"Kletva"

Bez poznavanja prošlosti teško možemo graditi budućnost. Kažu da se povijest nikada ne ponavlja već ljudi ponavljaju povijest dok povjesničari ponavljaju jedan drugog. Koliko puta ste samo naišli na povijesnu interpretaciju o Krešimirovom spominjanju Paga (Mauna 1069., Kesse, Murowlana, Pecana i Wlasica 1071.) u uredbama koje su od presudne važnosti za daljnju povijest otoka.

Prva zapisana kletva nekog hrvatskog vladara nalazi se uklesana u jednom od najdragocijenijih hrvatskih spomenika - Bašćanskoj ploči. Dmitar Zvonimir (lat. Demetrius Suinimir, Suonimir, Suonemerius, Zolomer, Zuonimir) († ?, 1089.) darovao je neko zemljište samostanu svete Lucije u Baškoj na Krku. Redovnici su oko godine 1100. dali uklesati glagoljicom opis darivanja na Bašćansku ploču, na kojoj se spominje ime kralja Zvonimira (zvъnъmirъ, kralъ xrъvatъskъ).
Dio teksta koji se odnosi na kletvu u slobodnom prijevodu bi glasio: "Da tko poreče, nega ga prokune i Bog i 12 apostola i 4 evanđelista i sveta Lucija. Amen". Očito su kletve imale snažan pravni učinak neporicanja ali i magijski, jedan takav možemo prepoznati u "legendi" o istom kralju Dmitru Zvonimiru.

Legenda koja se prenosi već stotinama godinama kaže da se smrću kralja Dmitra Zvonimira prokleo hrvatski narod rekavši: “Da Bog da više nikad ne imali kralja svoje krvi!”. Iako se radi samo o legendi a njen magijski učimak teško je komentirati. Možemo konstatirati da od tada pa do danas Hrvatskom vladaju razni strani interesi, podjele, prevare, kriminal i korupcija a oni koji "kraljuju" u ime naroda to dozvoljavaju. No da li je to učinak Zvonimirove kletve ili nečeg drugog tema je koja seže u domenu ezoterije.

Nekoliko godina ranije "kletve" su bile puno blaže izrečene ali su posljedice zapisanog ostale dugosežne. Uredba Petra Krešimira IV. podijelila je otok Pag. (1071, 8. srpnja. U Biogradu. Odredba i potvrda kralja Petra Krešimira IV. o području Rapske biskupije). Ona je teritorijalno utemeljila liniju podjele zbog koje je stvorila i podjele među običnim ljudima. Za te "zasluge" grad Pag dodijelio mu je središnji glavni, gradski trg - trg Petra Krešimira IV.

U uredbi Petar Krešimir IV. stoji: “I odlučujem da ova uredba ostane zauvijek nepovrediva, kao što smo od starijih naučili da je uredba već rečene crkve uvijek bila nepovrediva”.

Uredbu i njen prijevod možete pogledati ovdije: http://arhinet.arhiv.hr/_DigitalniArhiv/Monumenta/HR-HDA-876-7.htm

(Dio tekata uredbe: "Kissam suis cum pertinentiis, tantum retinentes de iure suo paucas uillas Pagi: Pecani, Murowlani, Wlasici, quas et si pro malo habet, nouo dedimus episcopo Nonensi...")

“Pag se prvi put oglasio u povelji kralja Petra Krešimira IV. koji je navodno sjeverni dio otoka s Kišom (Kissam op.a.) i njenim pripadnostima darovao rapskom biskupu, a njegov južni dio dodjeljuje tobože ninskom biskupu. Iako je već odavno dokazana lažnost ove isprave, ona ipak odražava pravno i političko stanje teritorijalne i crkvene podijeljenosti otoka.”
(Miroslav Granić - SREDNJOVJEKOVNI PAG)

“8. srpnja 1071. u Biogradu kralj Krešimir IV. određuje i potvrđuje područje rapske biskupije. (Isprava se nalazi u Državnom arhivu u Zagrebu: Doc. ant. 7. Također u Luciusa, Farlatija i Račkog. Svi se slažu da je falsifikat)."
(Milko Brković - INVOKACIJA U POVELJAMA HRVATSKIH NARODNIH VLADARA, 1998.)

