Megaliti

Svakodnevno prolazimo pored nekih stvari često ne primjećujući njihova značenja, simbole, priče. Posebno je kamen kao obilježje našeg otoka nešto što nas stalno prati u životu. I kamen ima svoju priču kao i ljudi koji s njim vjekovima žive. Zanima li nas ta priča koju nam kamen priča o sebi i o ljudima?
Nejasna je povijest Ilirskih plemena na ovom području i njihovo porijeklo. Jedan od poznatojih nam je Junak Piro (Phyrus) poznat po svojoj pobjedi. Pirova pobjeda je pobjeda za koju se plati preskupu cijenu i koja nanese pobjedniku više štete nego onome koji je "izgubio". Pirova rečenica postala je povijesna a glasi "Još jedna takva pobjeda i mi smo izgubljeni". Izgubljeni su tragovi civilizacije koja je živjela na ovim područjima i o kojoj se malo zna. Nedavno sam na televiziji gledao omiljenu emisiju „Na rubu znanosti“. Tema je bila o megalitskim građevinama u Dalmaciji (od starogrčkog μέγας (megas) - velik, i λίθος (litos) - kamen). Spomenuta su Varvaria (Bribir) i Asseria (nedaleko Benkovca). U oba slučaja radi se o nekad velikim i moćnim Liburnskim (Ilirsko pleme) „gradovima“. Naglašen je „poseban stil gradnje“ kojim su slagani megalitni kameni blokovi teški i po nekoliko tona. To nije tipičan horizontalni stil slaganja kamena na kamen već slaganje kojim se kamenja slažu kao “puzzle“ nepravilnih kamenih oblika koji se „inkasivaju“. Takav način gradnje nalazimo i kod Inka i Maja a otkriveni su u XV stoljeću. Stil gradnje ovakvog zida daje veću tektonsku stabilnost od vodoravnog slaganja kamena.
Popodnevni kut pod kojim zrake sunca obasjavaju otok oduvjek mi je mističan. U potrazi za foto motivom odvelo me do ispred petog magazina soli. Gledam morske motive koji me fasciniraju, pokušavam uhvatiti trenutak za svoju dušu. Okrećem se da bi na zaslonu fotoaparata vidio rezultat i pogled mi stane. Zapeo je na zidu magazina soli. Hm.. Promatram velike kamene blokove. Način na koji su posloženi nalikuje spomenutom načinu neobične gradnje. Pogledam malo dalje... da četvrti, peti i šesti magazin istog su tipa gradnje. Malo dalje treći, drugi i prvi, sedmi osmi i deveti po stilu se razlikuju. Nastali su kasnije. Četvrti peti i šesti prva su tri magazina koja je sagradila Venecija u XV stoljeću. Mislim u stilu 5W.
Ako su Libuni primjenjivali takav stil gradnje za razliku od Rimljana postoji vjerojatnost da je u blizini Paga postojala megalitska građevina s koje su ti kameni monoliti uzeti ili su bili otprije tu. Najbliži toponim koji se pokazao kao „tipičan“ na raznim mjesima u nas je „Gradina, Podgradina, Gradac“ kojim su obilježena mjesta mogućih naselja iz prošlosti. Moguće je da je na području paškog toponima Gradac postojalo takvo naselje ili građevina. Prošvrljao sam internetom u potrazi za korisnim informacijama. Nalazim kartu na kojoj su označeni Liburnski gradovi. Pored Varvarie i Asserie spominjanih u gore navedenoj emisiji nalazim označena dva grada na našem otoku a to su Cissa i Portunata od Novalje prema Lunu. Jesu li kameni blokovi dopremljeni iz tih gradova ili... Postojali su vjerovatno i otočki kamenolomi iz tog razdoblja. Ako imamo jedan princip rezanja kamenih blokova u izradi magazina soli, postavlja se pitanje zašto se primjenio samo u jednom djelu izrade istih. Naime unutar magazina nalazi se vodoravno posložen brusel a s druge strane tih istih magazina nalazi se vodoravno posložen kamen izrazito manjih dimenzija i druge vrste gradnje/slaganja. Da su svi ti kameni blokovi dovezeni iz istog kamenoloma bili bi rezani istom tehnikom a nisu. Postoji velika vjerojatnost da su kamen za izgradnju „novog Paga“ pa time i magazina koristili kamen iz Staroga Grada. Kamen u Starom gradu većinom je malen, četvrtast i na tom lokalitetu za sad nisu nađeni tragovi Ilirskih građevina. Princip gradnje po kojem je građen dio ova tri magazina soli prema informacijama do kojih sam uspio doći pripada Mikenskoj kulturi (Grčka) i njenom utjecaju na ova područja. Tragovi grčke kulture na našem otoku nisu do sada otkriveni.

