Sv. Lucija

Moje zanimanje već odavno pobudila je crkvica Sv. Lucije čiji se ostaci nalaze oko kilometar južnije od Košljuna neposredno uz morsku obalu. Posjetio sam ju 2014. godine i ostala je dio mog nezaboravnog ali tužnog sjećanja. Kao prvi korak slijedio je raspitivanje među starijim mještanima o crkvici i lokalitetu na kome se ista nalazi. Prema pričama crkva je nastala kao zavjetna crkva koju su podigli braća, (nepoznati) trgovci čiji se brod potopio zahvaćen nevremenom nedaleko tog lokaliteta a oni su se upravo na tom mjestu domogli obale i spasili. To se prema usmenoj predaji dogodilo na dan Svete Lucije a oni su u zahvalu za spas dali izgraditi istoimenu crkvu. Prema riječima Stošije Bobić koja je kao mlada djevojka na tom predjelu čuvala ovce ostala joj je u sjećanju “ženska kamena glava” koju je prema njenim riječima vidjela negdje u blizini crkve.

Kada želite saznati nešto više o povijesti (otoka) neizbježno je pročitati “stručnu literaturu” koja dotiče objekte od mog ili vašeg interesa. Kao polazna točka nameće se najnovija literatura koja objedinjuje dosadašnje spoznaje za koje očekujemo da ih sumira u jednu cjelinu.

U knjizi “Arheološka karta otoka Paga” I. Oštarić, A. Kurilić objavljene 2013. nalazim dva kratka podatka kako na predjelu Paga (Starog grada) postojale dvije crkve Sv. Lucije.

Jedna je Stari grad - crkva sv. Lucije za koju autori kratko navode: Crkva Sv. Lucije spominje se 1392. godine. Nije moguće precizno utvrditi gdje se nalazila (Pozivajući se na - Hilje 2011, 140) 

i Podlucje - crkva Sv. Lucije. Crkva Sv. Lucije kod Košljuna moguće potječe iz ranokršćanskog razdoblja. (Također - Hilje 2011, 168).

Dakle, vrlo skromno. Tragom navedenog izvora i godine utvrdio sam da je riječ o knjizi “Toponimija otoka Paga”, 2011. u toj knjizi Emil Hilje o dvjema crkvama Sv. Lucije piše:

"Crkva Sv. Lucije posvećena je 1392. godine i zbog te posvete izbio je između zadarskog i paškog kaptola dugotrajan spor, koji je na koncu poslužio i kao jedan od povoda za oružani sukob - izvor M. Granića 1984." Nadalje navodi: “Zasada nije moguće precizno utvrditi gdje se nalazila, ali zacijelo blizu obale, jer se u njenoj blizini spominju skladišta soli.”

Za pretpostaviti je da su postojale dvije crkve istog titulara ili je titular crkve koju kroz literaturu nazivamo crkvom Sv. Lucije dvojben. Naziv Podlucje za taj predio vjerojatno je dobio naziv po crkvi Sv. Lucije koja se nalazila istočnije u blizini solana. Prema paškoj pučkoj orijentaciji "doli" (dolje), a "doli" je i "pod" (ispod), određuje zapadni dio. Shodno tome Podlucje je predio "pod" ili zapadno od crkve Sv. Lucije. 

Za crkvu Sv. Lucije kod Košljuna Hilje navodi: “Najvećim je dijelom porušena, no sačuvan je obris građevine u visini od oko jedan metar. U pitanju je jednostavna pravokutna građevina sa širokom polukružnom apsidom. Međutim tehnika zidanja dosta neuredno složenim i uglavnom neobrađenim kamenom otkriva da nije sagrađena u vrijeme razvijenog srednjeg vijeka, pa se pretpostavlja da potječe iz ranokršćanskog razdoblja, pogotovo na znatnu količinu ostataka antičke keramike u njenoj blizini (poziva se na izvor P. Vezić, 2005.). Ostaci crkve nalaze se neposredno uz morsku obalu, u Košljunskom zalivu, oko 1 km jugoistočno od naselja.”

"Ostaci crkve kod Košljuna nazivaju se još i Crkvom pomoraca, valjda zato što je u njenoj blizini postojao izvor pitke vode na kojem su se opskrbljivali brodovi."