Srednji vijek obilovao je krivotvorenjem isprava i dokumenata najviše iz koristoljublja ali i nekih drugih namjera. Često su to prijepisi prijepisa nekog “navodnog” originala. U krivotvorine koje se odnose na Pag ulazi i isprava iz 1069. kojom kralj Krešimir IV. poklanja samostanu sv. Krševana u Zadru otok Maun, kao i još cijeli niz falsifikata u kasnijem periodu.
O poznatom povijesnom sporazumu nazvanom "Pacta Conventa" koja govori o “personalnoj uniji” hrvatskog plemstva sa Ugarskom Neven Budak piše: »Ugovor između njega (Kolomana) i predstavnika dvanaest hrvatskih plemena u obliku u kojemu je dospio do nas svakako nije autentičan, ali je gotovo sigurno da je do nekog ugovora među njima moralo doći.« 
Nada Klaić je dokazala da su mnoge hrvatske darovnice ili povelje krivotvorene. Tako se i Bašćanska ploča dovodi u sumnju vjerodostojnosti ali s obzirom da su je povjesničari pripisali najvjerojatnije "najznamenitijem spomeniku rane hrvatske pismenosti", to pitanje morati ćemo, vjerojatno i zbog same kletve, ostaviti otvorenim.

Trendovi krivotvorenja dokumenata nisu prestali ni danas. Takve dokumente obično piše učeni pojedinac, osoba sa svim dobrim i lošim ljudskim osobinama. Većina originala na koji se povjesničari pozivaju vremenom su nestali, ostali su navodno autentični prijepisi, neki čak i nepotpuni ili oštećeni na koje su nepoznati sholisti dodavali svoje tumačenje teksta koji nedostaje. Pisani dokumenti važni su izvor za dokaze radi istraživanja, analize te potom i interpretacije povijesti. Povijest može podrazumijevati samo ljudsku prošlost. Da su ljudi vremenom prihvatili tvrdnju “historie est mater studiorum” ona ne bi bila pisana krvlju i glupostima. Čini se da ipak stoji tvrdnja A Huxleya: Najvažnija je pouka povijesti da ljudi ništa ne uče iz povijesnih poruka.

Artefakti - Foto galerija

Artefakti kao arheološki nalazi ponekad su i vrlo sićušni elementi mozaika povjesti koji prenose važnu informaciju u sagledavanju njene jasnije slike. Mnogi takvi nalazi otkriveni su slučajno, najčešće od strane amatera, često na površini tla, bez ikakvog iskopavanja. No, oni ipak mogu biti vrlo korisni jer kao takvi mogu biti temelj za znanastveno sustavni terenski pregled koji prethodi daljem istraživanju.

Arheološko naslijeđe važano je i za razumjevanje kako se razvijamo unutar određene kulture/zajednice a konstantno je pod prijetnjom devastacije, nebrige ili zaborava. 

Ovo je mala digitalna zbirka (fotografija) arheoloških artefakata, slučajnih nalaza sa područja otoka Paga. Nalazi su dio "privatnih zbirki" (poznatih autoru) koje sam fotografirao i istima pridodao prikupljene informacije o nalazištu kako bi dobili svoju moguću vrijednost u arheološkom kontekstu. Za modernu je znanost danas nalaz sam po sebi, bez arheološkog konteksta gotovo bez vrijednosti, on je tek puki predmet. 

Nalaznici artefakata spremni su ih ustupiti u svrhu znanstvenih istraživanja ali i darovati gradskoj zbirci kada se za to stvore odgovarajući uvjeti.

Pozivam i apeliram na sve koji imaju slične nalaze da ih fotografiraju i uz informaciju o nalazištu uvrste u ovu zbirku (Priloge možete poslati i putem WhatsApp-a ili Viber-a na 091 212 5453) kao doprinos sagledavanju naše prošlosti.

