Tema razgovora je novi Prijedlog Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti i budućnost hrvatskog turizma. Pitanja nisu usmjerena na traženje krivca, nego na razumijevanje procesa koji je doveo do današnjeg stanja rasta privatnog smještaja, promjene turističkog tržišta, potrebe za većom kvalitetom, ali i položaja ljudi koji su desetljećima legalno stvarali hrvatsku turističku ponudu.
Kao vrsni stručnjak u Ministarstvu Istine ministar Winston odgovara koristeći svoj "bazalni algoritam" na ključna pitanja o novom Prijedlogu Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti.
Napomena i preporuka: Intervju je poprilično opširan. Gospodin ministar temu secira do najsitnijih detalja, stoga uzmite šalicu kave ili napitak po vlastitom izboru ako namjeravate ostati do kraja.
Pitanje: Jeste li upoznati sa novim Zakonom o ugostiteljskoj djelatnosti u Hrvatskoj?
Djelomično. Prijedlog novog Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti prepoznaje neke od problema hrvatskog turizma, ali ne rješava one koji su ključni za dugoročnu konkurentnost sektora.
Prije svega, zakon prepoznaje:
- problem rada na crno i neregistriranog pružanja ugostiteljskih usluga,
- potrebu za boljom evidencijom i digitalizacijom poslovanja,
- usklađivanje s europskim pravilima, osobito u području kratkoročnog najma,
- potrebu učinkovitijeg nadzora i razmjene podataka između institucija.
To su važna pitanja, ali ona predstavljaju samo dio izazova.
S druge strane, zakon ne ulazi u probleme koji danas najviše opterećuju hrvatski turizam i ugostiteljstvo:
- kronični nedostatak kvalificirane radne snage,
- visoke troškove poslovanja (energenti, namirnice, plaće),
- porezno opterećenje ugostiteljskog sektora,
- izraženu sezonalnost poslovanja,
- neravnomjeran razvoj destinacija i prekomjernu koncentraciju turizma u pojedinim područjima,
- pitanje kvalitete turističke ponude i dodane vrijednosti,
Drugim riječima, zakon se primarno bavi načinom obavljanja djelatnosti i administrativnim okvirom, a ne ekonomskim razvojem turizma. To nije nužno nedostatak samog zakona, jer jedan zakon ne može riješiti sve probleme sektora. Međutim, ako se od njega očekuje da bude odgovor na izazove hrvatskog turizma, onda je njegov doseg ograničen.
Može se zaključiti da Prijedlog zakona prepoznaje simptome određenih problema – poput sive ekonomije i potrebe za boljom regulacijom – ali ne zahvaća njihove dublje uzroke niti nudi cjelovitu viziju razvoja hrvatskog turizma. Za to su potrebni koordinirana turistička politika, porezne mjere, obrazovna politika, prostorno planiranje i ulaganja u kvalitetu destinacija, a ne samo izmjene Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti.
Zaključuje ministar Wilson dok srčući ispija čaj od đumbira čekajući moje novo pitanje...
Pitanje: Navodite problem rada na crno i neregistriranog pružanja ugostiteljskih usluga, kao jedan od ključnih problema. Što po vama kao rješenje nudi novi zakon?
Prijedlog novog Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti problem rada na crno pokušava riješiti prije svega kroz bolju identifikaciju, evidenciju i nadzor, a manje kroz potpuno novi model kontrole tržišta.
Kao glavna rješenja koja se najavljuju mogu se izdvojiti:
- uvođenje registracijskog broja za pružatelje usluga smještaja – ideja je da svaki legalni iznajmljivač bude jasno identificiran, što bi trebalo olakšati nadzor i smanjiti prostor za skriveno poslovanje;
- digitalno povezivanje podataka – cilj je omogućiti lakšu kontrolu između podataka o registriranim objektima, prijavljenim gostima, poreznim obvezama i ponudama na internetskim platformama;
- stroži nadzor i veća odgovornost posrednika/platformi – problem neregistriranog smještaja velikim dijelom vezan je uz oglašavanje putem digitalnih kanala, pa je učinkovit nadzor nad takvim oglasima važan element;
Međutim, ključno pitanje ostaje: hoće li se ti mehanizmi doista provoditi?