Tragom istraživanja povijesti crkve Sv. Lucije ostaje nam da pročitamo što je i P. Vezić 2005. godine napisao. Nažalost rad ne nalazim u trenutno  dostupnom mi obliku ali zato nalazim znanstveni članak Igora Šipića pod nazivom “KULT SV. LUCIJE U POMORSKI SNAŽNIM ZAJEDNICAMA ISTOČNOG JADRANA” iz 2006. u kome stoji: "Ikonografske karakteristike govore kako se doista radi o znakovito ezoteričnom kultu, pri čemu je Lucija postala i simbol i "obećanje" svjetlosti. Povijesni izvori jasno ukazuju da se u ranom srednjem vijeku štovanje Sv. Lucije proširilo najprije po Siciliji, a zatim rasprostrlo po čitavoj Italiji i Mediteranu. Na istočnoj obali Jadrana uočeno je, snažnije i učestalije nego na drugim lokalitetima, poglavito kontinentalnim, štovanje sv. Lucije na području Istre i Hrvatskog primorja te u Splitu." 

Tu nalazim i detaljniji podatak koji navodi P. Vežić a prenosi I.Šipić.

"Kako na istočnoj strani Jadrana iz starokršćanskog perioda do danas nema značajnijih tragova ubikacije štovanja kulta sv. Lucije, od neobične je važnosti podatak kojeg navodi P. Vežić u svom radu Arhitektura ranoga kršćanstva u Zadru i na zadarskom području, u poglavlju Uz plovni put."

"Autor ubicira ranokršćansku crkvu sv. Lucije (5./6. st.) uz samu južnu obalu otoka Paga, na poziciji Košljun, suprotivoj gradu Pagu i njegovoj luci. Dakako, riječ je o uvali, za koju Vežić drži da bi mogla biti antički "porat" ili sidrište. Crkva je jednobrodna građevina s polukružnom apsidom."

Štovanje kulta Sv. Lucije povezano je s njen prinosom od pomoći čovjeku u obavljanju gospodarskih funkcija, poglavito pomorstva, ribolova, proizvodnje soli i trgovine kao nositelja ekonomskog prosperiteta. Zaštitnica je vida, slijepih, ratara, lađara, staklara, krojača, tkalaca, pisara, vratara i kovača.

Blagdan svete Lucije (13. prosinca) duboko je ukorijenjen u našim narodnim običajima. Za blagdan Sv. Lucije uobičajeno je sijanje božićne pšenice kao simbol obnove života  ali i darivanje djece (osobito u Dalmaciji). Stariji je to običaj od sličnog darivanja Svetog Nikole koji djeci donosi darove u obući. Od blagdana Sv. Lucije (13. prosinca) do Božića 12 je dana što prema narodnim vjerovanju predstavlja 12 mjeseci u godini a kakvi će oni biti iduće godine određuje vrijeme pojedinog dana (sunčan, kišni, vjetrovit, itd.).

U tradiciji narodne i crkvene pobožnosti svetu Luciju vrlo često prikazuju s pladnjem i parom očiju na njemu. Narodna tradicija je povezala ugaslu svjetlost njezinih slijepih očiju s najdužom noći zimskog sunčeva ciklusa. Pripisivali su joj posebnu moć, sveta Lucija (Lux - latinski svijetlo) zimskom suncu vraća snagu – svjetlost, da bi moglo ponovno zagrijati promrzlu zemlju iz koje bi niknuli novi plodovi.
Nadajmo se da će nam njena svijetlost pomoći obasjati ovaj nadasve zanimljiv i vrijedan arheološki lokalitet.

Ostaci crkve Sv. Lucije (Podlucje)

Nadopuna 12. 12. 2022.

Prisjećajući se ovog teksta danas sam prigodno, dan uoči Sv. Lucije, ponovno posjetio ovaj nadasve zanimljiv arheološki lokalitet. Za razliku od prijašnjeg posjeta imao sam više vremena da pozornije obiđem crkvu i njen predio u dužini od stotinjak metara sjeverno prema Košljunu. Unutar same crkve našao sam više fragmenata antičkih tegula kao i dosta usitnjene keramike od koje se dala razaznati ručica keramičke posude vjerojatno amfore. Sa istočne strane crkve neposredno uz suhozid nalaze se dva obrađena slomljena kamena koja bi mogla biti dio crkvenog namještaja. Sjevernije nailazim na još ulomaka keramike kao i pokoju tegulu. Stotinjak metara sjeverno od crkve nalazi se teže uočljiva kružna udubina koja je ograđena grubo klesanim kamenim blokovima na kojima se vide ostaci morta. Objekt je prilično devastiran vjerojatno zbog upotrebe kamena u sekundarne svrhe obližnjeg suhozida. Svi nalazi su fotografirani i ostavljeni "in situ".