Za odlazak u foto galeriju klikni na sliku:

Foto galerija - Artefakti

Foto galerija će biti nadopunjavana novim nalazima.

Što su Kartažani u 3. st. prije Krista kupovali na Pagu?

Gradina Gradac (na slici) u blizini naselja Smokvice (Vlašići) jedna je od brojnih liburnskih gradinskih naselja koje se nalaze na našem otoku. Niti jedna od 30-tak evidentiranih nije do danas sustavno istražena. Gradine su u razdoblju brončanog i željeznog doba korištene kao utvrde, naselja, osmatračnice, kao i privremena boravišta zbog ispaše stoke.

U Arheološkoj karti otoka Paga - I. Oštarića i A. Kurilić izdanoj 2013. gradina Gradac naznačena je kao prapovijesna gradina, opširno opisanih zidina, podzida i mogućih nastambi. Međutim ono važno, a to su arheološki nalazi keramike koji bi mogli pomoći dataciji ali i upućivati na važnost tog gradinskog naselja zastupljeni su samo u kratkom citatu Š. Batovića: "... jedan ulomak grčke keramike premazan crnim firnisom..." (1973. 109) i autorovoj fotografiji nekoliko ulomaka, fragmenata prapovijesne keramike. 

Ostao sam pomalo zatečen iz razloga što znam da je i sam autor već od prije znao za oveću privatnu zbirku keramike sa gradine Gradac u kojoj ima poprilično helenističke keramike tipa Gnathia. Zašto su autori izostavili taj bitan podatak, ne znam. U tekst o gradini Gradac nije uvršten niti noviji, vrlo važan navod Š. Batovića (za razliku od navedenog iz 1973.) koji govori i o tipu keramike: "...posude vrste Gnathia na Gradcu u Vlašićima..." (REKOGNOSCIRANJE OTOKA PAGA U 1989. GODINI, 1990.) 

U navedenoj knjizi autori nisu našli za shodno navesti niti navode iz "Toponimije otoka Paga" 2011. u kojoj S. Čače - ANTIČKI TOPONIMI OTOKA PAGA - IZVORI piše: "Na brdu Gradac, južno od mjesta Smokvica, a zapadno od Vlašića, nalazi se jako gradinsko naselje s obilnim nalazima domaće prapovijesne keramike, ali i helenističke keramike. U pravilu je pojava helenističke keramike pouzdan dokaz da je naselje živjelo i u dosljednim stoljećima stare ere. Po svemu što danas o kasno liburnskoj naseljenosti Paga znamo upravo je Gradac morao biti središte zajednice koja je držala južni dio otoka." Potom zaključuje: "Čini se da bi samo arheološko istraživanje Gradca i njegove okoline moglo pobliže utvrditi kakve su promjene uslijedile tijekom kritičnog perioda definitivne uspostave rimske vlasti. Time bi se donekle olakšalo i rješavanje problema Portunate."

Keramika sa gradine Gradac - Smokvica

Gradina Gadac ističe se po tome što pruža vrlo vrijedne arheološke nalaze, neprocjenjivi su to segmenti za slaganje mozaika povijesti (ne samo) otoka Paga. Ti nalazi nisu plod znanstvenog, sustavnog i stručnog istraživanja već su dio nalaza aktivnosti znatiželjnih amatera ali očito i "tragača za zlatom" koji redovito detektorima metala obilaze ovu nadasve vrijednu arheološku lokaciju kao i mnoge druge na otoku. U više navrata pokušao sam upozoriti arheologe i lokalnu zajednicu o devastaciji povijesnog blaga koja se učestalo događa na lokalitetu gradine Gradac ali i drugim arheološkim lokalitetima. Nažalost, to je segment koji očito nije prepoznat kao "problem" pa je adekvatna reakcija izostala. Preostaje mi samo da i dalje uporno upozoravam na takvo neprihvatljivo stanje i neprimjeren odnos i nebrigu odgovarajućih institucija.

