TAKVI SMO A ZAC?
Postoje mjesta gdje vrijeme ne teče, nego stoji. Ne zato što je priroda ondje posebno lijepa, ni zato što je ljudima lako, nego zato što se kolektivna svijest naučila živjeti u kružnom vremenu, gdje se prošlost ne analizira, sadašnjost ne preispituje, a budućnost ne traži.
U takvim zajednicama, tolerira se sve što ne izaziva potres. Tolerira se neefikasnost, nepotizam, korupcija, kriminal pa i tiha nepravda. Tolerira se i siromaštvo kako materijalno tako i duhovno, ako je podnošljivo i obučeno u “nošnju” tradicije. Jer siromaštvo koje traje dovoljno dugo prestane biti "problem" i postaje "naš način života".
Pitanje koje se rijetko postavlja… zašto ljudi ostaju u uvjetima koji očito ne vode naprijed?
Nije stvar samo u navici. Navika je površina. Ispod nje su slojevi prošlih vremena,
psihološke i društvene logike. Ljudi biraju stabilnost, čak i kad je neprosperitetna, jer im nudi predvidivost. Strah od promjene nije slabost, i tu se u mentalnim sklopovima javlja zaštitni mehanizam zajednice koja su preživljava ne mijenjajući se.
U selu koje živi od soli i sira, ništa se nije promijenilo stotinama godina. Sol se skuplja kao i nekad u tišini, pod suncem. Ovce se muzu, sir se suši na buri. Uvjeti su isti, tržište je drugačije. Ali ne postoji unutarnji impuls da se stvari sagledaju izvan tradicije. Jer to bi značilo priznati da nešto nije u redu. A to je teško. Bolno. Gotovo izdaja!
U takvim sredinama, tolerancija prema stagnaciji nije nepažnja. To je izbor. Kolektivni konsenzus da se sačuva ono što se poznaje, pa i pod cijenu vlastitog nazadovanja. Čak i ako mladi odlaze, čak i ako škole zjape prazne, ako ljeti turisti traže nešto "autentično", a nitko ne zna što bi im to značilo, svejedno se nastavlja po starom.
Ispod svega, često su u pitanju ekonomske strukture. Ako zajednica nikad nije razvila gospodarstvo koje podrazumijeva konkurenciju, inovaciju ili potrebu za stručnim znanjem tada ni svijest o promjeni ne postoji. Ljudi ne razmišljaju o "napretku", jer nikad nisu bili u poziciji ni potrebi da ga traže. Kad ti je sve što znaš način kako se ovce muzu ili kako se more suši tada drugačiji svjetonazor djeluje gotovo kao izdaja.
Tolerira se, dakle, ono što šteti, jer se ne prepoznaje kao štetno. Ili se prepoznaje, ali je prevelik društveni trošak reći to naglas. Jer kad jedan progovori, drugi će ga gledati kao čudaka. I radije će se smijati nego slušati. Hrabrost je neizvjesna, šutnja je mnogo sigurnija.
Tek rijetki pojedinci, uglavnom oni koji su otišli pa se vratili, ponekad otvore pukotinu u tom naizgled miru sa mirisom truleži.
Pitaju: A zac? Može li se drugačije?
I tada se cijela ustajala lokva zajednice uzburka. Ne zbog tog pitanja, nego zbog mogućnosti da je odgovor:
Da, može!
Ali to bi značilo kraj jedne iluzije, dugog sna u prividu stabilnosti. A “snovi” se teško napuštaju, čak i kad su “noćna mora”.
