Skupljač rogova

Na otoku gdje bura ne briše samo tragove na pijesku, nego i ono izgovoreno, živio je dječak Paško. Rodio se u gradu od soli i nedorečenosti, gdje nitko nikada nije govorio sve. Svi su nešto prešutjeli, zamotali u celofan i gurnuli u stranu. Govorilo se jedno, mislilo drugo, a činilo treće. Pažani su tu naviku saželi u tri riječi: „Rozi u tašku.”

Ali Paško je imao oči koje su vidjele dublje. Gledao je ruke koje se stiskaju u pozdravu dok se vilice koče u prikrivenom bijesu. Vidio je osmijehe koji bi ugasli čim bi se zamaknulo iza ugla. U tom neizgovorenom mraku, dječak je počeo opažati sjene... rogovlje.

Nisu to bili pravi rogovi. Izbijali bi na obrazu, u kutu oka ili u sjeni glasa, kad god bi čovjek lagao ili prešutio istinu dok mu duša vrišti. Paško ih je odlučio skupljati.

Uzeo je staru platnenu vreću u kojoj je njegova nana nekada sušila ljekovite trave. Nosio ju je svuda: u školu, na rivu, među ljude. Kad god bi netko rekao: „Ajme, baš mi je drago”, dok mu je u oku titrala zavist, ili „Neka ti je sa srićom”, s kamenom u srcu, Paško bi nevidljivim pokretom zagrabio u zrak. Ulovio bi taj rog i spremio ga u vreću.

Noću, kad bi grad utonuo u svoj teški san bez snova, Paško bi silazio do Rozinog boka. Bila je to uvala koju su stariji izbjegavali. More je ondje bilo čudno tiho, kao da sluša. Kamenje je bilo glatko i hladno. Tamo je Paško praznio vreću. Bacao bi rogove u crnu dubinu i gledao kako tonu bez glasa.

Jednog dana, ribari su odlučili povući mreže baš u toj uvali. Stariji su ih opominjali da Rozin bok nije za ribu, ali mlađi su bili tvrdoglavi. Izvukli su mreže teške i napete. Kad su ih otvorili, u njima nije bilo ničega. Samo more i gusta, ljepljiva tišina. Jedan ribar je tada tiho progunđao: „Možda smo napokon ulovili ono što smo zaslužili.”

Vreća se s vremenom punila sve sporije. Zrak u gradu postajao je nekako lakši, rjeđi. Ljudi su počeli govoriti jednostavnije. Jedan otac je priznao da je pogriješio. Jedna žena se ispričala za staru uvredu. Čak je i svećenik priznao da ni on nema sve odgovore. Paško više nije morao svaku noć silaziti do uvale. Vreća je ostala prazna.

Dječak je znao... nije gotovo. Ljudi brzo zaboravljaju kako je to disati punim plućima.

I danas ga viđaju kako sjedi uz more. Više ne skuplja, samo promatra. Njegova je vreća odložena sa strane, ali on je budan. Sluša riječi i sluša tišine.

A u Rozinom boku, kad padne potpuna bonaca, more se ponekad uzburka samo od sebe, bez vjetra. To se dno budi. Tamo, u mraku, leže odbačeni rozi, kao opomena. Nitko tamo više ne baca mreže. Jer svi znaju da tamo na dnu leži ono što smo odbacili da bismo napokon postali ljudi.

Pag, 01. lipnja 2025. Radivoj Pastorčić

Dan ko svaki drugi...

Sat otkucava ponoć a misli naviru... Dan kad bi se trebali osjećati ponosno, a osjećam samo tišinu i gorčinu.

U zemlji koja ima sve more, rijeke, šume, tisućljetnu kulturu, talentiran narod i strateški položaj… paradoksalno osjećam da zapravo nemamo ništa. Imamo državu, ali ona kao da nam ne pripada. Imamo institucije, ali im ne vjerujemo ili ne rade kako od njih očekujemo. Imamo potencijal, ali on odlazi u Irsku, Njemačku, Kanadu. Sportski uspjesi, iako izvor ponosa, često su poslužili kao zavjesa koja privremeno prekriva duboku društvenu agoniju i sustavnu nepravdu. Hrvatska je mala zemlja s velikim ranama, od kojih neke nisu od jučer. One su duboko ukorijenjene u našu povijest, mentalitet i model preživljavanja.