Hrvatska već danas ima niz propisa koji zabranjuju rad bez registracije, ali problem nije samo u nedostatku pravila nego u sposobnosti sustava da ih učinkovito provodi. Ako inspekcijski nadzor, lokalna uprava i porezni sustav ne budu povezani i dovoljno učinkoviti, novi registri i oznake mogu postati samo dodatna administracija za one koji već posluju legalno.
Stoga bih rekao da novi zakon nudi alat za borbu protiv sive zone, ali ne nužno i konačno rješenje. Pravo rješenje zahtijevalo bi kombinaciju:
- brzog otkrivanja ilegalnih pružatelja usluga,
- učinkovitih i provedivih sankcija,
- odgovornosti svih sudionika u lancu – uključujući digitalne platforme,
- jednakih pravila za sve oblike smještaja,
- jednostavnijih procedura za one koji posluju legalno.
Drugim riječima, zakon može zatvoriti dio rupa u sustavu, ali neće sam ukloniti sivu ekonomiju. Presudno će biti kako će se primjenjivati u praksi.
Pitanje: Ali uvođenje registracijskog broja za pružatelje usluga smještaja odnosi se na već registrirane iznajmljivače. Mislite li da je to rješenje za veliki udio nekomercijalnog smještaja koji doseže veliki udio u smještajnim kapacitetima?
Vaša primjedba je važna jer otvara razliku između evidentiranja legalnog smještaja i otkrivanja ilegalnog smještaja.
Ako se registracijski broj dodjeljuje već registriranim pružateljima usluga smještaja, tada on sam po sebi ne rješava problem onih koji uopće nisu u sustavu. Drugim riječima, registracijski broj može poboljšati preglednost tržišta, ali ne uklanja automatski sivu zonu jer se odnosi na one koji su već poznati državi.
Kod velikog udjela nekomercijalnog smještaja problem je složeniji. U hrvatskom turizmu postoji velik broj objekata koji formalno nisu registrirani kao komercijalni smještajni kapaciteti, ali u praksi mogu utjecati na tržište – primjerice kroz povremeno ili prikriveno iznajmljivanje, oglašavanje izvan službenih kanala ili korištenje različitih modela kojima se zaobilaze pravila.
Zato se može reći da registracijski broj rješava jedan dio problema: identifikaciju i kontrolu onih koji su već u sustavu. Međutim, ne rješava sam po sebi pitanje ulaska u sustav onih koji posluju izvan njega.
Za taj problem potrebni su dodatni mehanizmi, primjerice:
Sustavno povezivanje podataka o vlasništvu nekretnina, prijavi gostiju, oglašavanju i poreznim obvezama;
Učinkovit nadzor nad javnim oglašavanjem smještaja;
Jasnije razlikovanje stvarnog nekomercijalnog korištenja nekretnine od prikrivenog turističkog poslovanja;
Veća odgovornost digitalnih platformi koje omogućuju oglašavanje objekata;
Lokalni kapaciteti za kontrolu tržišta, posebno u najopterećenijim turističkim destinacijama.
Širi problem je u tome što se hrvatski turizam dugo razvijao kroz povećanje broja kreveta, a manje kroz upravljanje njihovom strukturom i kvalitetom. Kada privatni i nekomercijalni smještaj zauzmu vrlo velik udio ukupne ponude, pitanje više nije samo poreznog nadzora nego i održivosti destinacija: infrastrukture, stanovanja, dostupnosti radne snage i kvalitete iskustva gosta.
