Legenda o Carskoj

        Od postanka otoka, obavijenog morem prije dolaska ljudi, Priroda je zadužila Buru da vlada. Dosljedan je to a ponekad i okrutan vladar ovih podneblja. Prvi stanovnici otoka zvali su je Boria. Uvjetovala je život po strogim pravilima i zakonima koje joj je dala majka Priroda. Dozvoljavala je život onima koji su te zakone razumjeli i prihvaćali a zauzvrat podarila ih je izobiljem vode i soli kao najvažnijima uvjetima za život. Dugo se tako živjelo poštujući i ne dovodeći u pitanje stare zakone Prirode.

Jednoga dana, na obzoru se pojavila flota mnogih lađa, a na otok je stupio moćni tiranin, Car, koji je svojom neumoljivom željom za bogatstvom i moći pokorio bezbrojne narode. Zapitao je: "Tko vlada ovim otokom?", okupljeni otočani su mu odgovorili: "Bura". "Pokažite mi put do te vaše Bure da ju pokorim i podredim". Na to mu otočani odgovoriše: "Ona je vjetar kojeg je postavila Priroda da vlada ovim otokom, mi je ne vidimo, samo je osjetimo. Čuli smo da su njeni dvori skriveni duboko u njedrima modre planine ali put do nje ne znamo. ".

Car se grohotom nasmije smatrajući otočane neukima i smiješnima jer kako to može vjetar vladati otokom. Vidjevši ljepotu krajolika i sve blagodati koju pruža ovaj otok odlučio se na njemu zadržati i odmoriti prije konačnog pohoda na posljednju neosvojenu zemlju.

Naredio je tada da mu se dovedu najučeniji mudraci toga doba, Mentori i zaprijetio im: "Sada kada imam sve potrebno kako bi i posljednja zemlja bila osvojena, želim da mi otkrijete tajnu najveće vrijednosti, nečeg najljepšeg a vrjednijeg i od soli i od zlata, po čemu će me ljudi pamtiti ili ću vas dati pogubiti".

Mentori su nakon dugog vijećanja odlučili otkriti Caru tajnu dobivanja skrletne boje rekavši mu da je to najljepše i najvrijednije na svijetu jer su za dobivanje te boje potrebni najvažniji sastojci života: voda i sol, koji se pomiješaju sa žrtvom stotine tisuća života morskih puževa za jedan jedini gram te boje, što Prirodi neće biti drago i da to može imati teške posljedice za onoga tko to učini.

Car se nije previše obazirao na upozorenja Mentora već je dao izgraditi grad i ogroman pogon za dobivanje skrletne boje. Naredio je da se dovede sva voda sa otoka, pobere sva sol, sakupi i razbije bezbroj morskih puževa kako bi se moglo dobiti boju kojom će obojati odore najvrijednije i najljepše na svijetu i u njima poći u posljednji boj kojim će postati vladarom cijelog svijeta.

Kada su odore bile gotove car ih je odjenuo. Mnoštvo ga je sa strahopoštovanjem pratilo dok se uputio prema luci u kojoj su bile usidrene njegove lađe. Kada je velika flota zaplovila u pohod na zadnju neosvojenu zemlju, podiže se strašna oluja, nebom podivljaše oblaci, bijesna bura zapuhala je orkanskom snagom i tako podigla moćne valove. Vjetar i more neslućenom su silinom potopili lađe raznjevši ih u tisuće komadića sitnih poput kristala i prosuli ih na stijene otoka. More se podiglo i preplavilo pogone bojaonice i grad.

Sutradan, kada je svanulo sunce, otok je bio prekriven svjetlucavom bjelinom kristala soli a grada i bojaonice više nije bilo, progutalo ih je more.

Narod koji je nastavio živjeti na otoku taj potonuli grad naziva Carska a ostatke raspršene carske flote - posolicom koju svake godine bura donese kao znak ljudima da treba poštivati zakone prirode. Mentori su iz tog događaja i simbolike prosute soli zaključili kako o svemu treba dobro promisliti, i za buduća pokoljenja zapisali mudru izreku:

 "Treba imati zrno soli u glavi".

unucima napisao Radivoj Pastorčić, 2017.

Sliku kreirao ChatGPT na osnovi mojih uputa.

Epilog Legendi o Carskoj



Od postanka otoka, dok su more i kamen još bili sami, Priroda je zadužila Buru da vlada. Bila je to dosljedna, a ponekad i okrutna gospodarica. Prvi stanovnici zvali su je Boria. Vladala je po strogim zakonima koje joj je dala majka Priroda, dopuštajući život onima koji su te zakone poštivali. Zauzvrat, otok ih je darivao izobiljem vode i soli – dvama stupovima opstanka.

Dugo se tako živjelo, u miru s vjetrom.

No, jednog se dana na obzoru pojavila flota moćnog Cara, tiranina koji je pokorio bezbrojne narode. Čim je stupio na obalu, upitao je:
„Tko vlada ovim otokom?”
„Bura”, odgovoriše mu otočani.
„Pokažite mi put do te vaše Bure, da je pokorim i podredim svom žezlu!”
„Ona je vjetar”, uzvratiše mu mirno. „Ne vidimo je, samo je osjećamo. Dvori su joj skriveni u njedrima planine, ali puta do njih nema.”

Car se grohotom nasmijao. Smatrao je otočane neukima. Vidjevši ljepotu krajolika, odlučio je sagraditi grad i odmoriti se prije svog konačnog pohoda na posljednju neosvojenu zemlju. Pozvao je svoje mudrace, Mentore, i zaprijetio im:
„Otkrijte mi tajnu najveće vrijednosti. Nešto najljepše, vrjednije i od soli i od zlata, po čemu će me povijest pamtiti. Ako ne uspijete, dat ću vas pogubiti.”

Nakon dugog vijećanja, Mentori mu otkriše tajnu skrletne boje. Rekli su mu da je to boja moći, za čiji su nastanak potrebni voda i sol, ali i žrtva stotina tisuća morskih puževa za jedan jedini gram. Upozorili su ga: „Prirodi to neće biti drago. Cijena takve ljepote bit će strašna.”

Car se nije obazirao. Sagrađen je grad Carska i golemi pogoni za boju. Naredio je da se otme sva voda s otoka, pobere sva sol i razbije bezbroj morskih puževa. Htio je odore toliko crvene da će u njima postati vladarom svijeta.

Kada su odore bile gotove, Car ih je odjenuo. Mnoštvo ga je pratilo dok je koračao prema luci. No, čim je velika flota zaplovila, nebo se smračilo. Bura je udarila orkanskom snagom, podigavši more do samih oblaka. Valovi su raznijeli lađe u tisuće komadića, sitnih poput kristala, i prosuli ih po stijenama. More se podiglo i u jednom jedinom dahu progutalo pogone, dvorce i cijeli grad.

Sutradan, kada je svanulo sunce, otoka više nije bilo. Bio je prekriven samo svjetlucavom bjelinom kristala soli. Grada Carske više nije bilo – progutala ga je tišina dubina.

Narod koji je ostao na otoku i danas taj potonuli grad naziva Carska, a ostatke raspršene flote – posolicom. Svake godine bura je donese kao znak da ljudski ponos ne smije gaziti zakone Prirode.

Mentori su iz tog poraza izvukli pouku i zapisali je za buduća pokoljenja, da se nikada ne zaboravi:
„Treba imati zrno soli u glavi.”

Bura

Škura bura zatvorila nas u kuće, ne da van. Jedna je to od tri "Marčane" koja iskaljuje bijes na sve i svakog, a mi joj ne smijemo, prema starim paškim predajama uzvratiti osobito ne psovanjem jer će ju to još više razbjesniti.

Prema starohrvatskim vjerovanjima Bura je djevojka koja se, kad netko opsuje vjetar, muči i ranjava po krovovima i drveću. Za osvetu, može onome tko je opsovao vjetar zapaliti kuću iskrom iz dimnjaka. Zbog toga, prema narodnim običajima, buru se nikad nije smjelo opsovati. U nekim našim krajevima "Vrag se ženi!" kaže se i danas za jaku buru. 

Božanstvo vjetra zvano Boria na našim prostorima štovali su Histri i Liburni. Smatra se da ishodište riječi Bura treba tražiti u starogrčkoj riječi borea što znači sjever, ali i sa starogrčkim bogom sjevernog vjetra i sjeverne strane svijeta grčki Βορέας, Boreas, latinski Aquilo, Septentrio.

Neki autori povlače paralelu između naziva za olujni vjetar na hrvatskom priobalju - Bura i staroiranskog božanstva olujna nevremena - Burija. 

U narodnim vjerovanjima, postoje razne legende o Buri u liku mlade djevojke. Jednu od verzija nalazimo u romanu Planine Petra Zoranića davne 1536. Prema toj narodnoj priči, Bura je bila mlada i vrlo lijepa, ali i ohola djevojka, plemenitog roda. Zbog svoje naprasitosti i oholosti, odbijala je redom sve prosce. Svoju ljepotu ipak je previše hvalila i dičila se njome, i jednom prilikom izjavila je da je ljepša i od samih besmrtnih vila. Zbog takve oholosti, Bog ju je ošinuo gromom i bacio u pakao. Kad god neka žena zgriješi istim grijehom, ohološću, ona gorko uzdahne sjećajući se svog nekada sretnog života. Od njenih uzdaha nastaje snažan i hladan vjetar, bura. 

Prilagodivši narodnu uzrečicu "Čovjek snuje, Bog odlučuje" stari pažani su znali reći: 

"Covik laura (radi) i snuje, a bura odlucuje!"

15.05.2010.

STARI GRAD PAG

Završavajući listanje po prošlosti našeg Paga (Starog grada) otvara mi stranice na kojima se ocrtavaju teške godine borbe za opstanak i konačno uništenje grada zvanog „Pagus“ (Stari grad). Ime istoimenog grada vremenom prevladava kao ime cijelog otoka. Stari grad Pag bio je smješten na strateški lošem položaju što je dodatno pogodovalo neprijatelju, vjerujem da je za njegovu poziciju bio presudan izvor pitke vode, solane i blizina luke Košljun. 

Prema nekim dokumentima koje sam pronašao navodi se kako („organizirana“) proizvodnja paške soli datira iz XIII stoljeća. Počeci proizvodnje soli najvjerojatnije potječe iz doba prvog naseljavanja na ovim prostorima. Možemo ustvrditi da je prvi "solar" na otoku bila bura. Bura kao prirodni solar, proizvođač soli putem posolice po kojoj je Pag specifičan zorno je otkrivao način dobivanja soli iz mora. Čovjek je promatrajući te "prirodne pojave" mogao spoznati način proizvodnje bijelog zlata. 

Sol je ostavila duboke tragove u povijesti kako civilizacije uopće tako i našega otoka. 

Pag je kasnio sa osamostaljivanjem i utvrđivanjem kako bi zaštitio svoje prirodne, ekonomske resurse čime su njegove pozicije bile oslabljene. Našao se u nemilosti okružen teritorijalnim težnjama Raba, agresivnog susjeda Zadra i apetita „trgovačke“ Venecije. Nedovoljno osnažen Pag, imajući u rukama „Bijelo zlato“ u takvom okruženju ispisuje krvave stranice svoje povijesti. Kao rijetko gdje danas na području Staroga grada imamo razrušeni srednjovjekovni grad u temeljima. 

Danas kad je „Bijelo zlato“ izgubilo svoj davni sjaj, na ruševinama te borbe ostalo je „povijesno zlato“ koje čeka pogodan trenutak i razinu ljudske svijesti o prošlosti naših predaka da zablista u svom pravom sjaju odajući dostojanstvenu počast tim hrabrim paškim borcima za nezavisnost i slobodu.