Za D.O.M.

Naizgled, Hrvatska je demokratska zemlja s dugogodišnjom parlamentarnim iskustvom. Međutim, ispod te površine vibrira drugačija stvarnost, čiju je bit najbolje razotkrila jedna bizarna jezična igra. Njezina je stigma postao akronim D.O.M. koji nije samo partijska parafraza ili slogan, ona je zapravo sarkastični imperativ: "Za D.O.M. spremni!". Ovaj D.O.M. nije jednostavna skraćenica, to je trostruki stup sustava koji je ispunio nacionalnu svijest. U njemu možemo prepoznati tri temeljna načela ove vladavine:
D. – Domokratska
Prvo načelo je održavanje demokratske iluzije. Institucije postoje, izbori se redovito održavaju, a formalni postupci se poštuju. Ova "Domokratska" predigra ključna je za legitimnost cijelog sustava, služeći kao savršen paravan za ono što slijedi.
O. – Oligarhijska
Ispod demokratske fasade izranja Oligarhijska srž sustava. Ovo je carstvo mreža, gdje stvarnu moć drži savez političke elite i ekonomskih oligarha. Javne politike, zakoni i natječaji postaju alati za stvaranje i koncentraciju bogatstva u rukama malobrojne elite, dok se prava demokratska volja građana gubi u labirintu interesa.
M. – Mreža
Način na koji se ovaj sustav održava je mreža međusobno povezanih interesa. Temeljni mehanizam upravljanja čine dvije isprepletene prakse: nesmetano prelaženje istih lica između najviših državnih dužnosti i profitnih privatnih funkcija, te sustavno zapošljavanje po stranačkoj pripadnosti. Ove pojave nisu slučajne, već čine srž održavanja mreže. Ovdje se odanost sustavu cijeni više od stručnosti, a nejasni poslovni aranžmani postaju standardni način poslovanja.
U ovom kontekstu, povijesni rimski pozdrav "D.eus O.ptimus M.aximus" (Bog Najbolji i Najveći) dobiva gorku, suvremenu parodiju. U našoj "DOMokraciji", D.O.M. nije božanstvo s Olimpa, već svjetovni oltar partijkratsko-oligarhijske simbioze. To je D.omokratska O.ligarhijska M.reža novi, nepogrešivo božanstvo hrvatskog javnog života, kojemu se svi, voljno ili nevoljno, moraju "pokloniti". Stoga, kada se danas čuje poziv "Za D.O.M. spremni!", on ne označava nikakav povijesni relikt i spremnost za žrtvu za nacionalni dom, već poziv za pasivno prihvaćanje pravila ove vladavine. To je priznanje da smo svi postali sudionici u kazalištu gdje je demokracija samo kulisa, a pravu predstavu režira D.ominantna, O.ligarhijska M.afija. Dok god se ova tri slova doživljavaju kao neprikosnoveni i nepremostivi imperativ, Hrvatska će ostati zemlja gdje je istinska demokracija žrtvovana na oltaru tog novog, sarkastično shvaćenog D.O.M.-a.
Jeste li za to spremni?

Priče za djecu i dorasle - Legenda o Jurju i zmaju s Ledenika

 

Nekada davno, u vremenu kada su more i kamen još govorili jezikom bogova, grad Pag živio je pod sjenom straha. Sjeverno od grada, na Ledeniku, u tmini vlažne pećine, obitavao je zmaj. Bilo je to biće drevno i okrutno, s očima bistrim poput leda i dahom koji je, poput bure, palio i ono malo krša što je na otoku raslo.

Zmaj nije tražio zlato. Tražio je život. Svake godine, kako bi grad poštedio ognja, mještani su morali žrtvovati jednu djevojku. Izbor je bio nijem i pravedan: izvlačile su se tanke grančice tamarisa. Ona koja bi izvukla najkraću, bila bi odvedena na Glavicu, na kameni žrtvenik koji je tada bio obavijen tugom i mirisom straha.

Godinama je grad šutke plaćao svoj danak. Strah je postao navika.

Sve dok jedne godine kratka grančica nije dopala Anu, kćer ribara, djevojku čija je dobrota grijala srca mještana više no sunce paški kamen. U nju je bio zaljubljen Juraj, mladi vojnik čiji pogled nije poznavao uzmicanje. On nije mogao prihvatiti da njegova voljena postane plijen zvijeri dok grad samo stoji i gleda.

Na dan žrtve, dok se grad u tišini okupljao na uzvisini, Juraj se sakrio iza oštre stijene. Nije imao čarobni mač, samo koplje i vjeru da nijedno čudovište nije jače od čovjeka koji štiti ono što voli.

Kad se zmaj pojavio, golem poput olujnog oblaka koji zaklanja sunce, Juraj mu je hrabro stao na put. Bitka je bila žestoka; zemlja je drhtala, a plamen je topio sol u zraku. No Juraj, vođen pravednošću, zadade zvijeri smrtonosan udarac u prsa. Ranjen i slomljen, zmaj se uz urlik povukao natrag u svoju ledenu pećinu.

