Povijesni pregled fortifikacije strukture grada Paga i kule Skrivanat

Kula Skrivanat (Scrivanto) jedina je postojeća od devet kula fortifikacijske strukture grada Pag. Ima obilježje renesansnog bastiona polukružne osnove, sagrađena je sredinom 15. stoljeća i sačuvana je u svom izvornom obliku.

U svijesti srednjovjekovnog čovjeka pojam grada odnosio se na utvrđeno naselje jakom fortifikacijskom strukturom koje je bila preduvjet za osiguravanje egzistencije. Upravo potreba za zidinama utvrđenim naseljem koje Stari Grad Pag nije imao, osim manje utvrđene citadele na brežuljku, bila je povod da se tadašnji stanovnici Staroga Grada Paga odluče na preseljenje naselja na novu lokaciju.

Venecija je prihvatila inicijativu pažana za napuštanje neprikladnog strateškog položaja imajući na umu i svoje interese u zaštiti gospodarskog potencijala koji joj je donosio znatne prihode kroz proizvodnju i trgovinu soli. U to vrijeme paške solane bile su najveće na Jadranu i za Veneciju imale značaj poput današnjih naftnih polja na Bliskom istoku.

Mletački Senat dozvoljava gradnju novog grada i donosi odluku u Veneciji 2. ožujka 1442. godine koju potvrđuje mletači dužd Francesko Foscali.

U toj odluci upućenoj tadašnjem paškom knezu Pietru Falieru između ostalog stoji:

”Potaknuti molbom naših Pažana, smatrajući da današnji Pag nije smješten na mjestu utvrđenom i sigurnom, pa se čak ne može ni utvrditi, odlučili da na drugom, utvrđenijem i sigurnijem mjestu sagrade novi grad…”

Time je došlo do realizacije jednog od najambicioznijih urbanističkih pothvata toga doba na hrvatskoj obali Jadrana.

Novi Pag rađen je planski, urbanističkim rješenjem s geometrijskim rasterom po principu “riblje kosti” tipski poznate na Jadranu u srednjem vijeku. Osnova su dvije glavne ulice postavljen u obliku latinskog križa i zime dijele grad na četiri dijela.

Novi grad ima karakteristike pučkog grada (približno 80% stanovništva činili su pučani). Zidine su grad praktički pretvorile u jednu zajedničku kuću. Realizacija je bila ubrzana i zbog geopolitičkih događaja a osobito zbog sve veće opasnosti od prodora Turaka.

Odlučujuću ulogu u konačnom definiranju projekta novoga grada imala je Venecija (Mletačka republika) pod čijom vlašću je bio i otok Pag, kao najveći investitor izdvajala je 300 zlatnih dukata godišnje. Povijesni izvori navode pored ostalih graditelja značajnu ulogu Jurja Dalmatinca koji krajem četrdesetih godina 15. stoljeća preuzima nadzor nad gradnjom sjeveroistočnog trakta zidina i kule Skrivanat koji uz pomoć svojih učenika i suradnika.

Na ulazu u kulu Skrivanat sa lijeve strane nalazi se ploča sa grbom i natpisom knezu Toma Zorziju (Thomas Georgio 1466. - 1469.) u povodu dovršenja izgradnje zidina natpis glasi:

POGODOVANJEM SRETNE SUDBINE TOMA ZORZI, KNEZ OVDJE JE TEMELJE GRADSKIH ZIDINA UDARIO I ZNAMEN SVOJ POSTAVIO DA NADVLADAJU NADOLAZEĆE GODINE 1468. 25. SIJEČNJA.

(Ploča se nije izvorno nalazila na ovom mjestu, ovdje je postavljen naknadno, ispod ploče sa grbom i natpisom Tomi Zorziju, na podu, nalazi se jedini rimski natpis u gradu Pagu).

Kula Skrivanat dovršena je 1470. krajem 18. stoljeća u njoj je nadograđen stan pisara za sol “Scrivant de sale” u kojoj je boravio.

Preseljenje stanovništva iz Staroga grada uslijedilo je 28. rujna 1474. za vrijeme kneza Franciska Bemba. Time je uslijedilo mirnije razdoblje u životu paške komune. Izuzetan trud Pažana rezultirao je jedinstvenim spomenikom dalmatinskog graditeljstva kamenim gradom sagrađenim iz temelja u roku od približno 30 godina što je rijedak slučaj i u europskim okvirima toga doba.