Stoga bih rekao da registracijski broj može biti koristan administrativni alat, ali nije odgovor na pitanje prevelikog udjela nekontroliranog ili slabo reguliranog smještaja. Za taj problem potrebna je šira reforma upravljanja turističkim kapacitetima, a ne samo bolja evidencija postojećih iznajmljivača.
Pitanje: Kao problem navodite: Širi problem je u tome što se hrvatski turizam dugo razvijao kroz povećanje broja kreveta, a manje kroz upravljanje njihovom strukturom i kvalitetom. Što je po vama dovelo do toga ili uopće stanja kavog imamo danas?
Današnje stanje hrvatskog turizma nije rezultat jedne pogrešne odluke, nego zbroja više procesa koji su se odvijali desetljećima. Najvažniji razlog je činjenica da je rast turizma dugo bio mjeren prije svega brojem dolazaka, noćenja i raspoloživih kreveta, dok su se manje pratili kvaliteta ponude, održivost prostora i dugoročni učinci na lokalne zajednice.
Nekoliko je čimbenika posebno pridonijelo današnjoj situaciji:
1. Privatni smještaj kao najbrži model turističkog rasta
Nakon osamostaljenja Hrvatske, posebno nakon ratnih godina, privatni smještaj postao je jedan od najbržih načina obnove turističke ponude. Za velik broj obitelji na obali iznajmljivanje apartmana bilo je način stvaranja dodatnog prihoda i očuvanja životnog standarda. Taj model je imao veliku društvenu i ekonomsku vrijednost, ali se s vremenom razvio bez dovoljno strateškog upravljanja.
2. Politika kvantitativnog rasta umjesto upravljanja kapacitetima
Dugi niz godina uspjeh se često povezivao s povećanjem broja gostiju i noćenja. Svaka nova turistička sezona s rekordima doživljavala se kao dokaz uspjeha, dok se manje govorilo o tome može li određena destinacija podnijeti toliki broj ljudi, vozila, apartmana i sezonskih radnika.
3. Nedostatak dugoročnog prostornog i turističkog planiranja
U mnogim obalnim područjima izgradnja smještajnih kapaciteta nije uvijek bila praćena razvojem infrastrukture. Pojedine destinacije danas imaju velik broj apartmana, ali istodobno probleme s prometom, vodnim sustavima, otpadom, nedostatkom parkirališta i dostupnošću stanovanja za lokalno stanovništvo.
4. Slabija kontrola tržišta i siva zona
Dok su legalni iznajmljivači prolazili kroz registracije, kategorizacije i porezne obveze, dio tržišta razvijao se izvan tih okvira. Problem nije samo u postojanju ilegalnog poslovanja, nego u tome što ono stvara pritisak na cijene, kvalitetu usluge i položaj onih koji posluju prema pravilima.
5. Nedovoljna transformacija prema kvalitetnijem turizmu
Hrvatska je dugo imala konkurentsku prednost zbog prirodnih resursa – mora, obale, klime i sigurnosti. Međutim, takve prednosti same po sebi nisu dovoljne. U međuvremenu su mnoge destinacije počele ulagati u cjelogodišnji turizam, iskustva, infrastrukturu i višu vrijednost ponude, dok je Hrvatska velikim dijelom ostala oslonjena na ljetnu sezonu.
6. Društvena i politička osjetljivost privatnog smještaja
Privatni smještaj nije samo gospodarska kategorija; on je povezan s velikim brojem obitelji koje od turizma ostvaruju prihod. Zbog toga je svaka promjena regulacije politički osjetljiva. Posljedica je da se često kasnilo s uvođenjem mjera koje bi usmjerile razvoj, jer je postojala bojazan od udara na male iznajmljivače.
Zato današnji problem nije u tome što Hrvatska ima privatni smještaj – on je važan dio turističke ponude i društvene ekonomije obale. Problem je što se taj segment desetljećima širio brže nego što su se razvijali mehanizmi upravljanja njime.
