Skupljač rogova

Na otoku gdje bura ne briše samo tragove na pijesku, nego i ono izgovoreno, gdje se pogledi skrivaju  
ispod oboda kape, a šutnja traje dulje od mise, živio je dječak po imenu Paško.
Rodio se u zajednici koja je živjela od soli, ribe i nedorečenosti. Ovdje nitko nikada nije govorio sve, svi su nešto prešutjeli, zamotali, gurnuli u tašku. Govorilo se jedno, mislilo drugo, činilo treće. Pažani su to saželi u izreku "Rozi u tašku". I to je bilo to. Mudrost, navika ili prokletstvo tko će znati?

Ali Paško je, još kao dijete, imao naviku promatrati ljude. Gledao je kako se ruke stiskaju u pozdravu, a vilice u prikrivenom bijesu. Kako se osmijesi zadržavaju samo do kraja ulice. Vidio je ono što se ne izgovara. I u tom neizgovorenom počeo je opažati nešto drugo… rogove!

Ne prave rogove, naravno. Nego one što izbiju kad čovjek laže, kad prešuti istinu, kad klima glavom dok mu duša vrišti ne! Rogovi su se pojavljivali na obrazu, u očima, u sjenama. I Paško ih je odlučio skupljati. Nije o tome govorio nikome…

Napravio je staru vreću od platna što mu je nana ostavila u koju se nekad sušila slavuju. Sad ju je nosio svuda sa sobom. U školu, na obalu, među ljude. Kad god bi netko pokazao neiskrenost, kad bi izgovorili „ajme ka lipo“ s prezirnom sjenom u oku, ili „ma neka ti je sa srićom“ s kamenom zavisti u srcu, Paško bi zagrabio u zrak, uhvatio i stavio još nekoliko rogova u vreću.

Navečer, dok bi svi spavali, silazio je do Rozin boka. To je bila uvala koju su stariji izbjegavali. More je ondje bilo čudno tiho, kao da sluša. Kamenje je bilo glatko, ali hladno. Tamo je Paško bacao rogove… jednog po jednog i promatrao kako tonu, a more ih guta bez pitanja.

Jednog dana, ribari su odlučili povući mreže baš u toj uvali. Nitko nije znao zašto, možda zbog pohlepe, možda zbog znatiželje… Stari ribar im je rekao: „Nemate vi što tražit tamo. Rozin bok nije za ribu.“ Ali ga nisu poslušali.

Spustili su mreže duboko, više iz tvrdoglavosti nego iz potrebe. Kad su ih izvukli u njima nije bilo ništa. Bile su prazne. Samo more i tišina. Jedan od mlađih ribara progunđa: „Možda smo uvatili ono što smo zaslužili…“. 

Vreća se s vremenom punila sve sporije. Ljudi su počeli govoriti jednostavnije, izravnije, iskrenije. Neki su, istina, i dalje čuvali svoji rozi duboko, skriveno, ali više ih nije bilo kao prije. Jedan čovjek je javno priznao da mu je sin pametniji od njega. Jedna žena se ispričala za ogovaranje. Svećenik je rekao da ni on ne zna sve odgovore… Paško više nije morao ići svaku noć do Rozin boka. A onda, jednog dana, nije bilo više ništa za skupiti. Vreća je ostala prazna. 

Ali znao je... Nije gotovo. Ljudi slabo pamte, i brzo zaboravljaju. Samo je počinjao novi krug...

I danas ga ljudi viđaju kako sjedi uz more, bez vreće, ali budan. Više ne skuplja… promatra ljude, sluša njihove riječi i tišine. 

A u Rozin buku, kad padne bonaca, more se uzburka bez vjetra, kao da budi sjećanja. I nitko više ne ide tamo ribariti. Jer znaju... ondje, na dnu mora u Rozin boku nalaze se oni odbačeni rozi, da nas podsjete tko smo, i koliko smo mogli biti bolji.

Pag, 01. lipnja 2025. Radivoj Pastorčić

Dan ko svaki drugi...

Sat otkucava ponoć a misli naviru... Dan kad bi se trebali osjećati ponosno, a osjećam samo tišinu i gorčinu.