Nova vremena donijela su i nove promjene. Način ratovanja se mijenja a novi upravitelji otokom nakon pada Mletačke republike 1797. godine imaju svoje planove.

Do početaka rušenja zidina dolazi u vrijeme francuske uprave u vremenu između 1806. - 1814, a nastavlja se pod Austrijskom upravom.

Sredinom 19. stoljeća točnije 1854. godine otpočelo je rušenje zidina od vrata na Uhlincu do kule Skrivanat a tim kamenjem nasipana je obala prema luci sv. Nikole. Srećom, rušenje zidina zaustavljeno je pred samom kulom Skrivanat.

Tadašnja ustanova za zaštitu spomenika poticala je uklanjanje stare fortifikacijske strukture koje je smatrala nepotrebnim i nezdravim.

Pored navedenog motiv je bio i dobivanje građevinskog prostora na rubu grada uz more. Na tom nasutom djelu obale nakon pedesetak godina podignuto je nekoliko zgrada između ostalih zgrada Lučke kapetanije 1853. i pored nje izdužena katnica obitelji Budak podignuta 1891.


Na mjestu današnje kule Skrivanat pokrainska uprava (druga Austrijska uprava početak 20.st.) odobrila je gradnju uredske zgrade. Tome se usprotivio konzervator F. Bulić (Don Frane Bulić, ugledni hrvatski arheolog, povjesničar, konzervator starina i povjesničar umjetnosti) i Pokrajinski konzervatorski ured u Splitu nakon trogodišnje borbe institucija ali najviše zbog novonastalih ratnih okolnosti do rušenja kule Skrivanat nije došlo.

Kao i većina takvih prostora pripadala je državi kao i u našem slučaju. Dana 11. veljače 2019. u gradskoj vijećnici Grada Paga održano je svečano potpisivanje Ugovora između Grada Paga i Ministarstva državne imovine o ustupanju na uporabu dvije nekretnine - tvrđave Fortica i kule Skrivanat te je Grad Pag stekao pravo upravljanja sa dva izuzetno vrijedna kulturna spomenika. 

Radivoj Pastorčić 

(Napisano za potrebe manifestacije "Noć tvrđava" 2024.)



Literatura:

Dinko M. Milas - Povijesna jezgra Grada Paga - Provedbeni urbanistički plan, Pag 2017.
Igor Fisković - Urbanizam Paga u svojem vremenu i prostoru, Pag 2017.
M. Granić - Bilješke iz povijesti topografije Staroga Grada na Pagu, Zadar 2005.
Zbornik radova - Pag u prošlosti i sadašnjost, Pag 2017.

NOĆ TVRĐAVA, Pag 10.05.2024 - Tvrđava Skrivanat

Ukratko o projektu:

Noć Tvrđava dio je Europskog projekta (FORTITUDE) European Fortress Summer manifestacije koja je započela 2018. godine. Manifestacija “Noć tvrđava”  povezuje i promovira događanja na utvrđenim fortifikacijskim spomenicima diljem Europe. U organizaciju manifestacije uključena su međunarodna udruženja EFFORTS i FORTE CULTURA.

Osnovni cilj manifestacije je poboljšati kulturno-turističku ponudu u gradovima s utvrđenom baštinom u Europi te podići svijest o potencijalu i važnosti valorizacije kulturne baštine kao generatora razvoja kulturnog turizma. 

Grad Pag kao srednjovjekovni utvrđeni grad ispunjava uvjete da bude dio ove  manifestacije. Pored edukativnog značaja namjera nam je razvoj turističke ponude u vidu storytelling i sličnih aktualnih trendova turističke ponude. 

Datum održavanja manifestacije 10. svibnja bio bi ujedno i uvod u niz događanja koje bi se tijekom predsezone i sezone trebali odvijati u ovom impozantnom ambijentu.

Sjećanja...

Finili su naši bali ostali su karnevali. Rado Vas se sitin Lovre Kantiriću Stjepane Sabaliću. Ako smatrate da je karneval napijantivanje, nažderavanje i nalokavanje sa pokrićem maske varate se...
"U spomen spaljenim ali nesagorenim problemima paškim" Lovro Kantirić
Najlipša "posveta" koju sam ikada dobi od PAŽANINA!