Ključno pitanje za budućnost nije "koliko još kreveta možemo izgraditi?", nego "kakav turizam želimo imati i koliko određena destinacija može kvalitetno podnijeti?"
U tom smislu, novi Zakon o ugostiteljskoj djelatnosti može biti jedan od alata, ali ne može sam ispraviti posljedice višedesetljetnog modela razvoja koji je prvenstveno nagrađivao rast količine, a manje upravljanje kvalitetom.
Pitanje: Tko po vama može i na koji način?
Ako govorimo o tome tko može promijeniti postojeći model razvoja hrvatskog turizma i na koji način, odgovor nije jedna institucija ili jedan zakon. Problem je nastajao godinama i zato traži koordinirano djelovanje više razina vlasti, gospodarstva i lokalnih zajednica.
1. Država – kroz jasnu turističku politiku, a ne samo regulaciju
Vlada i nadležno ministarstvo imaju najveću odgovornost za postavljanje okvira. Njihova uloga ne bi trebala biti samo donošenje novih propisa, nego definiranje jasnog cilja: želimo li i dalje povećavati broj kreveta ili povećavati vrijednost turističke ponude.
To bi značilo:
ograničiti nekontrolirano povećanje smještajnih kapaciteta u destinacijama koje su dosegnule granice održivosti;
povezati turističku politiku s prostornim planiranjem i politikom stanovanja;
poticati ulaganja u kvalitetnije oblike smještaja, cjelogodišnje sadržaje i održive modele poslovanja;
poreznu politiku prilagoditi ciljevima razvoja, a ne samo prihodima proračuna.
2. Lokalne zajednice – jer one najbolje vide posljedice
Gradovi i općine na obali imaju ključnu ulogu jer se problemi prekomjernog turizma najviše osjećaju lokalno: prometne gužve, nedostatak stanova, opterećenje infrastrukture i promjene načina života.
One bi trebale imati veće ovlasti, ali i veću odgovornost:
određivati prihvatljive turističke kapacitete prema stvarnim mogućnostima prostora;
upravljati komunalnom infrastrukturom i razvojnim planovima;
razlikovati područja kojima treba razvoj od područja kojima treba rasterećenje.
Destinacija nije samo proizvod koji se prodaje turistima; ona je prostor u kojem ljudi žive.
3. Turistički sektor – kroz promjenu poslovnog modela
Dio odgovornosti mora preuzeti i sama industrija. Turizam se ne može dugoročno temeljiti samo na niskim cijenama i velikom broju gostiju.
Potrebno je više ulagati u:
kvalitetu usluge,
obrazovanje i zadržavanje zaposlenika,
autentične lokalne sadržaje,
produženje sezone,
veći prihod po gostu umjesto isključivog rasta broja gostiju.
4. Institucije nadzora – kroz učinkovitu provedbu pravila
Jedan od najvećih problema nije samo kakva su pravila, nego kako se provode. Ako legalni subjekti imaju obveze, a ilegalni posluju bez posljedica, tržište šalje pogrešan signal.
Potrebno je:
povezati baze podataka različitih institucija;
koristiti digitalne alate za otkrivanje neprijavljenog poslovanja;
osigurati brze i učinkovite postupke protiv onih koji krše pravila.
5. Građani i vlasnici nekretnina – kroz razumijevanje dugoročnog interesa
Iako je razumljivo da mnogi vlasnici žele ostvariti prihod od svoje imovine, dugoročno nije u interesu nijedne zajednice da se prostor pretvori isključivo u zonu turističkog najma. Ako lokalno stanovništvo nestaje, ako mladi ne mogu riješiti stambeno pitanje i ako kvaliteta života pada, dugoročno pada i vrijednost same destinacije.
Zato bih rekao da je ključ u promjeni perspektive: Hrvatska više ne treba samo upravljati rastom turizma, nego upravljati njegovim posljedicama.