"Kletva"

Bez poznavanja prošlosti teško možemo graditi budućnost. Kažu da se povijest nikada ne ponavlja već ljudi ponavljaju povijest dok povjesničari ponavljaju jedan drugog. Koliko puta ste samo naišli na povijesnu interpretaciju o Krešimirovom spominjanju Paga (Mauna 1069., Kesse, Murowlana, Pecana i Wlasica 1071.) u uredbama koje su od presudne važnosti za daljnju povijest otoka.

Prva zapisana kletva nekog hrvatskog vladara nalazi se uklesana u jednom od najdragocijenijih hrvatskih spomenika - Bašćanskoj ploči. Dmitar Zvonimir (lat. Demetrius Suinimir, Suonimir, Suonemerius, Zolomer, Zuonimir) († ?, 1089.) darovao je neko zemljište samostanu svete Lucije u Baškoj na Krku. Redovnici su oko godine 1100. dali uklesati glagoljicom opis darivanja na Bašćansku ploču, na kojoj se spominje ime kralja Zvonimira (zvъnъmirъ, kralъ xrъvatъskъ).
Dio teksta koji se odnosi na kletvu u slobodnom prijevodu bi glasio: "Da tko poreče, nega ga prokune i Bog i 12 apostola i 4 evanđelista i sveta Lucija. Amen". Očito su kletve imale snažan pravni učinak neporicanja ali i magijski, jedan takav možemo prepoznati u "legendi" o istom kralju Dmitru Zvonimiru.

Legenda koja se prenosi već stotinama godinama kaže da se smrću kralja Dmitra Zvonimira prokleo hrvatski narod rekavši: “Da Bog da više nikad ne imali kralja svoje krvi!”. Iako se radi samo o legendi a njen magijski učimak teško je komentirati. Možemo konstatirati da od tada pa do danas Hrvatskom vladaju razni strani interesi, podjele, prevare, kriminal i korupcija a oni koji "kraljuju" u ime naroda to dozvoljavaju. No da li je to učinak Zvonimirove kletve ili nečeg drugog tema je koja seže u domenu ezoterije.

Nekoliko godina ranije "kletve" su bile puno blaže izrečene ali su posljedice zapisanog ostale dugosežne. Uredba Petra Krešimira IV. podijelila je otok Pag. (1071, 8. srpnja. U Biogradu. Odredba i potvrda kralja Petra Krešimira IV. o području Rapske biskupije). Ona je teritorijalno utemeljila liniju podjele zbog koje je stvorila i podjele među običnim ljudima. Za te "zasluge" grad Pag dodijelio mu je središnji glavni, gradski trg - trg Petra Krešimira IV.

U uredbi Petar Krešimir IV. stoji: “I odlučujem da ova uredba ostane zauvijek nepovrediva, kao što smo od starijih naučili da je uredba već rečene crkve uvijek bila nepovrediva”.

Uredbu i njen prijevod možete pogledati ovdije: http://arhinet.arhiv.hr/_DigitalniArhiv/Monumenta/HR-HDA-876-7.htm

(Dio tekata uredbe: "Kissam suis cum pertinentiis, tantum retinentes de iure suo paucas uillas Pagi: Pecani, Murowlani, Wlasici, quas et si pro malo habet, nouo dedimus episcopo Nonensi...")

“Pag se prvi put oglasio u povelji kralja Petra Krešimira IV. koji je navodno sjeverni dio otoka s Kišom (Kissam op.a.) i njenim pripadnostima darovao rapskom biskupu, a njegov južni dio dodjeljuje tobože ninskom biskupu. Iako je već odavno dokazana lažnost ove isprave, ona ipak odražava pravno i političko stanje teritorijalne i crkvene podijeljenosti otoka.”
(Miroslav Granić - SREDNJOVJEKOVNI PAG)

“8. srpnja 1071. u Biogradu kralj Krešimir IV. određuje i potvrđuje područje rapske biskupije. (Isprava se nalazi u Državnom arhivu u Zagrebu: Doc. ant. 7. Također u Luciusa, Farlatija i Račkog. Svi se slažu da je falsifikat)."
(Milko Brković - INVOKACIJA U POVELJAMA HRVATSKIH NARODNIH VLADARA, 1998.)

