ŠOK U ARHIVU: EKSKLUZIVNO DONOSIMO FOTOGRAFIJU PRONAĐENE ZLATNE BULE!

PAG - Dok su djelatnici paškog arhiva 30. ožujka pokušavali napraviti reda u pretrpanim ormarima ne bi li pronašli mjesta za nove spise, dogodilo se pravo čudo. Iza hrpe starih ovrha i jednog prašnjavog projekta kanala, pronađen je originalni dokument Bele IV. iz 1244. godine!

I ne samo to, stručnjaci su potvrdili: Pečat nije od voska ni olova nego od čistog, 24-karatnog zlata!
Ovim pronalaskom paški su gradski novinari napokon dobili veliku satisfakciju i potvrdu svog rada. Naime, godinama su gradski novinari tvrdili da se radi o "Zlatnoj buli" a ne o bilo kakvom pečatu na izdanoj privilegiji zbog čega su često bili meta kritika neupućenih krugova. Njihov istraživački nos za pravdu (i zlato) još jednom se pokazao nepogrešivim.

Ovime je Pag i službeno "izbacio" Zagreb s trona jedinog posjednika Zlatne bule!

Međutim, pravi "hladan tuš" za gradsku upravu stigao je s dekodiranjem datuma. Na dnu dokumenta stoji: 1. travnja 1244. čime je proslava dana grada Paga 30. ožujka dovedena u pitanje.

#Pag #ZlatnaBula #BelaIV #NovinariSuZnali #PovijestPaga #PrviTravnja #Senzacija

Priče za djecu i dorasle - Kap za Pag

 

Kap za Pag

Jednog suhog i vrućeg ljeta iznad grada Pag zapuhala je jaka bura. U kamenjaru iznad suhozida planula je vatra. Plamen je brzo zahvaćao suhu travu i grmlje, a dim se dizao visoko iznad starog grada i zvonika crkve.
Ptice su se uznemireno digle u zrak. Galebovi su kružili iznad mora i govorili:
„Vatra je prevelika. Ne može se tu ništa.”
Na žicama uz cestu sjedile su druge ptice i samo promatrale kako plamen polako guta kamenjar.

Samo je jedna mala lastavica poletjela prema moru. Spustila se do površine, zagrabila kap vode u svoj mali kljun i odletjela prema vatri. Ispustila je kap na plamen.
Zatim se opet vratila prema moru.
Pa opet.
Pa opet.

Jedan galeb joj je dobacio:
„Što to radiš? Zar ne vidiš kolika je vatra? Tvoja kap ne znači ništa.”

Lastavica je na trenutak sletjela na stari suhozid da se odmori i mirno odgovorila:
„Možda je moja kap mala. Ali ovo je moj dom.”

I ponovno je poletjela prema moru.
Letjela je tako cijelo vrijeme između mora i vatre. Kad je sunce počelo tonuti iza otoka Paga, umorna se vratila među ostale ptice.

Promatrali su iscrpljenu Lastavicu i progunđale:
„Vidiš da je bilo uzalud.”

Mala lastavica pogledala je prema spaljenom kamenjaru, pa prema moru a zatim je rekla:

„Možda moja kap nije bila dovoljna.
Ali da smo svi počeli nositi vodu na vrijeme, možda bismo spasili naš dom.”

Radivoj Pastorčić

Ova priča postoji u mnogim kulturama svijeta i prenosi se u različitim oblicima. Jedan od najstarijih poznatih motiva dolazi iz budističkih Jataka Tales, drevnih poučnih priča starih više od dvije tisuće godina, u kojima mala ptica pokušava ugasiti šumski požar noseći vodu u kljunu.
U novije vrijeme najpoznatija je verzija o kolibriću koji, dok šuma gori, nosi kapljice vode i govori: „Ja činim svoj dio.” Tu je priču u svijetu posebno popularizirala kenijska nobelovka Wangari Maathai.
U Europi, pa tako i u Hrvatskoj, slične verzije često se pojavljuju u zbirkama kratkih poučnih priča, primjerice u knjigama talijanskog salezijanca i pisca Bruno Ferrero, koji prikuplja i prepričava legende i parabole iz različitih kultura.
Bez obzira na varijacije u likovima i završetku, poruka priče ostaje ista: i najmanji doprinos može biti važan, a zajednički problemi mogu se riješiti samo ako svatko učini svoj dio.

Samo što nije...