Naslovnicu - Radivoj Pastorčić

Vremeplov

Skitam i bilježim dan 22,622. Nakon 18.562 koraka naišao sam na nadasve zanimljiv arheološki lokalitet. Iako se to dogodilo u suton kratkim obilaskom lokaliteta našao sam površinski nekoliko vrlo zanimljivih ulomaka keramike i tegula. Nalazi antičke materijalne kulture upućuju na moguću rimsku nekropolu ili vilu rustiku - tipično rimskog ladanjsko-gospodarskog kompleksa rezidencijalne i gospodarske namjene. Nalazište ima elemente koje bi ukazivale na nekropolu međutim o tome neću iznositi detalje. 

Na pronađena dva fragmenta tegule (krovnog crijepa) pečat urezanim slovima širine cca 2 cm nose natpis "C. PETRON..." dok treća tegula ima urezana slova "EPIDIAN". Navedeno ukazuje  na pečat C. PETRONI APRI Ↄ EPIDIAN i radionicu EPIDIA povezane sa obitelji EPIDIANA iz okolice Akvileje, okvirno se datira u 1. st. n. e. Jedan primjerak tegule čuva se u fundusu Muzeja ninskih starina. (V. Kusik, 2019.)  

Pored navedenih tegula naišao sam i na nekoliko ulomaka keramike od koji bi dva mogla pripadati keramičkoj urni što ukazuje na incineraciju (spaljivanje pokojnika) te mogućoj rimskoj nekropoli iz doba principata. 

Zbog opasnosti od moguće devastacije, lokalitet neću navoditi dok se na završi proces zaštite. 

(Photohraphy © Radivoj Pastorčić)

Literatura:

VLADIMIR KUSIK, PEČATI NA TEGULAMA IZ FUNDUSA ARHEOLOŠKOG MUZEJA ZADAR – ODJEL „MUZEJ NINSKIH STARINA“, 2019.

Ostaci akvadukta na predjelu Grgurevac u Caskoj?

Već duže vrijeme osjećam poziv jednog usamljenog zida na predjelu petstotinjak metara jugoistočno od naselja Carske (14.54747 | 44.92790). Predio zida je sjeveroistočno iznad uvale Klopotnica na približnoj udaljenosti od tristotinjak metara. Klopotnica osim po nazivu, zanimanje budi i usjekom isklesanim u stijeni stepenastog nagiba prema moru u dužini od tridesetak metara. Nije potpuno razjašnjena namjena te konstrukcije, navodi se kako se radi o ostacima postrojenja za bojanje tkanine ili neke druge namjene koja je u procesu iziskivala blizinu mora ili vjerojatnije veću količinu vode. (Oštarić, Kurilić 2013, 244.) Navod o potrebi za većom količinom vode pokazala mi se kao moguća poveznica sa ostacima zapaženog zida.

Preuzeto sa https://www.google.com/maps

Nakon nedavnog posjeta Ivča jami odazivam se pozivu i u povratku se zaustavljam zaviriti iza zida. Svojom visinom od preko dva metra, dužine približno sedam metara i načinom rustične gradnje slabo obrađenim raznolikim vapnenačkim tesancima uz upotrebu veziva, razlikovao se od ostatka zdanja koje je naknadno prizidano suhozidom kao tor za ovce.

Nakon prospavane noći uslijedilo je prelistavanje stručne literature. Uspoređujem zapaženo sa radom B. Ilakovca - ROMAN AQUEDUCTS ON THE ISLAND OF PAG, 2005. u kojem opisuje rimski akvadukte otoka Paga. Akvadukt na predjelu Grgurevca nije zabilježen u radu stoga sam detaljnije proučio podudarnosti koje sam na koncu i uočio. Zaključio sam da se radi o mogućim ostacima do sada nezapaženog akvadukta. 

Obzirom da dolazim iz predziđa akademske zajednice postoji mogućnost da je to projekcija mog šestog čula u kompenzaciji oslabljene funkcije vida ali...

Alea iacta est!

Odlučujem se na što skoriji povratak i pokušaja prikupljanju eventualnih novih nalaza koji bi išli u prilog tvrdnji o postojanju ostataka rimskog akvadukta na predjelu Grgurevca.