Srednji vijek obilovao je krivotvorenjem isprava i dokumenata najviše iz koristoljublja ali i nekih drugih namjera. Često su to prijepisi prijepisa nekog “navodnog” originala. U krivotvorine koje se odnose na Pag ulazi i isprava iz 1069. kojom kralj Krešimir IV. poklanja samostanu sv. Krševana u Zadru otok Maun, kao i još cijeli niz falsifikata u kasnijem periodu.
O poznatom povijesnom sporazumu nazvanom "Pacta Conventa" koja govori o “personalnoj uniji” hrvatskog plemstva sa Ugarskom Neven Budak piše: »Ugovor između njega (Kolomana) i predstavnika dvanaest hrvatskih plemena u obliku u kojemu je dospio do nas svakako nije autentičan, ali je gotovo sigurno da je do nekog ugovora među njima moralo doći.« 
Nada Klaić je dokazala da su mnoge hrvatske darovnice ili povelje krivotvorene. Tako se i Bašćanska ploča dovodi u sumnju vjerodostojnosti ali s obzirom da su je povjesničari pripisali najvjerojatnije "najznamenitijem spomeniku rane hrvatske pismenosti", to pitanje morati ćemo, vjerojatno i zbog same kletve, ostaviti otvorenim.

Trendovi krivotvorenja dokumenata nisu prestali ni danas. Takve dokumente obično piše učeni pojedinac, osoba sa svim dobrim i lošim ljudskim osobinama. Većina originala na koji se povjesničari pozivaju vremenom su nestali, ostali su navodno autentični prijepisi, neki čak i nepotpuni ili oštećeni na koje su nepoznati sholisti dodavali svoje tumačenje teksta koji nedostaje. Pisani dokumenti važni su izvor za dokaze radi istraživanja, analize te potom i interpretacije povijesti. Povijest može podrazumijevati samo ljudsku prošlost. Da su ljudi vremenom prihvatili tvrdnju “historie est mater studiorum” ona ne bi bila pisana krvlju i glupostima. Čini se da ipak stoji tvrdnja A Huxleya: Najvažnija je pouka povijesti da ljudi ništa ne uče iz povijesnih poruka.

Artefakti - Foto galerija

Artefakti kao arheološki nalazi ponekad su i vrlo sićušni elementi mozaika povjesti koji prenose važnu informaciju u sagledavanju njene jasnije slike. Mnogi takvi nalazi otkriveni su slučajno, najčešće od strane amatera, često na površini tla, bez ikakvog iskopavanja. No, oni ipak mogu biti vrlo korisni jer kao takvi mogu biti temelj za znanastveno sustavni terenski pregled koji prethodi daljem istraživanju.

Arheološko naslijeđe važano je i za razumjevanje kako se razvijamo unutar određene kulture/zajednice a konstantno je pod prijetnjom devastacije, nebrige ili zaborava. 

Ovo je mala digitalna zbirka (fotografija) arheoloških artefakata, slučajnih nalaza sa područja otoka Paga. Nalazi su dio "privatnih zbirki" (poznatih autoru) koje sam fotografirao i istima pridodao prikupljene informacije o nalazištu kako bi dobili svoju moguću vrijednost u arheološkom kontekstu. Za modernu je znanost danas nalaz sam po sebi, bez arheološkog konteksta gotovo bez vrijednosti, on je tek puki predmet. 

Nalaznici artefakata spremni su ih ustupiti u svrhu znanstvenih istraživanja ali i darovati gradskoj zbirci kada se za to stvore odgovarajući uvjeti.

Pozivam i apeliram na sve koji imaju slične nalaze da ih fotografiraju i uz informaciju o nalazištu uvrste u ovu zbirku (Priloge možete poslati i putem WhatsApp-a ili Viber-a na 091 212 5453) kao doprinos sagledavanju naše prošlosti.

