TAJNA ZALUTALE STEĆAK PLOČE

Zahvaljujem se Dr. Mladenu Brajši na iskazanoj želji da putem mog bloga podijeli sa Vama svoja nadasve vrijedna zapažanja:

TAJNA ZALUTALE STEĆAK PLOČE

Moja velebitska i podvelebitska istraživačka lutanja i susreti sa skrivenim, zapuštenim i nijemim svjedocima prošlosti dobro su mi poslužila i na otoku Pagu. Kad tako život prestane govoriti, otkrio sam da nam mnogo toga o njemu može reći i smrt, točnije ukopna mjesta, groblja, i svi oni običaji i obredi koji traju ili koji tek ostaju jedva vidljivi do naših dana. Upravo zbog toga jedna od prvih točaka koje posjećujem u svakom novom mjestu na koje naiđem jest mjesno groblje, koje mi, dopušta li to veličina groblja i negdašnja brojnost pučanstva, daje poprilično dobar uvid u podrijetlo mještana.

Tako je bilo i u mjestancu Lunu na krajnjem sjeverozapadnom dijelu Paga, čije mi je groblje podarilo pravi mali dragulj. Mjestance je to od tristotinjak stanovnika čija pisana povijest seže u daleku 1653. godinu kada se u matičnim knjigama otoka Raba (kojemu je taj dio otoka Paga službeno pripadao sve do 1946. godine; iste je godine, usput budi rečeno, uslijedilo i službeno ukinuće feudalnih odnosa) spominje prvi stalni stanovnik, Matej Badurina.

Groblje se nalazi iza crkve Sv. Jeronima, a tik uz ulaz s lijeve strane privuklo me maleno ukopno mjesto, bit će valjda nekog djeteta. Bilo je neodržavano i jadno, komadić zemljice i sasušene drače podno raspucana, oronula kamena zida, ni po čemu različit od okolna tla, omeđen tek nabačenim i slomljenim betonskim rubnicima. Unutar tog narušenog pravokutnika ležale su dvije nepravilno oblikovane grobne ploče od običnog lunjskog kamena, pretpostavljam, jedna uz uzglavlje groba, a druga otprilike u sredini. Ne zna se što se je dogodilo s ostatkom ploče, ni je li čak i postojala ili su možda za nedavna uređivanja groblja te dvije ploče samo tu bile položene. Tko god bio krivac i kada se to dogodilo i s kojom svrhom, to moram prepustiti mašti ili možebitnom znanju svakog čitatelja ovih redaka, ali mene se i više nego dovoljno dojmilo i ono što je ostalo.

Na gornjoj ploči, čiju starost procjenjujem na otprilike stotinu godina, uočio sam plitke i do neprepoznatljivosti izlizane tragove natpisa koje nikakva tehnika kojom sam raspolagao, uključujući i fotografsku rekonstrukciju, nije mogla učiniti čitkom. Na donjoj ploči, uz slovo-dva koje se moglo razabrati, uočljiva je bila i primitivna, stilizirana ornamentika od dva simbola iznad imena pokojnika. Jedan je bio očito simbol Sunca, krug s koncentrično raširenim zrakama, a drugi nešto nalik na riblju kost, strelicu ili stablo, bor pravilno raspoređenih raširenih grana ili palmina grana. Otkriće te simbolike na kršćanskome groblju bilo mi je i više nego dovoljno da pokušam doći do njezina izvora, osobito zato što me je podsjetila na sličnu simboliku s velebitskih mirila, točno određenih mjesta na kojima su se na putu s planine do mjesnoga groblja smjeli spustiti preminuli kako bi se nosači i povorka odmorili. Tako sam se bacio u potragu.