Akvadukti su inženjerski građevinski projekti koji su korišteni u antičko doba i kasnije za transportiranje vode iz udaljenih izvora do gradova, naselja, poljoprivrednih područja ili proizvodnih pogona. Ovi sustavi su se sastojali od mostova ili konstrukcija koje su omogućavale vodi da teče gravitacijom, bez potrebe za pumpama. Akvadukti su često bili izgrađeni od kamena ili opeke, a njihova arhitektura je bila prilagođena terenu kroz koji su prolazili. Hidrotehnička arhitektura obuhvaća i druge građevine kao što su kanali, rezervoari, bunari i sistemi za navodnjavanje, sve čiji je cilj upravljati vodom za potrebe ljudi, poljoprivrede ili neki od oblika manufakture. Ovi inženjerski projekti često su rezultat kompleksnog planiranja i izgradnje kako bi omogućili efikasno upravljanje vodom u različitim okruženjima i potrebama.

Nakon nekoliko dana uspio sam se vratiti in situ. Naknadna zapažanja kao i izmjeri koje sam tom prilikom napravio dodatno su išli u prilog navedenoj hipotezi.
Naknadnim obilaskom terena uočio sam još ostataka zidova puno manjih dimenzija sjeveroistočno od gore navedenog zida koji uzimam i kao početnu osnovu za mjerenje (Sl. 1), to su ujedno i najveći ostaci visine ~2,5 i dužine ~7 m* zida pretpostavljenog arhitektonskog zdanja. Zid je građen grubo obrađenim i lomljenim kamenom uz upotrebu vapnenačkog morta sa primjesama drobljene opeke i pijeska što ukazuje na opus signinum - kao jednom od vrsta rimskog cementa (opus caementicum). Svi zidovi građeni su na čvrstoj, stjenovitoj podlozi.

Drugi zid nalazi se sjeverozapadno na udaljenosti od prethodnog približno ~3,5 m, ostaci se izdižu u visini od ~0,7 m, dužinu je bilo teže odrediti, iznosi ~3 m (Sl. 4) . 

Prateći dalje liniju nailazimo na predio u dužini od ~4 m sa nešto malo tragova veziva koji se postepeno gube. Nakon toga slijede ostaci trećeg zida u nizu visine ~1 m uzidan na stjenovitoj podlozi (Sl. 7, 8). Dužina ostataka zida iznosi ~1,2 m na koji se u nastavku nadovezuju ostaci veziva na kamenoj podlozi u dužini od ~3,5 m. Ostaci zida prema sjeverozapadnoj uzvisini više se ne naziru (Sl. 9).

Navedeni tragovi ukazuju na usmjerenost koja je određena korištenjem horizontalnog koordinatnog sustava, pri čemu azimut iznosi otprilike 318°, što približno odgovara smjeru geografskog sjeveroistoka. Prateći liniju sva tri zida u smjeru sjeverozapada primjetan je blagi odmak od pravilne linije trase u smjeru sjevera što pokazuje usmjerenost zadnjeg sjeverozapadnog zida čiji azimut iznosi ~ 328°. Tragovi strukture su uočljivi u dužini od pedesetak metara. 

Jugoistočno u smjeru uvale Klopotnica počevši od početnog zida, prateći sada utvrđenu linije nalazim na kamenoj podlozi uzvisine ostatke veziva udaljene od početnog zida ~3 m (Sl. 4). Ostaci veziva prate konfiguraciju terena i uzdižu se prema vrhu obližnjeg brežuljka čija nadmorska visina 39,4 m u dužini od ~6 m nakon čega se gube u blizini vrha uzvisine na kojem se nalazi usjek zatrpan kamenjem. Ostaci zidova otkrivaju svoje tragove samo na rijetkim kamenim blokovima pričvršćenim uz stjenovitu podlogu, dok se fragmentarni ostatci morta račvaju pod pravim kutom na nekoliko mjesta. Zamjetna je razlika u mortu kojim su građeni zidovi sjeverozapadno i ostataka morta na podlozi. Razlika je u tome što je mort u ovom dijelu strukture tamniji što ukazuje na moguću prisutnost gline ili neke druge komponente kojim se dobivaju svojstva čvrste strukture hidrauličkog, vodonepropusnog morta (Sl. 11). U kontekstu prisutnih ostataka moglo bi se pretpostaviti postojanje cisterne ili sličnog spremnika za vodu.

