Bela j Bula

Danas se slavi ta „Bula“. Bela je Bulu dao Pagu a ipak tu nešto ne štima. Konačno je Pag dobio Bulu a ta Bula je - bila vridna par miseci dok sve ni šlo u ...
 i boje da niki ni primjeti da je ovo 770. godišnjica!!! 
Pa da se vratimo „povjesnim činjenicama“...
Dana 30.03.1244. godine Bela IV dodjeljuje Pagu (tadašnjem Starom Gradu) Bulu kojom Pag postaje slobodni kraljevski grad. Samo tri mjeseca poslije Bela da bi se riješio borbe s Venecijom daruje joj ove krajeve zajedno s Pagom. Pag ponovno gubi slobodu i biva podjeljen (otok) između Zadra i Raba. Pažanima je preostalo... kako bilježi Ruić... jedino da se uvuku među svoje zidine kao zmija sa žalcem punim otrova koja čeka da ujede čim je netko dotakne...
Možda i nije najsretnije rješenje da slavimo nešto čime su naši preci doživjeli veliko razočarenje međutim, u jednom povjesnom trenutku netko je donio odlku da slavi Bulu, a zac?

- Ca sad ti vako nako, gej njega, ne talasaj bitno je da se nešto slavi.... 
- Ali pročitaj što je napisao Ruić: ...pažanima je preostalo jedino... znači - prisjelo im je...
- Pa ca sad to ima veze noga puta je bilo noga puta i ki se više toga sića a ti dobro znaš da je amnezija u Pag opće dobro i da niki neće poć za tin jer judi i onako ne dosižeju... a oni ki su iz toga nešto naucili ionako su već pokojni!
- Ali mi imamo kao rijetko koji grad podatak točnog datuma pa čak i sata utemeljenja grada. Zar to nije vrijednost?
- More to bit vridno ali nama je u političkom interesu da slavimo Bulu, sa Bulom smo dobili dvisto godišć više... a i ki si ti to Pažanin da postavjaš takva pitanja?
- Pa pokušavam bit realan, datum polaganja kamena temeljca nije sporan on se nalazi u dokumentima koji nitko ne osporava a kao takav ima i čvršće temelje za nadgradnju...
- Ku sad ti tote nadgradnju spominješ oli ćemo se mi bavit slobodnom zidarijom...
- Ma ne, nisam mislio na tu nad-gradnju. Mislio sam u smislu stavljanja proslave dana grada u funkciju turističke ponude: Datum 18. svibnja (1443) možemo bolje uklopiti u svrhu proširenja turističke sezone... može biti na početaku cijelog niza kulturno povjesnih događanja, manifestacija... zamisli proslavu koja bi počela na središnjem gradskom trgu uprizorenjem postavljanja kamena temeljca kojeg sunce u svom izlasku obasjava blagoslivljajući ga kao temelj novog početka, slava Feniksu koji je imao snage da se izdigne iz pepela, simbolika simbioze ljudske snage i pameti. Svi su u povjesnim odorama i narodnoj nošnji... s ponosom se prisjećaju dana kada je utemeljen Pag. Gosti oduševljeno prate svaki djelić ceremonije ushićeni prizorom ...
- Ćuhaj ti mene, dobro znaš da tote ima prsti Venecija i da mi je dosta tebe i tih venecijanskih gluposti. Ca ti nisi svjestan da smo se jedva liberali onih prokjetih lavov sve redon, do jucer smo ih štemali... i znaj ovo, kad se već praviš pametan. imam i ja ideju di će doć manje gostov, ali ca nas briga mi i onako sve radimo zasebe. Ca ćemo na njih trošit, ma bogati... je pratiš... 
Zamisli forticu, u daljini neki brod gre prema Pagu i taman je sti proć forticu kadono osajuga i osazmorca su ga napali tatari, kaj mora njih, svi sa napuhanim misima jer su to jedino imali noga puta. Uto, iza porta fortice, kaj da su znali ca će se dogodit, isplovljava „Paška flota“ na čelu sa kapetanom ki se je zva „Bacenka“ i sjurivši se u juti boj pobažda je tatarma misi i spasi brod. Brod ni ima  taBelu da se zna ki je na njemu, to smo potli skužili i doveli ga u Pag i tote lipo uz brunac i lokilo upriličili da potpiše Bulu. Eto, je ti sad srce namisto!
- Pa i ne baš
- Ma ki k... ti sad ni po voji...
- Sporno mi je to što kamen ma kakav on bio. moreš pokazat i da niko ne spori oko vjerodostojnosti. A ti tu Bulu ne možeš pokazat jer ju nemaš u originalu nego samo „vjerodostojan“ prijepis prijepisa originala za koji mnogi vjeruju da je falsifikat a i sam sam primjetio da je na našoj, za razliku od drugih Bula - Belino ime napisano sa dva L a na njoj nema niti datuma.
- Ma ki te pita za vjerodostojnost, od naših – niki. Namin je bitno da je Bula starija, a Bula je puno starija od toga tvoga kamena uglavu a nama je to važno i gotovo... ako baš oćeš Bula je starija i od ljudske gluposti, a ti dobro znaš da ništa ni starije i veće od ljudske gluposti i točka.