U zemlji koja ima sve more, rijeke, šume, tisućljetnu kulturu, talentiran narod i strateški položaj… paradoksalno osjećam da zapravo nemamo ništa. Imamo državu, ali ona kao da nam ne pripada. Imamo institucije, ali im ne vjerujemo ili ne rade kako od njih očekujemo. Imamo potencijal, ali on odlazi u Irsku, Njemačku, Kanadu. Sportski uspjesi, iako izvor ponosa, često su poslužili kao zavjesa koja privremeno prekriva duboku društvenu agoniju i sustavnu nepravdu. Hrvatska je mala zemlja s velikim ranama, od kojih neke nisu od jučer. One su duboko ukorijenjene u našu povijest, mentalitet i model preživljavanja.

Hrvatski prostor rijetko je imao luksuz samostalnog odlučivanja o vlastitoj sudbini. Od Rimskog Carstva, preko Bizanta, Mlečana, Osmanlija, Habsburgovaca, Austro-Ugarske, pa sve do Jugoslavije… uvijek smo bili nečiji. Taj stoljećima dug osjećaj podređenosti stvorio je mentalitet snalaženja, preživljavanja, otpora ali ne frontalnog, nego prikrivenog. Krađa od "njih", za "nas", nije bila grijeh. Bila je pravilo.
Otuda dolazi i romantični lik hajduka, uskoka, razbojnika koji pljačka "tuđe" i dijeli "svojima". U Kraljica Teuta Rimljanima je objasnila da gusarstvo nije kriminal, već gospodarska djelatnost. U Dalmaciji su hajduci slavili kao narodni junaci, a u 20. stoljeću šverceri, prekupci i ratni profiteri nastavili tu tradiciju u novim uvjetima.
U socijalizmu, sve je bilo "društveno", ali nitko nije osjećao stvarno vlasništvo. To je otvorilo vrata malim krađama "snađi se, druže" bila je parola epohe. No kada je došla tranzicija, ta logika se samo prebacila na višu razinu. Društveno vlasništvo preko noći postalo je privatno i to ne kroz tržište, već kroz političke veze i pogodbe. Tvornice, zemljišta, banke, hoteli sve je podijeljeno onima koji su znali gdje i kada treba stajati. Sve je rasprodano za “kunu”.
Demokracija je predstavljena kao sloboda, ali realno je značila novu hijerarhiju moći. Građani su brzo shvatili da se pravila ne pišu za njih. A ako pravila nisu poštena, zašto bi ih itko poštivao?
I tu dolazimo do možda najvećeg problema, do mentalne odvojenosti od "NAŠE" a ne njihove države. Javna imovina, javni novac, javne institucije… sve to doživljavamo kao nešto što nije naše, nego “nečije”. Kad se asfaltira cesta, ne kažemo: "To smo mi platili", nego... "Oni su nam dali." Taj jaz između naroda i države omogućuje korupciju jer nitko ne brani ono što ne osjeća svojim.
Hrvatska je mala. I u tome je problem. Svi se znaju, veze su gušće od zakona, a alternative slabe. Kad imaš dvije-tri velike stranke koje se izmjenjuju na vlasti, teško je razbiti začarani krug. Mediji, pravosuđe, pa i javna poduzeća sve se može pritisnuti, podijeliti ili ucijeniti. Mali broj igrača, veliki ulozi i ogromna tišina naroda koji više ne vjeruje da se išta može promijeniti.
Volio bih znati jesu li oni koji su pali za slobodu imali u mislima ovakvu Hrvatsku gdje pravda kleči, a lopovi stoje uspravno.
Jesu li ginuli za zemlju iz koje djeca odlaze, ili za onu u kojoj žele ostati?
Rezultat je porazan... mladi i obrazovani bježe, a zemlja se rasprodaje. Nekretnine uz obalu, izvori vode, koncesije, otoci sve ide u ruke "drugih". A pitanje koje ostaje visjeti u zraku je bolno... postoji li interes da nas se istisne kako bi netko drugi preuzeo ono što ne znamo cijeniti?
Možda. Ali još važnije je drugo pitanje: jesmo li doista zauvijek osuđeni biti gosti u vlastitoj zemlji?
Ovaj narod je preživio stoljeća neslobode, ratove, podjele i siromaštvo. Ima u sebi snagu. Ima znanje. Ima povijest. Ali mora prepoznati da država nije nešto izvanjsko. Ona nije "oni", nego mi. Tek kad shvatimo da su naši putevi, škole, bolnice, šume, more i zakoni doista naši prestat ćemo ih prepuštati onima koji ih vide samo kao priliku za osobni profit.
A do tada… gledat ćemo kako lijepa zemlja odlazi iz naših ruku ne zato što nas je netko pobijedio, nego zato što smo se predali.

