Žalosno je gledati ruševno zdanje Franjevačkog samostana nadograđenog uz crkvu Svete Marije u Starom gradu. Prostor je to vjere i nade, ali i vječnog počivališta mnogih starih Pažana. Tu se u tišini stapaju prolaznost i vječnost, prostor je to posebnog unutarnjeg doživljaja koji teško mogu jasno odrediti. Najčešće ipak prevlada tuga pobuđena onim što vidim, a nada uzmakne pred tim dojmom i skrije se u najdublje predjele duše.
Da, često pomislim... koliko se hvalimo tradicijom i poviješću, a koliko su nam duše zapravo nalik ovom zapuštenom zdanju na temeljima naših predaka.Novo doba nosi neke nove prioritete i ulaganja u beznačajne kvazi spomenike, poput "sunčanog sata" na osami neke punte, valjda sa svrhom da se prolaznicima ukaže kako je vrijeme ono što nemamo... A vrijeme istječe i našoj baštini.
Iznad ulaza u samostan u Starom gradu još uvijek stoji ploča - epigrafski spomenik - posveta paškom plemiću Juraju Diškoviću. On je o svom trošku, a ne iz proračuna komune, dao izgraditi 1589. godine to, vjerujem tada, velebno zdanje za "malu braću". Odmah iznad ploče nalazi se i heraldički reljef plemićke obitelji Dišković (iz obitelji Dišković Farlati spominje splitskog nadbiskupa Petra Diškovića).
I dok konzervatori šalju dopise Gradu, ova dva vrijedna povijesna kamena svjedoka samo što se ne uruše... dok sunce obasjava sat na punti Škamica koji će pokazivati i ljetno i zimsko vrijeme i biti moreplovcima orijentir čini se da nam orijentacija izmiče iz vida.