Mirjana Trošelj, vrsna poznavateljica velebitskih mirila, upozorila me je na sličnost uklesane ornamentike s stećcima i stećak pločama koje je Šefik Bešlagić otkrio i dokumentirao na jugozapadnom dijelu otoka Paga i u okolici Zadra. Pa odakle onda to s druge strane Kunfina, na krajnjem sjeverozapadnom dijelu Paga, u potpuno drugom povijesnom, kulturnom i društvenom okružju?!

Malo dalje na lunjskome groblju naišao sam na još jednu kamenu ploču s istom simbolikom, uščuvaniju i očito mlađu. Slova u natpisu imena pokojnika bila su lakše raspoznatljiva, a između dvaju simbola bora ponad natpisa bio je uklesan križ. O svemu sam više podataka uspio doznati od mještanke Tovarnela, zaseoka nekoliko stotina metara udaljenog od Luna, koje mu je od davnine služilo kao luka, dakle od gospođe Celine Baričević, starice od devedeset i nešto ljeta, i Elvire i Ivana Baričević. Prema njihovim riječima, klesar te ploče bio je Blaž Pupolja, doseljenik iz podgorskog zaseoka Bačvice kod Prizne, s druge strane Velebitskog kanala.

Ako znamo da je to jedno od područja koje su naselili Bunjevci, Hrvati iz zapadne Hercegovine i kontinentalne Dalmacije, izbjegli tijekom stoljetnih kršćansko-turskih ratova u potrazi za sigurnijim i mirnijim životom. Povrh toga, nedvojbeno je da su Sunce i Stablo kao simboli svjetlosti, rođenja i trajanja stigli na stećke i na poneka mirila kao ostatak poganskog slavenskog solarno-lunarnog kulta koji je živio usporedno sa službenim religijama čak još i u srednjem vijeku.

Jer ljudi kad putuju ili prolaze svijetom ne nose samo sebe. Više od toga, oni nose ono u sebi svaki svoj dio kulture i vjerskih običaja iz prvotnih prebivališta koji nam i kad oni nestanu, nastave govoriti o njima.

Dr. Mladen Brajša (autor teksta)

O navedenom zapažanju na lunskom groblju Dr. Mladen Brajša upoznao je Prof. Mirjanu Trošelj koja već dugi niz godina istražuje velebitska "Mirila" - pogrebna spomen obilježja kao sredstvo duhovnog izričaja u kršćanstvu uz magijsko – mitsku simboliku koja tvori zanimljiv fenomen ali i zagonetku. Specifičnost uklesanih simbola dovode ih u vezu sa sličnim simbolima nađenim na kasnoantičkim i ranokršćanskim nadgrobnim stelama, u srednjovjekovnoj sakralnoj umjetnosti Dalmacije i Istre, na stećcima i starobalkanskim tetovažama kao i sakralnoj umjetnosti ruralne sredine do 19. stoljeća. Navedena zapažanja Mirjana Trošelj objavila je u znanstvenom članku: PRILOG PROUČAVANJU IKONOGRAFSKOG MOTIVA STABLA SVIJETA/ŽIVOTA NA MIRILIMA JUŽNOG VELEBITA koji je izašao u Senjskom zborniku br. 44, str. 311-332 (2017.) u kojem između ostalog navodi:

"Dvije nadgrobne ploče na lunskom groblju na otoku Pagu

Na lunske grobne ploče na otoku Pagu upozorio me 2012. dr. Mladen Brajša iz Zagreba pa mu ovom prilikom zahvaljujem. Obje su ploče minijaturne i oštećene, a reljefni likovni prikazi naglašeno istrošeni. Na njima su površno urezane tri temeljne ideogramske simboličke strukture: križ u središtu kompozicije s pridodanim atributima sunca i stabla svijeta u gotovo arhetipskoj formi. Ova struktura, najbliža je likovno-simboličkim strukturama pretkršćanskog (stablo, sunce na vrhu stabla, pri dnu ili sa strane) i ranokršćanskog doba (križ flankiran dvama stablima). Ovdje je sunce atribuirano s lijeve strane križa, a stablo s desne. Ideogram sunca ne nalazimo na mirilištu Kose Reljinovačke/Renjovačke, ali je prisutan na drugim mirilištima kao samostalan znak."

