Kap za Pag
Jednog suhog i vrućeg ljeta iznad grada Pag zapuhala je jaka bura. U kamenjaru iznad suhozida planula je vatra. Plamen je brzo zahvaćao suhu travu i grmlje, a dim se dizao visoko iznad starog grada i zvonika crkve.
Ptice su se uznemireno digle u zrak. Galebovi su kružili iznad mora i govorili:
„Vatra je prevelika. Ne može se tu ništa.”
Na žicama uz cestu sjedile su druge ptice i samo promatrale kako plamen polako guta kamenjar.
Samo je jedna mala lastavica poletjela prema moru. Spustila se do površine, zagrabila kap vode u svoj mali kljun i odletjela prema vatri. Ispustila je kap na plamen.
Zatim se opet vratila prema moru.
Pa opet.
Pa opet.
Jedan galeb joj je dobacio:
„Što to radiš? Zar ne vidiš kolika je vatra? Tvoja kap ne znači ništa.”
Lastavica je na trenutak sletjela na stari suhozid da se odmori i mirno odgovorila:
„Možda je moja kap mala. Ali ovo je moj dom.”
I ponovno je poletjela prema moru.
Letjela je tako cijelo vrijeme između mora i vatre. Kad je sunce počelo tonuti iza otoka Paga, umorna se vratila među ostale ptice.
Promatrali su iscrpljenu Lastavicu i progunđale:
„Vidiš da je bilo uzalud.”
Mala lastavica pogledala je prema spaljenom kamenjaru, pa prema moru a zatim je rekla:
„Možda moja kap nije bila dovoljna.
Ali da smo svi počeli nositi vodu na vrijeme, možda bismo spasili naš dom.”
Jednog suhog i vrućeg ljeta iznad grada Pag zapuhala je jaka bura. U kamenjaru iznad suhozida planula je vatra. Plamen je brzo zahvaćao suhu travu i grmlje, a dim se dizao visoko iznad starog grada i zvonika crkve.
Ptice su se uznemireno digle u zrak. Galebovi su kružili iznad mora i govorili:
„Vatra je prevelika. Ne može se tu ništa.”
Na žicama uz cestu sjedile su druge ptice i samo promatrale kako plamen polako guta kamenjar.
Samo je jedna mala lastavica poletjela prema moru. Spustila se do površine, zagrabila kap vode u svoj mali kljun i odletjela prema vatri. Ispustila je kap na plamen.
Zatim se opet vratila prema moru.
Pa opet.
Pa opet.
Jedan galeb joj je dobacio:
„Što to radiš? Zar ne vidiš kolika je vatra? Tvoja kap ne znači ništa.”
Lastavica je na trenutak sletjela na stari suhozid da se odmori i mirno odgovorila:
„Možda je moja kap mala. Ali ovo je moj dom.”
I ponovno je poletjela prema moru.
Letjela je tako cijelo vrijeme između mora i vatre. Kad je sunce počelo tonuti iza otoka Paga, umorna se vratila među ostale ptice.
Promatrali su iscrpljenu Lastavicu i progunđale:
„Vidiš da je bilo uzalud.”
Mala lastavica pogledala je prema spaljenom kamenjaru, pa prema moru a zatim je rekla:
„Možda moja kap nije bila dovoljna.
Ali da smo svi počeli nositi vodu na vrijeme, možda bismo spasili naš dom.”
Radivoj Pastorčić
Ova priča postoji u mnogim kulturama svijeta i prenosi se u različitim oblicima. Jedan od najstarijih poznatih motiva dolazi iz budističkih Jataka Tales, drevnih poučnih priča starih više od dvije tisuće godina, u kojima mala ptica pokušava ugasiti šumski požar noseći vodu u kljunu.
U novije vrijeme najpoznatija je verzija o kolibriću koji, dok šuma gori, nosi kapljice vode i govori: „Ja činim svoj dio.” Tu je priču u svijetu posebno popularizirala kenijska nobelovka Wangari Maathai.
U Europi, pa tako i u Hrvatskoj, slične verzije često se pojavljuju u zbirkama kratkih poučnih priča, primjerice u knjigama talijanskog salezijanca i pisca Bruno Ferrero, koji prikuplja i prepričava legende i parabole iz različitih kultura.
Bez obzira na varijacije u likovima i završetku, poruka priče ostaje ista: i najmanji doprinos može biti važan, a zajednički problemi mogu se riješiti samo ako svatko učini svoj dio.