Iako se već odavno znalo da je Gradac vrijedno arheološko nalazište ono je i do danas ostalo neistraženo, nezaštićeno i na meti sakupljača povijesnog blaga čime se nepovratno devastira.

Već duže vrijeme pratim publikacije o arheološkima istraživanjima na otoku Pagu. Iznenadio me članak na koji sam naišao na portalu academia.edu: Numizmatički nalazi s prapovijesne gradine Gradac kod mjesta Smokvice na otoku Pagu, Mato Ilkić i Pero Kožul, Ražanac, Hrvatska, objavljenom u publikaciji: ZBORNIK RADOVA 8. MEĐUNARODNOGA NUMIZMATIČKOG KONGRESA U HRVATSKOJ, Rijeka, Hrvatska, 7. listopada 2016.

Pomislio sam kako mi je promakla informacija o tome da se na Gradcu provode arheološka istraživanja ali ubrzo sam iz teksta shvatio da to nije tako. 

U "abstraktu" stoji: "Rad tematizira numizmatičku građu iz predcarskog razdoblja s liburnske gradine Gradac nedaleko od mjesta Smokvice na otoku Pagu. Riječ je o ukupno 14 pojedinačnih nalaza, među kojima su najbrojniji novci Rimske republike. S dva primjerka zastupljena je Kartaga. Slijede grčki novci Korkire (Krf), Ise, Tarenta i vjerojatno Metaponta." U daljnjem tekstu stoji:
"S dijela otoka Paga koji je u sastavu Zadarske županije poznato je malo numizmatičkih nalaza. Publicirano je pet komada iz kasnoga srednjeg i ranog novog vijeka. Ipak, to nije sve. Postoji ih još 14, ali iz znatno starijeg vremena. Pripadaju razdoblju prije uspostave rimske vlasti na ovom prostoru. Uglavnom su dobro očuvani. Nađeni su površinski, i to pojedinačno. Potječu s prapovijesne gradine Gradac nedaleko mjesta Smokvice. Taj lokalitet u jugoistočnom priobalju otoka Paga do sada nije arheološki iskopavan. Prema tomu, ovdje obrađena numizmatička građa ujedno je i prva među pokretnim nalazima s toga liburnskoga naselja."

"Među najstarija italska sredstva plaćanja spadaju numizmatičko nepravilno izliveni oblici bronce. Takvi amorfni komadi različite težine, poznati pod nazivom aes rude, bili su u uporabi od 7. do 3. stoljeća prije Krista."

"S toga lokaliteta potječu i dva ne baš dobro očuvana novca Kartage (kat. br. 8-9). Pripadaju vrsti s prikazom glave božice Tanit okrenute ulijevo na aversu i konja okrenutog udesno, s glavom ulijevo na reversu, koja je kovana između 221. i 210. prije Krista."

"Na gradini Gradac zastupljen je i grčki novac iz helenističkog razdoblja. Primjerak od bakrene slitine s orlom na aversu i Nikom na reversu iskovan je na Krfu (Korkyra) oko 281. prije Krista, tj . u razdoblju kada je Pir vladao Epirom. Prema nama dostupnim podatcima, taj numizmatički nalaz za sada je jedinstven na području Liburnije."

"S gradine Gradac bilježimo i nalaze brončanog novca grčke kolonije Issa (Vis). Pripadaju vrsti s Ateninom glavom na aversu i koze na reversu (kat. br. 13-14). Isejske novce s takvim prikazom Brunšmid datira šire, vezujući ih uz 3. stoljeće prije Krista."

Navedeni nalazi novca i keramike mogu govoriti o značajnijim trgovačkim aktivnostima ali možda i o gusarstvu kojem su Liburni bili skloni. Ako pretpostavimo da se ipak radilo o razvijenoj trgovini nameće se pitanje što su to stari Rimljani i Grci a osobito Kartažani kupovali na Pagu?

Za kraj autor/i zaključuju:

"Kako god bilo, ovi numizmatički nalazi, zajedno s prisutnošću helenističke keramike, upućuju na postojanje značajnijeg liburnskog središta u jugoistočnom dijelu otoka Pag. Svakako, poticaj su za daljnja znanstvena istraživanja toga prapovijesnoga gradinskog nalazišta nedaleko od mjesta Smokvice."