TA "BULA" RAZA

Danas slavimo dan Grada Paga potomka Starog Grada Paga. Potomak je nasta od tragično stradalog oca „Starog grada“ i matere Venecije koja je preuzela skrbništvo nad njim. Inače zna se da je potomak (sadašnji Pag) rojen i blagoslovljen postavljanjem kamena temeljca dana 18.05.1443. Dan postavljanja kamena temeljca bio bi i logičan rođendan ali ni tako. Nasljednicima je izgledalo da njegov rođendan nema neku vridnost i ne dosiže dovoljno u povijest. Mater mu nisu volili pa su stili da mu daju obilježje nečeg ocevog. Kumovanjem odlučiše da njegov dan bude dan kada je njegov tragično stradali otac dobio toliko željenu povelju o slobodi. Kada se uzimaju događaji iz povjesti oca a prenose na sina mora da su bili jako vridni bremena koje će sin nositi. Prisjetimo se povjesti:
Ugarsko-hrvatski kralj Bela IV biža je pred Tatarima. Biža je po dalmatinskoj obali sklanjajući se u gradove tražeći spas. Spasili su ga Pažani u bici koja se vodila negdi blizu Paga a u kojoj su pažani imali velike žrtve. Kraljevi, kad im se radilo o guzici bili su izdašni u obećanjima i darovnicama. Dana 30.03.1244. godine dodjeljuje Pagu (tadašnjem Starom Gradu) povelju (BULU) kojom Pag postaje slobodni kraljevski grad. SAMO TRI MISECA potli Bela da bi se libera borbe s Venecijom daruje joj ove krajeve zajedno s Pagom. Pag ponovno gubi slobodu i biva podjeljen (otok) između Zadra i Raba. Pažanima je preostalo... kako bilježi Ruić... jedino da se uvuku među svoje zidine kao zmija sa žalcem punim otrova koja čeka da ujede čim je netko dotakne...
TRI MISECA SLOBODNOG KRALJEVSKOG GRADA!!!!
TA BULA RAZApela je stare pažane na križ razočaranja.
A mi je slavimo kao dan potomka Paga. ZAC?