Hrvatski prostor rijetko je imao luksuz samostalnog odlučivanja o vlastitoj sudbini. Od Rimskog Carstva, preko Bizanta, Mlečana, Osmanlija, Habsburgovaca, Austro-Ugarske, pa sve do Jugoslavije… uvijek smo bili nečiji. Taj stoljećima dug osjećaj podređenosti stvorio je mentalitet snalaženja, preživljavanja, otpora ali ne frontalnog, nego prikrivenog. Krađa od "njih", za "nas", nije bila grijeh. Bila je pravilo.
Otuda dolazi i romantični lik hajduka, uskoka, razbojnika koji pljačka "tuđe" i dijeli "svojima". U Kraljica Teuta Rimljanima je objasnila da gusarstvo nije kriminal, već gospodarska djelatnost. U Dalmaciji su hajduci slavili kao narodni junaci, a u 20. stoljeću šverceri, prekupci i ratni profiteri nastavili tu tradiciju u novim uvjetima.
U socijalizmu, sve je bilo "društveno", ali nitko nije osjećao stvarno vlasništvo. To je otvorilo vrata malim krađama "snađi se, druže" bila je parola epohe. No kada je došla tranzicija, ta logika se samo prebacila na višu razinu. Društveno vlasništvo preko noći postalo je privatno i to ne kroz tržište, već kroz političke veze i pogodbe. Tvornice, zemljišta, banke, hoteli sve je podijeljeno onima koji su znali gdje i kada treba stajati. Sve je rasprodano za “kunu”.
Demokracija je predstavljena kao sloboda, ali realno je značila novu hijerarhiju moći. Građani su brzo shvatili da se pravila ne pišu za njih. A ako pravila nisu poštena, zašto bi ih itko poštivao?
I tu dolazimo do možda najvećeg problema, do mentalne odvojenosti od "NAŠE" a ne njihove države. Javna imovina, javni novac, javne institucije… sve to doživljavamo kao nešto što nije naše, nego “nečije”. Kad se asfaltira cesta, ne kažemo: "To smo mi platili", nego... "Oni su nam dali." Taj jaz između naroda i države omogućuje korupciju jer nitko ne brani ono što ne osjeća svojim.
Hrvatska je mala. I u tome je problem. Svi se znaju, veze su gušće od zakona, a alternative slabe. Kad imaš dvije-tri velike stranke koje se izmjenjuju na vlasti, teško je razbiti začarani krug. Mediji, pravosuđe, pa i javna poduzeća sve se može pritisnuti, podijeliti ili ucijeniti. Mali broj igrača, veliki ulozi i ogromna tišina naroda koji više ne vjeruje da se išta može promijeniti.
Volio bih znati jesu li oni koji su pali za slobodu imali u mislima ovakvu Hrvatsku gdje pravda kleči, a lopovi stoje uspravno.
Jesu li ginuli za zemlju iz koje djeca odlaze, ili za onu u kojoj žele ostati?
Rezultat je porazan... mladi i obrazovani bježe, a zemlja se rasprodaje. Nekretnine uz obalu, izvori vode, koncesije, otoci sve ide u ruke "drugih". A pitanje koje ostaje visjeti u zraku je bolno... postoji li interes da nas se istisne kako bi netko drugi preuzeo ono što ne znamo cijeniti?
Možda. Ali još važnije je drugo pitanje: jesmo li doista zauvijek osuđeni biti gosti u vlastitoj zemlji?
Ovaj narod je preživio stoljeća neslobode, ratove, podjele i siromaštvo. Ima u sebi snagu. Ima znanje. Ima povijest. Ali mora prepoznati da država nije nešto izvanjsko. Ona nije "oni", nego mi. Tek kad shvatimo da su naši putevi, škole, bolnice, šume, more i zakoni doista naši prestat ćemo ih prepuštati onima koji ih vide samo kao priliku za osobni profit.
A do tada… gledat ćemo kako lijepa zemlja odlazi iz naših ruku ne zato što nas je netko pobijedio, nego zato što smo se predali.

Čipka snova

U gradiću od kamena i soli, tamo gdje se bura uvlači u svaku pukotinu, živjela je djevojčica Lucija. U očima joj je titralo nešto mirno, poput odsjaja sunca na moru.

Njezin djed, povratnik s dalekih obala, donio je sa sobom okruglu mrežu od konopca, isprepletenu i ukrašenu perjem. Objesila ju je iznad kreveta. Noću bi se lagano njihala na povjetarcu.

Lucija ju je promatrala prije spavanja.

U staroj školi u središtu mjesta, jedna je tiha, sijeda žena učila djecu šivanju čipke. Uzorci su bili isti kao i uvijek. Prenosili su se iz ruku u ruke, bez promjene.

Bijela nit, igla i tvrdi kušin.

Lucija je dolazila svako popodne.

Dok su druge djevojčice slijedile zadani obrazac, ona bi ponekad zastala. Pogled bi joj ostao na praznini između niti, ondje gdje uzorak još nije bio zatvoren.

Sjedila je kraj prozora, tamo gdje svjetlo najdulje ostaje.

Počela je mijenjati raspored.

Najprije neznatno. Jedan razmak drukčiji od ostalih. Zatim još jedan. Krug koji nije bio potpuno zatvoren. Linija koja je postajala valovita.