Tada se dogodilo ono najvažnije. Mještani, potaknuti Jurjevom hrabrošću, prestali su drhtati. Složno su, rame uz rame, odronili ogromnu stijenu s litice i zauvijek zatvorili ulaz u pećinu. Zmaj je ostao zarobljen u tami, a grad je napokon prodisao.

Danas na tom mjestu stoji crkvica svetog Jurja, zaštitnika Paga. Ali legenda kaže da stijena na Ledeniku nije vječna. Ona će se otvoriti samo ako mještani zaborave što znači hrabrost i zajedništvo. Kažu da će se zmaj vratiti, ali ne kao krilata neman iz pećine. Vratit će se u srcima ljudi - onoga dana kada pohlepa, strah i sebičnost postanu važniji od čovjeka pored tebe.

Glavica više nije mjesto žrtve, već mjesto vidikovca. S nje se vidi cijeli Pag, miran i slobodan, kao vječni podsjetnik na snagu pojedinca koji je odbio biti žrtva i tako promijenio sudbinu čitavog grada.

(Autorska reinterpretacija legende o Sv. Jurju)

Priča za djecu i odrasle, Radivoj Pastorčić, 24.07.2025

Skupljač rogova

Na otoku gdje bura ne briše samo tragove na pijesku, nego i ono izgovoreno, živio je dječak Paško. Rodio se u gradu od soli i nedorečenosti, gdje nitko nikada nije govorio sve. Svi su nešto prešutjeli, zamotali u celofan i gurnuli u stranu. Govorilo se jedno, mislilo drugo, a činilo treće. Pažani su tu naviku saželi u tri riječi: „Rozi u tašku.”

Ali Paško je imao oči koje su vidjele dublje. Gledao je ruke koje se stiskaju u pozdravu dok se vilice koče u prikrivenom bijesu. Vidio je osmijehe koji bi ugasli čim bi se zamaknulo iza ugla. U tom neizgovorenom mraku, dječak je počeo opažati sjene... rogovlje.

Nisu to bili pravi rogovi. Izbijali bi na obrazu, u kutu oka ili u sjeni glasa, kad god bi čovjek lagao ili prešutio istinu dok mu duša vrišti. Paško ih je odlučio skupljati.

Uzeo je staru platnenu vreću u kojoj je njegova nana nekada sušila ljekovite trave. Nosio ju je svuda: u školu, na rivu, među ljude. Kad god bi netko rekao: „Ajme, baš mi je drago”, dok mu je u oku titrala zavist, ili „Neka ti je sa srićom”, s kamenom u srcu, Paško bi nevidljivim pokretom zagrabio u zrak. Ulovio bi taj rog i spremio ga u vreću.

Noću, kad bi grad utonuo u svoj teški san bez snova, Paško bi silazio do Rozinog boka. Bila je to uvala koju su stariji izbjegavali. More je ondje bilo čudno tiho, kao da sluša. Kamenje je bilo glatko i hladno. Tamo je Paško praznio vreću. Bacao bi rogove u crnu dubinu i gledao kako tonu bez glasa.

Jednog dana, ribari su odlučili povući mreže baš u toj uvali. Stariji su ih opominjali da Rozin bok nije za ribu, ali mlađi su bili tvrdoglavi. Izvukli su mreže teške i napete. Kad su ih otvorili, u njima nije bilo ničega. Samo more i gusta, ljepljiva tišina. Jedan ribar je tada tiho progunđao: „Možda smo napokon ulovili ono što smo zaslužili.”

Vreća se s vremenom punila sve sporije. Zrak u gradu postajao je nekako lakši, rjeđi. Ljudi su počeli govoriti jednostavnije. Jedan otac je priznao da je pogriješio. Jedna žena se ispričala za staru uvredu. Čak je i svećenik priznao da ni on nema sve odgovore. Paško više nije morao svaku noć silaziti do uvale. Vreća je ostala prazna.

Dječak je znao... nije gotovo. Ljudi brzo zaboravljaju kako je to disati punim plućima.

I danas ga viđaju kako sjedi uz more. Više ne skuplja, samo promatra. Njegova je vreća odložena sa strane, ali on je budan. Sluša riječi i sluša tišine.

A u Rozinom boku, kad padne potpuna bonaca, more se ponekad uzburka samo od sebe, bez vjetra. To se dno budi. Tamo, u mraku, leže odbačeni rozi, kao opomena. Nitko tamo više ne baca mreže. Jer svi znaju da tamo na dnu leži ono što smo odbacili da bismo napokon postali ljudi.

Pag, 01. lipnja 2025. Radivoj Pastorčić

Dan ko svaki drugi...