Novi Zakon o ugostiteljskoj djelatnosti može biti dio tog procesa, ali stvarna promjena zahtijeva političku odluku da se turizam prestane promatrati samo kao broj noćenja i prihod od sezone, a počne kao dugoročna razvojna politika zemlje.
Pitanje: Postoji li po vama univerzalni ključ koji je primjenjiv na cijeli prostor priobalja, otoka, velikih gradova? Treba li zakon uzeti specifičnosti poput iznajmljivača domaćina i onih koji iznajmljuju u nekretninama u kojima nemaju prebivalište?
Ne postoji jedan univerzalni ključ koji bi jednako dobro funkcionirao za cijelo hrvatsko priobalje, otoke i velike gradove. Upravo je jedna od slabosti dosadašnjeg pristupa tome što se često pokušavalo istim pravilima upravljati vrlo različitim situacijama.
Turistički problemi Dubrovnika, Splita, Zagreba, malog otočnog mjesta ili obiteljskog apartmana u zaleđu nisu isti. Razlikuju se po dostupnosti infrastrukture, pritisku na stanovanje, strukturi gostiju, broju stanovnika, sezonalnosti i ulozi turizma u lokalnom gospodarstvu.
Zato bi kvalitetan zakon trebao imati jedinstvena osnovna pravila, ali i mogućnost prilagodbe prema različitim tipovima prostora i pružatelja usluga.
Posebno je važno pitanje razlike između iznajmljivača domaćina i onih koji iznajmljuju nekretnine u kojima nemaju prebivalište.
Ta razlika postoji u mnogim europskim sustavima jer nije isto:
kada osoba iznajmljuje dio vlastitog doma ili nekoliko jedinica u mjestu u kojem živi, održava nekretninu i izravno komunicira s gostima;
kada se radi o većem broju nekretnina koje su kupljene isključivo kao investicija za kratkoročni turistički najam, često bez povezanosti s lokalnom zajednicom.
Oba modela mogu biti legalna i legitimna, ali proizvode različite učinke na destinaciju.
Iznajmljivač domaćin često doprinosi lokalnom gospodarstvu, gostu pruža autentičnije iskustvo i veći dio prihoda ostaje u zajednici. Takav model može biti važan za održavanje života u manjim mjestima i na otocima.
S druge strane, koncentracija velikog broja apartmana u vlasništvu osoba koje ne žive u destinaciji može dodatno povećati pritisak na tržište nekretnina, smanjiti broj stanova za lokalno stanovništvo i pretvoriti stambeni prostor u gotovo isključivo turističku funkciju.
Zato bi zakon mogao razmotriti diferencirani pristup, primjerice:
različite kriterije za domaćine i investicijski smještaj;
veće ovlasti lokalnih jedinica da prema svojim potrebama određuju pravila;
posebne režime za područja s velikim pritiskom na stanovanje;
poticanje domaćinskog modela tamo gdje on doprinosi održivosti zajednice;
strože kriterije za tržišta na kojima je kratkoročni najam doveo do ozbiljnih poremećaja.
Međutim, važno je izbjeći pojednostavljivanje. Nisu svi vlasnici koji ne žive u nekretnini "problem", kao što ni svaki domaćin automatski ne posluje održivo. Kriterij ne bi trebao biti samo prebivalište, nego učinak poslovanja na destinaciju: opseg djelatnosti, koncentracija nekretnina, pritisak na prostor i doprinos lokalnoj zajednici.
U konačnici, najbolji model vjerojatno nije zakon koji sve stavlja u isti kalup, nego zakon koji priznaje da Hrvatska nema jedan turistički prostor nego više različitih turističkih stvarnosti. Otok s nekoliko stotina stanovnika, obalni grad pod pritiskom apartmanizacije i veliki urbani centar ne mogu imati potpuno isti režim upravljanja smještajem. Upravo tu bi trebala biti razlika između pukog reguliranja turizma i njegovog stvarnog upravljanja.
