U gradu stisnutom između brda i zaborava stajala je mala radnja koju nitko nije posjećivao. Iznad vrata visjela je zahrđala ploča s natpisom:
URAR Popravljam vrijeme.
Jednog jutra kazaljke su zastale.
Gotovo neprimjetno, kao kad netko zadrži dah, i zatim krenule unatrag.
U početku nitko nije govorio. Samo su stajali i gledali. Na trgovima, u uredima, na raskrižjima. Minuta se povlačila preko brojčanika, brišući trag koji je maloprije ostavila.
Neki su podigli ruke, kao da će ih zaustaviti. Drugi su okretali satove prema svjetlu, tražeći kvar.
Grad je šutio, ali nije bio miran.
Vrata radnje tog su se jutra prvi put otvorila.
Djevojčica je ušla bez žurbe. Satovi su prekrivali zidove, stolove, police. Svi su kretali unatrag, svaki u svom ritmu. Urar je sjedio za stolom. Nije podigao pogled dok nije progovorila.
„Zašto, zašto se satovi vrte unatrag?”
Podigao je oči, kratko, kao da mjeri koliko treba reći.
„Da vide”, odgovorio je...
Djevojčica je pogledala oko sebe. Otkucaji nisu bili usklađeni. Neki su bili brzi, drugi jedva čujni.
„Što?”
Urar je prislonio jedan mali mehanizam bliže svjetlu. Zupčanici su se okretali tiho, uredno, prema natrag.
„Ono što prolazi...”
Ona je prošla pokraj njih bez riječi.
Kod kuće je uzela stolicu, popela se i skinula sat sa zida. Kazaljke su i dalje klizile unatrag. Spustila ga je u ladicu i zatvorila.
U sobi je ostala tišina. Kasnije, dok je grad još brojio ono što se smanjuje, ona je sjedila i slušala
Iznad vrata radnje natpis je ostao isti. Hrđa je otpala, ali slova su ostala.
URAR Popravljam vrijeme.
Podigao je oči, kratko, kao da mjeri koliko treba reći.
„Da vide”, odgovorio je...
Djevojčica je pogledala oko sebe. Otkucaji nisu bili usklađeni. Neki su bili brzi, drugi jedva čujni.
„Što?”
Urar je prislonio jedan mali mehanizam bliže svjetlu. Zupčanici su se okretali tiho, uredno, prema natrag.
„Ono što prolazi...”
Nije više ništa dodao.
Djevojčica je stajala još trenutak. Zatim je izašla.
Ona je prošla pokraj njih bez riječi.
Kod kuće je uzela stolicu, popela se i skinula sat sa zida. Kazaljke su i dalje klizile unatrag. Spustila ga je u ladicu i zatvorila.
U sobi je ostala tišina. Kasnije, dok je grad još brojio ono što se smanjuje, ona je sjedila i slušala
Iznad vrata radnje natpis je ostao isti. Hrđa je otpala, ali slova su ostala.
URAR Popravljam vrijeme.
Radivoj Pastorčić djeci i unucima, 23. travnja 2026.