Iako se nameću mnoga pitanja zaključio bi samo time da smo u ovom slučaju imali određenu "sreću" jer su ti vrijedni numizmatički nalazi iz privatne zbirke "nekako" dospjeli u ruke stručnih ljudi koji su ih publicirali i time sačuvali njihovu arheološku vrijednost koja neosporno upućuje na važnost gradine Gradac i potrebu da ju se što prije zaštiti i sustavno istraži.

Hvala.

Legenda o Carskoj

        Od postanka otoka, obavijenog morem prije dolaska ljudi, Priroda je zadužila Buru da vlada. Dosljedan je to a ponekad i okrutan vladar ovih podneblja. Prvi stanovnici otoka zvali su je Boria. Uvjetovala je život po strogim pravilima i zakonima koje joj je dala majka Priroda. Dozvoljavala je život onima koji su te zakone razumjeli i prihvaćali a zauzvrat podarila ih je izobiljem vode i soli kao najvažnijima uvjetima za život. Dugo se tako živjelo poštujući i ne dovodeći u pitanje stare zakone Prirode.

Jednoga dana, na obzoru se pojavila flota mnogih lađa, a na otok je stupio moćni tiranin, Car, koji je svojom neumoljivom željom za bogatstvom i moći pokorio bezbrojne narode. Zapitao je: "Tko vlada ovim otokom?", okupljeni otočani su mu odgovorili: "Bura". "Pokažite mi put do te vaše Bure da ju pokorim i podredim". Na to mu otočani odgovoriše: "Ona je vjetar kojeg je postavila Priroda da vlada ovim otokom, mi je ne vidimo, samo je osjetimo. Čuli smo da su njeni dvori skriveni duboko u njedrima modre planine ali put do nje ne znamo. ".

Car se grohotom nasmije smatrajući otočane neukima i smiješnima jer kako to može vjetar vladati otokom. Vidjevši ljepotu krajolika i sve blagodati koju pruža ovaj otok odlučio se na njemu zadržati i odmoriti prije konačnog pohoda na posljednju neosvojenu zemlju.

Naredio je tada da mu se dovedu najučeniji mudraci toga doba, Mentori i zaprijetio im: "Sada kada imam sve potrebno kako bi i posljednja zemlja bila osvojena, želim da mi otkrijete tajnu najveće vrijednosti, nečeg najljepšeg a vrjednijeg i od soli i od zlata, po čemu će me ljudi pamtiti ili ću vas dati pogubiti".

Mentori su nakon dugog vijećanja odlučili otkriti Caru tajnu dobivanja skrletne boje rekavši mu da je to najljepše i najvrijednije na svijetu jer su za dobivanje te boje potrebni najvažniji sastojci života: voda i sol, koji se pomiješaju sa žrtvom stotine tisuća života morskih puževa za jedan jedini gram te boje, što Prirodi neće biti drago i da to može imati teške posljedice za onoga tko to učini.

Car se nije previše obazirao na upozorenja Mentora već je dao izgraditi grad i ogroman pogon za dobivanje skrletne boje. Naredio je da se dovede sva voda sa otoka, pobere sva sol, sakupi i razbije bezbroj morskih puževa kako bi se moglo dobiti boju kojom će obojati odore najvrijednije i najljepše na svijetu i u njima poći u posljednji boj kojim će postati vladarom cijelog svijeta.

Kada su odore bile gotove car ih je odjenuo. Mnoštvo ga je sa strahopoštovanjem pratilo dok se uputio prema luci u kojoj su bile usidrene njegove lađe. Kada je velika flota zaplovila u pohod na zadnju neosvojenu zemlju, podiže se strašna oluja, nebom podivljaše oblaci, bijesna bura zapuhala je orkanskom snagom i tako podigla moćne valove. Vjetar i more neslućenom su silinom potopili lađe raznjevši ih u tisuće komadića sitnih poput kristala i prosuli ih na stijene otoka. More se podiglo i preplavilo pogone bojaonice i grad.