Znanstveni članak dostupan je ovdje: 

https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=283638

Ovo nisu jedina takva pogrebna spomen obilježja na otoku Pagu. Jednu takvu ploču sa isklesanim glagoljskim natpisom i astralnim motivima objavio je Šefik Bešlagić u svom radu "NATPISI STEĆAKA SJEVERNE DALMACIJE", 1975. godine.  

Jedna, (osim onih iz Vlašića) nalazila se u arheološkom muzeju Zadar koju sam nakon duže potrage uspio naći među većim brojem nerazvrstanih ploča bez arheološkog konteksta. Nađena je na groblju u Gorici i bila uzidana u pročelje crkve sv. Ante da bi prilikom sanacije pročelja 1994. bila skinuta i odvezena u AMZ. Ploča je vraćena 2021. i nalazi se u crkvi sv. Ante u Gorici. 

Tema je opširna i zahtjevna stoga ću joj posvetiti jedan od narednih tekstova.

Sveta Oliva

“Predaja je Paška, koja je i sada živa u Pagu, da je sveta Oliva djevica od grada Agnani, čija svečanost pada na 5 lipnja, da je uvela talijanski teg.” [1]

Navod prenosim iz knjige Građa za povijest grada i otoka Paga, odlomka Čipkarstvo - Don Blaža Karavanića (1917. - 1950.). Tekst je napisan povodeći se navodom Don Blaža Karavanića u vjeri da isti nije imao razloga ne prenijeti istinitu predaju. Iz navedenog proizlazi kako je u prvoj polovici prošlog stoljeća predaja o Svetoj Olivi bila “živa” vjerojatno koliko i djelatnost uz koju je vezana - izradu Paške čipke (paškog tega). U pobožnim zajednicama puk teži da svoje teško stečene vrijednosti, koje poprimaju elemente “svetog” u ovom slučaju paške rukotvorine stavi pod zaštitu svetaca. Možemo li na osnovi ove prenesene predaje pučkog štovanja svetu Olivu staviti u ulogu sveca zaštitnika paških rukotvorina?

U potrazi za antičkim natpisom

Fotografija sa web stranice CZKI Pag

Na web stranici Centar za kulturu i informacije, grad Pag pod naslovom Upoznajte grad Pag nailazim na fotografiju za koju se tvrdi da je "Jedini antički natpis u Pagu".

Pojam antika prvenstveno se odnosi na kulturu Grčke i Rima i svih zemalja koje su bile pod utjecajem grčke i rimske kulture. Posebnu grupu antičkih spomenika koji čine neprolaznu povijesnu vrijednost imaju antički novac i epigrafski spomenici. Antički epigrafski spomenici izvanredno su bogati i rašireni (grčki, rimski, ilirski) a osim grafoloških, lingvističkih, likovnih i religijskih, često imaju i prvorazredno značenje za dataciju različitih spomenika i događaja.
Na prostoru otoka prije dolaska rimljana obitavali su "Liburni" za koje se smatra da nisu imali pismo. Dolaskom rimljana postupo dolazi do romanizacije, procesa koji je obuhvaćao i širenje latinskog jezika i rimske kulture. Time nastaju i epigrafski spomenici na latinskom jeziku.

Gornji natpis ima "latinska slova", možemo prepoznati i dio koji upućuje na riječ "PODPIS". Nekoliko "slova" ispred ostaju nepoznanica. Fotografiju sam poslao nekolicini stručnih ljudi, međutim dobio sam poprilično "rezervirane" odgovore. Da gornji "natpis" ima neku povijesnu vrijednost vjerojatno bi bio barem spomenut u znanstvenoj literaturi.