Žalosno je gledati ruševno zdanje Franjevačkog samostana nadograđenog uz crkvu Svete Marije u Starom gradu. Prostor je to vjere i nade, ali i vječnog počivališta mnogih starih Pažana. Tu se u tišini stapaju prolaznost i vječnost, prostor je to posebnog unutarnjeg doživljaja koji teško mogu jasno odrediti. Najčešće ipak prevlada tuga pobuđena onim što vidim, a nada uzmakne pred tim dojmom i skrije se u najdublje predjele duše.Da, često pomislim... koliko se hvalimo tradicijom i poviješću, a koliko su nam duše zapravo nalik ovom zapuštenom zdanju na temeljima naših predaka.
Novo doba nosi neke nove prioritete i ulaganja u beznačajne kvazi spomenike, poput "sunčanog sata" na osami neke punte, valjda sa svrhom da se prolaznicima ukaže kako je vrijeme ono što nemamo... A vrijeme istječe i našoj baštini.
Iznad ulaza u samostan u Starom gradu još uvijek stoji ploča - epigrafski spomenik - posveta paškom plemiću Juraju Diškoviću. On je o svom trošku, a ne iz proračuna komune, dao izgraditi 1589. godine to, vjerujem tada, velebno zdanje za "malu braću". Odmah iznad ploče nalazi se i heraldički reljef plemićke obitelji Dišković (iz obitelji Dišković Farlati spominje splitskog nadbiskupa Petra Diškovića).
I dok konzervatori šalju dopise Gradu, ova dva vrijedna povijesna kamena svjedoka samo što se ne uruše... dok sunce obasjava sat na punti Škamica koji će pokazivati i ljetno i zimsko vrijeme i biti moreplovcima orijentir čini se da nam orijentacija izmiče iz vida.

Čovjek čuči dok je živ...

Čovjek čuči dok je živ... I dok čuči, uči iz bola, iz tišine, iz pogleda djece, iz vijesti koje više ne želi čuti. Ali učenje rijetko vodi miru. Češće vodi samo naizgled boljem snalaženju u istoj maskiranoj predstavi... kako preživjeti, kako platiti račune, kako preživjeti u svijetu koji se sve manje trudi biti razuman... Mozak je ovdje višak. Mi smo sisavci. To zaboravljamo kad govorimo o idealima. Imamo iste osnovne potrebe kao i svaka druga životinja... parenje, hranu, sigurnost, potomstvo. Iz toga dolazi briga prema potomstvu. I strah za njih. Ali iz toga dolazi i natjecanje, pohlepa, borba za prostor i resurse.
Mozak nam dopušta da o svemu tome mislimo i raspravljamo, ali tijelo na kraju preteže. Svijet je velik i bučan. Glasove više ne biramo oni su svuda oko nas... ima li smisla vikati dok traje buka? Krize se mijenjaju, a netko na svakoj profitira. Ostali se pripremaju kako će izdržati sljedeću.
Po globalnom selu pleše pajac, samouvjeren i glasan. Ružičasto maskiran u pijetla, zaljubljen u sebe, uvjeren da vodi povorku... karnevalsku povorku odjevenu u crninu. U ruci baklja, u očima uvjerenje da je rođen za pozornicu. Gomila gleda, lajka, neki navijaju. Neki šute. Što ako zaluta u štalu sa suhim sijenom... Bitno je da predstava traje. Ponekad mi se sve to više ne gleda. Umori na način koji ne traži dramatične riječi samo mir. Sada svodim život na najuže oblike postojanja... na male, jednostavne stvari koje danu daju trunku smisla. I to je dovoljno za danas...

Ne postoji vlast bez korupcije. Postoji samo razlika između korupcije koju društvo može podnijeti i korupcije koja uništi društvo

PRAVILO DESETOG ČOVJEKA:

Ako se devet ljudi slaže oko iste informacije ili plana, dužnost desetog čovjeka je da se NE slaže. Bez obzira koliko situacija djeluje očito, deseti čovjek mora pretpostaviti da ostalih devet griješi i mora aktivno tražiti dokaze za suprotan scenarij. To je osigurač protiv katastrofe.
Inovacija se rađa iz konflikta ideja. Ako svi mislimo isto, status quo se nikada ne mijenja. Napredak zahtijeva onog ludog pojedinca koji kaže: Mislim da ovo možemo napraviti drugačije i bolje, dok svi ostali klimaju glavom starom načinu rada.

AKO SVI MISLIMO ISTO - SIGURNO GRIJEŠIMO!

(Procedura nastala na temelju izraelske vojno-obavještajne doktrine.)

Kameni arhivi otoka Paga: Otisak tišine drevnog oceana

Otok Pag danas poznajemo kao krševit, bjelinom sunca i soli okupan krajolik. No, njegove stijene čuvaju sjećanje na sasvim drugačiji svijet. Jučerašnji obilazak istočne kose otočkog hrpta, nastale taloženjem sedimentnog vapnenca, donio je neočekivano otkriće. Pored nalaza okamine morskog ježa, koji je sam po sebi bio zvijezda dana, u mojoj se torbi našao i jedan "na prvu" neprepoznatljiv otisak.