Sutradan, kada je svanulo sunce, otok je bio prekriven svjetlucavom bjelinom kristala soli a grada i bojaonice više nije bilo, progutalo ih je more.

Narod koji je nastavio živjeti na otoku taj potonuli grad naziva Carska a ostatke raspršene carske flote - posolicom koju svake godine bura donese kao znak ljudima da treba poštivati zakone prirode. Mentori su iz tog događaja i simbolike prosute soli zaključili kako o svemu treba dobro promisliti, i za buduća pokoljenja zapisali mudru izreku:

 "Treba imati zrno soli u glavi".

unucima napisao Radivoj Pastorčić, 2017.

Sliku kreirao ChatGPT na osnovi mojih uputa.

Epilog Legendi o Carskoj



Od postanka otoka, dok su more i kamen još bili sami, Priroda je zadužila Buru da vlada. Bila je to dosljedna, a ponekad i okrutna gospodarica. Prvi stanovnici zvali su je Boria. Vladala je po strogim zakonima koje joj je dala majka Priroda, dopuštajući život onima koji su te zakone poštivali. Zauzvrat, otok ih je darivao izobiljem vode i soli – dvama stupovima opstanka.

Dugo se tako živjelo, u miru s vjetrom.

No, jednog se dana na obzoru pojavila flota moćnog Cara, tiranina koji je pokorio bezbrojne narode. Čim je stupio na obalu, upitao je:
„Tko vlada ovim otokom?”
„Bura”, odgovoriše mu otočani.
„Pokažite mi put do te vaše Bure, da je pokorim i podredim svom žezlu!”
„Ona je vjetar”, uzvratiše mu mirno. „Ne vidimo je, samo je osjećamo. Dvori su joj skriveni u njedrima planine, ali puta do njih nema.”

Car se grohotom nasmijao. Smatrao je otočane neukima. Vidjevši ljepotu krajolika, odlučio je sagraditi grad i odmoriti se prije svog konačnog pohoda na posljednju neosvojenu zemlju. Pozvao je svoje mudrace, Mentore, i zaprijetio im:
„Otkrijte mi tajnu najveće vrijednosti. Nešto najljepše, vrjednije i od soli i od zlata, po čemu će me povijest pamtiti. Ako ne uspijete, dat ću vas pogubiti.”

Nakon dugog vijećanja, Mentori mu otkriše tajnu skrletne boje. Rekli su mu da je to boja moći, za čiji su nastanak potrebni voda i sol, ali i žrtva stotina tisuća morskih puževa za jedan jedini gram. Upozorili su ga: „Prirodi to neće biti drago. Cijena takve ljepote bit će strašna.”

Car se nije obazirao. Sagrađen je grad Carska i golemi pogoni za boju. Naredio je da se otme sva voda s otoka, pobere sva sol i razbije bezbroj morskih puževa. Htio je odore toliko crvene da će u njima postati vladarom svijeta.

Kada su odore bile gotove, Car ih je odjenuo. Mnoštvo ga je pratilo dok je koračao prema luci. No, čim je velika flota zaplovila, nebo se smračilo. Bura je udarila orkanskom snagom, podigavši more do samih oblaka. Valovi su raznijeli lađe u tisuće komadića, sitnih poput kristala, i prosuli ih po stijenama. More se podiglo i u jednom jedinom dahu progutalo pogone, dvorce i cijeli grad.

Sutradan, kada je svanulo sunce, otoka više nije bilo. Bio je prekriven samo svjetlucavom bjelinom kristala soli. Grada Carske više nije bilo – progutala ga je tišina dubina.

Narod koji je ostao na otoku i danas taj potonuli grad naziva Carska, a ostatke raspršene flote – posolicom. Svake godine bura je donese kao znak da ljudski ponos ne smije gaziti zakone Prirode.

Mentori su iz tog poraza izvukli pouku i zapisali je za buduća pokoljenja, da se nikada ne zaboravi:
„Treba imati zrno soli u glavi.”