Pitanje: Dali po vama novi prijedlog zakona prepoznaje te različitosti i postavlja osnove za to unutar novog prijedloga zakona?
Po onome što je javno predstavljeno o Prijedlogu novog Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, rekao bih da djelomično prepoznaje potrebu za uređenjem različitih oblika smještaja, ali još uvijek ne postavlja potpuno razrađen okvir za upravljanje različitim turističkim prostorima i modelima iznajmljivanja.
Drugim riječima, prijedlog ide prema većoj kontroli i uređenju sustava, ali manje prema diferenciranom upravljanju kakvo bi odgovaralo stvarnim razlikama između hrvatskih destinacija.
Pozitivno je što se kroz novi pristup otvara prostor za:
bolju evidenciju pružatelja usluga,
veću transparentnost tržišta,
jasnije razlikovanje legalnih i neregistriranih aktivnosti,
povezivanje turističke regulative s potrebom održivijeg razvoja.
Međutim, ključno pitanje ostaje: prepoznaje li zakon dovoljno razliku između različitih vrsta iznajmljivača i različitih prostora?
Tu se vidi određeno ograničenje.
Ako se svi pružatelji smještaja prvenstveno promatraju kroz istu administrativnu kategoriju – kao osobe koje pružaju uslugu smještaja – tada se gubi važna razlika između:
domaćina koji živi u destinaciji i iznajmljuje vlastiti prostor kao dopunsku djelatnost;
vlasnika više nekretnina koji se profesionalno bavi kratkoročnim najmom;
investitora koji kupuje nekretnine prvenstveno radi turističkog prinosa;
apartmana u malom otočnom mjestu i apartmana u gradu s velikim pritiskom na stanovanje.
Također, pitanje lokalne različitosti je ključno. Hrvatsko priobalje nije homogeno područje. Dubrovnik, Split, Rovinj, otoci s ograničenim resursima, manja obalna mjesta i ruralno zaleđe imaju potpuno različite razvojne probleme. Ako zakon svima postavlja ista pravila bez dovoljno prostora za lokalno upravljanje, postoji opasnost da će rješenje biti formalno jednako, ali u praksi nepravedno ili neučinkovito.
Mislim da bi za stvarno upravljanje turizmom zakon trebao snažnije uključiti nekoliko načela:
Kategorizaciju prema modelu pružanja usluge, a ne samo prema vrsti objekta
Nije isto povremeno iznajmljivanje vlastitog doma i profesionalno upravljanje većim brojem turističkih jedinica.
Veće ovlasti destinacijama
Lokalne zajednice trebale bi imati mogućnost određivanja pravila prema vlastitom opterećenju prostora, infrastrukture i stanovanja.
Razliku između razvoja i ograničavanja
Nekim područjima treba omogućiti rast turizma, dok druga trebaju upravljati smanjenjem pritiska.
Povezivanje turističke politike sa stambenom politikom
Posebno u gradovima i razvijenim obalnim područjima, kratkoročni najam više nije samo turističko pitanje.
Moj zaključak bio bi: novi prijedlog zakona predstavlja korak prema uređenijem sustavu, ali još nije cjeloviti alat za upravljanje različitim turističkim stvarnostima Hrvatske. Više se bavi pitanjem "tko pruža uslugu i pod kojim uvjetima", a manje pitanjem "gdje, u kojem opsegu i s kakvim posljedicama se ta usluga pruža".
A upravo će to drugo pitanje vjerojatno biti presudno za budućnost hrvatskog turizma.
Pitanje: Koliko ta nedorečenost utječe na iznajmljivače osobito one domicilne. Najave potrebe za unaprijeđenje kvalitete u objektima koji su građeni sredinom prošlog stoljeće, bili legalni, plaćali davanja na neki način gradili turizam dovode ih u neizvjesnost. Nije isto raditi kvalitetno od temelja i rušiti objekt za prilagodbu novim standardima?
