Škura bura zatvorila nas u kuće, neda van. Trudim se da ne beštiman jer sam negdi bi pročita... Prema starohrvatskim vjerovanjima Bura je djevojka koja se, kad netko opsuje vjetar, muči i ranjava po krovovima i drveću. Za osvetu, može onome tko je opsovao vjetar zapaliti kuću iskrom iz dimnjaka. Zbog toga, prema narodnim običajima, buru se nikad nije smjelo opsovati. U nekim našim krajevima "Vrag se ženi!" kaže se i danas za jaku buru.
Božanstvo vjetra zvano Boria na našim prostorima štovali su Histri i Liburni. Smatra se da ishodište riječi Bura treba tražiti u starogrčkoj riječi borea što znači sjever, ali i sa starogrčkim bogom sjevernog vjetra i sjeverne strane svijeta grčki Βορέας, Boreas, latinski Aquilo, Septentrio.
Neki autori povlače paralelu između naziva za olujni vjetar na hrvatskom priobalju - Bura i staroiranskog božanstva olujna nevremena - Burija.
U narodnim vjerovanjima, postoje razne legende o Buri u liku mlade djevojke. Jednu od verzija nalazimo u romanu Planine Petra Zoranića. Prema toj narodnoj priči, Bura je bila mlada i vrlo lijepa, ali i ohola djevojka, plemenitog roda. Zbog svoje naprasitosti i oholosti, odbijala je redom sve prosce. Svoju ljepotu ipak je previše hvalila i dičila se njome, i jednom prilikom izjavila je da je ljepša i od samih besmrtnih vila. Zbog takve oholosti, Bog ju je ošinuo gromom i bacio u pakao. Kad god neka žena zgriješi istim grijehom, ohološću, ona gorko uzdahne sjećajući se svog nekada sretnog života. Od njenih uzdaha nastaje snažan i hladan vjetar, bura.
Prilagodivši narodnu uzrečicu "Čovjek snuje, Bog odlučuje" stari pažani su znali reći:
"Covik laura (radi) i snuje, a bura odlucuje!"
15.05.2010.