Volonterizam

Subotu sam prove volontirajući u akciji čišćenja Starog Grada. Starigrad je više nego dio nas. Paško svetište je nažalost zapušteno, odiše nebrigom. Danas kad je za sve potreban novac kojeg očito nima ili ima ali ne za sve, vridne stvari ostaju zapuštene, propadaju. Moremo li nedostatak novca bar malo nadomistit volonterizmom (dobroviljno davanje, solidariziranje). Moremo, osobito ako ispred sebe vidimo zajedničku vridnost, vridan cilj volontiranja, a zanemarimo neke manje bitne stvari kima netriba pridavati važnost. Kroz povijest se pokazalo da je volonterizam bitan element u razvoju svake zajednice. Od naziva ZAJEDNICA sve više se isčitava naziv ZASEBNICA. Judi su poceli osjećati nedostatak zajedničke povezanosti koja se sastoji iz nesebečne uzajamne pomoći. Bespomoćni smo ako ne naucimo dragovoljno pomagat jedni drugima. Volonterstvom se gradi zajedništvo, volonterizmom možemo promjeniti budućnost, stvoriti bolje društvo. Volonterizam može dovesti do širenja pozitivnih ideja i akcija. Vjerujem da postoji dovoljno razloga da ga uvrstimo na listu potriba u našem životu.
Oni koji imaju izražen monetarni sustav vridnosti neće razumit volonterizam jer vridnost koja se za to dobiva ni novac.
Nagrada subotnjem volontiranju bila je ugodnio druženje, pozitivna energija, obilje smiha. A kao što netko reče „Dan bez smijeha je izgubljen dan“, ovaj to siguro ni bi.

TA "BULA" RAZA

Danas slavimo dan Grada Paga potomka Starog Grada Paga. Potomak je nasta od tragično stradalog oca „Starog grada“ i matere Venecije koja je preuzela skrbništvo nad njim. Inače zna se da je potomak (sadašnji Pag) rojen i blagoslovljen postavljanjem kamena temeljca dana 18.05.1443. Dan postavljanja kamena temeljca bio bi i logičan rođendan ali ni tako. Nasljednicima je izgledalo da njegov rođendan nema neku vridnost i ne dosiže dovoljno u povijest. Mater mu nisu volili pa su stili da mu daju obilježje nečeg ocevog. Kumovanjem odlučiše da njegov dan bude dan kada je njegov tragično stradali otac dobio toliko željenu povelju o slobodi. Kada se uzimaju događaji iz povjesti oca a prenose na sina mora da su bili jako vridni bremena koje će sin nositi. Prisjetimo se povjesti:
Ugarsko-hrvatski kralj Bela IV biža je pred Tatarima. Biža je po dalmatinskoj obali sklanjajući se u gradove tražeći spas. Spasili su ga Pažani u bici koja se vodila negdi blizu Paga a u kojoj su pažani imali velike žrtve. Kraljevi, kad im se radilo o guzici bili su izdašni u obećanjima i darovnicama. Dana 30.03.1244. godine dodjeljuje Pagu (tadašnjem Starom Gradu) povelju (BULU) kojom Pag postaje slobodni kraljevski grad. SAMO TRI MISECA potli Bela da bi se libera borbe s Venecijom daruje joj ove krajeve zajedno s Pagom. Pag ponovno gubi slobodu i biva podjeljen (otok) između Zadra i Raba. Pažanima je preostalo... kako bilježi Ruić... jedino da se uvuku među svoje zidine kao zmija sa žalcem punim otrova koja čeka da ujede čim je netko dotakne...
TRI MISECA SLOBODNOG KRALJEVSKOG GRADA!!!!
TA BULA RAZApela je stare pažane na križ razočaranja.
A mi je slavimo kao dan potomka Paga. ZAC?

STARI GRAD PAG

Završavajući listanje po prošlosti našeg Paga (Starog grada) otvara mi stranice na kojima se ocrtavaju teške godine borbe za opstanak i konačno uništenje grada zvanog „Pagus“ (Stari grad). Ime istoimenog grada vremenom prevladava kao ime cijelog otoka. Stari grad Pag bio je smješten na strateški lošem položaju što je dodatno pogodovalo neprijatelju, vjerujem da je za njegovu poziciju bio presudan izvor pitke vode, solane i blizina luke Košljun. 

Prema nekim dokumentima koje sam pronašao navodi se kako („organizirana“) proizvodnja paške soli datira iz XIII stoljeća. Počeci proizvodnje soli najvjerojatnije potječe iz doba prvog naseljavanja na ovim prostorima. Možemo ustvrditi da je prvi "solar" na otoku bila bura. Bura kao prirodni solar, proizvođač soli putem posolice po kojoj je Pag specifičan zorno je otkrivao način dobivanja soli iz mora. Čovjek je promatrajući te "prirodne pojave" mogao spoznati način proizvodnje bijelog zlata. 