Čipka snova

U malom otočnom gradiću uz more, gdje su kamen i sol živjeli u svakoj pukotini, živjela je djevojčica po imenu Lucija. Bila je vitka kao borova grančica, a oči su joj sjale kao da u njima svijetli nešto više od običnog sunca.

Lucija je voljela slušati svog djeda, koji se nakon mnogo godina vratio iz Amerike. Bio je drugačiji. Smijao se tiše, govorio mirnije i često gledao prema horizontu, kao da tamo još uvijek vidi neostvarene snove.

"Znaš, dušo," govorio bi joj dok su sjedili na skalama ispred kuće, "tamo daleko ljudi ne spavaju prazni. Tamo se snovi love, čuvaju i njeguju. Imaju nešto što zovu hvatačem snova. I vjeruju da, ako ga napraviš s ljubavlju, možeš zadržati ono lijepo i dobro… a loše nestane kad svane jutro s prvim zrakama sunca."

Lucija je zamišljala mrežu na nebu, punu svjetla i zvijezda, gdje loši snovi samo skliznu van kao kapljice kiše s maslinova lista i nestanu.

Ali njezin gradić nije vjerovao u snove.

Bio je to gradić tvrdih riječi i još tvrđih tišina. Ljudi su gledali u tuđe dvorište, ali nikada u vlastito srce. Bili su umorni, iako nisu radili previše. Bili su prazni, iako su imali sve. Nisu živjeli snove, spavali su bez njih.

Kad je Lucija krenula u školu, učila je šiti pašku čipku. Tanka bijela nit, ruke zaigrane poput leptira i beskrajno strpljenje stvarali su svetu geometriju, poput cvijeta života.

I dok su druge djevojčice šivale da udovolje učiteljici, Lucija je šila za nešto veće. U svakom kružiću, u svakoj niti, ona je vidjela nešto više. Ne samo običnu mrežu, već mrežu snova. Zamišljala je da će njezina čipka, kad odraste, biti poput hvatača snova za cijelo mjesto. Da će kroz te bijele niti proći samo ono dobro nježnost, istina, smijeh, radost... a ono ružno jednostavno nestati s prvim zrakama sunca.

Jednog dana, djed joj je poklonio pravi hvatač snova iz Amerike, star i prašnjav. Pogledao je njezinu čipku i nasmiješio se:

"Znaš, Lucija… tvoja čipka hvata daleko ljepše snove."

Godine su prolazile, a Lucija je šila. Tiho i strpljivo. Njezine čipke nisu bile samo ukras na zidovima one su bile ukras u srcima. Ljudi su počeli dolaziti k njoj, najprije potiho, zatim sve hrabrije. Donosili su joj svoje priče o snovima koje nisu smjeli reći nikome. Ona bi slušala i šila.

I govorili su:

"Ne znamo što točno radiš, dite, ali otkad si ti ovdje lakše i slobodnije se diše."

I tako, u gradiću gdje su snovi spavali, pojavila se djevojčica koja je svojim nitima budila ljude. Ne galamom, ne velikim riječima, već djelom…
Čipkom bijelom, tihom i čudesnom kao prva zraka sunca nakon duge zime.

 Paške mudrosnice:

Bolje biti prvi među najlošijima nego zadnji među najboljima! 

P.S. Ususret lokalnim izborima 2025.

TAKVI SMO A ZAC?

TAKVI SMO A ZAC?