Sl 1 M. Sabljar - Bilježnica broj 5 Bag-Pag

Moju pažnju i zanimanje privukao je natpis kojeg je Mijat Sabljar objavio u Bilježnici broj 5, Bag-Pag, 1852.
Mijat Sabljar (hrvatski muzealac i sakupljač umjetnina (1790 – 1865)). Sabljar je poduzeo dva velika putovanja po Hrvatskom primorju i Dalmaciji, prvo 1852. i drugo 1853.-1854. godine. U svojim bilježnicama precizno je zabilježio i precrtavao sve spomenike i zanimljivosti s kojima se na putovanju susretao. Posjetio je i Pag a ono što je zabilježio nalazi se u Bilježnici broj 5 Bag-Pag.

Sabljar je negdje "Pred kućom Jose Mirkovića" (slika 1) zabilježio ploču sa rimskim natpisom za koji Anamarija Kurilić navodi: "...ono što se može razumjeti iz njega je da se radi o nadgrobnom spomeniku postavljenom za nekog T. Karijana (sina Kapitonova?)."
 

Našao sam i nešto noviji podatak o ploči s rimskim natpisom u knjizi Josipa Celića "Pag kroz rukopis Gjure Szabe" Pag, 2015. Knjižica Gjure Szabo "Otok i mjesto Pag" napisana je 1933. Na strani 78. stoji navod G. Szabe:
"Vjerojatno je iz ovih strana (Časke) prenesena u Pag ploča,koja se danas nalazi pred kućom stare familije Mirković /grb: polumjesec i 2 zvijezde/, a na toj se izlizanoj ploči mogu još danas čitati nekoliko slova rimskoga natpisa:

T.CAR. I F  
----------L I  
T-------I NI 
---------------".

U razdoblju između navedenih zapažanja, prošlo je osamdedetak godina, vidljivo je kako je vjerojatno djelovanjem atmosferilija veliki dio natpisa već 1933. poprilično nestao. Razabiru se tek slova u prvom redu i nekoliko u naredna dva dok je ostatak potpuno nečitljiv u odnosu na Sabljarov. Od Szabove zabilježbe do danas prošlo je otprilike isto vremena koliko i od Sabljarove do Szabove. Nametalo se pitanje da li je uopće išta ostalo od navedenog zapisa za kojeg i Szabo navodi da je na "izlizanoj ploči"  koja se "nalazi pred kućom stare familije Mirković?"

Nedavnim detaljnim obilaskom "Palače Mirković" i ostalih kuća koje su bile u njihovom vlasništvu nisam uspio pronaći ploču sa pretpostavljam već sada, nekoliko slova rimskog natpisa. Preostalo mi je jedino da još jednom vratim tragu koji navodi Anamarija Kurilić u knjizi "Arheološka karta otoka Paga":

Ruićev crtež nalaza sa Zameta

“U gradu Pagu, kao ni u njegovom prethodniku, Starome Gradu, nema rimskih arhitektonskih ostataka. Doduše pred crkvom Bl. Dj. Marije u Starome Gradu nalazi se stup od kamene breče ali on niti mora biti rimski niti potjecati baš sa tog područja, slično kao i ulomak slabo očuvanog rimskog natpisa koji se nalazi uzidan u kulu Skrivanat u gradu Pagu. Doduše, možda taj natpis potječe s nekropole koju Ruić smješta na položaj Zamet jer ono malo što se može razumjeti iz njega je da se radi o nadgrobnom spomeniku postavljenom za nekog T. Karijana (sina Kapitonova?). Ako su paške solane funkcionirale već i u rimsko doba - a što ne bi bilo nimalo neočekivano ni čudno - ostaje još utvrditi gdje se moglo nalaziti uz njih vezano antičko naselje, što je vrlo teška (ako ne uistinu i nemoguće) zadaća jer se neprestanim ljudskim djelovanjem uništilo većinu ili sve tragove ljudskih aktivnosti iz starijih razdoblja."

