Putevi su nam se sreli... ponekad se zapitam, postoji li uopće slučajnost? Nakon teških okolnosti, svi mi ponekad pokleknemo. Potrebno je pronaći novu snagu, negdje gdje priroda zrači pozitivnom energijom stvoritelja.
Zrak je ispunjen mirisom soli i zvukom ptičjeg pjeva. Tražim utočište, mjesto duhovne obnove, mjesto gdje mogu pronaći izgubljenu snagu.
Na tom putu, susreo sam "Jonathana". Ležao je pokraj puta, umoran i klonuo. Njegove oči bile su ispunjene tugom, a krila su mu bila slaba. Razloge njegova pada nisam znao, kao što ni on nije znao moje. Bez riječi, izvadim bočicu sa vodom i lagano ga polijevam. Voda se slijeva niz njegova krila, vidim kako se život pomalo vraća u njegovo tijelo. Polako se oporavio i stao na noge. Gledali smo se još kratko vrijeme, dijeleći tiho razumijevanje, dok je on krhkim nogama koračao prema moru.
Neizvjesnost je bila prisutna, ali odlučujem krenuti dalje. Dok smo se rastajali, sjene su postajale sve duže. Sunce je tonulo iza horizonta, a svjetlost je obasjavala njegovo krilo dok je polako nestajao iz mog vidokruga.
Pomislih, molim te, nemoj da te sretnem na povratku... leti! U tom trenutku, shvatio sam da se ponekad moramo osloniti na nepoznate susrete da bismo pronašli put natrag prema svjetlu. Ipak, život je let sa predvidivim krajem…
Pomislih, molim te, nemoj da te sretnem na povratku... leti! U tom trenutku, shvatio sam da se ponekad moramo osloniti na nepoznate susrete da bismo pronašli put natrag prema svjetlu. Ipak, život je let sa predvidivim krajem…
