Dan je zatvorenih vrata. Prigoda je to da u toplini doma osluškujemo jecanje bure u naletima bijesa… Zaštićeni u svojim krletkama osjećamo se komotno i sigurno. U tom obilju ugode ispunjavamo privid stvarnosti. Da, popio sam jutarnju terapiju i mislim da se osjećam bolje i da sam spreman podnijeti izazov odluka koje donosi dan.
Zavirujem u jučerašnji "šoping" sa odlagališta otpada. Tamo je uvijek kupnja povoljna, zapravo cijena je… mukte. Na tom djelu "predgrađa" nailazimo na štiva koja govore o nama samima… Izdvajam dvije očuvane knjige od kojih je jedna znakovitog naslova "Čudovište iz predgrađa" (Franz Herwig, Zagreb 1936.). Osim znakovitog naslova na koricama knjige lijepim je rukopisom napisano: D. Joso Felicinović, mala je to knjižica u kojem možemo osjetiti duh vremena. Sama pomisao da čitam nešto što je osobno pripadalo Don Josi Felicinoviću pobuđuje znatiželju u promišljanju o analogiji doživljaja teksta. Kratka je to vjerska legenda u kojoj prevladavaju zvijeri…
"Ima različitih naravi", odgovori stari redovnik. "Jedni su stvoreni za zatišje a drugi za borbu".
"A gdje su oni koji su stvoreni za borbu?" odvrati Sebastijan "ne vidim ih. Ako je tako, a to sam ja osjetio poziv Gospodnji u duši svojoj i molim te, časni oče, dopusti mi da slijedim poziv. Pošalji me molim te u svijet! Pošalji me među vukove"!
Pogledavam na mjesto gdje sam odložio tablete, jesam li koju propustio, sve su progutane i sve će biti u redu. Samo da se vrata otvore...
I knjige ubijaju, zar ne?