Sat otkucava ponoć a misli naviru... Dan kad bi se trebali osjećati ponosno, a osjećam samo tišinu i gorčinu.

U zemlji koja ima sve more, rijeke, šume, tisućljetnu kulturu, talentiran narod i strateški položaj… paradoksalno osjećam da zapravo nemamo ništa. Imamo državu, ali ona kao da nam ne pripada. Imamo institucije, ali im ne vjerujemo ili ne rade kako od njih očekujemo. Imamo potencijal, ali on odlazi u Irsku, Njemačku, Kanadu. Sportski uspjesi, iako izvor ponosa, često su poslužili kao zavjesa koja privremeno prekriva duboku društvenu agoniju i sustavnu nepravdu. Hrvatska je mala zemlja s velikim ranama, od kojih neke nisu od jučer. One su duboko ukorijenjene u našu povijest, mentalitet i model preživljavanja.

Hrvatski prostor rijetko je imao luksuz samostalnog odlučivanja o vlastitoj sudbini. Od Rimskog Carstva, preko Bizanta, Mlečana, Osmanlija, Habsburgovaca, Austro-Ugarske, pa sve do Jugoslavije… uvijek smo bili nečiji. Taj stoljećima dug osjećaj podređenosti stvorio je mentalitet snalaženja, preživljavanja, otpora ali ne frontalnog, nego prikrivenog. Krađa od "njih", za "nas", nije bila grijeh. Bila je pravilo.
Otuda dolazi i romantični lik hajduka, uskoka, razbojnika koji pljačka "tuđe" i dijeli "svojima". U Kraljica Teuta Rimljanima je objasnila da gusarstvo nije kriminal, već gospodarska djelatnost. U Dalmaciji su hajduci slavili kao narodni junaci, a u 20. stoljeću šverceri, prekupci i ratni profiteri nastavili tu tradiciju u novim uvjetima.
U socijalizmu, sve je bilo "društveno", ali nitko nije osjećao stvarno vlasništvo. To je otvorilo vrata malim krađama "snađi se, druže" bila je parola epohe. No kada je došla tranzicija, ta logika se samo prebacila na višu razinu. Društveno vlasništvo preko noći postalo je privatno i to ne kroz tržište, već kroz političke veze i pogodbe. Tvornice, zemljišta, banke, hoteli sve je podijeljeno onima koji su znali gdje i kada treba stajati. Sve je rasprodano za “kunu”.
Demokracija je predstavljena kao sloboda, ali realno je značila novu hijerarhiju moći. Građani su brzo shvatili da se pravila ne pišu za njih. A ako pravila nisu poštena, zašto bi ih itko poštivao?
I tu dolazimo do možda najvećeg problema, do mentalne odvojenosti od "NAŠE" a ne njihove države. Javna imovina, javni novac, javne institucije… sve to doživljavamo kao nešto što nije naše, nego “nečije”. Kad se asfaltira cesta, ne kažemo: "To smo mi platili", nego... "Oni su nam dali." Taj jaz između naroda i države omogućuje korupciju jer nitko ne brani ono što ne osjeća svojim.
Hrvatska je mala. I u tome je problem. Svi se znaju, veze su gušće od zakona, a alternative slabe. Kad imaš dvije-tri velike stranke koje se izmjenjuju na vlasti, teško je razbiti začarani krug. Mediji, pravosuđe, pa i javna poduzeća sve se može pritisnuti, podijeliti ili ucijeniti. Mali broj igrača, veliki ulozi i ogromna tišina naroda koji više ne vjeruje da se išta može promijeniti.
Volio bih znati jesu li oni koji su pali za slobodu imali u mislima ovakvu Hrvatsku gdje pravda kleči, a lopovi stoje uspravno.
Jesu li ginuli za zemlju iz koje djeca odlaze, ili za onu u kojoj žele ostati?
Rezultat je porazan... mladi i obrazovani bježe, a zemlja se rasprodaje. Nekretnine uz obalu, izvori vode, koncesije, otoci sve ide u ruke "drugih". A pitanje koje ostaje visjeti u zraku je bolno... postoji li interes da nas se istisne kako bi netko drugi preuzeo ono što ne znamo cijeniti?
Možda. Ali još važnije je drugo pitanje: jesmo li doista zauvijek osuđeni biti gosti u vlastitoj zemlji?
Ovaj narod je preživio stoljeća neslobode, ratove, podjele i siromaštvo. Ima u sebi snagu. Ima znanje. Ima povijest. Ali mora prepoznati da država nije nešto izvanjsko. Ona nije "oni", nego mi. Tek kad shvatimo da su naši putevi, škole, bolnice, šume, more i zakoni doista naši prestat ćemo ih prepuštati onima koji ih vide samo kao priliku za osobni profit.
A do tada… gledat ćemo kako lijepa zemlja odlazi iz naših ruku ne zato što nas je netko pobijedio, nego zato što smo se predali.