Već sam pred više godina detaljno, povodeći se navodom: "slabo očuvanog rimskog natpisa koji se nalazi uzidan u kulu Skrivanat" bezuspješno pretražio kulu Skrivanat. Tada nisam imao predodžbu kako taj natpis uopće izgleda. Sada sam imao nešto više podataka o natpisu, imao sam i Sabljarov crtež a time i izgled natpisa. Neprimjereno je da autori A. Kurilić i Ivo Oštarić u knjizi izdanoj 2013. - "Arheološka karta otoka Paga", nisu našli za shodno objaviti preslik crteža M. Sabljara o "jedinom" pa time i vrijednom antičkom natpisu u Pagu. Oprostite mi na slobodnoj prosudbi ali imam osjećaj da netko, nehotice ili namjerno "izbjegava antiku" na prostoru grada Paga. Shvatio sam donekle i zašto... ali to je jedna druga tema.

Uz Sabljarove informacije i sitne intervencije oko čišćenja dijela ploče kako bi razaznao dijelove natpisa, osobito dio slova T, urodilo je plodom. Rimski natpis ukazao se pred mojim očima...

Ostaci (antičkog) rimskog natpisa sa ploče u usporedbi sa Sabljarovim crtežom

Natpis je skoro u potpunosti nečitljiv osim dijelom prvog reda "T CARIE.." čija visina slova iznosi približno 12,5 cm. U drugom redu natpisa jedva se naziru konture dva manja zadnja slova vjerojatno I i F.
Trenutno najstariji antički natpis u Pagu služi kao kamen za popločenje ulice, zabetoniran sa lijeve strane ispred ulaza u kulu Skrivanat, žalosno...





Dodatak:
U stručnoj literaturi koja obrađuje rimske natpise naišao sam na dva rada u kojima se spominju "imena" koja navodi A. Kurilić "...o nadgrobnom spomeniku postavljenom za nekog T. Karijana (sina Kapitonova?)."

Jelena Stričak, Narodnosti i zavičaji u natpisima rimske Senije, (2014) navodi:

"Memorijalna ploča od bijelog mramora pronađena je u bivšoj crkvi svetog Ivana Krstitelja 1956. godine u sekundarnoj upotrebi, tijekom koje je oštećena. Dimenzije su ploče 28 x 57 x 8 centimetara, a na natpisnom polju visine 18 centimetara i uokvirenom trostrukom profilacijom u četiri je retka uklesano: DEANAE · AVG · SA[ ] MEMORIAM · CARIENAE ·[ ] MATRIS · L · VALERIVS · PR[.]SC[ .]ONIVGE · SVA · VERATIA · PA [..] A[ Restitucija glasi: Deanae Aug(ustae) Sa[c(rum)] / [in] memoriam Carienae I[/ ]matris L(ucius) Valerius Pr[i]sc[us cum] / c]oniuge sua Veratia Pa[ul]a[. Natpis je uklesan pravilnom kapitalom. Visina je slova u prvome retku 3,5, u ostalima 2,5 centimetara. Riječi su odvojene trokutastim distingvensima. Miroslav Glavičić je natpis pročitao Deanae Aug(ustae) Sa[c(rum)] / [in] memoriam Carienae [ /] matris suo? Valerius Pr[i]sc[us cum] / [c]oniuge sua Veratia Pa[ul]a [Sporni dio u trećem retku je otučen i nečitak, ali zbog neslaganja padeža u izrazu matris suo zanemarila sam njegovo te se odlučila za prvo navedeno čitanje.

Sva tri imena koja se spominju, Karijena, u čiji je spomen ploča postavljena, njezin sin Lucije Valerije Prisk te njegova supruga Veracija Paula, koji ploču podižu, indiciraju njihovo italsko podrijetlo. Karijenin kognomen je na žalost otučen te ga ne možemo razaznati, no gentilno ime Cariena dolazi iz Italije. Etruščanskog je podrijetla. Osim u ovome slučaju iz Senije, ime do sada nije bilo potvrđeno u našim krajevima; štoviše, u ovome je obliku potvrđeno samo na natpisu iz Senije."