Sol je ostavila duboke tragove u povijesti kako civilizacije uopće tako i našega otoka. 

Pag je kasnio sa osamostaljivanjem i utvrđivanjem kako bi zaštitio svoje prirodne, ekonomske resurse čime su njegove pozicije bile oslabljene. Našao se u nemilosti okružen teritorijalnim težnjama Raba, agresivnog susjeda Zadra i apetita „trgovačke“ Venecije. Nedovoljno osnažen Pag, imajući u rukama „Bijelo zlato“ u takvom okruženju ispisuje krvave stranice svoje povijesti. Kao rijetko gdje danas na području Staroga grada imamo razrušeni srednjovjekovni grad u temeljima. 

Danas kad je „Bijelo zlato“ izgubilo svoj davni sjaj, na ruševinama te borbe ostalo je „povijesno zlato“ koje čeka pogodan trenutak i razinu ljudske svijesti o prošlosti naših predaka da zablista u svom pravom sjaju odajući dostojanstvenu počast tim hrabrim paškim borcima za nezavisnost i slobodu.

PODJELE

Iako se otvara knjiga koja je bila zatvorena sa sedam pečata cini se da nam „rukopis“ ni u potpunosti jasan... rukopis je izbledi, neke stranice otpuhalo je vrime. Kako pročitat tu knjigu prepunu ruševina iz kih se nazire vječita borba „dobra i zla“, „reda i nereda“. Definiranjem prostora Paga kao svetišta starohrvatskog dualizma zloslutno se naslućuje obilježje koje se proteže do dan danas. Čovjek je postavio odnose na temelju svojih saznanja, spoznaja o prirodi a ljudi su dio te prirode. Živeći u određenom dualistički podjeljenom prostoru čovjek poprima utjecaj i obilježje tog prostora. Već sa prvim pisanim dokumentima Pagu se udara pečat podjele koji ne bljedi ni danas. Prvi pisani dokument kojim Pag vrlo rano ulazi u pisanu hrvatsku povijest je darovnica kralja Petra Krešimira. Darovnica kojom davne 1071. rabskoj crkvi dodjeljuje sjeverni dio otoka a južni dio otoka daruje biskupu u Ninu. Podjele moćnika iz određenih interesa ostavile su dubok trag u ljudima koji žive na ovom prostoru. Često se ti isti ljudi ne pitaju čemu granica već je „kao takvu“ prihvaćaju ne misleći na posljedice koje ta ista granica nosi. Granica dijeli ljude na one s jedne strane i one suprotstavljene s druge strane „granice“. Nažalost u našem Paškom slučaju podjeljenosti postoji i dodatni element koji dodaje SOL na ranu.

Danas se dogodila velika stvar za naš otok, dogodilo se to da su se podjele koje nosimo pobijedile u svrhu zajedničkog cilja. Zajedništvom i vrijednim rukama odana je počast tragično stradalim vatrogascima na Kornatima izradom prvog „Paškog“ križa u suhozidu. Vjerujem da nam neće biti potrebna tragedija da bi shvatili kako moramo prevladati podjele da bi zajedno dosegnuli više ciljeve.

TRTAR

Vratit ću se malo na starohrvatsku mitologiju koja obiluje božanstvima koje imaju ulogu tumačenje prirodnih odnosa a ona su postavljena u određeni prostor. Nekako zbunjuje obilje božanstava i mitskih bića. Moram napomenuti kako su neka božanstva bile sile bez oblika, pa su stvorili svoje matrijalizirane oblike. Zanima me prostorni plan i odnosi prema istom. Određene su svete točke prema kojima se trebao upravljati život, i to na svečan način, kazujući mit o vječitoj borbi dobra i zla, reda i nereda. Navodi se voda kao granica dvaju svjetova. Na suprotnom kraju svjetla (Peruna, svantevida) nalazilo se carstvo Crnoboga (bog zla i patnje), TRTAR koji je stalno u mraku. U čeličnim dvorima žive pomoćnici Crnoboga Morana i Bijes, te njihov opaki sin Bjesomor, božanstvo mučke smrti i mahnitog bijesa. Morana je boginja smrti i zime, a ponekad iz prelijepe djevojke mijenja oblik u ružnu staricu Baba Jagu. Pomoćnici Crnoboga, oblici koje uzima Črt (materijalizirani oblik Crnoboga, može mijenjati oblik) su Ognjeni zmaj i Demonski jahač, crna spodoba koja jaše konjsku sjenu praćena lovačkim psom i odlazi u lov na duše prokletih i zlih ljudi.
U raznim mitologijama susrećemo sličnosti pa tako i u grčkoj mitologiji nalazimo: Tartar (grč. Τάρταρος, Tártaros) u grčkoj mitologiji ime je podzemnog svijeta - pakla - još niže smještenog od Hada. Tartarom vlada istoimeni bog - Tartar. Isprva je Tartar služio za zatvaranje bogova, a poslije je postao mjesto u kojem kazna odgovara zločinu. Ovdje je bio Sizif koji je bio lopov i ubojica te je osuđen da vječno gura kamen do vrha brda koji bi se potom otkotrljao natrag.

PRIČA

DEL OSMI

Kada sam nekako pričom zatvori ove točke „svetog trokuta“ osjeti sam potribu da na kraju nešto napišem nešto ka sažetak. Poce sam ponovo prelistavat svi ti libri ki san skupi i pročita a ki su mi bili povod za priču. Nakon kratkog iskanja inspracije otvorila mi se jedna stranica a iz nje su izašle besede kaj da su to baš te...


… hrvatska domovina zbori i priča svojim sinovima: zbori svaki dol i brijeg, svaki kut i jarak, svaki potok i mnoga rijeka, zbori i priča svako selo i grad. Ako je ikoju domovinu koji narod ikada doista osvojio, obuhvatio ju sa svojih pet osjetila, a to je Hrvat osvojio svoju Hrvatsku time, što su koljena i koljena naših predaka u tisućama i tisućama imena mjesta ostavila potomcima pečat svojih dojmova, svoje misli i svoga rada. U tim je imenima naša domovina tako opisana, njezina prošlost tako ispričana, kako bi ju opisali i njezinu prošlost izpričati jedva mogao ikoji zemjopisac ili povjesničar. To je domovina, koja svojim sinovima zbori i priča, jer stoljetnim nazivima i imenima mjesta zbore i pričaju mrtvi, davno nestala pokoljenja.


Antun Radić, utemeljitelj suvremene hrvatske etnologije, godine 1914.

FONS MAGNUS

Subotnje popodne proveli smo u šetnji starigradom. Marcovsko sunce je nesebično zračilo pozitivnom energijom... osjećam da se baterije nakon duge i hladne zime konačno pune. Došli smo vidit taj spomenuti slavni izvor, izvor ki nas je puno put spasi od suše o kome su ispripovidane lipe priče. Fons magnus ki je očito puno nekomu znači kad ga je stavi u katastar još davne 1452. Mislim se koliko je to godišć.... ajme toliko godišć toliko bi nam toga gosp. fons magnus moga ispripovidat... a kad staneš dozgor njega, ćutiš ka da se inati, neće za inat niš reć jer su ga neki u šagume stavili i u ciment obukli ca je sasvin prirodno ruho (čitaj ruglo)... nakon toliko godišć, ma siguro i puno duže, a na kraju dospiješ u ciment! Prilazimo našem najvećem svetištu, doima se zapušteno kaj i naše duše. Raznobojnim najlonićima okitila je bura stoljetnu šumu. Nekoliko kada iz kupaonic odiše domaćom atmosferom ku upotpunjava miris friških baložic od ovce. Skladište građevinskog odpada na svetom mistu kazuje da nam je isti jako bitan čak štovanja vridan! Leše, kućice ili štalice za blago pune duha improvizacije su sve redom. Primjećujemo da je na svetištu živo... legionari iz pag2 i subotom su na djelu, vridne ruke se (trenutno) odmaraju uz propovid „tribalo bi vo... tribalo bi no“. Ono što mi je proparalo uši bila je propovid „tribalo bi vo bagerom skopat“! Molim se Majki Božjoj da nam prosvitli pamet. Mora se priznat da tucanik (ne stavjaj „za“ ispred molim te) u nutrašnjem djelu svetišta baš paše. Sve djeluje urednije a ruševina boje dolazi do izražaja. Strahopoštovanje osjećam u zraku i ni materijalno pa ga se nemore „u(ne)redit“. Nakon vih besed moga bi mene kikod „u(ne)redit“ mislim se. Pomalo tužno napuštam Sveto Misto žalostan jer nisan vidi nanki jedan simbol svoje crikve i vire - križ! jednostavno ga nima zadnji se skoturi sa zvonika a one od prije nosimo u sebi.

IZVOR

DEL SEDMI
Žal mi je ali u vom delu ne moren pisat po "paški".
Tumačenje starohrvatske mitologije zasniva se na istraživanju narodnih običaja, folklora kao „pisanom“ dokumentu koji je ostao do današnjih dana. Tjekom vremena dolazilo je do stanovitih „promjena“ u načinu interpretacije kako i do promjena imena, naziva „mitograma“ pa samim tim teško je posložiti elemente mozaika kako bi se dobila jasnija slika ali pokušajmo:
Perunova žena ali i Velesova ljubavnica smještena je uz vodu (zdenac, izvor, rijeku) voda je granica između svjeta živih i svijeta mrtvih. Pola godine/dana nalazi se gore kod „muža“, a pola godine/dana dolje kod „ljubavnika“, posreduje između njih šaljući ljude u smrt. Postoje puno sličnih imena za staro Hrvatske (Slavenske) bogove ovisno o području na kojem su živjeli i utjecajima na njihovo prenošenje s koljena na koljeno.
Tako možemo u vezu dovesti ime Mokoš (Mokro) sa imenom Moranom (Morena, Marana, Marena, Mora, Mara, Maržana ((a nedaj bog i MOREUZ - UZ-MORE)), vidite i sami koliko varijanti istog imena, u nekim krajevima Baba Ruga, Baba Zima  ) najvjerojatnije je u vezi s praindijskom riječi "mara" što znači silom umrijeti.
Morana je boginja smrti i zime, kiše, studeni i leda. Stari Slaveni su vjerovali da sve zimske nepogode, studen, snijeg, led i smrt dolaze od Morane, te su je prozvali božicom smrti ljudskog, životinjskog i biljnog svijeta. U nekim slavenskim narodima postojao je običaj spaljivanja Morane ili Babe Ruge u znak da je zimska opasnost prošla. U Dalmaciji i Sloveniji taj se običaj i danas održava u obliku povorke maškara s lutkom Morane na čelu, koju se spaljuje u prisustvu mnoštva naroda pa tako i u našem paškom karnevalu.
Prilikom pokrštavanja na takva mjesta postavljana su crkve posvećene Blaženoj Djevici Mariji. Blizu crkve je veliki izvor (fons magnus) što ga spominje paški Katastar iz 1452. (Catastro di Pago, fol. 24; spis iz 1493., u Državnom arhivu u Zadru) Nalazio se otprilike 100-200 m od crkve. Drugi je izvor uobličen u zdenac u samostanskom dvorištu, pokraj crkve sv. Marije. Nekoć je, kažu, u doba rata na otoku zavladala suša i za pomoć su se tada obratili Blaženoj Djevici Mariji. Ona im je dala toliko vode da se ona u tom zdencu prelijevala. Ljudi to pripisuju čudu, jer je crkva na brdašcu na kojem se ne bi očekivao priliv vode. Ti su podaci sukladni etimologiji imena Mokoš. Doista, ima dovoljno elemenata da se ova točka poveže s pretpostavljenim svetim mjestom poganske božice koja sjedi uza zdenac.