Postoje mjesta gdje vrijeme ne teče, nego stoji. Ne zato što je priroda ondje posebno lijepa, ni zato što je ljudima lako, nego zato što se kolektivna svijest naučila živjeti u kružnom vremenu, gdje se prošlost ne analizira, sadašnjost ne preispituje, a budućnost ne traži.
U takvim zajednicama, tolerira se sve što ne izaziva potres. Tolerira se neefikasnost, nepotizam, korupcija, kriminal pa i tiha nepravda. Tolerira se i siromaštvo kako materijalno tako i duhovno, ako je podnošljivo i obučeno u “nošnju” tradicije. Jer siromaštvo koje traje dovoljno dugo prestane biti "problem" i postaje "naš način života".
Pitanje koje se rijetko postavlja… zašto ljudi ostaju u uvjetima koji očito ne vode naprijed?
Nije stvar samo u navici. Navika je površina. Ispod nje su slojevi prošlih vremena,
psihološke i društvene logike. Ljudi biraju stabilnost, čak i kad je neprosperitetna, jer im nudi predvidivost. Strah od promjene nije slabost, i tu se u mentalnim sklopovima javlja zaštitni mehanizam zajednice koja su preživljava ne mijenjajući se.
U selu koje živi od soli i sira, ništa se nije promijenilo stotinama godina. Sol se skuplja kao i nekad u tišini, pod suncem. Ovce se muzu, sir se suši na buri. Uvjeti su isti, tržište je drugačije. Ali ne postoji unutarnji impuls da se stvari sagledaju izvan tradicije. Jer to bi značilo priznati da nešto nije u redu. A to je teško. Bolno. Gotovo izdaja!
U takvim sredinama, tolerancija prema stagnaciji nije nepažnja. To je izbor. Kolektivni konsenzus da se sačuva ono što se poznaje, pa i pod cijenu vlastitog nazadovanja. Čak i ako mladi odlaze, čak i ako škole zjape prazne, ako ljeti turisti traže nešto "autentično", a nitko ne zna što bi im to značilo, svejedno se nastavlja po starom.
Ispod svega, često su u pitanju ekonomske strukture. Ako zajednica nikad nije razvila gospodarstvo koje podrazumijeva konkurenciju, inovaciju ili potrebu za stručnim znanjem tada ni svijest o promjeni ne postoji. Ljudi ne razmišljaju o "napretku", jer nikad nisu bili u poziciji ni potrebi da ga traže. Kad ti je sve što znaš način kako se ovce muzu ili kako se more suši tada drugačiji svjetonazor djeluje gotovo kao izdaja.
Tolerira se, dakle, ono što šteti, jer se ne prepoznaje kao štetno. Ili se prepoznaje, ali je prevelik društveni trošak reći to naglas. Jer kad jedan progovori, drugi će ga gledati kao čudaka. I radije će se smijati nego slušati. Hrabrost je neizvjesna, šutnja je mnogo sigurnija.
Tek rijetki pojedinci, uglavnom oni koji su otišli pa se vratili, ponekad otvore pukotinu u tom naizgled miru sa mirisom truleži.
Pitaju: A zac? Može li se drugačije?
I tada se cijela ustajala lokva zajednice uzburka. Ne zbog tog pitanja, nego zbog mogućnosti da je odgovor:
Da, može!
Ali to bi značilo kraj jedne iluzije, dugog sna u prividu stabilnosti. A “snovi” se teško napuštaju, čak i kad su “noćna mora”.

Pišem knjigu radnog naslova "Pred zidom"... ili možda bolje rečeno, ona piše mene. To nije običan posao, to je Sizifov zadatak, ali još zamršeniji, Sizifov kamen bio je okrugao, predvidljiv u svojoj sudbini. Moj je poligonalni megalit s oštrim rubovima, svaki put drugačije težine, uvijek spreman da se zaglavi, prevrne ili otkotrlja u pogrešnom smjeru. Podsjeća me na stanje moje trenutne frekvencije...

I mi kamen za trku imamo...

U pripremi za tisak...

