U tišini, ispijam jutarnju kavu na terasi kafeterije. Zimsko ozračje bez nepotrebnih šumova pogodno je za postizanje unutarnjeg mira. Pogled prema magazinima soli budi promišljanja koja se već duže vrijeme gube u ustajaloj vodi. Kao da iznova čujem šaptanje kamenog zdanja… zove me: Dođi!
Ponukan čudnim zovom nijemog svjedoka vremena upućujem se prema maloj plaži ispred magazina za sol. "Cum grano salis"! Ah, koliko soli prosipamo… Hoće li se ikada početi kretati?
Sizif je čini se imao više uspjeha, a meni, meni je ostalo da se nosim sa svojim frustracijama i apsurdima…
Nedavna jaka bura, djetinjom zaigranošću, šibajući morske bijele vrance raspršivala ih je odbijajući o rivu i pretvarala u magličastu koprenu. Koje li zanesenosti i smjelosti, koliko odvažnosti i snage…U toj čudesnoj ushićenosti poigrala se arheologa iščupavši oveći, teški rukom oblikovani kameni blok koji je odavno bio predmet moje znatiželje.
Godinama sam se nadao da će moje inicijative oko prepoznavanja nadasve zanimljive megalitske kamene građevine na kojoj su nadograđeni magazini za sol pobuditi veći interes. Nažalost od objave prvog teksta (2010.) o impozantnom zdanju antičke provenijencije ništa se nije dogodilo.
A kako i bi?
Motrim taj nijemi svjedok vremena, a on izvirujući kroz pijesak, promatra mene i kao da govori:
To si htio, zar ne… Evo me pa me ponovno kotrljaj uz brdo…
Zahvaljujem se Antoniju Paro (Market Lorenco), Branku Mati Donadiću, Alenu Fabijaniću i Juri Kustiću Paulinu koji su pomogli da ovaj djelić mozaika paške prošlosti pohranimo u Stalnu galeriju solarstva.
To si htio, zar ne… Evo me pa me ponovno kotrljaj uz brdo…
Zahvaljujem se Antoniju Paro (Market Lorenco), Branku Mati Donadiću, Alenu Fabijaniću i Juri Kustiću Paulinu koji su pomogli da ovaj djelić mozaika paške prošlosti pohranimo u Stalnu galeriju solarstva.
2010:
27.01.2022.
Opširnije o ovoj temi u tekstu - Glavom kroz zid