Nitko to isprva nije primijetio. Godine su prolazile.

Na kušinu pred njom uzorak se širio, ali nikada nije bio dovršen. Uvijek je negdje ostajao otvoren.

Ljudi su počeli zastajati.

Ribar bi stajao malo po strani i gledao dulje nego što je mislio. Sutradan su ga čuli kako tiho pjeva dok krpa mreže.

Jedna je žena zastala, sklopila ruke iza leđa i nagnula se bliže da bolje vidi, kao da traži gdje se uzorak nastavlja.

Mladić koji je često žurio počeo je usporavati. U prolazu bi podigao pogled i zadržao ga na ljudima oko sebe.

Jednoga dana jedna je žena upitala:
„Odakle ti takav uzorak?”
Lucija je kratko podigla pogled.
„Iz snova”, rekla je.
I nastavila šiti.

Ujutro bi svjetlo padalo preko bijelih niti. Zadržavalo se na mjestima gdje je uzorak ostajao otvoren.
Lucija ga nije zatvarala.

Gradić je ostao isti. Kamen, sol i vjetar.
Ali ponegdje su se ljudi počeli zadržavati ondje gdje prije nisu.

TAKVI SMO A ZAC?

TAKVI SMO A ZAC?

Postoje mjesta gdje vrijeme ne teče, nego stoji. Ne zato što je priroda ondje posebno lijepa, ni zato što je ljudima lako, nego zato što se kolektivna svijest naučila živjeti u kružnom vremenu, gdje se prošlost ne analizira, sadašnjost ne preispituje, a budućnost ne traži.
U takvim zajednicama, tolerira se sve što ne izaziva potres. Tolerira se neefikasnost, nepotizam, korupcija, kriminal pa i tiha nepravda. Tolerira se i siromaštvo kako materijalno tako i duhovno, ako je podnošljivo i obučeno u “nošnju” tradicije. Jer siromaštvo koje traje dovoljno dugo prestane biti "problem" i postaje "naš način života".
Pitanje koje se rijetko postavlja… zašto ljudi ostaju u uvjetima koji očito ne vode naprijed?
Nije stvar samo u navici. Navika je površina. Ispod nje su slojevi prošlih vremena,
psihološke i društvene logike. Ljudi biraju stabilnost, čak i kad je neprosperitetna, jer im nudi predvidivost. Strah od promjene nije slabost, i tu se u mentalnim sklopovima javlja zaštitni mehanizam zajednice koja su preživljava ne mijenjajući se.
U selu koje živi od soli i sira, ništa se nije promijenilo stotinama godina. Sol se skuplja kao i nekad u tišini, pod suncem. Ovce se muzu, sir se suši na buri. Uvjeti su isti, tržište je drugačije. Ali ne postoji unutarnji impuls da se stvari sagledaju izvan tradicije. Jer to bi značilo priznati da nešto nije u redu. A to je teško. Bolno. Gotovo izdaja!
U takvim sredinama, tolerancija prema stagnaciji nije nepažnja. To je izbor. Kolektivni konsenzus da se sačuva ono što se poznaje, pa i pod cijenu vlastitog nazadovanja. Čak i ako mladi odlaze, čak i ako škole zjape prazne, ako ljeti turisti traže nešto "autentično", a nitko ne zna što bi im to značilo, svejedno se nastavlja po starom.
Ispod svega, često su u pitanju ekonomske strukture. Ako zajednica nikad nije razvila gospodarstvo koje podrazumijeva konkurenciju, inovaciju ili potrebu za stručnim znanjem tada ni svijest o promjeni ne postoji. Ljudi ne razmišljaju o "napretku", jer nikad nisu bili u poziciji ni potrebi da ga traže. Kad ti je sve što znaš način kako se ovce muzu ili kako se more suši tada drugačiji svjetonazor djeluje gotovo kao izdaja.
Tolerira se, dakle, ono što šteti, jer se ne prepoznaje kao štetno. Ili se prepoznaje, ali je prevelik društveni trošak reći to naglas. Jer kad jedan progovori, drugi će ga gledati kao čudaka. I radije će se smijati nego slušati. Hrabrost je neizvjesna, šutnja je mnogo sigurnija.
Tek rijetki pojedinci, uglavnom oni koji su otišli pa se vratili, ponekad otvore pukotinu u tom naizgled miru sa mirisom truleži.
Pitaju: A zac? Može li se drugačije?
I tada se cijela ustajala lokva zajednice uzburka. Ne zbog tog pitanja, nego zbog mogućnosti da je odgovor:
Da, može!
Ali to bi značilo kraj jedne iluzije, dugog sna u prividu stabilnosti. A “snovi” se teško napuštaju, čak i kad su “noćna mora”.