Na otoku gdje bura ne briše samo tragove na pijesku, nego i ono izgovoreno, gdje se pogledi skrivaju
ispod oboda kape, a šutnja traje dulje od mise, živio je dječak po imenu Paško.
Rodio se u zajednici koja je živjela od soli, ribe i nedorečenosti. Ovdje nitko nikada nije govorio sve, svi su nešto prešutjeli, zamotali, gurnuli u tašku. Govorilo se jedno, mislilo drugo, činilo treće. Pažani su to saželi u izreku "Rozi u tašku". I to je bilo to. Mudrost, navika ili prokletstvo tko će znati?
Ali Paško je, još kao dijete, imao naviku promatrati ljude. Gledao je kako se ruke stiskaju u pozdravu, a vilice u prikrivenom bijesu. Kako se osmijesi zadržavaju samo do kraja ulice. Vidio je ono što se ne izgovara. I u tom neizgovorenom počeo je opažati nešto drugo… rogove!
Ne prave rogove, naravno. Nego one što izbiju kad čovjek laže, kad prešuti istinu, kad klima glavom dok mu duša vrišti ne! Rogovi su se pojavljivali na obrazu, u očima, u sjenama. I Paško ih je odlučio skupljati. Nije o tome govorio nikome…
Napravio je staru vreću od platna što mu je nana ostavila u koju se nekad sušila slavuju. Sad ju je nosio svuda sa sobom. U školu, na obalu, među ljude. Kad god bi netko pokazao neiskrenost, kad bi izgovorili „ajme ka lipo“ s prezirnom sjenom u oku, ili „ma neka ti je sa srićom“ s kamenom zavisti u srcu, Paško bi zagrabio u zrak, uhvatio i stavio još nekoliko rogova u vreću.
Navečer, dok bi svi spavali, silazio je do Rozin boka. To je bila uvala koju su stariji izbjegavali. More je ondje bilo čudno tiho, kao da sluša. Kamenje je bilo glatko, ali hladno. Tamo je Paško bacao rogove… jednog po jednog i promatrao kako tonu, a more ih guta bez pitanja.
Jednog dana, ribari su odlučili povući mreže baš u toj uvali. Nitko nije znao zašto, možda zbog pohlepe, možda zbog znatiželje… Stari ribar im je rekao: „Nemate vi što tražit tamo. Rozin bok nije za ribu.“ Ali ga nisu poslušali.
Spustili su mreže duboko, više iz tvrdoglavosti nego iz potrebe. Kad su ih izvukli u njima nije bilo ništa. Bile su prazne. Samo more i tišina. Jedan od mlađih ribara progunđa: „Možda smo uvatili ono što smo zaslužili…“.
Vreća se s vremenom punila sve sporije. Ljudi su počeli govoriti jednostavnije, izravnije, iskrenije. Neki su, istina, i dalje čuvali svoji rozi duboko, skriveno, ali više ih nije bilo kao prije. Jedan čovjek je javno priznao da mu je sin pametniji od njega. Jedna žena se ispričala za ogovaranje. Svećenik je rekao da ni on ne zna sve odgovore… Paško više nije morao ići svaku noć do Rozin boka. A onda, jednog dana, nije bilo više ništa za skupiti. Vreća je ostala prazna.
Ali znao je... Nije gotovo. Ljudi slabo pamte, i brzo zaboravljaju. Samo je počinjao novi krug...
I danas ga ljudi viđaju kako sjedi uz more, bez vreće, ali budan. Više ne skuplja… promatra ljude, sluša njihove riječi i tišine.
A u Rozin buku, kad padne bonaca, more se uzburka bez vjetra, kao da budi sjećanja. I nitko više ne ide tamo ribariti. Jer znaju... ondje, na dnu mora u Rozin boku nalaze se oni odbačeni rozi, da nas podsjete tko smo, i koliko smo mogli biti bolji.
Pag, 01. lipnja 2025. Radivoj Pastorčić