Salmedin Mesihović - PROCONSVLES, LEGATI ET PRAESIDES Rimski namjesnici Ilirika, Gornjeg Ilirika i Dalmacije, (Sarajevo, 2014). Navodi vojničku diplomu koja se datira 3. IX. 84. god. n. e.:

„Imperator Cezar, sin božanskog Vespazijana, Domicijan August Germanik, vrhovni svećenik, tribunske moći tri (puta op. a.), imperator sedam (puta op. a.), otac domovine, konzul deset (puta op. a.) konjanicima i pješadincima koji su se borili u pet ala i deset kohorti i tri koje se zovu I. Rimskih građana i I. i II. Arvakorumska i Frontiana i Siliana i I. Norička i I. Britanska  i Planinska i I. Luzitanska i i I. i II. Alpska i i II. Španska i i III. Tračka i V. Galska i V. Galicijska Lucensijska i VI. Tračka i VIII. Retska koje su u Panoniji pod Lucijem Funisulanom Vetonijanom koji su odslužili 25 stipendija (godina službe op. a.) ili više, čija imena su dole potpisana, njima, djeci i potomcima daje građanstvo i pravo zakonitog braka sa suprugama koje su tada imali i građanstvo njoj se daje ili ako su bili sili ako su bili samci sa onima koje su poslije doveli, naravno pojedini sa pojedinom.edini sa pojedinom.
Tri dana prije septembarskih nona, za konzula Gaja Tulija Kapitona Pomponijana Plotija Firma i Gaja Kornelija Galikana, I. Planinske kohorte pod zapovjedništvom Nipija Akvile, pješadincu Dasiju sinu Dasentisasinu Dasentisa Delmati. Prepisano i provjereno sa bakrene ploče koja je pričvršćena u Rimu, na Kapitolu, nakon „starih kočija.”431431 // (pečat) Publija Atina Rufija, (pečat) Kvinta Mucija Augustala, (pečat) Gaja Lukrecija Modesta, (pečat) Gaja Julija Modesta, (pečat) Gaja Julija Klementisa, (pečat) Lucija Sesta Maksima, (pečat) Kvinta Junija Sila, (pečat) Publija Kornelija Verekunda (svjedoci op. a.)."


REFERENCE:

Ivo Oštarić. Anamarija Kurilić - Arheološka karta otoka Paga, (Novalja, 2013.)
Jelena Stričak, Narodnosti i zavičaji u natpisima rimske Senije, (2014.)
Josip Celić "Pag kroz rukopis Gjure Szabe Pag", (Pag, 2015.), (Knjižica Gjure Szabo "Otok i mjesto Pag" napisana je 1933.)
Mijat Sabljar - Bilježnici broj 5, Bag-Pag, 1852.
Salmedin Mesihović - PROCONSVLES, LEGATI ET PRAESIDES Rimski namjesnici Ilirika, Gornjeg Ilirika i Dalmacije, (Sarajevo, 2014)

Centar za kulturu i informacije, grad Pag - Upoznajte grad Pag

http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=3034

Palača Plača

Grb plemićke porodice Mirković 

“Mirkovići su jedna od najuglednijih plemenitaških porodica na Pagu. Starinom plemstva, ugledom, naslovima i častima pripadaju onom uskom krugu višeg plemstva u Hrvatskoj uopće. Malobrojne su obitelji među hrvatskim plemstvom koje su stekle toliko plemićkih naslova kao Mirkovići iz Paga.”

Miroslav Granić - BLASONE GENEALOGICO M. L. Ruića iz 1784. godine (Pag, 2011). 

(Desno na slici: Grb plemićke porodice Mirković na nadvratniku u ulici I. Mirkovića br. 4).