Prolazeći kroz život prolazimo i pored kamenja koje mirno šuti. Alkemija teži za pronalaskom kamena mudraca pomoću kojeg bi se obične kovine pretvarale u zlato i spravio eliksir života i vječne mladosti. Kamen i dalje šuti a šutnja...

...šutnju treba pažljivo slušati.

Ho bi

Fotografija me privlači ali jednostavno nije uspijela prije doć na red. Nikad nije kasno da radimo ono što volimo. Novi izazovi, nove mogućnosti, nova učenja. Svjestan sam da želim i trebam učiti jer mi to pričinjava zadovoljstvo. Evo nekoliko razloga koji se navode kao karakteristike učenja značajne za ličnost: pojedinac postaje sve više onakav kakav bi želio biti, potpunije shvaća sebe i svoje osjećaje, počinje sebe drukčije gledati, na konstruktivan način mijenja sebe, postaje samopouzdaniji i sve više se sam usmjeruje, sve više prihvaća druge, za sebe bira ostvarive ciljeve, ponaša se zrelije, fleksibilniji je u opažanjima, postaje otvoreniji za događaje. Učenje je složeni psihički proces promjene ponašanja na osnovi usvojenog znanja i iskustva.
Učiti možemo na razne načine kaže se da čovjek uči dok je živ ali i na vlasitim greškama. Da ako ih uviđamo, ali ponekad ih nismo ni svjesni. U svakom slučaju potrebno nam je podučavanje, povratna informacija. U vremenu koje nas nemilo gazi otuđenjem i matrijalizmom sve manje je dobronamjernih savjeta, dijeljenja iskustva i razumjevanja. Međutim uz sve teškoće ništa me neće pokolebati u težnji da učim i da se mjenjam. Osoba koja ne teži ničemu sasvim će sigurno to i dobiti.

AKCIJA

Još pod dojmom lipog sna, pun voje gren u Stari Grad dat svoj doprinos u akciji čišćenja. Mislim se kako bi naši stari rekli „svaka mala naprid“. Nebo se nabečilo, dikod izviri kakod zraka sunca, lagano puše vitrić i škrapa. Ni me briga pa neće me rastopit nisan od cukara. Nemore me par kapi fermat od vridnog cilja. Dobruca san se do crikve. Zapahnut od uspona okrićen se oko sebe... nidi nikoga. A munjelo jesi ti normalan, pa ki bi pametan po ovon vrimenu dela i to muktešine. Ca nisi primjeti da sikire padaju, vlaga napada križa, uvucuje se u kosti, sve zlo. Nanki oni ki imaju beneficirani staž po ovakvom vrimenu ne delaju.Ne greju vanka iz kuće!!! Zbilja si ko dite naivan. Ca se ne sićaš da je prošli put bilo ukupno troje judi ki su došli dobrovojnao. Legionare iz Paga2 ne brojin jer in je to posal, a dici svaka čast, imali su „radni sat vjeronauka“. Kako i dolici političariman (punim neodgodivih obaveza) prezentali su se kratko vrime. I sad si ti umisli da će po ovom vrimenu neki doć... Pitam se, je ca bilo na radijo da neće bit akcije ako bude škrapat... hm... nisam cu. Pogedaj na vrata od crikve morebit su to napisali... puntine su ružinave karte nidi. Biće san fali dan. Molim boga da me pocme badat u križa da se zbudin ali niš. Kad san već doša, hiti san radi reda, par platic u napijantanu baju. Pogedan malo okolo i partin ugrad. Mislin se, neće me niki ni vidit pa ki će bit van po ovom vrimenu. Pametni judi se cuvaju, stoiju doma. Prolazim rivom, ćutim upitne poglede. Iznenađujuće puno judi na rivi pije kafu. Ne smita in škrapac ni vitrić, nivrag in ne smita i baš ih briga. „Ej, di si bi, odi na kafu...“, „... a bi san... vidit ko je more do kraja“.