Za odlazak u foto galeriju klikni na sliku:

Foto galerija - Artefakti

Foto galerija će biti nadopunjavana novim nalazima.

Što su Kartažani u 3. st. prije Krista kupovali na Pagu?

Gradina Gradac (na slici) u blizini naselja Smokvice (Vlašići) jedna je od brojnih liburnskih gradinskih naselja koje se nalaze na našem otoku. Niti jedna od 30-tak evidentiranih nije do danas sustavno istražena. Gradine su u razdoblju brončanog i željeznog doba korištene kao utvrde, naselja, osmatračnice, kao i privremena boravišta zbog ispaše stoke.

U Arheološkoj karti otoka Paga - I. Oštarića i A. Kurilić izdanoj 2013. gradina Gradac naznačena je kao prapovijesna gradina, opširno opisanih zidina, podzida i mogućih nastambi. Međutim ono važno, a to su arheološki nalazi keramike koji bi mogli pomoći dataciji ali i upućivati na važnost tog gradinskog naselja zastupljeni su samo u kratkom citatu Š. Batovića: "... jedan ulomak grčke keramike premazan crnim firnisom..." (1973. 109) i autorovoj fotografiji nekoliko ulomaka, fragmenata prapovijesne keramike. 

Ostao sam pomalo zatečen iz razloga što znam da je i sam autor već od prije znao za oveću privatnu zbirku keramike sa gradine Gradac u kojoj ima poprilično helenističke keramike tipa Gnathia. Zašto su autori izostavili taj bitan podatak, ne znam. U tekst o gradini Gradac nije uvršten niti noviji, vrlo važan navod Š. Batovića (za razliku od navedenog iz 1973.) koji govori i o tipu keramike: "...posude vrste Gnathia na Gradcu u Vlašićima..." (REKOGNOSCIRANJE OTOKA PAGA U 1989. GODINI, 1990.) 

U navedenoj knjizi autori nisu našli za shodno navesti niti navode iz "Toponimije otoka Paga" 2011. u kojoj S. Čače - ANTIČKI TOPONIMI OTOKA PAGA - IZVORI piše: "Na brdu Gradac, južno od mjesta Smokvica, a zapadno od Vlašića, nalazi se jako gradinsko naselje s obilnim nalazima domaće prapovijesne keramike, ali i helenističke keramike. U pravilu je pojava helenističke keramike pouzdan dokaz da je naselje živjelo i u dosljednim stoljećima stare ere. Po svemu što danas o kasno liburnskoj naseljenosti Paga znamo upravo je Gradac morao biti središte zajednice koja je držala južni dio otoka." Potom zaključuje: "Čini se da bi samo arheološko istraživanje Gradca i njegove okoline moglo pobliže utvrditi kakve su promjene uslijedile tijekom kritičnog perioda definitivne uspostave rimske vlasti. Time bi se donekle olakšalo i rješavanje problema Portunate."

Keramika sa gradine Gradac - Smokvica

Gradina Gadac ističe se po tome što pruža vrlo vrijedne arheološke nalaze, neprocjenjivi su to segmenti za slaganje mozaika povijesti (ne samo) otoka Paga. Ti nalazi nisu plod znanstvenog, sustavnog i stručnog istraživanja već su dio nalaza aktivnosti znatiželjnih amatera ali očito i "tragača za zlatom" koji redovito detektorima metala obilaze ovu nadasve vrijednu arheološku lokaciju kao i mnoge druge na otoku. U više navrata pokušao sam upozoriti arheologe i lokalnu zajednicu o devastaciji povijesnog blaga koja se učestalo događa na lokalitetu gradine Gradac ali i drugim arheološkim lokalitetima. Nažalost, to je segment koji očito nije prepoznat kao "problem" pa je adekvatna reakcija izostala. Preostaje mi samo da i dalje uporno upozoravam na takvo neprihvatljivo stanje i neprimjeren odnos i nebrigu odgovarajućih institucija.

Iako se već odavno znalo da je Gradac vrijedno arheološko nalazište ono je i do danas ostalo neistraženo, nezaštićeno i na meti sakupljača povijesnog blaga čime se nepovratno devastira.