Nakon nekoliko sati provedenih u bespućima interneta, uz zdušnu pomoć umjetne inteligencije, donosim vam priču o jednom od najsuptilnijih nalaza – fosilnom otisku morske cvjetnice iz razdoblja eocena (starosti oko 45 milijuna godina).
Više od običnog kamena

Promatrajući ove fotografije, lako je pasti u iskušenje i u pravilnim linijama tražiti oklop kakvog drevnog raka ili obrise iščezlih trilobita. No, istina je još fascinantnija. Ovaj tanak, smeđkasti film na površini vapnenca zapravo je karbonizirani ostatak lista morske trave.

Dok su numuliti, čije kružne ljušture dominiraju paški kamenjarom, bili stanovnici morskog dna, ova biljka bila je graditelj cijelog tadašnjeg ekosustava.
Livade pod toplim suncem eocena

Ovaj nalaz nam izravno "čita" prošlost:

Arhitektura lista: Paralelne linije koje vidite su žile (nervatura) biljke. One svjedoče o mekoći i savitljivosti koja je preživjela pritisak tona sedimenta i proces okamenjivanja.


Pluća oceana: Na mjestu gdje danas stoji suhi krš, nekada su se prostirale beskrajne podvodne livade morskih cvjetnica. One su proizvodile kisik, smirivale valove drevnog oceana Tetis i pružale zaklon numulitima i drugim sitnim bićima.


Svjedok svjetlosti: Morska trava ne raste u mraku dubina. Ovaj fosil nam jamči da je more na ovom dijelu Paga tada bilo plitko, toplo i kristalno prozirno.
Zašto je ovaj nalaz dragocjen?

U svijetu paleontologije, ljušture i kosti su uobičajeni nalazi. No, sačuvati nešto tako krhko poput biljnog lista u tvrdom vapnencu pravi je raritet. To je trijumf mekoće nad čvrstoćom stijene – krhki podsjetnik na vrijeme kada je Pag bio tropski podvodni raj.

Kratki info:

Lokacija: Otok Pag, istočni obronci Ravne
Starost: cca 45.000.000 godina (Eocen)
Vrsta: Morska cvjetnica (vjerojatno rod Cymodocea ili Thalassodendron)

---

Kameni arhivi otoka Paga

"Kameni arhivi otoka Paga" - Dan 23.277.

Sunčan dan i dva kratka poziva Šime Pelejš, Tihomir Kustić bila su dovoljna da ekipa krene u ekspediciju "okamenjenim otokom". Lokalitet koji je još početkom 2024. godine, tijekom mog prvog obilaska, šaputao tajne o drevnim stanovnicima, konačno je dočekao detaljan pregled.
Neposredno ispod istočne otočke kose, na širem području toponima Bunjica, pred nama se otvorila panorama prošlosti. Evidentirali smo desetak suhozidnih objekata nijemih svjedoka davnih vremena. Neki su vješto ukopani u pjeskovitu zemlju, dok drugi koriste prirodne usjeke u kamenim gredama kao zaklon. Ove nastambe, imaju dimenzije od približno 3x3 do 3x5 metara, unatoč razrušenim zidovima debljine oko pola metra, još uvijek čuvaju fragmente života. Pronađeni ostaci prapovijesne keramike govore o prvim zajednicama koje su ovdje tražile dom, dok rimske tegule i antička keramika, uz pokoji kasnosrednjovjekovni fragment, ispisuju dugu kroniku neprekidnog opstanka na ovom surovom kamenjaru. Iznad svega bdije mali "gracić", čini se, podignut na još starijem temelju - kamenom grobnom humku (tumulu).
No, prava "zvijezda dana" nije bila djelo ljudskih ruku. Iz vapnenca nas je iznenadilo savršeno simetrično oko... fosil morskog ježinca! Zarobljen u stijeni zajedno s tisućama sićušnih numulita, ovaj ježinac svjedoči o vremenu kada Pag nije bio otok, već dno oceana Tethys. Ovaj "kameni cvijet" čekao je između 34 i 56 milijuna godina da stane na put istraživačkoj ekipi, podsjećajući nas da su naše civilizacijske priče samo treptaj oka u usporedbi s dubokim vremenom zapisanim u paškom kamenu.

Na slici je fosilni morski ježinac (Echinoidea). Specifično, radi se o tzv. iregularnom ježincu (vjerojatno iz reda Spatangoida ili Clypeasteroida). Za razliku od okruglih ("regularnih") ježinaca koje danas viđamo u plićaku, ovi su živjeli poluzakopani u pijesku. Jasno se vidi "latica" (ambitusi) u obliku zvijezde na gornjoj strani oklopa.

Procjena starosti od 34 do 56 milijuna godina (Eocen). To je razdoblje paleogena kada je more Tethys prekrivalo ove prostore.

Geološki kontekst: Pag je građen velikim dijelom od eocenskih vapnenaca i fliša. Procesi koji su podizali Dinaride "izgurali" su dno oceana na površinu, stvarajući specifičan reljef Paga koji danas s pravom možemo nazvati "okamenjeni otok".

Pretpostavljeno prapovijesno nizinsko naselje: