećenika s osobitom … pažnjom nastojali naučiti taj jezik kako bi mogli nagovoriti ove idolopoklonce neka napuste kult svojih lažnih božanstava“.
„Došavši na Sv. Vid, oni bi sedam puta obišli preko 2,5 m široke zidine. Zidina se obilazila idući na lijevo, tako da bi došavši na istočnu stranu prema izlazu sunca išli u smjeru od istoka prema zapadu kao i sunce po nebeskom svodu. Prema tom hodu, vjerovalo se da južna polovina kružne zidine pripada danu, a sjeverna polovina noćnoj tami. Ta je zidina zidana monolitnim kamenjem bez žbuke“. Evo što je Kolanjac Berto Balabanić (1909-1987) zapisao od svojega djeda koji je umro u 85. godini, a ovaj ju je pak čuo još u djetinjstvu.

Sveti Vide, božji dide,
Mi k tebi na gorika,
Ti k nama na dolika.
Oj dondole dondole!
Na tvojemu na oltaru
Položi nam ovcu šaru.
Oj dondole dondole!
Da nam krave budu plodne,
Da nam njive budu rodne.
Oj dondole dondole!
Da nam ovce janjci vode,
Da u lokvam bude vode.
Oj dondole dondole!

Malo sam progugla ovu zanimljivu riječ koja se priziva - DODOLE. Nešto malo podataka, možda ovo iz Wiki na engleskom:

Dodola (also spelled Doda, Dudulya and Didilya, pronounced: doh-doh-la, doo-doo-lya, or dee-dee-lya), Perperuna or Preperuša in Dalmatian Croatia is a being in old Slavic mythology.

According to some interpretations, she is the Slavic goddess of rain,[1] and the wife of the supreme god Perun (who is the god of thunder). Slavs believed that when Dodola milks her heavenly cows, the clouds, it rains on earth. Each spring Dodola is said to fly over woods and fields, and spread vernal greenery, decorating the trees with blossoms.

Ako niste razumili, ukratko radi se o staroslavenskoj božici dažja. Dodola je "žena" vrhovnog boga Peruna. Slijedom rječi Perun - Perperuna - Preperuša podsjeti me na PERUNIKU ili IRIS. Naravno opet wikipedia i zanimljiv rezultat: Božica Iris je kao glasnica bogova, dugom šarala s visina prenoseći poruku na Zemlju. Tamo gdje bi duga dotakla tlo, kao i munja boga gromovnika Peruna, izrastala je perunika, možda svaki put druge boje.

RANE

Još malo o škrapingu na mikulu... crikvice u osami na nepristupačnom mistu nima pravi pristup ni s mora (nema mulića) s kopna da i ne govorim. Osuđena je da prati pogledom mornare na putu u neizvjesno dok je oni počaste kojim pogledom strahopoštovanja a možda i pokojom molitvom. Koliko tragikomedije u činjenici da se baš u plićaku ispod nje nalazi potopljen ratni brod...
Moram se osvrnut na jednu pojavu ka me fascinirala. Na mistu di je nekad valjda bi oltar nalazi se kamen iz kojeg lagano izvire voda kao da kamen plače... krvari, i jedno i drugo ukazuje mi na rane. Oko crikvice nalazim još nekoliko mjesta sa istom pojavom. Iz kamena teku suze, kamen krvari zar su rane takve da nikad neće zacijelit?

KULT

DEL CETVRTI
Wiki kaže: Kult ili slavlje jedna je od glavnih značajki svake religije, a predstavlja skup radnji i postupaka koji imaju određeno simboličko značenje.
U kultnom slavlju čovjek susreće prisutnost božanskog, njegovu objavu i svoju mogućnost da mu se približi. Za tu posebnu božansku prisutnost često postoje određena vremena i određeni prostori. Kod prirodnih naroda ova prisutnost se odvija u različitim vremenima, koja su odsjaj vječnog, anonimnog povratka vremena i događaja. Ovo „anonimnog povratka vremena i događaja“ osobito je zanimljivo...

...izdvajam o svetištu Velesa na Jurjevoj galvici: „Gosp. Anti Fabijaniću zahvaljujem ove zanimljive folklorističke podatke o tamnoj strani toga svetišta. Bio je do prije 50. godina [tj. do oko god. 1880.] običaj, da se hodočasti sv. Juri na jedan vrh na sjevernoj strani otoka. Tu bi se osim drugoga svijeta sakupili mladići i djevojke i igrali kolo. No to nije pojava osamljena, jer se i dandanas [tj. oko god 1930.] na nekim mjestima Dalmacije hodočasti baš k sv. Juri (tako na pr. sv. Juri na Biokovu, 1.178 m). Onamo idu osobito mlade nevjeste, koje nemaju poroda, na zavjet. Djevojke za što bolji uspjeh zavjeta penju se i potrate oko dva dana, čvrsto odlučivši, da dadu svoj tribut ne braneći tvrdoglavo svoje djevičanstvo. Priča se, da u tim danima na tim vrhuncima vlada seksualna anarhija“.

Kvragu, ovo djeluje poprilično raskalašeno, pa ako je istina vo ca govori Ante Fabijanić a bi je učitelj, kakvi su to kršćani hodočastili na Jurjevu glavicu?

POTVRDA

Ponukani današnjom simbolikom pošli smo u škraping na Mikulu, nisam bi baš stoposto siguran da je ona slika - slika crikvice na Mikuli. Pošli smo to potvrdit. Potli ubeda usljedi je mali popodnevni odmor, malo interneta, objava komentara na stranici i onda pokret. Dobro smo se obukli, rusak na rame i ajmo. Pošli smo autom do platoa naših kolektora a onda pol ure škrapinga uz jaku buru. Dok tako škrapasmo prisjetih se komentara na stranici Radio Paga kog sam zadnjeg objavi a bi mi je zanimjiv. Napisa ga je Posejdon pod nazivom JEDAN JE OTOK PAG: ... za stvoriti priču na otoku Pagu imamo: - lunjske maslinike - novaljski podvodni akvadukt ( rjetkost u svijetu) - novaljsku baziliku - paški zaliv istočni izapadni dio akvatorije - kolanjsko blato - paški trokut - razdjelnica 15. meridijana - grad Pag kao urbana cjelina rađena po načelima struke onog doba - stari grad Pag - paška solana - povljansko blato - povjesna previranja i sukobi radi solane itd S ovim sam samo htio natuknuti što sve turistima i posjetiteljima možemo ispričati, bez obzira gdje oni bili smješteni od krajnjeg juga otoka do Luna. Zato,evala, za ovakav proje... stoji u komentaru. ETO!!!!!!! još jedna PRIČA!!!!!! Jesmo li sposobni prepoznat priču? Kao i svi ne moren pobignut od materijalnog, materijalističkog pa se već mislim kako „opernatit“ i ovu priču... TURIZAM je živim od toga e pa neki dan sam geda emisiju na jednoj starnoj TV kako je vjerski turizam u velikom porastu, siti san se i škrapinga na dugom otoku koji se već nekoliko godina održava u ovo vrime i na koga dolazi puno judi... mislim se triba znat upakirat priču i prodat je, a kad bi vo nekomu poša govorit voltiva bi balama a misli da mi nisu svi doma. Najdi argumenti... pokušaj im reć kako čudovište iz Loch Nessa niki ni vidi a puno ih o njemu zna, a da ne govorim ki biznis su od toga nacinli... reci im o Grčkoj, tamo turiste vodiju i na dva tri bokunića zidića ca viriju iz zemje... a mi vode imamo barem tri lipe pozicije za izlet zamisli se svaki dan jedan izlet pa da ispuniš tjedan dan predsezone... ma daj molim te fermaj zanaš kakvi smo – TAKVI SMO PA CA!
Ubije me vo... uto se iza jedne škrape ukaza potvrda mog strahovanja da je ono od jutros istina.