Već duže vrijeme pratim publikacije o arheološkima istraživanjima na otoku Pagu. Iznenadio me članak na koji sam naišao na portalu academia.edu: Numizmatički nalazi s prapovijesne gradine Gradac kod mjesta Smokvice na otoku Pagu, Mato Ilkić i Pero Kožul, Ražanac, Hrvatska, objavljenom u publikaciji: ZBORNIK RADOVA 8. MEĐUNARODNOGA NUMIZMATIČKOG KONGRESA U HRVATSKOJ, Rijeka, Hrvatska, 7. listopada 2016.

Pomislio sam kako mi je promakla informacija o tome da se na Gradcu provode arheološka istraživanja ali ubrzo sam iz teksta shvatio da to nije tako. 

U "abstraktu" stoji: "Rad tematizira numizmatičku građu iz predcarskog razdoblja s liburnske gradine Gradac nedaleko od mjesta Smokvice na otoku Pagu. Riječ je o ukupno 14 pojedinačnih nalaza, među kojima su najbrojniji novci Rimske republike. S dva primjerka zastupljena je Kartaga. Slijede grčki novci Korkire (Krf), Ise, Tarenta i vjerojatno Metaponta." U daljnjem tekstu stoji:
"S dijela otoka Paga koji je u sastavu Zadarske županije poznato je malo numizmatičkih nalaza. Publicirano je pet komada iz kasnoga srednjeg i ranog novog vijeka. Ipak, to nije sve. Postoji ih još 14, ali iz znatno starijeg vremena. Pripadaju razdoblju prije uspostave rimske vlasti na ovom prostoru. Uglavnom su dobro očuvani. Nađeni su površinski, i to pojedinačno. Potječu s prapovijesne gradine Gradac nedaleko mjesta Smokvice. Taj lokalitet u jugoistočnom priobalju otoka Paga do sada nije arheološki iskopavan. Prema tomu, ovdje obrađena numizmatička građa ujedno je i prva među pokretnim nalazima s toga liburnskoga naselja."

"Među najstarija italska sredstva plaćanja spadaju numizmatičko nepravilno izliveni oblici bronce. Takvi amorfni komadi različite težine, poznati pod nazivom aes rude, bili su u uporabi od 7. do 3. stoljeća prije Krista."

"S toga lokaliteta potječu i dva ne baš dobro očuvana novca Kartage (kat. br. 8-9). Pripadaju vrsti s prikazom glave božice Tanit okrenute ulijevo na aversu i konja okrenutog udesno, s glavom ulijevo na reversu, koja je kovana između 221. i 210. prije Krista."

"Na gradini Gradac zastupljen je i grčki novac iz helenističkog razdoblja. Primjerak od bakrene slitine s orlom na aversu i Nikom na reversu iskovan je na Krfu (Korkyra) oko 281. prije Krista, tj . u razdoblju kada je Pir vladao Epirom. Prema nama dostupnim podatcima, taj numizmatički nalaz za sada je jedinstven na području Liburnije."

"S gradine Gradac bilježimo i nalaze brončanog novca grčke kolonije Issa (Vis). Pripadaju vrsti s Ateninom glavom na aversu i koze na reversu (kat. br. 13-14). Isejske novce s takvim prikazom Brunšmid datira šire, vezujući ih uz 3. stoljeće prije Krista."

Navedeni nalazi novca i keramike mogu govoriti o značajnijim trgovačkim aktivnostima ali možda i o gusarstvu kojem su Liburni bili skloni. Ako pretpostavimo da se ipak radilo o razvijenoj trgovini nameće se pitanje što su to stari Rimljani i Grci a osobito Kartažani kupovali na Pagu?

Za kraj autor/i zaključuju:

"Kako god bilo, ovi numizmatički nalazi, zajedno s prisutnošću helenističke keramike, upućuju na postojanje značajnijeg liburnskog središta u jugoistočnom dijelu otoka Pag. Svakako, poticaj su za daljnja znanstvena istraživanja toga prapovijesnoga gradinskog nalazišta nedaleko od mjesta Smokvice."

Iako se nameću mnoga pitanja zaključio bi samo time da smo u ovom slučaju imali određenu "sreću" jer su ti vrijedni numizmatički nalazi iz privatne zbirke "nekako" dospjeli u ruke stručnih ljudi koji su ih publicirali i time sačuvali njihovu arheološku vrijednost koja neosporno upućuje na važnost gradine Gradac i potrebu da ju se što prije zaštiti i sustavno istraži.

Hvala.