Ovo je jedno od najvažnijih pitanja u raspravi o budućnosti hrvatskog privatnog smještaja, jer se često u istoj kategoriji promatraju potpuno različite situacije. Nedorečenost regulative najviše pogađa upravo one iznajmljivače koji su desetljećima legalno sudjelovali u razvoju turizma, a sada se suočavaju s neizvjesnošću oko budućih standarda i uvjeta poslovanja.
Problem nije u tome da se kvaliteta ne treba unapređivati. Hrvatski turizam mora ići prema većoj kvaliteti jer se konkurencija više ne temelji samo na prirodnim ljepotama i cijeni. Međutim, pitanje je kako se ta tranzicija provodi i prema kome su usmjereni zahtjevi.
Mnogi domicilni iznajmljivači, posebno oni koji su počeli raditi od 1970-ih, 1980-ih ili 1990-ih godina, nisu nastali kao veliki turistički investitori. Oni su često:
ulagali vlastita sredstva u obnovu kuća nakon izgradnje ili ratnih godina,
legalizirali i kategorizirali objekte prema tada važećim pravilima,
plaćali poreze, pristojbe i druga davanja,
stvarali prve oblike obiteljskog turizma u svojim mjestima,
održavali život u manjim obalnim sredinama i na otocima.
Danas se ti isti ljudi mogu naći u situaciji da se njihova imovina promatra samo kroz prizmu budućih standarda, bez dovoljnog uvažavanja činjenice da su radili prema pravilima koja su tada vrijedila.
Tu nastaje problem regulatorne tranzicije. Ako država promijeni standarde, ona ima pravo tražiti prilagodbu, ali mora voditi računa o:
razumnim prijelaznim rokovima,
financijskoj sposobnosti malih iznajmljivača,
razlici između nužnog podizanja kvalitete i zahtjeva koji praktično znače novu gradnju,
činjenici da objekt koji je legalno izgrađen i održavan nije isto što i nekvalitetan ili ilegalan objekt.
Rušenje i ponovna izgradnja objekta nije isto što i ulaganje u poboljšanje usluge. Za velikog investitora to može biti poslovna odluka, ali za obitelj koja ima jednu kuću s nekoliko apartmana to može značiti gubitak izvora prihoda i nemogućnost nastavka djelatnosti.
Poseban je problem ako se standardi postave jednako za:
novogradnju projektiranu prema današnjim kriterijima,
postojeće legalne objekte koji su desetljećima dio turističke ponude.
U takvim situacijama pravedniji pristup bio bi model postupne prilagodbe:
jasna podjela između novih i postojećih objekata;
definiranje minimalnih standarda sigurnosti, higijene i kvalitete koji vrijede za sve;
dodatni standardi koji se uvode postupno i uz realne rokove;
poticaji za energetsku obnovu, podizanje kvalitete i prilagodbu;
vrednovanje povijesnog doprinosa domicilnih iznajmljivača razvoju turizma.
Jer postoji jedna važna razvojna činjenica: hrvatski turizam nisu izgradili samo veliki hoteli i investicije; velikim dijelom su ga izgradile obitelji koje su otvarale vrata svojih domova gostima.
Ako se u procesu podizanja kvalitete zanemari taj sloj domaćina, postoji opasnost da se ne riješi problem nekontroliranog rasta, nego da se najviše opterete upravo oni koji su cijeli život poslovali unutar sustava.
Zato bi ključno pitanje za novi zakon trebalo biti ne samo: "Kako podići standard?", nego i: "Kako pravedno provesti prijelaz iz starog modela turizma u novi, a da se ne kažnjavaju oni koji su taj turizam stvarali?"
Razbovor vodio Radivoj Pastorčić, Pag, 13. srpanj 2026.
.jpg)