Deveti krug pakla

Jeste li znali da Dante Alighieri u svojoj Božanstvenoj komediji, točnije u Paklu (Inferno), spominje današnje dijelove Hrvatske koji su bili pod Mletačkom vlašću, simbolom Svetog Marka pod čijom je bio i Pag.
Danteov Pakao sastoji se od devet krugova, a svaki je namijenjen određenoj vrsti grijeha. Grijesi su hijerarhijski raspoređeni. Što je grijeh teži, to je duša smještena dublje u Paklu i kazna je okrutnija. Pakao se može zamisliti kao veliki lijevak koji vodi prema Luciferu u središtu Zemlje.
Danas na cistu sridu spaljujemo Marka. Marko nije bio obična slamnata lutka, već metafora svih prevaranata, izdajnica i političkih marioneta koje su se decenijama grijale na paškom suncu, prodajući komad po komad otoka i njegovu budućnost za šaku Judinih škuda. Njegov pepeo trebao je zatvoriti deveti krug pakla, ali umjesto toga samo ga je razbuktalo još jače.
Još od vremena kada su Mlečani ovdje vladali, Pažani su naučili kako preživjeti uz malo poslušnosti, malo trgovine, malo prevare i puno smiješka za one na višem položaju. Karneval je bio njihov način da kažu sve što misle, a da ih vlast ne bi objesila na trgu (pijaci). Maskirani su mogli šaptati istinu. Danas je drugačije, istinu nitko ni ne želi čuti.
Dok su se ljudi okupljali na trgu, tračaju o svemu i svačemu. Tko je kome namjestio posao, tko je dobio poticaje za maslinik koji nikad nije vidio maslinu. Rijetki su promišljali…
"A zašto njega palimo?"
Tišina je vladala, nitko nije odgovorio.
Dante je u Infernu deveti krug pakla rezervirao za izdajnike , one koji su prodali svoju čast, domovinu i prijatelje. Ovdje, na Pagu, taj krug nije bio zaleđeno jezero Cocytus već ustajala paška kaljuža - beskonačna spirala korupcije i malih interesa, začinjena solju i licemjerjem.
U prvom dijelu kruga bili su izdajnici naroda. U drugom su sjedili izdajnici pravde, oni koji su gradili bez dozvole i štitili svoje ljude dok su obični smrtnici čekali u redovima za birokratski pakao. Treći sloj pripadao je izdajnicima prijatelja, onima koji su se prodali za poziciju u vijeću.
A u središtu svega, kao sarkastična perverzija Danteova Lucifera, stajao je Marko ali ne više lutka, nego simbol svega što nije ispaštalo svoje grijehe, nego ih je samo prenijelo dalje. Jer su mu pažani napisali oporuku a ne osudu!
Kada su baklje dotakle Marka, plamen je buknuo, a narod je šutke odobravao, ali ne iz katarze, već iz navike. "Eto, riješili smo probleme!", rekli su. "Sad počinjemo iznova!"
Ali deveti krug se nije zatvorio!
Jer pravi krivci nisu bili "spaljeni". Oni su sjedili u zadnjim redovima, s maskama na licima i smiješkom na usnama i rozima u tašku i već planiraju tko će biti idući Marko.
I tako, dok su se posljednje iskrice raspršile u noći, ostao je samo Pažanin s maskom u ruci i sarkastičnim osmijehom.
"Iduće godine možda zapalimo i istinu," promrmljao je netko, ali znao je da se to nikada neće dogoditi.
Jer na Pagu, karneval nikada ne prestaje.

[Sliku generirao AI]

Trifratri

Jedna legenda o hodočasničkom zavjetnom putu duboko je ukorijenjena u pučkoj predaji otoka Paga. Ta predaja govori o trojici redovnika – asketama, posvećenima strogoj duhovnosti, kontemplaciji i odricanju od svjetovnih užitaka – koji su se zavjetovali na hodočašće pokore. Svoj put dug desetak kilometara započeli su bosi, iz Staroga Grada Paga, odlučni da dosegnu crkvu sv. Vida na najvišem vrhu otoka, uzdignutom na visini od 349 metara nad morem.

Put koji su odabrali bio je iznimno težak, posut oštrim i grubim kamenjem koje je nemilosrdno ranjavalo njihova gola stopala. Sa svakim korakom ostavljali su tragove krvi na kamenitom terenu, simbol svoje žrtve i predanosti. Usprkos boli i iscrpljenosti, nastavili su koračati, vođeni vjerom i nadom da će njihovo iskušenje biti milo Božjim očima.

No, težina puta i zadobivene ozljede ubrzo su postale prevelike. Njihova krv, prolivena po stazi, bila je posljednje svjedočanstvo njihove pokore. Prema predaji, trojica redovnika iskrvarila su prije nego su stigli do cilja, a njihova tijela ostala su na tom osamljenom, surovom mjestu.

Danas, na tom zavjetnom putu, stoji velika kamena gomila za koju se vjeruje da u sebi krije posljednje počivalište trojice redovnika. Gomila je u narodu poznata kao “Trifratri”, ime koje čuva uspomenu na njihovu žrtvu i neispričane priče duhovne snage, vjere i ljudske patnje.

Legenda o “Trifratri” nije samo priča o smrti, već i o nadljudskoj odlučnosti i snazi duha, koje i danas inspiriraju hodočasnike i znatiželjnike da kroče istim putem, osjećajući težinu povijesti pod svojim stopalima.

Autor: Radivoj Pastorčić