A bu da (ne) bi

Zlatnim kolurom pituralo je sunce najlipšu valu. Raj na zemji zasja je u svom pravom svitlu. Popodnevna šetnja smiruje dušu. U gradskoj kuli slikarska kolonija, na platno se oslikavaju lipote otoka. Na uhlincu susrećem grupu povjesničara sa simpozija o prvom industrijaliziranom gradu u evropi. Zvuk žuborenja vode iz fontane motivira me je da posjetim obližnji javni zahod. Sad već puno lakši uputih se prema pijaci. Osvrćen se prema koludraškoj ulici sićan se kako su ružno parile one „koloritne“ fasade osobito ona zelena ispred ke su po pričanju starijih neki luđaci danima slinili cekajuć da sazrije. Srića bog pa su je morali kambijat kai i sure ternite. Ovako kad je iz nje a i drugih izviri kamen pokriven cerenim ternitama zasjale su ponosito u svom pravom sjaju. Ma pogej... kako smo bili neharni noga puta. Koludrice su se uspile dogovorit sa gradom i zgrada gornje općine je pretvorena u muzej čipke. S noge nanogu gren velom ulicom prema pijaci, ajme kako je sve lipo urejeno nima baščaršije. Odkad je onaj iz Abu Danebija kupi celu „četvrt“ grad je zablista. Kako se je samo siti da u jednoj celoj ulici napravi hotel u srednjevjekovnom stilu. Malo daje cuje se umirujući zvuk barokne glazbe, održava se proba za onaj tradicionalni koncert poznat u svitu na ki dolaziju judi dodar iz Japana. Dolaskom na pijacu punim se ponosom koga razumi samo onaj ki je nogamin sta na ono bokun kamena na sri ki se zove „majmunski otok“ i okrenu se oko sebe... Ispred Kneževa dvora curma gosti, slikivaju se sa parovima u Paškoj nošnji ki šećeju pogradu i pripovidaju im o bogatoj Paškoj povjesti i kulturi. Nastavjan đir velon ulicom prema mostu. Ispred magazinov nakupilo se kaj mora judi, cekaju da se ukrcaju u vlakić ki je noga puta vozi sol a sad ton ruton vozi gosti. Vraćaju se dica iz škole u prirodi zadovoljno pokazaujući lipe suvenire od kristalizire soli. Ajme kako je lipo vidit Katine sa uređenom lučicom di je uspila nać misto sva paška flota. Put me vodi prema velikom nasipu. Na najpoznatijoj veslačkoj stazi u Hrvatskoj održava se prvenstvo. Kako mi milo bude oko srca kad se sitin pokojnog oca ki je vozi Paški osmerac, da se more tornat i vidit ovaj novi osmerac paške mladosti bilo bi mu srce namistu. Lajice su ispunile prostor od nasipa pa sve do one sanirane buže od neuspješno kopanog kanala. Tamo je sad staza za downhill biciklizam. Oduševljeni gosti promatraju ovaj prizor diveći se bogatstvu i raznolikosti ponude ovoga svjetski poznaog turističkog odredišta. Ponovo je vira postala in pa je procvjeta i vjerski turizam, pogotovo odkad smo pozlatili paško svetište. Malo daje grupe gostiju krećeju u obilazak Staroga Grada jedinog srednjevjekovnog grada sačuvanog u temeljima. Sve je cisto, nima ni traga smetlištima, nesta je na tim mistima smrad baložic od ovac nestalo je i vrime kad je sve bilo podređeno stoki. Konačno su se leše i tori makli daje od grada ki je konačno izgubi epitet stočarskog središta ko ga je skoro u štalu pretvorilo...
Idilu mi kvari tupa bol, probadanje ko dopire od nidi ispod rebar...
uf di baš sad... pomislih. Neprestano „bockanje“ upotpunjuje ženin glas... ej probudi se, probudi se, zakasnićeš, ala diži se vrime je...