Obilaskom uzvisine kao i šireg jugoistočnog dijela obronka nisam naišao na ostatke morta što otvara neka nova pitanja na koje će trebati dati odgovore neka buduća stručna istraživanja. 

Vidljivi ostaci zidova imaju vrlo važnu zajedničku karakteristiku u tome što su okomito na uzdužnu liniju, usuprot zidu, postavljeni potporni zidovi. Dok su kod najvećeg zida vidljiva dva potporna kod ostala dva manja sjeverozapadna zida, obzirom na decentnost ostataka, vidljiv je po jedan potporni zid.
Navedeno upućuje na potporne zidove - kontrafore, koji podupiru bočni pritisak sila konstrukcije u ovom slučaju kako bi konstrukcija izdržala udare jake bure.

Visinu kontrafora nije moguće točnije izmjeriti. Posljednji u nizu u smjeru jugozapada podignut je na uzvišenoj stijeni, ono što se prema ostacima veziva koji je pripadao tom kontraforu završava negdje na visini od ~2m, dužina kontrafora pravilnog je završetka klesanim kamenom i iznosi ~1,40 m. Drugi kontrafor istog osnovnog zida nalazi se na udaljenosti od ~5,20 m. Dužina koju je bilo teže zbog urušenosti izmjeriti iznosi ~1,35 m (Sl. 2).
Kontrafor drugog u nizu, znatno urušenog zida sjeverozapadno, ima dužinu ~1,40 m (Sl. 5).
Kontrafor trećeg u nizu ostataka zidova ima dužinu ~1,30 m (Sl. 7, 8).
Ono što je zajedničko svim opisanim dijelovima ostataka zidova jednaka je širina zida od ~0,70 m.

Dužinu trase pretpostavljenog akvadukta na osnovi trenutnih nalaza ostataka zidova nisam mogao pobliže odrediti. Primjetno je spajanje na uzvisinu jugozapadno, dok se pregledom prostora prema prvoj sjeveroistočnoj uzvisini udaljenoj ~100 m (od prethodne) ne naziru u potpunosti. Tek nešto dalje prema Caskoj na udaljenosti od ~40 m zapadno nailazim na ostatke zida sa vezivom (Sl. 9). Obilazeći sjeveroistočni brežuljak kojeg presijeca suhozid okomito na moguću trasu, nisam zapazio ostatke veziva niti zidova. Moguće je da se nalaze ispod nanosa kamenja (sipar) ili raslinja. Obzirom da je primjetan odmak trase u smjeru sjevera postoji mogućnosti da je prolazila istim putem kojim danas prolazi lokalna cesta. Također postoji mogućnost skretanja trase poput vodovoda Kolan - Caska. Za očekivati je da su u drugim predjelima korišteni kanali ili cijevi (olovne ili keramičke) poput onoga na suprotnoj strani prateći konfiguraciju terena.

Za pretpostaviti je trasu koja vodi prema nizinskom predjelu Klopotnice međutim tu pretpostavku mogu potvrditi nalazi na tom predjelu koji ću obići narednom prigodom. Nažalost širi okolni prostor kontaminiran je nabacanom šutom i otpadom, također je prisutno djelovanje strojeva u predjelu obližnjeg deponija za smeće.

Analogijom zapaženih struktura na sjeverozapadnom predjelu Grgurevca* sa opisanim rimskim akvaduktom koji ide iz izvora u Kolanu do udoline Novaljskog polja (Blato) koje je iznio u svom radu B. Ilakovac dobivamo zamjetne podudarnosti.
Uočavamo ih osobito u dijelu Banjadolac koji na toj dionici spaja dvije točke uzvišenja premošćivanjem udoline kako bi se zadržala potrebna visina. Dimenzije u opisu tog dijela trase vodovoda nažalost nisu navedene u tekstu već ih je potrebno dobiti iz priloženog tlocrta i rekonstrukcije lukova i kontrafora uz mjerilo (Sl. 16). 

Zamjetna je tipološka sličnost u rasporedu kontrafora, njihovoj dužini te istovjetnoj debljini zidova što upućuje na zaključak da je riječ o konceptu gradnje hidrotehničke arhitekture koja obuhvaća različite građevine, sisteme i strukture koje su dizajnirane za upravljanje vodom ili njen transport u svrhu navodnjavanja ili snabdijevanja vodom. 

Pri pokušaju interpretacije naišao sam na izazove, osobito u formiranju cjelovite slike koja zahtijeva dodatno vrijeme za istraživanje. Otežavajući faktori uključuju devastaciju lokaliteta te kontaminaciju terena novom građom. Također, iznenađuje izuzetno nizak broj površinskih nalaza keramičkih fragmenata koji su uobičajeni na arheološkim nalazištima. Ovo sugerira mogućnost nedovršenosti gradnje započete strukture.

Važno je istaknuti da ova hipoteza proizlazi iz nekoliko posjeta arheološkom lokalitetu te se temelji na vizualnim opažanjima (autopsiji). Vjerujem da će ova opservacija potaknuti potreban znanstveni pristup proučavanju ove nadasve vrijedne antičke građevine.

Slike:

Slika 1: Najveći zid kao osnovna polazna točka u mjerenju.

Slika 2: Bočni pogled na zid u smjeru SZ ,  ostatci kontrafora zidani na stijeni.

Slika 3: Ostaci drugog kontrafora i nešto dalje ostaci drugog zida.

Slika 4: Ostaci drugog zida u pogledu prema moru.

 

Slika 5: Vidljivi ostaci kontrafora drugog zida, pogled u smjeru SI.

Slika 6: Ostaci drugog zida u smjeru SZ.

Slika 7: Ostaci trećeg zida u nizu i udaljenost od prvog.

Slika 8: Ostaci trećeg zida sa kontraforom, pogled prema prvom zidu u smjeru JI.

 

Slika 9: Pogled iza trećeg zida u smjeru SZ, u daljini utvrda sv. Jurja.

Slika 10: Ostaci veziva, (Grubi hidraulični mort) na dijelu jugoistočne uzvisine.

Slika 11: Mort sa zidova (opus cementicum).

Slika 12: Ostaci zidova jugoistočno.

Slika 13: Pogled sa uzvisine SZ u smjeru JI, označen položaj prvog zida.

Slika 14: Prvi zid, pogled prema Velebitu.

Slika 15: Ostaci zida zapadno prema Caskoj.

Usporedba nacrta i tlocrta koje donosi B. Ilakovca - ROMAN AQUEDUCTS ON THE ISLAND OF PAG, 2005. sa ostacima zidova na Grgurevcu:

Slika 16: Usporedbe zidova na predjelu Banjadol koje donosi B. Ilakovac, 2005.

Slika 17: Tlocrt i približne udaljenosti ostataka zidova trase.

Obilaskom šireg prostora Grgurevca 18. siječnja 2024 pronašao sam ulomak antičke vodoopskrbne keramičke cijevi koja na sebi ima tragove hidrauličnog morta:

______________________________________________________________________

• Literatura:

B. Ilakovca - ROMAN AQUEDUCTS ON THE ISLAND OF PAG, 2005.
Ivo Oštarić, Anamarija Kurilić - Arheološka karta otoka Paga, Novalja 2013.

MATERIJALI TEHNIKE I STRUKTURE PREDANTIČKOG I ANTIČKOG GRADITELJSTVA NA ISTOČNOM JADRANSKOM PROSTORU - Grupa autora, Zagreb 1980.

Vitruvije - O arhitekturi, Sarajevo 1951.

• Mrežne stranice:

www.wikipedia.org

www.google.com/maps

https://chat.openai.com/

Napomene:

* Umjesto "približno" koristiti ću oznaku ~.

* Kao točke mjerenja dužine uzeti su ostaci vidljive visine zida (barem jednog kamena vezanog žbukom na podlogu) koji tvore obrise linije trakta zida.

* Nije mi poznat lokalni naziv ako postoji za taj uži predio. Naknadno dobivam informaciju zahvaljujući dr. Ivanu Šuprahi da su zid stanovnici Metajne nazivali "Rimski pržun".

© Radivoj Pastorčić (Nezavisni istraživač), 10. 12. 2013.